Bolna je istina da smo jedna od materijalno najsiromašnijih zajednica u Evropi. Albanija je, u tom smislu, od objekta podsmijavanja postala gotovo predmet respekta. Stopa nezaposlenosti prelazi 36 %, 25 % stanovništva Republike Srpske nalazi se ispod generalne linije siromaštva ( u FBiH 16 %). Tragično je da su djeca i omladina najizloženiji riziku pada standarda ispod linije siromaštva- oko 50 % djece u RS živi u siromašnim porodicama, oko 13 % živi u porodicama koje spadaju u kategoriju najsiromašnijih, a 29 % u porodicama na liniji siromaštva. Procjene su da bi oko 60 % mladih, ukoliko bi imali mogućnost, odmah otišlo u inostranstvo.
Danas je evidentno da je sprovedeni koncept liberalizacije trgovine gotovo u potpunosti uništio domaću proizvodnju i da su domaći privredni resursi ili potpuno devastirani, ili prodani u bescijenje, ili obezvrijeđeni. Ovo zato jer se u tržišnu utakmicu ušlo nespremno- nije urađen neophodan posao u legislativi i nisu subvencijama i drugim podsticajima zaštićeni domaći proizvođači- naprotiv, stiče se utisak da je neko ovdje imao jasan cilj da se svaki pokušaj domaćeg proizvođača da „preživi“ na tržištu učini potpuno iluzornim. Zbog uništene domaće proizvodnje, uvoz je postao jedini način zadovoljavanja potreba stanovništva, i u toj činjenici je osnovni uzrok permanentnog rasta našeg spoljnotrgovinskog deficita, a u toj pogubnoj tendenciji leži daleko veća opasnost po kakvu-takvu autonomiju Republike Srpske, nego u nezgrapnim pokušajima impotentnih političara iz Sarajeva, koji bi da ukinu RS, a nisu u stanju da srede stvari u svom dvorištu. Istina, neto plate su među najvećima u regionu, ali one nisu izraz produktivnosti rada, od koga znatno brže rastu, što je jedan od najbitnijih uzroka inflacije, i zbog čega su i te plate realno djelimično obezvrijeđene, jer istim, ako ne i bržim tempom, rastu i cijene, pogotovo onih proizvoda i usluga od kojih najviše zavisi standard domaćinstava ( hrana, komunalije, energija). Istina, rast tih plata najviše se odnosi na zaposlene u javnoj administraciji, dok je situacija sa platama u privredi sasvim drukčija.
Nametnuta neoliberalna dogma o „svetom i sveupravljujućem tržištu“ dovela je čitavu svjetsku privredu do kolapsa, i veliko je pitanje kad će se i kako ona oporaviti od ovog strašnog kraha. Iskoristivši slom socijalizma, apologete neoliberalnog sistema vrijednosti grubo su zajednicama u tranziciji nametnule MMF-ov „privredni koncept“ koji se praktično manifestovao u vulgarnom pljačkanju narodnih resursa i suštinskom prelazu suvereniteta sa građana na vlasnike multinacionalnih kompaniija. Time se jasno i uvjerljivo pokazalo da je neoliberalna dogma u potpunoj suprotnosti sa demokratskim principima i elementarnim načelima suverenosti građana/ljudi, a ne novca.
Potrebno je istaći na ovom mjestu da neoliberalni sistem nije identičan onom klasičnom liberalnom, jer je potonji čvrsto garantovao doslijednu neutralnost države prema svim svojim građanima, dok neoliberalna država na jedan perfidan način pomaže vlasnicima krupnog kapitala na taj način što isti štiti i ne dozvoljava njegovo ugrožavanje na tržištu. Uslijed toga sve demokratske institucije su postale puko sredstvo bogaćenja onih koji imaju novac i moć. Država se brine samo o interesima ove finansijske oligarhije, dok mediji, svi odreda finansirani od strane ove vladajuće kaste, služe kako bi se manipulisalo masama. Masa ne treba da razmišlja, nego da kupuje. U tome je sva bit i logika neoliberalnog koncepta. Potroši ono što nisi zaradio. Ne brini ako još uvijek nisi dobio platu- banka će ti dati potrošački kredit. Država će da štampa pare, jer dolar nije ničim vezan, niti realnom proizvodnjom, niti zlatom.I tako je stvar funkcionisala. Američki privredni sistem od 1971. godine, kada je napušten zlatni standard, zasnovan je na štampanju dolara bez realnog pokrića. Taj dolar kupovale su evropske, azijske i druge privrede, koje su upumpavale vazduh u pluća američkoj ekonomiji. Amerika je živjela dobrim dijelom na račun inostranstva. Kakogod, pohlepi nije bilo kraja. Takozvani finansijski derivati dobijali su iznova i iznova nove oblike. Kako bi naš narod rekao- prodavana je prazna magla. Kovitlac ludila i neodgovornosti je stalno ubrzavan, da bi „pukao“ slomom hipotekarnog tržišta. Potom je i sve ostalo počelo da se raspada poput kule od karata. Uslijed globalizacije recesijom je zahvaćen svaki dio zemaljske kugle, i to je čini najvećom u ljudskoj istoriji. Svjetlo na kraju tunela se ne nazire, odnosno kreatori državnih politika i dalje rješenje pokušavaju da nađu u okviru neoliberalne matrice, istina, vršeći određene modifikacije u njoj. Samo, tu pomoći nema- sistem je pao, sistem je mrtav, i svako njegovo oživljavanje je besmisleno i znači produžavanje agonije. Treba priznati da je koncept promašen, i iz toga treba izvući pouke.
Glavna pouka je vrlo jednostavna i zna je svaki seljak s Manjače- ne može se potrošiti ono što nije zarađeno; štednja, a ne suluda potrošnja, jeste osnov zdravog rasta i sticanja bogatstva; nema razvoja bez osjećaja odgovornosti prema drugome i zajednici, prema prošlosti i budućnosti, prema prirodi. Sve ovo jeste dio naše narodne pravoslavne tradicije. Sve ovo jesu pozitivne vrijednosti, kojih smo se odrekli zarad maglovitih boljševičkih i neoliberalnih sapunica. Zbog toga smo platili krupnu cijenu, i još uvijek ćemo je plaćati. Poslijedice će biti fatalne ukoliko se ne kaže jasno „dosta je“.
Stoga je neophodno osnovno načelo narodnog suvereniteta potpuno implementirati i u privredni sistem, jer privredni resursi Republike Srpske treba da služe ekonomskom razvoju i blagostanju njenih građana, a ne pohlepi kriminalnih mešetara sa Vol Strita. Pri tom, ne smijemo upasti u zamku skrivenog povratka u komunističku plansku privredu i obezbjeđenje primata državnoj/društvenoj svojini, već je neophodno slobodnom tržištu i privatnoj inicijativi domaćih proizvođača omogućiti kvalitetne i produktivne mehanizme zaštite od inostrane konkurencije. Protekcionističke mjere su anatemisane od strane neoliberalnih dogmatista, ali se njima danas okreću i SAD, i Italija, i Francuska, dok je oporavak Rusije upravo počeo onog trenutka kad je država prestala da rasprodaje svoje resurse i počela da štiti svoje proizvođače. Osnovni cilj i zadatak države treba da bude afirmacija proizvodnje unutar sopstvenih granica, i pri tome ne samo da je poželjno, nego je i neophodno koristiti sve neophodne instrumente ( fiskalne, ekonomske i dr.) kojima se osigurava postizanje tog cilja.
Treba još jednom jasno podvući da pristupanje EU nije vrijedno uništavanja domaćeg proizvođača, naprotiv. Osnovni motiv kod nas prilikom pokretanja cijelog procesa približavanja EU upravo i jeste bio revitalizacija privrednih kapaciteta i poboljšanje životnog standarda. I zato, ako je cijena ulaska u EU rasprodaja domaćih resursa i devastiranje domaće proizvodnje, onda je prirodno da u potpunosti budemo protiv integracije Republike Srpske u EU. Potpuno je logično da je prvo neophodno izgraditi zdrav privredni sistem kako bi se na koliko- toliko ravnopravnim osnovama moglo početi pregovarati sa EU oko mogućnosti participacije RS u njenom sastavu. Posebno je iluzorno očekivati da će u uslovima globalne ekonomske recesije EU iz svojih pristupnih fondova značajnije finansirati privrede zemalja- kandidata. Ako i bude nešto od toga, ta količina novca ni približno neće biti dovoljna da se umanji minus koji će nastati ukidanjem uvoznih carina na proizvode koji dolaze iz EU na naše tržište.
Dakle, moramo se iksključivo uzdati u sebe i svoj rad, a nikako u plemenitost razvijenih zemalja. Naš posao niko neće uraditi za nas. Svako u interakciji s nama pokušava da izvuče maksimalnu korist za sebe, i to je princip na kojem funkcioniše (savremeni) svijet. Ukoliko tu jednostavnu činjenicu ne „ukapiramo“ piše nam se garantovano nastavak državnog i nacionalnog propadanja.
7.3.09 | 0
komentara
