Svijet bez Dejvida Bouvija

Čudno je pisati ovaj tekst. Teza "Dejvid Bouvi je umro" je iz više razloga veoma komplikovana za mene. Čak i da je riječ o bilo kojoj drugoj temi, bilo bi mi teško pisati blogpost jer sam izgubio nit, rijetko blogujem i zaboravio sam da pišem nepravne tekstove. Često se pitam da li sam previše intelektualno osiromašio. Opet, shvatim da godinama čovjek ne gubi misaoni život ali se svakako više libi da tokove svojih misli stavi na papir, makar i virtuelni (pogotovo virtuelni!). 

Vratiti se na temu. Dobra stvar kad pišeš o Bouviju je što u principu niti ne možeš da odeš sa teme. Uopšte ne želim da pišem na način koliko je Dejvid Bouvi uticao na moj život. Onima koji Bouvija nisu proučavali to svakako niti bi šta značilo, niti bi shvatali šta pišem. Zato neću da trošim riječi na to. Od dana kad sam saznao za njegovu smrt nisam mogao da procesuiram tu tezu da je Bouvi mrtav. Ne zato što sam neki ludi fan koji ne prihvata smrt idola, ne zato što vjerujem u teorije zavjere pa mislim da je stari lisac dobro prikrio tragove i sklonio se totalno od spoljnjeg svijeta, uključujući i porodicu, da bi se totalno posvetio onome što smatra da je bitno. Riječ je o tome da sam ja Bouvija oduvijek doživljavao ne kao realnu osobu, ne kao čovjeka od krvi i mesa, ne kao rok-zvijezdu, nego kao koncept, kao ideju.
A ideja ne može da umre. Ne možete da je zapalite, kremirate. Ideja je nadrealni kancer, ona se širi i obuzima ali od nje se ne umire. Ona daje smisao i život.
Zato mi je besmisleno reći da je Bouvi mrtav. U osnovi, u proteklih šest dana cijeli svijet saznao je da je Dejvid Bouvi življi nego ikad. U ponedjeljak, kad se raširila vijest o njegovoj smrti, program su prekinuli BBC, CNN, Sky, Russia Today, svi relevantni listovi su na svojim portalima na naslovnoj strani posvetili punu pažnju Bouviju: The New York Times, Süddeutsche Zeitung, The Guardian, The Sun, Daily Mirror, The Washington Post, Die Zeit, L'Express, Komsomolskaya Pravda, Le Figaro...Bilo da se radi o Istoku ili Zapadu, Sjeveru ili Jugu, i u ovako komplikovanim i osjetljivim vremenima Bouvi je bio glavna vijest.



O čemu je riječ? Dejvid Bouvi nije bio nikad političar. On, u osnovi, čak i u svojim mladim rokenrol danima nije bio neki vajni revolucionar u tipičnom smislu te riječi. Njega politika i slične gluposti nisu zanimale. On nije bio društveno angažovan umjetnik. Nije držao humanitarne koncerte, nije se družio sa predsjednicima i papom. Jedini humanitarni koncert na kojem je učestvovao bio je Live Aid, a i to više zato jer su svi bili tu i bio bi zapravo kliše da se ne pojaviš ("koji đavo on glumi"). Ipak, to mu je bio jedan od najgorih nastupa, dijelom zato što Bouvi nije nikad bio stadionski muzičar, a još više zato što se sa momcima iz Status Quo-a olešio od alkohola k`o majka. Upravo iz tog razloga što nije bio društveno angažovan umjetnik, Bouvi je mogao da se u potpunosti posveti istraživanju čovjeka, nezavisno od njegove nacionalne, vjerske, rasne, političke, seksualne ili bilo kakve sljedeće pripadnosti. Kao i svaki veliki umjetnik, Bouvi je bio intrigiran onim što je u svima nama kad se svijetla ugase i kad nema oklopa naših socijalnih markera. Mislim da je baš iz tog razloga, baš zato što je išao tim smjerom, Bouvi uspio da u nikad podjeljenijem čovječanstvu dobije jedan nezapamćen i nezabilježen omaž od urednika medija širom svijeta koji se, inače, ne mogu složiti oko bilo čega. No, kao kreativni ljudi, svi su složni oko toga da su Bouvijeva konceptualna djeca, bilo da vode Russia Today, CNN ili šta god. Jer, šta god ko mislio o medijima, najveće svjetske medije ne mogu da vode bezveznjakovići, nego vrlo kreativni i pametni tipovi. Opet, Bouvijeva djeca. Na tragu prethodnog opisanog socijalno-političkog amalgama inače sukobljenih geopolitičkih, interesnih pa i vrijednosnih koncepata, objedinjeni oko Bouvijevog koncepta su i muzičari najrazličitijih stilskih provenijencija. Svoj omaž Bouviju ovih dana odali su, među ostalima, Madona, Trent Reznor, Igi Pop, Mik Džeger, Merlin Menson, Brajan Ino, Pol Makartni, Najl Rodžers, Džimi Pejdž, MC Hammer, Piter Gebrijel i ko sve još ne. Šta inače, dođavola, uopšte može da poveže Trent Reznora i Madonu? Potpuno različiti muzički stilovi, ukusi, psihologije. No, oboje su priznali da je Dejvid Bouvi potpuno promijenio njihov pogled na svijet. Dakle, ne da im je otvorio nekakve muzičke vidike, ne da je na njih uticao kao rok muzičar-oni su naveli da je Bouvi na njih ostvario opšti uticaj, odnosno da je na osnovu tog uticaja došlo do totalne metamorfoze njihovog pogleda na svijet.


Ili da idemo još dalje: svoj respekt prema Bouviju izrazili su i kenterberijski nadbiskup, kao i portparol Vatikana?! U principu, ove nedjelje svijet je mogao da svjedoči da su se katolici, protestanti, pravoslavci, muslimani, budisti, ateisti, satanisti, okultisti...ujedinili u Bouviju. I to ne bilo ko, nego najviši činovnici tih religija. Uostalom, pokušajte da zamislite portparola Vatikana, kenterberijskog nadbiskupa i Merlin Mensona duhovno okupljenih oko bilo čega deset dana ranije. Možete? Možete malo morgen.
Sad smo na ozbiljnom tragu. Ko sam ja ili ko je uopšte taj ko smije da sudi oko čega se ljudi duhovno okupljaju? Naši socijalni simboli su imali važnu ulogu u našem odrastanju i uklapanju u društvo, no to smo mi po danu, na tržnici, u medijima, na poslu, u kafani. Ali, ko smo zaista mi kad ostanemo sami u noći, sa mislima, strahovima i nadama? Ko smo mi ogoljeni? Čemu se tad okrećemo? Šta slušamo? Očigledno, mnogi od nas, uključujući i tog vatikanskog frajera, Madonu i Dejvida Kamerona, u tim trenucima slušali smo Bouvija. Bouvi je totalitetom svog umjetničkog pristupa, a koji se sastojao od muzike najrazličitijih žanrova (od sladunjavog popa osamdesetih do hard i hevi zvuka sa The Man Who Sold the World albuma, od drum`n`bass obojenog art roka sa Earthling-a do rok klasika The Rise and Fall of Ziggy Stardust, od melodične Kraftwerk inspirisane i Ino obrađene berlinske trilogije do dark džez obojenog Blackstar-a, od art-popa Outside-a do modernog rokenrola Reality-a), filma, slikarstva, mjuzikla, sve nas gađao u najtananije žice naših bića, ogoljenih i nerafinisanih. Mislim da apsolutno još nismo svjesni koliko duboko je Bouvi uticao na moderni svijet u kojem živimo. Ako kultura pokreće čovjeka i civilizaciju, on je bio simbol moderne kulture. On nije nikad bio popularan poput Bitlsa i Stonsa, nikad ikona poput Bob Dilana, nikad stadionski atraktivan poput AC/DC ili Ajron Mejdena, ali on je tako žestoko uticao i na mnoge druge muzičare i na toliko mnogo drugih ljudi, političara, novinara, arhitekata, književnika, i znate šta: svi oni na koje je on uticao tako mnogo imaju jednu zajedničku osobinu-frikovi su. Više ili manje. Bouvi je kralj frikova. Svi mi koji smo se plašili sebe, emancipovali smo se uz Bouvija. Ovaj dio shvataju do kraja oni koji to kapiraju, koji su dio te priče. I samo oni znaju koliko je Bouvi prokleto bitan. Na sreću ili žalost čovječanstva, potrefilo se da su frikovi najkreativnije što to čovječanstvo ima. I zato je Bouvi tako jebeno gorostasan.
Da li je Bouvi bio neko natprirodno biće? U danima najveće pop slave obožavaoci su Boga podređivali Bouviju. Zvali su ga vanzemaljcem, "čovjekom koji je pao na zemlju". No, ovdje dolazimo do, po meni, nevjerovatnog obrta stvari. Možda u ovim nijansima ima objašnjenja i za njega, i za mene, i za vas.
Dejvid Bouvi persona je stvorena od strane Dejvida Roberta Džounsa, rođenog 08.01.1947. godine u Brikstonu. Dejvid Džouns rođen je u prilično sjebanoj porodici, a najveći uticaj na njega u mladosti je imao njegov stariji polu-brat Teri koji je patio od šizofrenije i koji je na kraju skončao tako što je samom sebi oduzeo život. Klinac Dejvi je u Terija gledao k`o u Boga, a po sopstvenom kasnijem priznanju i sam je dugo mislio da je potpuno lud, odnosno da je od brata povukao šizofreniju. Taj i takav Dejvi Džons je od svojih najranijih godina ukapirao da stvari nisu onakve kakve izgledaju, da je čitava ta predstava u vezi strogih moralnih konvencija zapravo najobičnija licemjerna farsa, te da se sva ta teška sranja, porodično-genetska, socijalna, nacionalna, kakva-god, spajaju u njemu samom. I da postoji ozbiljna vjerovatnoća da će fijuknuti daleko prije nego što skonta o čemu se tu uopšte radi. Iz tog razloga on je počeo da kreira persone. Prvo je stvoren Dejvid Bouvi. Bouvi je potom stvorio Zigi Stardasta. Sljedeći je bio Aladin Sejn, simpatičan dečko sa autlukom koji je postao simbolom sedamdesetih godina (uzgred budi rečeno, Aladdin Sane od "A lad insane"). Zatim dolazi meni neprevaziđeni Thin White Duke. Potom ostaje samo Bouvi, mada je tu bilo i nekih simpatičnih pokušavaj Bouvija da se skrasi kao član tamo nekog benda iz garaže (Tin Machine faza).

I opet smo na važnom dijelu: sve te persone odavno su mrtve. Zigi Stardast mrtav je punih 46 godina! Bouvi ga nikad, ali nikad nije vaskrsnuo. To je samo po sebi potpuno nevjerovatno: u svijetu gdje se sve reciklira, gdje pravite rimejke rimejka rimejkovanog holivudskog filmića, Bouviju nikad na pamet nije palo da oživi i ponovo pusti u promet legendarnog Zigi Stardasta. Nikad. Ali nikad. Zamislite šta bi čovjek napravio da ga je vratio tamo negdje devedesetih? Raja bi poludjela, svi bi hrlili da vide oživljenog Zigija. To bi na Bouvijevom mjestu učinio svako, i svaki njegov generacijski rokerski jaran to je i radio-svi su oni čitav svoj vijek u osnovi vrtili jedno te isto. Dok je Bouvi ubijao svoje persone na vrhuncu njihove slave i moći. Uz sve rizike, komercijalne, medijske i umjetničke, on je to radio. Bouvi je uvijek i iznova tražio nešto novo. Nije stajao. Stajanje je za njega značila smrt. A Toni Viskonti, njegov decenijski prijatelj i producent, kaže da je čak i do prije mjesec dana Bouvi planirao da snimi još jedan album. U sve terminalnoj fazi kancera. Kaže Toni, Bouvi je kad je završio Blackstar skontao da mu je tek nahrlila inspiracija i da želi odmah nazad u studio. Pa jebem ti život.

Prema tome, neke od najvažnijih Bouvijevih i uopšte persona koje su oblikovale modernu kulturu odavno su mrtve. Ako to tako gledamo, ako smrt posmatramo kao period u kojem je prekinuta fizička egzistencija persone, onda smo odavno morali da budemo razočarani i sjebani zbog odlaska tako značajnih pojava poput Zigija i Mršavog Bijelog Vojvode. No, to nismo bili jer smo imali Bouvija. Ako prihvatimo takvu logiku stvari, onda moramo da se zapitamo da li je Bouvi uopšte umro? Kako stvari stoje, jasno je da će proći decenije i decenije dok on ne ostari. Sva njegova konceptualna djeca, svi ti pomenuti kreativni frikovi koje je on inspirisao, koje je utješio, kojima je saopštio da je skroz ok da budu takvi kakvi jesu-oni su i dalje tu i oni oblikuju sve istinski važne i kreativne procese. Bouvi nije činio ništa drugo osim što je objašnjavao sebe kroz nas. Svaka njegova ličnost, persona, album, pjesma-sve je to bilo uzeto od nekoga, neki fragment, koji je u korelaciji sa njegovim sopstvenim doživljajem onoga što je proučavao postajalo jedan novi kvalitet. Tako je, uostalom, i pisao pjesme: čuveni `cut-up` metod sastoji se od toga da Bouvi napiše sve svoje misli i ideje, pomješane, besmislene, smislene, divlje, nježne, radosne, tragične, i da onda u svom tom haosu i metežu kreativnog uma isječe te rečenice, izmiješa ih i traži konstrukcije koje se jezičko-stilski najbolje slažu i lirski dobro zvuče.

Bouvi je, dakle, od svakoga nešto uzimao. Radio je sa Igi Popom i Lu Ridom, bukvalno ih je vratio iz mrtvih (umjetnički i biološki), producirao je neke od njihovih najboljih albuma, ali je, istovremeno, od njih i uzimao. Bouvi je bio umjetnik koji je volio da istražuje. Beskrajno radoznao, shvatio je da isto drvo nikad nije isto, da uvijek sunce drugačije obasjava njegove stalno rastuće i iznova lomeće grane.

I zaista, ko je umro 10.01.2016. godine? Bouvi sigurno nije. Umro je Dejvid Robert Džouns, čovjek koji je po sopstvenom priznanju uvijek bio isuviše stidljiv i povučen, čovjek koji sebe nikad nije zamišljao da će postati izvođač a kamoli rokenrol ikona, čovjek koji se samo htio da piše muziku i stihove. Tog čovjeka niko nije znao. Genijalni dio oko Bouvija je da njegovog prvog kreatora, početnu personu, Dejvida Džonsa-niko osim njegove supruge uopšte nije znao. Elton Džon kaže da on pojma nikad nije imao ko je Bouvi, šta su mu hobiji, čime se bavi. Njegovi najbliži saradnici tek su nedavno saznali da on uopšte boluje od kancera. On nije za sobom vukao kamere i reportere, gnušao se rijaliti koncepta moderne u kojem, da bi bio slavan, moraš da praviš kretena od sebe o kojem svi sve znaju i koji je neprestano dostupan. Iako je vodio buran život u mladosti, u posljednjih tridesetak godina o Bouviju nema bilo kakvih afera u medijima, on se ne eksponira, živi mirnim i povučenim životom u svom stanu i sa svojom porodicom, gleda filmove koje voli, sluša muziku koju voli, stvara muziku koju voli, posjećuje izložbe koje mu se posjećuju.

Prema tome, mi o Dejvidu Džounsu ništa ne znamo i stoga, prirodno, ne možemo biti pretjerano dirnuti njegovom smrću. Kako je on uspio da napravi Bouvija, pa ovaj dalje Zigija, Aladina, Vojvodu...đavo će ga znati. Možda i neko od nas, dovoljno uvrnut, to naslućuje. Ali, svijet nije ostao bez Bouvija. Bouvi nas je sve prokleto progutao, sažvakao i ispljunuo sve ovo što danas imamo i vidimo oko sebe. MTV, internet, mas-medije, rijaliti i big brother gluposti...sve ono što je pojavno, sve ono što je šminka, sa tim se on odavno zezao. I neki od nas su prokljuvili da je to zezanje. A onda smo počeli da slušamo šta nam Bouvi zbilja poručuje. Te poruke su isuviše multidimenzionalne i genijalne da bi nestale tek tako.

Svijet nije ostao bez Dejvida Bouvija. Ovo je svijet Dejvida Bouvija.


Posted by
Teza Antiteza

More

Bez kenjkavog naslova. Sirovo i konkretno.

Istoriju oblikuje laž. Ne neke sitne, svakodnevne laži. To su, uostalom, igračke. Pričamo o grandioznoj laži, laži kao iluziji, laži sa prokleto velikim i seksi "L".  Da biste sproveli revoluciju, a revolucija nije ništa drugo nego iluzija da je promjena moguća, potrebna vam je jedna inspirativna i kreativna Laž. Svaka revolucija u svjetskoj istoriji nije bila ništa drugo nego sjajno upakovana Laž. Velika francuska buržoaska revolucija, boljševička revolucija...sve su to bile nevjerovatno zanimljive laži. Tolikog obima da je svako morao da povjeruje u njih. 

Ajmo odmah na suštinu. Samo iluzija može da pokrene i čovjeka i masu na akciju. Istina je dosadna, apatična i nikakva: čovjek je smrtan, oboliće od nečega, umrijeće. Dok živi patiće se, varaće ga žena i prijatelji, moraće da radi stvari koje ga istinski demorališu. Istina u sebi ne nosi ništa poetično. Istina je sranje. Zato je potrebna Laž kako bi humanizovala civilizaciju. Laž da će biti bolje. Laž da su ljudi stvoreni za nešto više. 

Ovdje dolazimo do značajnog momenta. Vrlo je važno shvatiti ovu finesu kako bismo mogli da razumijemo aktuelni politički trenutak, kad gledamo dnevnik. Naime, mi se nalazimo u sred srijede postmoderne. Ona nije ništa drugo nego mamurluk izazvan modernom. Šta je esencija moderne? Poruka da svi mi imamo sva moguća prava. Ne više samo pravo na život, nego i pravo da oduzmemo život jer nam se tako može (abortus). Ne više samo pravo na imovinu, nego i pravo da oduzmemo tuđu imovinu, opet jer nam se tako može (uđemo u političku partiju, dođemo na vlast i dižemo poreze i krademo drugima njihov imetak). Ne više samo pravo da raspolažemo svojim radom i znanjem, nego i pravo da to pravo postavimo kao pravo koje je u rangu sa pravom na život i imovinu. Pravo. Prava. Postmoderna je preseravanje o svim mogućim pravima. Pravo na rad. Gluposti. Ali, politički vrlo djelotovorne gluposti jer na tim sranjima dobijate ne samo izbore nego pravite čitavu jednu filosofiju. Pravo na rad ne postoji. To je iluzija. Ako prihvatite tu iluziju kao istinitu, onda ljudima dajete mogućnost da insistiraju na tom pravu. Metnuli su ga i u ustave. Vi onda protestujete, vršite političke pritiske a neko vam udovoljava i izlazi u susret. Daje vam da radite mimo realne tržišne potrebe za vašim radom. Tako rad i zaposlenje više nisu izraz ekonomskih potreba nego političke odluke. I u ovom grmu leži zec.

Pravo na rad nije objektivno čovjekovo pravo. Jedina objektivna ljudska prava su pravo na život i pravo na imovinu. Niko vam ne može oduzeti plodove vašeg rada, ali nikoga ne možete prisiliti da vas zaposli. Ako prihvatimo, kakogod, da imamo pravo na rad, da je to naše neprikosnoveno ljudsko pravo, onda mi dajemo državi mogućnost da nameće odluke preduzetnicima. A to je kad sam posljednji put čitao vikipediju-definicija totalitarizma. Država se, tako, apsolutno nameće u svim čovjekovim sferama: ekonomiji, kulturi, seksu. Rad smo uzeli kao dobar i aktuelan šlagvort, no svuda je princip isti. Pronađemo neko glupavo pravo i kažemo budalama-evo vam pravo. Budale kažu, svaka čast, treba nam. Nevladine organizacije uzimaju pare od vlada da promovišu te vladine mehanizme pokoravanja čovjeka. Mediji takođe. I pravo se rodi, retardirano i potpuno nepotrebno, ali jebi ga. Tu je, valja ga ljuljati. Ljudi onda skaču okolo i kažu "državo, daj nam naša prava". I država šta će, daje im ga. Daje im ga pravo. 

Političari uočavaju šta se dešava. Oni se prilagođuju i obećavaju biračima da će kad dođu na vlast dati još više prava i da će svima biti do jaja. Oni osmišljavaju nove gluposti i šminkaju kampanje da bi bile što šarenije i što lažljivije. Realan život je ispolitizovan. Politizaciji objektivnih realiteta poslužila je Laž. Više nije važno šta je realno, nego ko upravlja iluzijom. To je danas politika, mada je takva u osnovi uvijek bila. Samo, problem je što danas, za razliku od feudalnog doba, imamo šest milijardi unesrećenih budala i par hiljada nuklearnih bombi dovoljnih da rasture pola vasione. 

Metamorfozu poimanja ljudske realne, bljutave egzistencije, koja se svodi na patnju, borbu za hranu, borbu za mladunčan i krv, suze i znoj na tom putu čiji je završetak smrt, a ka iluziji, Laži, da imamo pravo na stan, kola, laptop, prenapucane kokice, sa ciljem da u tom matriksu ne samo da se osjećamo bolje i da za sve svoje lične neuspjehe okrivljujemo druge, fenomenalno je objasnio Davor Nikolić. On je vrlo pametan, trebali biste da ga čitate. On kaže:

E, sad, lepo vaspitana i nadasve fina devojčica iz građanske porodice bi se na ovakve definicije pobunila i optužila ih za cinizam. Međutim, kako je sveopšti relativizam zahvatio i jezik, taj najvažniji alat ljudske komunikacije, i kako su nam stomaci ipak netom napunjeni, došli smo i do toga da vizije jednoroga, duga i leptirića vidimo kao razum, a iskaze o kapitalizmu kao aranžmanu koji nam obezbeđuje hleb kao –  cinizam. U tom pojmovnom izvrtanju leži jedna od najvažnijih tema Pobunjenog Atlasa.
Nije uvek bilo tako. Naši preci su nekad svaki tračak dnevne svetlosti hvatali kako bi sebi obezbedili hranu, a i pored toga su ponekad ostajali gladni. Za društvene mreže, egzotična letovanja i Šanelove torbice nisu ni čuli. Smatralo se da je siromaštvo prirodna okolnost čoveka, posle koje nastupa prirodna okolnost smrti.
Međutim, u jednom trenutku istorije došlo je do promene paradigme. Pojavilo se bogatstvo i ono se moralo objasniti. Znatiželjni Adam Smit preuzima na sebe taj zadatak i piše Bogatstvo naroda (pun naslov je glasio: “Istraživanje prirode i uzroka bogatstva naroda”). Jedva dva veka kasnije, istorija nam pokazuje koliko je ispravna narodna izreka da je lako navići se na dobro. Danas se bogatstvo i zadovoljstvo (u utilitarnom smislu) uzimaju kao datost, kao pravo (right) i ovlašćenost (entitlement). Danas Acemoglu i Robinson pišu knjigu Zašto narodi propadaju, antipod Smitovom delu i studiju o parazitima u rendovskom smislu.
Kako smo došli do toga da od vrste koja je bila primorana na “puritansku” etiku, završimo među mladim, bogatim, sitim i “smorenim” ljudima koji su prigrlili uzbuđenje moralnog nihilizma, koji beže od poretka, žive po paroli “sve prolazi” jer ne postoje objektivna merila koja bi nam rekla šta je dobro a šta nije, i koji nikog i ništa ne osuđuju jer ne žele kategoričnost stavova koja implicira zatucanost, tu gubu XXI veka? Kako smo došli do toga da, metaforički govoreći, gledamo ljude kako skaču sa krova zgrade, naučeni da “sve može ako se dovoljno jako želi” i završavaju u istoj takvoj metaforičkoj lokvi crvene boje, jer nema dovoljno zlatnih padobrana koje produktivno društvo može da sašije.
U suštini, može se reći da na sceni imamo sukob dva hansonovska koncepta i dva moguća viđenja civilizacije. S jedne strane je koncept lovaca-sakupljača koji nije protiv rada i proizvodnje po sebi, ali ih smatra otuđujućim u velikom društvu i poziva na povratak unazad, na doba kada smo se više igrali i vodili ljubav, a manje radili i zavideli jedni drugima. Drugi je koncept stočara-zemljoradnika, konzervativni koncept koji je stvorio ovakvu Zapadnu civilizaciju, vezan za težak rad, štednju, borbu za sopstvenu svojinu. Problem otuđenja koji nastaje zbog posledičnog stvaranja velikih zajednica ovde se pokušava rešavati kroz grupnu pripadnost, preko onih plemena i totema o kojima smo ranije govorili (Berk ih naziva little platoons, a Tokvil associations, mada je to bilo pre nego što su krenuli izdašni grantovi za nevladin sektor).
Šta treba da urade, stoga, ako prebacimo stvari malo na realnu politiku na ovim prostorima, opozicije u Republici Srpskoj i Srbiji da bi došle na vlast? Vrlo jednostavno: treba da izmisle neku fenomenalnu laž. Sloba kad je dolazio na vlast imao je divnu laž, baš onako slatku, da ćemo mi Srbi spasiti Jugoslaviju koju niko sem nas neće, da ćemo i dalje da volimo druge iako oni nas ne vole, da ćemo sačuvati samoupravni socijalizam kad je propao i u Moskvi i u Pekingu, da ćemo dok se svi pate u bezobzirnom kapitalizmu da i dalje kao radnici da imamo vikendice na moru, kredite, plate, regrese, da će nam život biti prokleti Bambilend.

Onda kad je ta laž završila bombardovanjem osiromašenim uranijumom, došli su novi jebači i osmislili su novu preslatku laž. Pravu bombonicu. Idemo, eto, u Evropu. Ona se usrala dok je iščekivala mi da joj dođemo. Sad će odmah sve da nas krene, samo smo trebali da skontamo da idemo u Evropu i eto nam i radnih mjesta, i standarda, i vikendica, i kredita i bogovaotaca. Nema veze što kod nas ama baš niti jedan pozitivan evropski standard ne važi: nema veze, samo reci da si za to, da ne valjaju devedesete i sve će biti okej. Budući da smo mi najpametniji, a naši političari na vlasti pametniji i od nas, sačuvaćemo mi i Kosovo, idemo i u Evropu, implementiraćemo mi i tržišne reforme uporedo sa partijskim zapošljavanjima u javnom sektoru i razvićemo vladavinu prava tako što ćemo po partijskom ključu poraspoređivati sudije i tužioce. Sve rokaj, bitno da laž što ljepše zvuči uz novu predsjednikovu frizuru.

Kad se ispostavilo da je rezultat te laži da je Srbija nikad dalje od Evrope, odnosno da u njoj nema nikakvih pozitivnih evropskih dostignuća, onda je osmišljena nova obećavajuća laž. Kazaćemo ljudima, lagali smo vas do sad, jebi ga, ali više nećemo, majke mi. Sad samo pričamo istinu. Istina je teška. Radićemo puno. Radićemo vredno i marljivo, radićemo i po osamnaest sati dnevno. I kad piškimo i kad kakimo, radićemo. Svi će nas mnogo poštovati jer smo vredni i jer ne lažemo više. Prestaćemo da zapošljavamo ljude u javnom sektoru, samo oni koji su članovi naše partije koja je protiv zapošljavanja u javnom sektoru biće zaposleni u javnom sektoru. Ljudi će prepoznati naše napore i našu energiju, i celih 55 i 60% će da uđe u našu partiju jer podržava naše napore da ne zapošljavamo nikoga osim njih u javnu službu. Bićemo mnogo poštovani u celom svetu i kad nas budu ograđivali zidovima sa svih strana otićemo na teške pregovore i sve ćemo im u brk skresati, nećemo se libiti da im sve kažemo, nećemo spavati dok se brinemo za našu zemlju i naše ljude, možda samo legnemo malo na tepih, a možda nećemo ni to, a ako nas pitate da li su nam nudili da legnemo na sofu, kazaćemo vam `da, nudili su`.

Dakle, da bi se došlo na vlast treba samo lagati, lagati i još malo lagati. Ponudite ljudima laž. Muškarac ne može da zadovolji ženu, ona mu kaže kako je fantastičan ljubavnik i kako je ona sedamnaest puta svršila, i on je čovjek srećan. Da mu je rekla da je smotani i impotentni levat, da mu je rekla istinu, on ne bi bio srećan. Dakle, lagati, samo lagati. Idete na izbore i kazaćete ljudima da ćete stopirati zapošljavanja u javnom sektoru, da ćete smanjivati plate administraciji, da ćete kresati socijalna davanja, da ćete pustiti ljude da rade i snalaze kako se umiju? Pa šta će vam to, to je apokaliptična izborna strategija. Šta da im obećate? Biće puno bolje, sa nama na vlasti plate će odmah biti povećane 200%, otvorićemo pola miliona radnih mjesta i Moniku Beluči će imati priliku da opraši svaki Srbin jer niko bolje ne praši od nas. Mislite da ljudi ne bi povjerovali u to, da bi im se nešto učinilo nelogično?

Pogledajte pažljivo večerašnji dnevnik prije odgovora na ovo pitanje. 

Posted by
Teza Antiteza

More

Vučić, brojke, istina i pad

Jedan fenomen mi je bio izrazito upadljiv nakon što je Aleksandar Vučić postao ključna politička figura u Srbiji nakon formiranja vlade u 2012.godini, odnosno nakon što mu je popularnost počela rapidno da raste. Primjetio sam, naime, da njegove pristalice, kako one na portalima i društvenim mrežama (tzv. "botovi"), tako i njegovi stranački funkcioneri u svojim javnim nastupima, kao ključni argument u Vučićevu korist navode broj glasova koje SNS (čitaj: Vučić) dobija na izborima, odnosno broj procenata u anketama javnog mnjenja koji favorizuju lidera Srpske napredne stranke.

Taj trend u početku je bio i donekle razumljiv: Vučić se doimao kao čovjek koji je objavio rat tajkunima, te je bilo logično da insistira na širokoj podršci građana jer ne možete da idete u velike sukobe sa moćnim ljudima bez izrazite podrške javnosti. No, kako je vrijeme prolazilo postalo je jasno da je u pitanju nešto sasvim drugo. Zapravo, riječ je o fenomenu koji, koliko sam mogao da ispratim, niko nije previše analizirao. A radi se o sljedećem.

Kad god su pristalice SNS-a u bilo kakvoj političkoj raspravi sa svojim neistomišljenicima, oni će uvijek na kraju da potegnu kao ključni argument procente podrške koje Vučić uživa, odnosno rezultate anketa ispitivanja javnog mnjenja, kao i izbora na kojima Vučić ubjedljivo pobjeđuje. Šta god sa njima da pričate, u kojem god smjeru diskusija da se razvija, pristalice SNS-a će kao konačni dokaz kojim završavaju svaku raspravu potegnuti pitanje procenta podrške Vučiću. Poslije toga oni ne žele više da debatuju, njima jednostavno nije jasno šta tu dalje i ima da se razgovara.

Istina je tamo gdje je većina

Ova pojava, treba biti pošten, nije originalni izum Vučića i SNS-a. Na istu "argumentaciju" su se pozivali svi regionalni izborni pobjednici u jeku svoje popularnosti. Mi smo u većini, šta vi imate uopšte tu da pričate. Ne želim na ovom mjestu da trošim riječi i vrijeme na analize da li je i koliko to demokratski, da li takva praksa urušava stabilnost i nepristrasnost javnih institucija, koliko je sve to loše za dugoročni kontinuitet razvoja jednog društva i procesa u njemu. Nešto drugo mi je zanimljivije.

Naime, interesantna je ta iskrena i, rekao bih, djetinje nevina uvjerenost pristalica najjače stranke i partijskog ničeevskog supermena da je istina tamo gdje je većina. Većina glasova, većina ljudi, većina čega god. Ontološki posmatrano, na Balkanu pristalice supermena i partije koju supermen svojom milošću ustoličava na ključna mjesta upravljanja državom i društvom, zapravo istinu identifikuju sa matematičkom većinom, odnosno kvantitetom. A (političku) većinu možete dobiti na različite načine: uvjerenjem ljudi da ste vi pravi kandidat, kupovinom glasova, podmićivanjem, prijetnjama, manipulacijama, čime god. I što je većina ubjedljivija, kako überdemokrate vide stvari, to je istina istinitija i neprikosnovenija. Cinici bi rekli, i smrtonosnija.

Dakle, ako želite da ste u pravu, da imate neprikosnoveni oreol istine koji vas štiti u javnom djelovanju, a istina se kod Slovena izjednačuje sa pravdom (u ruskom jeziku riječ `pravda` znači istina), onda morate imati podršku većine, a neobično je važno, čak i nasušno potrebno, da ta većina neprestano raste. Odnosno, ako većina stagnira, ako se ne pomjera, onda to već nije dobro jer nema rasta a ako istina ne raste, onda je možebiti nesigurna u sebe i, sljedstveno, samu sebe može negirati.

Većina=Istina=Pravda

Takva logika ima za posljedicu shvatanje da većina ima monopol nad istinom, a budući da je istina sama po sebi pravična, onda većina ima pravo i da čini...pa, zapravo, šta god želi da čini. Vox populi, vox dei. Pojedinac je od apsolutnog beznačaja jer on, sam po sebi, nema potencijal da bude istina, makar ne sve dok se tehnički ne klonira i ne napravi najmanje 50% + 1 na izborima. Jer, svaki akt većine je unaprijed proglašen pravičnim, odnosno većina kao spoljašnji nosilac istine i pravde kao apsolutnih kategorija ne može da bude u krivu.

Vratimo se sad Vučiću. On je, uostalom kao Tadić, Milošević ili Tito prije njega, simbol Istine, odnosno Pravde. I to zato jer je većina uz njega. On ima savršeni legitimitet, moć, uticaj. On je čovjek koji može sve. On mora sve da verifikuje, da se o svemu raspita, da svuda pogura gdje je stalo. Bez njega ne može ništa. Hoćete da zaposlite strinu u lokalni dom zdravlja u Grockoj, treba se konsultovati sa Vučićem, jer samo tako ćete znati da li je to pravedno. Odnosno, društvo zasnovano na istini koja je percipirana kao odraz matematičkog zbira i procenata, jednostavno mora iznova i iznova da provjerava istinitost i ispravnost svake odluke i htjenja. A tehnički je nemoguće izvesti da baš o svačijoj strini ili tetki organizujete referendum ili izbore, pa je daleko lakše konsultovati o tome jednog Vučića. Vučić će biti umoran zbog toga, zbog svih tih tetki i ujni kojima mora da se bavi, ali kao reprezent duha naroda, istorije i istine, on će da se žrtvuje, radiće po šesnaest i sedamnaest sati dnevno i riješiće strinu, baš kao i sve ostalo.

Šta je problem?

I sve je to savršeno logično i jasno, te u takvom matriksu drugačije i ne može da bude. Postoji samo jedan problem. Istina nije nužno tamo gdje je većina ljudi. Istina ne mora zapravo da bude u bilo kojem čovjeku koji danas egzistira.

To mnogi zaboravljaju, a posebno oni koji su na vlasti i oni koji su najviši u hijerarhiji te vlasti. Vučić je nesumnjivo danas najusamljeniji čovjek u Srbiji. On protiv većine ne može, jer ga ona održava na vlasti. A ta većina je bolno u krivu. Kad on želi, intimno možda i iskreno, da nešto uradi, popravi, promjeni, on prosto ne može da pojmi šta je realno istinito, a šta je opsjena kojom su ga prvi saradnici, drugi saradnici, medijski gurui, analitičari, novinari i svi mogući poltroni okružili. Shvatajući da postoji raskorak između onoga što mu govore i što jeste, ali nesposoban da uvidi šta jeste, Vučić kao i svi prije njega postaje paranoičan, uznemiren i hronično uvjeren da mu svi rade o glavi. Njemu je jedini izlaz da obezbjedi još više podrške, da dobije još više procenata, da pobjedi na još više izbora. On mora da radi još više, jer je to njegov fah, baš kao što je Boris Tadić morao da bude još ljepši svakim danom, jer je to bio njegov fah, baš kao što je Milošević morao da bude sve veći regionalni faktor, jer je to bio njegov fah. Potrebe vođe kao nosioca istine rastu, a njegovi najbliži poltroni i karijeristi svih boja, vrsta i miomirisa počinju da traže sljedećeg supermena. Jer, većina će se takođe u jednom trenutku uvjeriti da istina koju predstavlja i nije baš neka, te da treba nešto tu mjenjati da bi bilo bolje i zgodnije.

A najlakše je promjeniti nesrećnog supermena. Dok malo ko želi da uvidi da u društvu koje prihvata lažnu istinu, odnosno laž kao takvu za istinu, sve postaje iluzija, moral ne ustupa otvoreno mjestu nemoralu, nego je užasan baš zato što je amoralan a uvjeren u supremaciju svojih vrlina. Društvo ne samo da postaje tako zatrovano, ono je šizofreno, operisano od realnosti, operisano od (samo)spoznaje. Većina razara sve pred sobom, a manjina smatra da je dovoljno mrziti većinu da bi bila u pravu, odnosno da bi moralno sebe očistila. No, mržnja sama po sebi ne može biti i kvalitetom, odnosno ne možete na prostoj negaciji zla ili neistine doći do dobra ili istine, zato što negacije inače negativnih kategorija ne daju pozitivnu vrijednost, već samo prazninu, odnosno ništavilo (to je, inače, i razlog zbog čega su mnogi razočarani intelektualci i talentovane osobe kroz istoriju postajale žrtvama nihilizma).

To je razlog i zbog čega ovdje poslije pada nema ustajanja, zašto se ponavljaju iste greške, zašto se ne uči iz istorije. Ako su osnovna načela, odnosno arhe-principi nesporni, ako se ne razmišlja i ne promišlja dublje, ako se promjena u glavi svodi na promjenu frazeologije, onda tu nema napretka, onda je to sve pokušaj verbalnog upravljanja haosom osnovnih činilaca koji utiču na svijest i poimanje individue. Dakle, manipulacija.

A kakva korist od nje?



Posted by
Teza Antiteza

More

Prijedlog Zakona o javnom redu i miru-i ISIS bi se ponosio

Prijedlog novog Zakona o javnom redu i miru jedan je od najbesmislenijih zakonskih tekstova koje je neka balkanska vlada osmislila u bliskoj prošlosti, a znamo da balkanske vlade ne oskudijevaju besmislenim pravnim aktima. Aleksandar Jokić je dobrim dijelom već komentarisao pravne nonsense vezane za navedeni zakonski prijedlog, a ja ću se samo osvrnuti na nekoliko drugih detalja. Krenimo redom.

„Ko grubim vrijeđanjem drugog lica ili drugim bezobzirnim ponašanjem izazove osjećanje fizičke ugroženosti ili uznemirenosti građana, kazniće se novčanom kaznom od 200 KM do 800 KM ili kaznom zatvora do 30 dana“

Dva su sporna momenta u ovoj odredbi. Prvi se odnosi na sintagmu „grubo vrijeđanje drugog lica“. Riječ je, nesporno, o ograničavanju slobode govora. Republika Srpska već ima Zakon o zaštiti od klevete koji štiti ličnost građanina od neistinitog a svjesnog iznošenja neistina o nekome. Dalje, Krivičnim zakonom Republike Srpske predviđena su krivična djela „Ugrožavanje sigurnosti“ i „Zlostavljanje, mučenje, i drugo neljudsko i ponižavajuće ponašanje“ koji precizno i u više nego dovoljnom stepenu štite lični integritet i sigurnost građanina. Prema tome, navedena odredba zakonskog prijedloga ne samo da je suštinski nepotrebna i besmislena, ona je i formalno nepotrebna jer su drastični oblici ugrožavanja nečije sigurnosti već inkriminisani Krivičnim zakonom u kojem su u svakom uređenom pravnom poretku navedena društveno najopasnija ponašanja a koja se štite pravnim sankcijama.

Drugi sporni momenat jeste sintagma „osjećanje uznemirenosti građana“. Ovu sintagmu možete toliko proizvoljno i široko tumačiti, te bi se njena formulacija teško oduprijela zloupotrebama i u daleko kvalitetnijim pravosudnim sistemima od našeg. Zaista, šta je to osjećaj uznemirenosti? Kad se ko od nas i u kakvim situacijama uznemiri? Nekad vas ne uznemiri ni pet mrtvih oko vas, dok je nekad dovoljno da neko svirne sirenom i da poludite. Naravno, zakonodavac će ovu sintagmu braniti objašnjenjem da će se sudija voditi emotivnim stanjem normalnog čovjeka u nekoj situaciji, međutim i dalje je ta konstrukcija toliko široka i toliko proizvoljna da prosto bode oči koliko ta odredba može politički da se zloupotrebljava i koliko je jasno da je njena osnovna svrha ograničenje slobode govora, a na kojoj počiva moderna civilizacija kojoj, valjda, i mi težimo.

„Ko narušava javni red i mir svađom, vikom, vriskom, izvođenjem ili reprodukcijom muzičkih sadržaja ili tekstova, nošenjem ili isticanjem simbola, slika, crteža ili tekstova nepristojnog, uvredljivog ili uznemiravajućeg sadržaja i drugim nepristojnim ili drskim ponašanjem, kazniće se novčanom kaznom od 100 KM do 300 KM“ 

Naravno, ova odredba sasvim jasno i otvoreno do kraja ograničava slobodu govora u Republici Srpskoj, a što je jedno od osnovnih načela našeg ustavnog uređenja. Navedeni zakonski prijedlog, a upravo navedena odredba izražava samu esenciju kompletno nakrivo nasađenog i „grdo rođenog“ zakonskog rješenja, u potpunosti je protivustavan i grubo krši čitav niz ustavnih odredaba, a u pitanju su sljedeća:

- Član 25. Ustava Republike Srpske, a koji jemči slobodu misli i opredjeljenja, savjesti i uvjerenja, kao i javnog izražavanja mišljenja;

- Član 26. Ustava, a koji jemči slobodu štampe, a ta sloboda je ugušena navedenim zakonskim prijedlogom jer ko će da tumači šta je to tekst nepristojnog sadržaja? Inače, ova sintagma u potpunosti legitimiše stav terorista iz „Islamske države“ jer su i oni pobili novinare u Parizu jer su ovi objavljivali nepristojne karikature. Jedina razlika u stavu našeg zakonodavca od stava ISIS-a što naš zakonodavac ne bi te novinare pobio po kratkom postupku, nego bi im po kratkom postupku oduzeo 300 KM.

- Član 27. Ustava koji štiti slobodu kulturnog i umjetničkog stvaranja: potpuno je jasno da umjetničkog i kulturnog stvaranja nema bez provokacije, a provokacija je po prirodi nepristojna. Dakle, naš zakonodavac smatra da je jedino prihvatljiva ona umjetnost koja odgovara paradigmi vlasti i mase, a čega se ne bi postidjeli niti najokorjeliji staljinisti;

- Član 32. stav 2. Ustava: „Niko ne može biti pozvan na odgovornost niti trpjeti druge štetne posljedice zbog javno izraženog mišljenja o radu državnih organa ili stavova iznesenih u predstavci, peticiji i prijedlogu, osim ako je time učinio krivično djelo“ Ova ustavna odredba sad je u potpunoj koliziji sa navedenom odredbom iz zakonskog prijedloga, jer zakonsko rješenje direktno derogira ustavnu odredbu koja vama kao građanima garantuje pravo da kritikujete neku odluku državnog organa i da to činite javno, te da vam to niko ne smije uskratiti sve dok ne činite neko krivično djelo. Spornom odredbom iz zakonskog prijedloga sad se državnim organima daje za pravo da sankcionišu ponašanja građana i kad ista nisu krivično djelo, a ako im se samo učini da je neka kritika rada državnih organa nepristojna, uvredljiva ili prosto uznemirujuća.

Dakle, predmetno zakonsko rješenje koje je u fazi prijedloga u mnogo čemu je u gruboj koliziji sa ustavom kao najvišim pravnim aktom u našem pravnom sistemu i zato bi Ustavni sud, čak i ako se nađe 42 beskarakternih i civilizacijski i etički osakaćenih poslanika koji bi ovo izglasali u parlamentu, morao isti zakon momentalno da proglasi neustavnim i time ga zauvijek skloni iz našeg pravnog poretka. Ukoliko bi to zakonsko rješenje, na sramotu naše generacije, ipak zaživjelo, to bi onda značilo da mi kao društvo suspenzujemo slobodu govora, da onemogućujemo slobodu mišljenja, da slobodu kreacije vežemo za njenu prihvatljivost spram kriterijuma koje određuje vlast a ne krivični zakon i ustav, te da brišemo svaku civilizacijski razliku između nas i vjerskih i ideoloških terorista koji smatrajući da imaju jedini pravo da odlučuju šta drugi mogu da misle vrše stravične masakre širom svijeta.

Jer, ovaj zakonski prijedlog je upravo to: uvjerenje nekih čudnih ljudi da mogu da zabrane Misao i Riječ.

Posted by
Teza Antiteza

More

Čitaoci kažu

Powered by Disqus

Copyright © / Teza-Antiteza.

Template by : Urang-kurai / powered by :blogger