Ovih dana u Republici Srpskoj vodi se zanimljiva debata na različitim mjestima (onlajn sfera, klasični mediji, kafana, ulica, kuća) o tome koliko dana je preostalo do pada aktuelne vlade i ko će voditi i biti ministri u novoj. Ljudi se interesuju za to i velika većina jedva čeka da se to desi. Oni koji ne podržavaju partije koje čine aktuelnu vladu imaju svoj razlog za to. Oni koji loše žive u Srpskoj takođe imaju svoj razlog. Naravno, svoj razlog ima i većina članova vladajućih stranaka budući da su to pretežno Srbi, a Srbi ne vole one koji su sa njima i koji se uzdignu, jer Srbi najviše vole jedino kad se oni samo osile, ne drugi.
I tako, svi imaju neke svoje prijedloge, uglavnom personalne prirode. Većinu aktuelnih ministara niko više očima ne može da gleda i ljudi to sve više pokazuju. Posebno oni koji su imali prije neke koristi od njih pa sad više nemaju i traže neke alternative. Ali, to je tako ljudski, ta mana našeg karaktera je odavno istorijski utvrđena. Ako ostavimo po strani te personalne detalje, zlurada naslađivanja i uvlačenja u najavi možemo da uočimo nešto mnogo interesantnije i bitnije. A to je da u strankama vlasti, opozicije kao i tog našeg, jel` te, nezavisnog mnjenja, postoji većinsko, zapravo ogromno-većinsko, monolitno ideološko jedinstvo.
Riječ je o tome da političari svih provenijencija, novinari svih mogućih medijskih kuća, `nezavisni analitičari`, tviteraši, kafanska raja, šahisti u parku-svi, svi, svi (što bi nekad rek`o Vuk Drašković) uz nekoliko časnih, jasnih i veoma poštenih izuzetaka, apsolutno dijele osnovni stav, ideju da je država kao takva, sa svojim administrativnim aparatom, osnovni faktor u društvu, ekonomiji, kulturi i svakoj drugoj oblasti u kojoj ljudi organizovano djeluju.
Danas je ideološka monolitnost izražena jače nego prije 1990. godine. Dobra stvar je da nije toliko jaka kao 2000.godine, jer je sve više onih časnih izuzetaka od maloprije. Oni unose nemir u žabokrečinu. Ali, poenta je da mejnstrim faktori razmišljaju na isti način. Bili oni pozicija, opozicija ili `alternativa`. Prateći neke diskusije u medijima i na društvenim mrežama uvjerio sam se ponovo da sve ove kategorije zapravo insistiraju na jakoj državi, kojom upravljaju "sposobni upravljači, kadrovi, menadžeri". Tad bi, ko biva, sve krenulo u boljem pravcu.
Prosto, radi se o tome da taj sistem ne funkcioniše, gdje god da ga posadite.
Džabe, neće da nikne. Neprirodan je, vještački. Ne uspijeva. Neplodan je, ne može da rađa novu vrijednost, novi kvalitet. Radi se o tome da kakve god ljude da imate, sjajne, plemenite, čestite, pametne-dajte im ogromnu vlast (a socijalizam i socijaldemokratija daju ogromnu vlast vladi), prepustite im vođenje privrede-i uskoro ćete imati potpun kuršlus. Dobri ljudi počinju da se kvare, vlast udara u glavu, otuđe se od realnog života i realnih problema. Nije prirodno i nije etički da drugi čovjek rješava probleme prvog čovjeka. Zato svako od nas treba da vodi svoj život, ne može to neko drugi da radi za njega. Kad se odreknemo ove slobode i predamo je vladi, administraciji, mi ne samo da se odričemo svojih prirodnih, urođenih prava, ne samo da gubimo nezavisnost, nego vrlo brzo dolazimo u situaciju da shvatimo da te naše lične stvari ne može da riješi ni svemoguća vlada.
A i kako bi? Kako država da vodi privredu? Političari jedino vode računa o rejtingu. Oni zato rade stvari koje su, s jedne strane popularne. Društvo traži veće subvencije za siromašne, društvo traži jeftinije javne usluge. I zato sve više traži što više javnih usluga (koje obavlja država) jer tako dolazi u priliku da političkim pritiskom (čitaj-glasanjem) traži dodatno smanjenje cijena usluga. Političari to obećavaju i čine, jer žele vlast. Naravno da realna ekonomija nije zlatna ribica koja ispunjava svima sve želje. Nemoguće je da određujete cijene mimo tržišnih pravila. Odnosno, kratkoročno je moguće, možete politikom neko vrijeme da regulišete ekonomiju, možete populizmom da se vodite,
ali na kraju sve uvijek završi na argentinski način. S druge strane, političari imaju svoje partije koje im omogućuju da tehnički osvoje vlast. A u partiji su ljudi koji rade za političare, ali ne za džabe. I oni žele svoj dio kolača, i oni žele da se skuće na javnom budžetu.
Tako da je realno stanje da svi žele samo da se dočepaju budžeta. Političari, partijski aktivisti, mediji, `eksperti`, alternativci, penzioneri. Svi, svi, svi. I ovo je stanje u svakoj ljudskoj zajednici u kojoj ne funkcioniše slobodno tržište i pravna država. Ovo je stanje koje je potpuno izraženo danas u Republici Srpskoj, Federaciji BiH, Srbiji i drugim državama ex yu. Zato su izbori i mjenjanje vlade u ovom trenutku samo kozmetika. Ovi koji dođu poslije prvih, bilo da je riječ o istim partijama vlasti, bilo o partijama opozicije, neće mjenjati osnovni koncept i ideju, samo će se mjenjati dio upravljačke strukture. Isto bi se desilo da uopšte partije ne vode državu, nego tviteraši.
SNSD, vladajuća partija u Srpskoj, nije počela da pada juče niti poslije lokalnih izbora 2012. Počeli su da padaju dva mjeseca nakon dolaska na vlast 2006.godine kad su po broju glasova bili najjači. Samo, truljenje i padanje ne počinju s padom broja glasova. SNS u Srbiji takođe procentualno još uvijek raste. Ali, vrlo brzo bi mogao početi da truli, iako će još da raste.
Evo šta je razlog tome: i SNSD i SNS, kao i DS, kao i SDS, SPS-svi oni od 1990.godine naovamo prate istu matricu. Prvo se promjeni dotadašnja partija koja je narodu dozlogrdila. A odmah potom nova vlast prihvati većinu preletača po dubini stare vlasti. Time se formalno i kadrovski obezbjeđuje kontinuitet s prethodnom garniturom. Narod, naravno, i dalje traži pogrešne stvari. Pravih reformista u društvu ili nema, ili ih je veoma malo, ili se klone politike ili ih ubiju. Tako da se nastavlja i suštinska politika i koncept populizma koji trenutno ugađa onome što narod traži ali što ga dugoročno uništava (ekonomski, vrijednosno i demografski). Partijski aktivisti postaju u narednim mjesecima nakon "događanja naroda", "demokratskih promjena" državni funkcioneri. Pri tom, ne samo da upadaju na mjesta na kojima ima boljih od njih iz iste struke, nego se ljudi dočepaju i onih pozicija za koje uopšte nisu školovani ili koje nikad nisu radili (neki administrativac i partijac ode u neki sportski savez, prosto jer voli čovjek sport iako nikakve druge veze s istim nema).
U prvom periodu nove vlasti nju oličava harizmatični lider kojem narod vjeruje. Za tu ličnost narod zapravo i glasa, ona je poput otjelotvorenja zahtjeva, frustracija i ambicija kolektiviteta. U tom prvom periodu ta ličnost zapravo i radi nešto konkretno, često i prilično ili potpuno pozitivno. I dok ona to radi, dok se npr. Vučić bori protiv kriminala u Srbiji-za to vrijeme se u stranci nagomilavaju paraziti. Oni žele sve. Oni koriste popularnost partijskog lidera i narodnog vožda i gomilaju pozicije, prinadležnosti, funkcije, plate, upravne odbore. Vožd misli da to tako treba, nekad jer i sam vožd voli pare, nekad jer konta da tako osigurava svoj uticaj u aparatu i da će mu to olakšati da vrši promjene za koje smatra da su dobre. To prihvata u početku i narod, jer on daje podršku voždu i njegovim kadrovskim rješenjima čak i kad se ne slaže s istima, jer "vožd zna šta radi".
Naravno, na vožda se na kraju sve strovali. Tako to ide. Kad narodu dozlogrdi to što i dalje živi sjebano, a drugačije i ne može da živi u ovakvom konceptu za koji je sam odgovoran, onda se kola slome na onome koji je bio cijelo vrijeme najupadljiviji. Na onome ko je personalizovao vlast, sistem, državu, naciju. Na onoga ko je bio najpopularniji, ko je bio ikona, ko je bio idol. Mislim da ovde ima neke suptilne a vrlo jake poruke koju sama Priroda šalje.
A sad uzgredna jedna sličica. Živ primjer. Sjećam se, bili su izbori 2006. godine. Nisam bio tad član nijedne partije već sam preko prijatelja postao član biračkog odbora a motiv mi je tad bio jedino da dobijem onu naknadu za rad u biračkom odboru (
jeste, bio sam takođe socijalistički parazit, ali to svako postane kad ga dovedete dovoljno blizu javnim parama). I tako, prođe glasanje, a mi počnemo da brojimo glasove. Negdje oko pola devet uveče posmatrač SNSD-a, tako negdje u četrdesetim godinama, krupan i visok, ulazi kod nas u prostoriju (iako nije konkretno tu obavljao svoj posao, nego na nekom drugom biračkom mjestu) trešten pijan, sa sve pištoljom oko pasa, i počne da galami: "
ej bolan, i na Palama smo dobili. Alo, na Palama. Ajde završavajte to tu brzo, nema tu šta da se broji, mi smo pobjedili sto posto". Predsjednik biračkog odbora nije smio ništa da mu kaže. Policija koja je obezbjeđivala biračko mjesto nije smjela ništa da mu kaže iako po zakonu niti je smio da ulazi kod nas nakon što je brojanje glasova počelo a pogotovo nije smio da nosi oružje.
Ali, on je tad postao vlast. A sa vlašću nema zajebavanja.
Tad sam sve shvatio, shvatio sam naš mentalitet u samoj njegovoj esenciji. To kurčenje kad si gore, kad ti se može, kad ima para u budžetu i kad si na budžetu. To uvlačenje kad ti se umiljavaju oni koji bi takođe da se malo omaste. Taj strah onih koji te mrze jer ti ne mogu ništa i ta mržnja koja u njima raste, a moraju da ćute jer se boje. Ta zavist tvojih prijatelja koji imaju sve što i ti, koji su ti partijski drugovi, ali eto, zavist je stara boljka. To zlurado naslađivanje kad kola krenu nizbrdo. To novo uvlačenje novima na vlasti. Sve. Taj krug se stalno okreće ponovo na isti način.
Istorija ne voli ponavljače pa se zato stalno ponavlja dok ne naučite lekciju. Mi kao narod svoju lekciju još nismo naučili i zato ćemo nastaviti da propadamo. Još nismo dovoljno propatili, izgleda. Ima i dubljeg dna od onog koje smo dotakli. Ali, to je sve odgovornost ljudi sa imenom i prezimenom koji žive na ovom prostoru. Onog časa kad se promjeni percepcija, kad dođe do promjene paradigme i vrijednosti, kad se desi etička obnova, kad prestanemo da zavidimo drugima, da ih mrzimo, obožavamo (sve su to veliki grijesi), kad se inspirišemo dobrom voljom prema sebi i prema drugima i kad se svi otklonimo od socijalističke etike, ekonomije, grijeha, bezbožnosti, mržnje i budžeta-tad će stvari da krenu naprijed. I dok god se to ne desi-padaćemo. I kad god vidite da do ovoga nije došlo na kristalno jasan način-znajte da će za četiri godine da bude gore u državi i društvu. Nemojte se uopšte zavaravati da će biti drugačije. Ne treba ni vožd da se zavarava-uvijek na kraju voždovi padaju zbog onog pijanog jarana koji na vrijeme nije bio kažnjen. Njegovu kaznu snose voždovi, ali na kraju, kad sazri, kad postane velika i bolna.
Ali, sve to ne treba biti razlog za padanje u depresiju. Odluke, stavovi, energija i optimizam su uvijek individualni. Svako može sebe, ipak, da spasi.
P.S.
Izvinjavam se na predugačkom i dosadnom tekstu svima onima koji su stigli do ove rečenice. Dugo sam ga pisao, skoro cijelih sedam dana. Želio sam da sve o ovoj temi koja je danas aktuelna i koja se uvijek iznova periodično aktuelizuje dam svoj sud jer neću da pišem o ovome kad svi budu generali i kad stvari prođu. Takođe, više uopšte neću pisati na tu temu novih vlada. Jedino me zanimaju novi koncepti, nove vrijednosti i nova mišljenja. Oni dosadašnji i današnji uopšte nisu bitni.
