Vučić, brojke, istina i pad

Jedan fenomen mi je bio izrazito upadljiv nakon što je Aleksandar Vučić postao ključna politička figura u Srbiji nakon formiranja vlade u 2012.godini, odnosno nakon što mu je popularnost počela rapidno da raste. Primjetio sam, naime, da njegove pristalice, kako one na portalima i društvenim mrežama (tzv. "botovi"), tako i njegovi stranački funkcioneri u svojim javnim nastupima, kao ključni argument u Vučićevu korist navode broj glasova koje SNS (čitaj: Vučić) dobija na izborima, odnosno broj procenata u anketama javnog mnjenja koji favorizuju lidera Srpske napredne stranke.

Taj trend u početku je bio i donekle razumljiv: Vučić se doimao kao čovjek koji je objavio rat tajkunima, te je bilo logično da insistira na širokoj podršci građana jer ne možete da idete u velike sukobe sa moćnim ljudima bez izrazite podrške javnosti. No, kako je vrijeme prolazilo postalo je jasno da je u pitanju nešto sasvim drugo. Zapravo, riječ je o fenomenu koji, koliko sam mogao da ispratim, niko nije previše analizirao. A radi se o sljedećem.

Kad god su pristalice SNS-a u bilo kakvoj političkoj raspravi sa svojim neistomišljenicima, oni će uvijek na kraju da potegnu kao ključni argument procente podrške koje Vučić uživa, odnosno rezultate anketa ispitivanja javnog mnjenja, kao i izbora na kojima Vučić ubjedljivo pobjeđuje. Šta god sa njima da pričate, u kojem god smjeru diskusija da se razvija, pristalice SNS-a će kao konačni dokaz kojim završavaju svaku raspravu potegnuti pitanje procenta podrške Vučiću. Poslije toga oni ne žele više da debatuju, njima jednostavno nije jasno šta tu dalje i ima da se razgovara.

Istina je tamo gdje je većina

Ova pojava, treba biti pošten, nije originalni izum Vučića i SNS-a. Na istu "argumentaciju" su se pozivali svi regionalni izborni pobjednici u jeku svoje popularnosti. Mi smo u većini, šta vi imate uopšte tu da pričate. Ne želim na ovom mjestu da trošim riječi i vrijeme na analize da li je i koliko to demokratski, da li takva praksa urušava stabilnost i nepristrasnost javnih institucija, koliko je sve to loše za dugoročni kontinuitet razvoja jednog društva i procesa u njemu. Nešto drugo mi je zanimljivije.

Naime, interesantna je ta iskrena i, rekao bih, djetinje nevina uvjerenost pristalica najjače stranke i partijskog ničeevskog supermena da je istina tamo gdje je većina. Većina glasova, većina ljudi, većina čega god. Ontološki posmatrano, na Balkanu pristalice supermena i partije koju supermen svojom milošću ustoličava na ključna mjesta upravljanja državom i društvom, zapravo istinu identifikuju sa matematičkom većinom, odnosno kvantitetom. A (političku) većinu možete dobiti na različite načine: uvjerenjem ljudi da ste vi pravi kandidat, kupovinom glasova, podmićivanjem, prijetnjama, manipulacijama, čime god. I što je većina ubjedljivija, kako überdemokrate vide stvari, to je istina istinitija i neprikosnovenija. Cinici bi rekli, i smrtonosnija.

Dakle, ako želite da ste u pravu, da imate neprikosnoveni oreol istine koji vas štiti u javnom djelovanju, a istina se kod Slovena izjednačuje sa pravdom (u ruskom jeziku riječ `pravda` znači istina), onda morate imati podršku većine, a neobično je važno, čak i nasušno potrebno, da ta većina neprestano raste. Odnosno, ako većina stagnira, ako se ne pomjera, onda to već nije dobro jer nema rasta a ako istina ne raste, onda je možebiti nesigurna u sebe i, sljedstveno, samu sebe može negirati.

Većina=Istina=Pravda

Takva logika ima za posljedicu shvatanje da većina ima monopol nad istinom, a budući da je istina sama po sebi pravična, onda većina ima pravo i da čini...pa, zapravo, šta god želi da čini. Vox populi, vox dei. Pojedinac je od apsolutnog beznačaja jer on, sam po sebi, nema potencijal da bude istina, makar ne sve dok se tehnički ne klonira i ne napravi najmanje 50% + 1 na izborima. Jer, svaki akt većine je unaprijed proglašen pravičnim, odnosno većina kao spoljašnji nosilac istine i pravde kao apsolutnih kategorija ne može da bude u krivu.

Vratimo se sad Vučiću. On je, uostalom kao Tadić, Milošević ili Tito prije njega, simbol Istine, odnosno Pravde. I to zato jer je većina uz njega. On ima savršeni legitimitet, moć, uticaj. On je čovjek koji može sve. On mora sve da verifikuje, da se o svemu raspita, da svuda pogura gdje je stalo. Bez njega ne može ništa. Hoćete da zaposlite strinu u lokalni dom zdravlja u Grockoj, treba se konsultovati sa Vučićem, jer samo tako ćete znati da li je to pravedno. Odnosno, društvo zasnovano na istini koja je percipirana kao odraz matematičkog zbira i procenata, jednostavno mora iznova i iznova da provjerava istinitost i ispravnost svake odluke i htjenja. A tehnički je nemoguće izvesti da baš o svačijoj strini ili tetki organizujete referendum ili izbore, pa je daleko lakše konsultovati o tome jednog Vučića. Vučić će biti umoran zbog toga, zbog svih tih tetki i ujni kojima mora da se bavi, ali kao reprezent duha naroda, istorije i istine, on će da se žrtvuje, radiće po šesnaest i sedamnaest sati dnevno i riješiće strinu, baš kao i sve ostalo.

Šta je problem?

I sve je to savršeno logično i jasno, te u takvom matriksu drugačije i ne može da bude. Postoji samo jedan problem. Istina nije nužno tamo gdje je većina ljudi. Istina ne mora zapravo da bude u bilo kojem čovjeku koji danas egzistira.

To mnogi zaboravljaju, a posebno oni koji su na vlasti i oni koji su najviši u hijerarhiji te vlasti. Vučić je nesumnjivo danas najusamljeniji čovjek u Srbiji. On protiv većine ne može, jer ga ona održava na vlasti. A ta većina je bolno u krivu. Kad on želi, intimno možda i iskreno, da nešto uradi, popravi, promjeni, on prosto ne može da pojmi šta je realno istinito, a šta je opsjena kojom su ga prvi saradnici, drugi saradnici, medijski gurui, analitičari, novinari i svi mogući poltroni okružili. Shvatajući da postoji raskorak između onoga što mu govore i što jeste, ali nesposoban da uvidi šta jeste, Vučić kao i svi prije njega postaje paranoičan, uznemiren i hronično uvjeren da mu svi rade o glavi. Njemu je jedini izlaz da obezbjedi još više podrške, da dobije još više procenata, da pobjedi na još više izbora. On mora da radi još više, jer je to njegov fah, baš kao što je Boris Tadić morao da bude još ljepši svakim danom, jer je to bio njegov fah, baš kao što je Milošević morao da bude sve veći regionalni faktor, jer je to bio njegov fah. Potrebe vođe kao nosioca istine rastu, a njegovi najbliži poltroni i karijeristi svih boja, vrsta i miomirisa počinju da traže sljedećeg supermena. Jer, većina će se takođe u jednom trenutku uvjeriti da istina koju predstavlja i nije baš neka, te da treba nešto tu mjenjati da bi bilo bolje i zgodnije.

A najlakše je promjeniti nesrećnog supermena. Dok malo ko želi da uvidi da u društvu koje prihvata lažnu istinu, odnosno laž kao takvu za istinu, sve postaje iluzija, moral ne ustupa otvoreno mjestu nemoralu, nego je užasan baš zato što je amoralan a uvjeren u supremaciju svojih vrlina. Društvo ne samo da postaje tako zatrovano, ono je šizofreno, operisano od realnosti, operisano od (samo)spoznaje. Većina razara sve pred sobom, a manjina smatra da je dovoljno mrziti većinu da bi bila u pravu, odnosno da bi moralno sebe očistila. No, mržnja sama po sebi ne može biti i kvalitetom, odnosno ne možete na prostoj negaciji zla ili neistine doći do dobra ili istine, zato što negacije inače negativnih kategorija ne daju pozitivnu vrijednost, već samo prazninu, odnosno ništavilo (to je, inače, i razlog zbog čega su mnogi razočarani intelektualci i talentovane osobe kroz istoriju postajale žrtvama nihilizma).

To je razlog i zbog čega ovdje poslije pada nema ustajanja, zašto se ponavljaju iste greške, zašto se ne uči iz istorije. Ako su osnovna načela, odnosno arhe-principi nesporni, ako se ne razmišlja i ne promišlja dublje, ako se promjena u glavi svodi na promjenu frazeologije, onda tu nema napretka, onda je to sve pokušaj verbalnog upravljanja haosom osnovnih činilaca koji utiču na svijest i poimanje individue. Dakle, manipulacija.

A kakva korist od nje?



Posted by
Teza Antiteza

More

Prijedlog Zakona o javnom redu i miru-i ISIS bi se ponosio

Prijedlog novog Zakona o javnom redu i miru jedan je od najbesmislenijih zakonskih tekstova koje je neka balkanska vlada osmislila u bliskoj prošlosti, a znamo da balkanske vlade ne oskudijevaju besmislenim pravnim aktima. Aleksandar Jokić je dobrim dijelom već komentarisao pravne nonsense vezane za navedeni zakonski prijedlog, a ja ću se samo osvrnuti na nekoliko drugih detalja. Krenimo redom.

„Ko grubim vrijeđanjem drugog lica ili drugim bezobzirnim ponašanjem izazove osjećanje fizičke ugroženosti ili uznemirenosti građana, kazniće se novčanom kaznom od 200 KM do 800 KM ili kaznom zatvora do 30 dana“

Dva su sporna momenta u ovoj odredbi. Prvi se odnosi na sintagmu „grubo vrijeđanje drugog lica“. Riječ je, nesporno, o ograničavanju slobode govora. Republika Srpska već ima Zakon o zaštiti od klevete koji štiti ličnost građanina od neistinitog a svjesnog iznošenja neistina o nekome. Dalje, Krivičnim zakonom Republike Srpske predviđena su krivična djela „Ugrožavanje sigurnosti“ i „Zlostavljanje, mučenje, i drugo neljudsko i ponižavajuće ponašanje“ koji precizno i u više nego dovoljnom stepenu štite lični integritet i sigurnost građanina. Prema tome, navedena odredba zakonskog prijedloga ne samo da je suštinski nepotrebna i besmislena, ona je i formalno nepotrebna jer su drastični oblici ugrožavanja nečije sigurnosti već inkriminisani Krivičnim zakonom u kojem su u svakom uređenom pravnom poretku navedena društveno najopasnija ponašanja a koja se štite pravnim sankcijama.

Drugi sporni momenat jeste sintagma „osjećanje uznemirenosti građana“. Ovu sintagmu možete toliko proizvoljno i široko tumačiti, te bi se njena formulacija teško oduprijela zloupotrebama i u daleko kvalitetnijim pravosudnim sistemima od našeg. Zaista, šta je to osjećaj uznemirenosti? Kad se ko od nas i u kakvim situacijama uznemiri? Nekad vas ne uznemiri ni pet mrtvih oko vas, dok je nekad dovoljno da neko svirne sirenom i da poludite. Naravno, zakonodavac će ovu sintagmu braniti objašnjenjem da će se sudija voditi emotivnim stanjem normalnog čovjeka u nekoj situaciji, međutim i dalje je ta konstrukcija toliko široka i toliko proizvoljna da prosto bode oči koliko ta odredba može politički da se zloupotrebljava i koliko je jasno da je njena osnovna svrha ograničenje slobode govora, a na kojoj počiva moderna civilizacija kojoj, valjda, i mi težimo.

„Ko narušava javni red i mir svađom, vikom, vriskom, izvođenjem ili reprodukcijom muzičkih sadržaja ili tekstova, nošenjem ili isticanjem simbola, slika, crteža ili tekstova nepristojnog, uvredljivog ili uznemiravajućeg sadržaja i drugim nepristojnim ili drskim ponašanjem, kazniće se novčanom kaznom od 100 KM do 300 KM“ 

Naravno, ova odredba sasvim jasno i otvoreno do kraja ograničava slobodu govora u Republici Srpskoj, a što je jedno od osnovnih načela našeg ustavnog uređenja. Navedeni zakonski prijedlog, a upravo navedena odredba izražava samu esenciju kompletno nakrivo nasađenog i „grdo rođenog“ zakonskog rješenja, u potpunosti je protivustavan i grubo krši čitav niz ustavnih odredaba, a u pitanju su sljedeća:

- Član 25. Ustava Republike Srpske, a koji jemči slobodu misli i opredjeljenja, savjesti i uvjerenja, kao i javnog izražavanja mišljenja;

- Član 26. Ustava, a koji jemči slobodu štampe, a ta sloboda je ugušena navedenim zakonskim prijedlogom jer ko će da tumači šta je to tekst nepristojnog sadržaja? Inače, ova sintagma u potpunosti legitimiše stav terorista iz „Islamske države“ jer su i oni pobili novinare u Parizu jer su ovi objavljivali nepristojne karikature. Jedina razlika u stavu našeg zakonodavca od stava ISIS-a što naš zakonodavac ne bi te novinare pobio po kratkom postupku, nego bi im po kratkom postupku oduzeo 300 KM.

- Član 27. Ustava koji štiti slobodu kulturnog i umjetničkog stvaranja: potpuno je jasno da umjetničkog i kulturnog stvaranja nema bez provokacije, a provokacija je po prirodi nepristojna. Dakle, naš zakonodavac smatra da je jedino prihvatljiva ona umjetnost koja odgovara paradigmi vlasti i mase, a čega se ne bi postidjeli niti najokorjeliji staljinisti;

- Član 32. stav 2. Ustava: „Niko ne može biti pozvan na odgovornost niti trpjeti druge štetne posljedice zbog javno izraženog mišljenja o radu državnih organa ili stavova iznesenih u predstavci, peticiji i prijedlogu, osim ako je time učinio krivično djelo“ Ova ustavna odredba sad je u potpunoj koliziji sa navedenom odredbom iz zakonskog prijedloga, jer zakonsko rješenje direktno derogira ustavnu odredbu koja vama kao građanima garantuje pravo da kritikujete neku odluku državnog organa i da to činite javno, te da vam to niko ne smije uskratiti sve dok ne činite neko krivično djelo. Spornom odredbom iz zakonskog prijedloga sad se državnim organima daje za pravo da sankcionišu ponašanja građana i kad ista nisu krivično djelo, a ako im se samo učini da je neka kritika rada državnih organa nepristojna, uvredljiva ili prosto uznemirujuća.

Dakle, predmetno zakonsko rješenje koje je u fazi prijedloga u mnogo čemu je u gruboj koliziji sa ustavom kao najvišim pravnim aktom u našem pravnom sistemu i zato bi Ustavni sud, čak i ako se nađe 42 beskarakternih i civilizacijski i etički osakaćenih poslanika koji bi ovo izglasali u parlamentu, morao isti zakon momentalno da proglasi neustavnim i time ga zauvijek skloni iz našeg pravnog poretka. Ukoliko bi to zakonsko rješenje, na sramotu naše generacije, ipak zaživjelo, to bi onda značilo da mi kao društvo suspenzujemo slobodu govora, da onemogućujemo slobodu mišljenja, da slobodu kreacije vežemo za njenu prihvatljivost spram kriterijuma koje određuje vlast a ne krivični zakon i ustav, te da brišemo svaku civilizacijski razliku između nas i vjerskih i ideoloških terorista koji smatrajući da imaju jedini pravo da odlučuju šta drugi mogu da misle vrše stravične masakre širom svijeta.

Jer, ovaj zakonski prijedlog je upravo to: uvjerenje nekih čudnih ljudi da mogu da zabrane Misao i Riječ.

Posted by
Teza Antiteza

More

Sve je ljepota

Prije nekoliko mjeseci sam obrađivao neki odštetni zahtjev povodom saobraćajne nezgode koja se desila u Danskoj. Čovjek koji je učestvovao u istoj zapravo je s ovih naših prostora, pa je posrednik u cijeloj toj priči bila osiguravajuća kuća kojoj je centrala u Kopenhagenu i koja osigurava po osnovu autoodgovornosti balkance širom zapadne Evrope. I tako, kažem ja tom frajeru da je bio udes tamo negdje kod njega, a on meni odgovara "ljepota". Razbijena mazda skroz naskroz, dodajem ja, on opet "ljepota". Koštaće te ta ljepota šest hiljada evra, pomalo ljutito podižem glas jer je ovom sve ljepota. A on će meni-"ljepota".

Ekstra. Ljepota i jest, kontam sad i ja. Zbilja, što ne bi i bila? Čovjek treba jedino da zauzme pravilan stav. Hoćeš oko sebe lijepe žene-kloni se ružnih. Hoćeš puno smjeha u životu-mani se depresije i tmurnih ljudi. Hoćeš pare, zaradi ih.


Univerzum je koncipiran na silama privlačenja. Što tražiš, to dobiješ. Sve je u čovjekovoj odluci. Velika je istina da je sve u samom čovjeku, te da su istinski nesrećni svi koji stalno nešto hoće od ljudi. Svi revolucionari, političari, ideolozi, društveni aktivisti, svi oni koji neprestano imaju potrebu da komuniciraju sa ljudima, svi koji imaju potrebu i da ističu stalno da ih ne interesuju ljudi, sve je to prilično nezgodno. Realno, pored dobre muzike, dobre žene, dobre knjige i dobre ideje, dobrog konta kako da radiš u čemu uživaš a bez potrebe da sazivaš pres konferenciju da o tome obavjestiš svijet, ne vidim prostora za još nešto.

P.S.

Skontao sam da bi bilo ljepota i da ovaj blog više uopšte ne čitaju muškarci. Ako i čitaju, da ne smaraju autora o tome. Neka ga ne čitaju ni ružne žene. Ni one mutave. Dakle, T-AT imaju dopuštenje čitati samo pametne trebice intelektualnih i fizičkih gabarita koje verifikuje etičko-estetska komisija T-AT.



Posted by
Teza Antiteza

More

Kako država širi kancer po organizmu naše privrede

Država je ključni uzročnik bolesti domaće privrede. Ona omogućuje, što direktno što indirektno, da nesolventni privredni subjeti poput malignih ćelija „zaraze“ zdravo tkivo naše ekonomije. Recept je sljedeći.

Postoji nesolventno preduzeće, najčešće je ono u formi društva sa ograničenom odgovornošću (d.o.o.). To privredno društvo postalo je nesolventno, odnosno došlo je u stanje da ne može da redovno izmiruje svoje obaveze prema povjeriocima, zato što nije poslovalo na profitabilan način. Odnosno, jednostavno rečeno, rashodi preduzeća su premašili prihode.

Nad tim nesolventnim preduzećem bi po pravilu trebalo u što kraćem roku otvoriti stečajni postupak, i to iz dva osnovna razloga:

  • Radi zaštite potraživanja povjerilaca
  • Radi poslovne sigurnosti drugih preduzeća koja bi eventualno ušla u poslovn-materijalni odnos sa nesolventnim preduzećem 
 Zašto se ne pokreće stečaj?

Stečajni postupak se pokreće na zahtjev povjerilaca koji ne mogu na drugi način da namire svoja potraživanja prema nesolventnom privrednom društvu. Zakon o stečajnom postupku navodi da se stečajni postupak otvara prema platežno nesposobnom dužniku, a da se po pravilu smatra da je dužnik platežno nesposoban ukoliko 60 dana neprekidno ne izmiruje svoje dospjele obaveze. Iako taj kriterijum nije baš najjasniji (na primjer, nije jasno da li dužnik treba da izmiruje sve svoje dospjele obaveze ili samo neke), opet je kad se ima realnost našeg privrednog života očigledno da trenutno van stečajnog postupka egzistira ogroman broj privrednih društava iako bi ona po svim mjerilima, pravnim, finansijskim i poslovnim, morala poodavno da budu u stečaju.

Ta nesolventna preduzeća, dakle, posluju iako nisu u stanju da izmiruju svoje obaveze. Tako, nesolventno preduzeće „ABC“ d.o.o. naručuje robu od do tad solventnih „DEF“ d.o.o. i „GHI“ d.o.o. „ABC“ d.o.o. radi sa tom robom, i to najčešće tako što je fakturiše nekom povezanom licu koje je solventno i kojem nije blokiran načun. Nakon toga, to povezano lice „JKL“ d.o.o. prodaje tu robu a novac završava kod vlasnika „ABC“ d.o.o. Bitno je naglasiti da je „JKL“ d.o.o. povezano lice sa „ABC“ d.o.o. ne u smislu povezanosti prema kriterijima Zakona o stečaju, a kad je moguće pobijati takve pravne radnje od strane povjerilaca a između ova dva pravna lica, nego je povezano zakonski neproblematičnim i nevidljivim vezama. „ABC“ d.o.o. ne plaća u dogovorenom roku svojim dobavljačima, „DEF“ d.o.o. i „GHI“ d.o.o. Ukoliko je „ABC“ d.o.o. naručilo znatnu količinu robe od tih svojih dobavljača, ili ukoliko ti dobavljači posluju sa više preduzeća sličnih „ABC“ d.o.o, onda će i „DEF“ d.o.o. i „GHI“ d.o.o. uskoro neumitno da postanu nesolventna, jer neće moći da „iščupaju“ novac od „ABC“ d.o.o.

Kako se virus nesolventnosti širi?

Čak i kad ova dva privredna društva na sudu dobiju „ABC“ d.o.o. to im nije od nikakve vajde, jer „ABC“ d.o.o. nema nikakvu imovinu na sebi, a njegov vlasnik odgovara za obaveze do visine uloga koji je unio u svoj d.o.o. (a što i jeste smisao društva sa ograničenom odgovornošću). Nakon što sudska presuda protiv „ABC“ d.o.o. postane pravosnažna i izvršna, te kad se nije i dalje moguće naplatiti od „ABC“ d.o.o. jer nema imovine podobne za izvršenje povjerilaca, onda bi se po pravilu trebao pokrenuti stečajni postupak. Međutim, kakva vajda za „DEF“ d.o.o. i „GHI“ d.o.o. od toga? Čak i da „ABC“ d.o.o. ima neke sitne imovine, „DEF“ d.o.o. i „GHI“. d.o.o. možda se ne bi naplatili, jer moguće da postoji neko preduzeće koje je ispred njih u naplatnom redu. Takođe, ono što je nesporno, je i da se u stečaju prvo naplaćuju troškovi samog stečajnog postupka, a potom radnici stečajnog dužnika. Takođe, ukoliko nekim čudom „ABC“ d.o.o. ima neku nepokretnu imovinu na sebi koju bi bilo moguće prodati i tako makar djelimično namiriti povjerioce, a da ona već poodavno nije prodata nekom drugom, onda na toj nekretnini, po pravilu, postoji hipoteka banaka i Poreske uprave RS, jer „ABC“ d.o.o. nije zezalo samo svoje dobavljače, nego i državu i banke, i to tako što se bez jakih kolaterala zaduživalo na sve strane, a nekretnitnu daleko manje vrijednosti od ukupnog zaduženja kod države i banaka davalo kao zalogu za sve te kredite. Tako da se „DEF“ d.o.o. i „GHI“ d.o.o. nikako ne mogu naplatiti niti iz tog izvora imovine stečajnog dužnika.

Na sve to, kao šlag na tortu, dolazi činjenica da „DEF“ d.o.o, kao predlagač otvaranja stečajnog postupka, po Zakonu o stečajnom postupku mora prethodno da predujmi troškove stečajnog postupka nad „ABC“ d.o.o. i tako praktično dođe u situaciju da ponovo izdvaja svoj novac kad je „ABC“ d.o.o. u pitanju-a da ne dobije ništa zauzvrat. I, logično, „DEF“ d.o.o. odustaje od pokretanja stečajnog postupka nad „ABC“ d.o.o., baš kao što to čini i „GHI“ d.o.o. i svi ostali povjerioci-privredna društva, jer prosto ne žele da se dodatno „zavale“ sa „ABC“ d.o.o. Tako „ABC“ d.o.o. nastavlja da neokrznuto djeluje i dalje, ostaje dužno drugim preduzećima, a dalje ta preduzeća počinju da prate model „ABC“ d.o.o, htjela-ne htjela, te i ona počinju da neplaćaju svoje dobavljače. Maligni tumor neplaćanja se širi svjetlosnom brzinom, te uskoro cijeli organizam privrede oboljeva, i to sa veoma malo nade u ozdravljenje.

Država omogućuje širenje pandemije

Ko bi mogao i trebao da sasječe ove maligne pojave u samom početku? Poreska uprava RS i Uprava za indirektno oporezivanje BiH, jasno. Ove javne institucije imaju podatke o imovini, potraživanjima, obavezama i (in)solventnosti privrednih društava, te bi upravo one morale da budu te koje na vrijeme podnose prijedloge za otvaranje stečajnih postupaka nad nesolventnim preduzećima. Na kraju krajeva, za razliku od povjerilaca-preduzeća, ove institucije imaju sve neophodne resurse za takvo nešto, odnosno one imaju i dovoljno pravnika i ekonomista koji bi trebalo da znaju kako se štite potraživanja tih institucija, odnosno same države, imaju koliko-toliko precizne podatke o imovini dužnika (po službenoj dužnosti) i, na kraju krajeva, mogu sebi priuštiti da predujme troškove stečajnog postupka. Dakle, mogu sve ono što obični povjerioci ne mogu. Međutim, Poreska uprava RS i UIO BiH se veoma rijetko odlučuju na takav korak. One do beskraja tolerišu nesolventne i najčešće nesavjesne dužnike, te se izuzetno rijetko odlučuju da ih pošalju u stečaj. Zašto? Pa zato što su svjesne da se neće bogznakoliko naplatiti u tom stečaju (procjene su da se tek oko 10% dugovanja Poreske uprave RS naplati u stečajnim postupcima). Međutim, to je licemjerno pokriće jer je pravo pitanje zbog čega su ove institucije uopšte dozvolile da prema njima nastanu toliko visoki dugovi poreskih obveznika-preduzeća? Zašto na vrijeme nisu sjekle stvari u korjenu? Zašto na vrijeme nisu reagovale, spriječile ne samo oštećenje javnih finansija, nego i čitavu pomenutu zarazu privrednog sistema?

Ako pogledamo spisak najvećih dužnika PDV-a prema UIO BiH (dužnici preko 25.000 KM dugovanja po osnovu neplaćenog PDV-a), bode oči činjenica da se od ukupno 88 privrednih subjekata koji su dužni prema UIO BiH više od milion KM stečajni postupak vodi samo u njih devet, a što znači da država otvoreno toleriše činjenicu da postoje privredni paraziti/virusi koji svakodnevno uništavaju zdravo tkivo kako privrede, tako i društva u cjelini. Jer, 88 najvećih (milionskih) dužnika prema UIO BiH ukupno duguju 214.486.439,70 KM, odnosno gotovo dvije stotine i petnaest miliona konvertibilnih maraka, dok je to samo dio dužnika, budući da je pomenutih 88, da je ukupno 2.089 dužnika PDV-a većih od 25.000 KM i ko zna koliko još onih koji duguju manje od 25.000 KM.

Što se dugovanja preduzeća prema Poreskoj upravi Republike Srpske tiče, ona samo po osnovu neplaćenih poreza i doprinosa iznose 680 miliona KM, a što je ravno trećini planiranih ukupnih prihoda u budžetu Republike Srpske za 2015. godinu. Dakle, samo po osnovu neplaćenih poreza i doprinosa preduzeća u Srpskoj duguju trećinu budžetskih prihoda, a ta cifra bi bila još tragičnija kad bi se u nju ubrojali neplaćeni porezi po ostalim osnovama. I šta sad država radi? Ona ne pokreće prijedloge za pokretanje stečaja u očigledno nesolventnim preduzećima. Time ta preduzeća ostaju da žive na papiru, iako su praktično mrtva. Međutim, ti privredni bolesnici svaki mjesec dodatno prave dug prema državi, radnicima i dobavljačima jer oni i dalje ne uplaćuju niti mogu da uplaćuju svoje obaveze. Dug se gomila, zaraza nesolventnosti se širi, privreda je svaki mjesec suočena sa sve većom dubiozom. Realno zarađenog novca u zemlji je sve manje a budžetski minusi se pokrivaju svakomjesečnim zaduživanjem u inostranstvu. Država ne želi da inicira pokretanje stečajnih postupaka u nesolventnim preduzećima jer, koliko god ta privredna društva bila nesolventna, njima ipak svaki mjesec nešto „legne“ na račun, koliko-toliko, od ovog i onog. Logika poreskih institucija je da se one prve naplaćuju na bankovnim računima preduzeća, te da im je pametnije tako čekati da im nešto „kapne“, nego da iniciraju stečaje u kojima se neće namiriti ni za „ič“. Ali, kao što je već naglašeno, takva logika je pogubna jer su mjesečni deficiti koje zaražena preduzeća prave daleko veći nego slučajni prihodi koji im legnu na račun.

Ko su gubitnici?

Najveći gubitnici u ovim igrama bez granica između nesolventnih privrednih dužnika i države svakako i nesporno su poreski obveznici, korisnici socijalnih fondova (Fond PIO i Fond zdravstvenog osiguranja), kao i radnici koji rade u tim propalim preduzećima. Ovima posljednjima se ne uplaćuju mjesecima i godinama porezi i doprinosi, a država se pravi mutava, dozvoljava nesolventnim preduzećima da takva praksa traje do u nedogled, pri čemu ne želi javno da prizna da ti radnici neće imati uplaćene doprinose kad im bude zaračunavata penzija, odnosno da će se u svom poznom dobu naći u nebranom grođžu zahvaljujući bezobrazluku državnih institucija i svojih poslodavaca. Država se navodno brine o pravima takvih radnika tako što kroz Zakon o poreskom postupku ne dozvoljava odjavu plaćanja poreza i doprinosa za radnike prema kojima postoji dug poslodavca po tom osnovu, međutim to je licemjerno pravilo jer kakva korist od fantomskih dugovanja poslodavca prema radniku po osnovu poreza i doprinosa kad je jasno da takva dugovanja nikad neće biti izmirena.

Jedino ispravno rješenje jeste podvući crtu, zaustaviti praksu odgađanja neizbježnog, provesti stečaj u svim nesolventnim preduzećima, istražiti veze između povezanih pravnih lica, pobijati pravne radnje dužnika kojima su oštetili svoje povjerioce, napraviti multilateralne kompenzacije tamo gdje je moguće, i naposlijetku likvidirati sve ono što je trulo. Bolje da u zemlji imamo i samo 1.000 preduzeća ako ona posluju po zakonu, nego da se gađamo fiktivnim brojkama da bismo lagali sami sebe. S druge strane, država ne treba da se petlja u privrednu aktivnost, treba da smanji svoju ulogu, procedure, troškove, poreze i broj zaposlenih u javnom sektoru, a da se ozbiljno bavi kršenjem zakona od strane privrednih i drugih subjekata, odnosno da štiti mehanizme slobodnog poslovanja. Produžavanje trenutnog stanja nije put ka ozdravljenju, nego produbljivanje agonije koja će za posljedicu zaista imati da odavde ode sve što vrijedi i da se više nikad ne vrati.

Kome to odgovara?

Posted by
Teza Antiteza

More

Čitaoci kažu

Powered by Disqus

Copyright © / Teza-Antiteza.

Template by : Urang-kurai / powered by :blogger