Danas, u dvadeset i prvom vijeku, poslije svih iskustava kroz koja je prošao srpski narod a koja se najlakše daju opisati kao servilan odnos prema dogmi, bilo da je ona komunistička, neoliberalna ili neka treća ili četvrta, osjeća se potreba za jednim novim pristupom u kreiranju i realizaciji političkih stavova. Taj novi pristup bi, prije svega, morao biti kritičan prema svakom čovječijem mišljenju i ideji, ne zbog toga da bi se nešto opovrgavalo samo zarad opovrgavanja, nego da bi se kvalitativno unaprijedilo i obogatilo. Na ovom mjestu će se prezentovati, po mom skromnom mišljenju, tri ključna obilježja tog novog pristupa, odnosno tri ključna elementa prepoznavanja savremene srpske političke organizacije, koji će biti sadržani u njenom programu.
I Afirmacija svetosavskog pojma zajednice
Pojedinac svojim rođenjem pripada određenoj zajednici ( porodičnoj, lokalnoj, nacionalnoj). Pripadanje porodičnoj i nacionalnoj zajednici jeste uslovljeno, prije svega, genetikom, kulturom i tradicijom. U osnovi, odnos pojedinca prema zajednici kojoj pripada može biti trojak: pozitivan, negativan i neutralan.
Pozitivan odnos prema zajednici znači da je pojedinac svjestan svog učešća u toj zajednici, te da želi da afirmiše njene vrijednosti, odnosno da doprinese njenom kvantitativnom i kvalitativnom napretku.
Negativan odnos prema zajednici predstavlja psihološki otklon individue od te zajednice. Taj i takav otklon poslijedica je nesigurnosti u sebe, pa se distanciranjem od zajednice, često i njenim negiranjem i osporavanjem njenih vrijednosti, nastoji samo- izgraditi kao ličnost. Ovdje treba primjetiti da je negativan odnos prema zajednici često karakterističan za mlađe ljude, koji se nalaze u fazi izgradnje karaktera i ličnog vrijednosnog sistema. Ukoliko je ovakav odnos trajan, to znači da pojedinac nije uspio da se izgradi na zdrav i skladan način, jer je osnova njegovog „identiteta“ mržnja i negacija, a ne ljubav i afirmacija.
Neutralan odnos prema zajednici odlika je ketmena, pojedinca koji nema ni pozitivnih niti negativnih emocija prema zajednici koju posmatra isključivo kao sredstvo za realizaciju svojih ličnih interesa. Ketmen svoj odnos prema zajednici mjenja mnogo teže od pojedinca koji prema istoj ima negativan odnos, jer ovaj drugi, iako negativnu, ipak poznaje emociju. Zanimljivo, čini se da u srpskim političkim strankama danas najviše ima upravo ovih ketmena, kojima ideja i uvjerenje nisu relevantni pojmovi ( smatraju ih anahronima).
Svetosavski pojam zajednice istu ne posmatra samo kao prost skup jedinki koje biološki egzistiraju na određenoj teritoriji i koje su povezane genetski i jezički. Svetosavska zajednica jeste zajednica predaka, potomaka i onih koji još nisu rođeni. Njihova veza sastoji se kako od genetske povezanosti, tako i od zajedničkog osjećaja jednoga sa Bogom i prirodom. Svetosavska zajednica jeste hristolika, i to je njeno osnovno svojstvo. Kroz Hrista, krv i prirodu ostvaruje se najčvršća moguća kohezija prošlih, sadašnjih i budućih generacija. Osnovna obaveza članova zajednice jeste da afirmišu i unapređuju njene vrijednosti, a osnovna obaveza svetosavske zajednice jeste afirmacija i unapređenje njene osnovne vrijednosti- ljubavi. Ljubav prema drugome, koja podrazumijeva apsolutno poštovanje njegove slobode i identiteta. Ljubav prema prirodi, koja znači zaštitu sredine u kojoj su živjeli naši preci i u kojoj će živjeti naši potomci. Kada postoje ove dvije elementarne ljubavi, onda postoji i ona treća, ljubav prema zajednici. Svetosavska zajednica, kao prirodna zajednica Srba i svih dobronamjernih i ljubavi punih ljudi, u potpunosti omogućuje slobodu razvoja ličnoga identiteta i afirmaciju pojedinca. Štaviše, ona je bez toga potpuno nemoguća, jer nju ne mogu da čine podanici, robovi, slijepe dogmate i poltroni, već slobodni, emancipovani ljudi. Stoga je ona antipod totalitarnoj grupi. Najbolja potvrda njene potrebe za slobodnim ljudima jeste činjenica da ona ne postoji a priori, već se neprekidno obnavlja i izgrađuje, čime je ljudima ostavljena nepregledna kreativna mogućnost djelanja.
Ova i ovakva svetosavska zajednica suštinsko je obilježje našeg naroda i nešto najautentičnije što možemo da ponudimo vrijednosnim sistemima, kulturama, tradicijama i religijama raznolikom svijetu. Kada smo je grubo odbacili kako bismo recipirali nešto tuđe, onda smo se otuđili sami od sebe. Pad komunizma nije značio i istovremen povratak svome, jer je tada prihvaćena druga dogma, takođe tuđa. Svetosavska zajednica ne ide zajedno uz bilo kakvu dogmu, jer ova isključuje kreativnost, slobodu i različitost. Samo kad se u potpunosti oslobodimo svih tih dogmi možemo da prođemo kroz pročišćenje, koje toliko dugo priželjkujemo.
II Narodna privreda
Nametnuta neoliberalna dogma o „svetom i sveupravljujućem tržištu“ dovela je čitavu svjetsku privredu do kolapsa, i veliko je pitanje kad će se i kako ona oporaviti od ovog strašnog kraha. Iskoristivši slom socijalizma, apologete neoliberalnog sistema vrijednosti grubo su zajednicama u tranziciji nametnule MMF-ov „privredni koncept“ koji se praktično manifestovao u vulgarnom pljačkanju narodnih resursa i suštinskom prelazu suvereniteta sa građana na vlasnike multinacionalnih kompaniija. Time se jasno i uvjerljivo pokazalo da je neoliberalna dogma u potpunoj suprotnosti sa demokratskim principima i elementarnim načelima suverenosti građana/ljudi, a ne novca. Naravno da je iz istih razloga, uz nepoštovanje ljudskog identiteta i njegovih duhovnih potreba, ona u potpunoj koliziji i sa svetosavskom zajednicom.
Elementarno demokratsko načelo narodne suverenosti potrebno je u potpunosti implementirati i u privredni sistem, jer naši resursi trebaju prije svega da služe našem razvoju, a ne bogaćenju mešetara sa Vol Strita i njihovih internacionalnih kooperanata. Pri tome, veoma je važno da se ne upadne u zamku skrivenoga povratka u komunističku, plansku privredu i obezbjeđenje neprikosnovenosti državne/društvene svojine. Slobodnom tržištu i inicijativi domaćih preduzetnika potrebno je omogućiti kvalitetne mehanizme koji će koliko- toliko eliminisati početnu prednost strane konkurencije. Svakako da i domaći preduzetnici moraju pokazati inventivnost, i ne smiju da se oslanjaju isključivo na pomoć države u svojim aktivnostima. Ono što je, međutim, nedopustivo jeste da domaća vlast podstiče i afirmiše bogaćenje stranih kompanija na uštrb srpske privrede i resursa, kao što je dosad bio slučaj. U stvari, domaći privrednici traže samo da se država prema njima ponaša kao dosad prema bogatim stranim firmama, a prema ovima kao dosad prema našim proizvođačima.
III Ravnoteža interesa
U političkoj stranci postoji više vrsta interesa, koji se, u osnovi, mogu grupisati u dvije osnovne grupe: individualni ( ambicija pojedinca- stranačka funkcija, javna funkcija, zaposlenje, honorar, socijalna interakcija i sl.) i kolektivni ( interes stranačke frakcije, interes stranke, interes lokalne zajednice, interes države, interes nacije). Svi ovi interesi moraju biti jasno prezentovani, što kod nas najčešće nije slučaj. Naime, članovi srpskih stranaka u velikoj većini verbalno potpuno negiraju da imaju bilo kakav lični interes koji ih je naveo da se priključe i djeluju u svojoj stranci. O stranačkim frakcijama niko zvanično ne govori, što ne znači da one i ne postoje u svim srpskim političkim organizacijama. Čak ni interesi stranke nigdje nisu jasno, potpuno i doslijedno navedeni, već se svi ( u svim strankama) deklarativno zalažu za opšte narodno blagostanje. Upravo je ovo opšte blagostanje postalo toliko otrcana floskula iza koje su skriveni svi gore navedeni interesi. Birači, koji većinom nisu članovi niti jedne stranke, prepoznali su ovo licemjerje političara, koji su im ogadili i samu politiku, koja predstavlja legalan i legitiman način ispoljavanja stavova koji plediraju da izazovu širu društvenu reakciju i odobrenje. Na taj način došli smo u situaciju da kod nas ne postoji zdravo javno mnijenje, da su demokratski procesi suštinski osakaćeni i da je stoga naša politička elita vrlo često nekompetentna da donosi ( dobre) odluke. Građani, ozlojeđeni hipokrizijom političara, zaboravili su da su upravo oni nosioci suvereniteta, i da oni biraju konkretne nosioce javne vlasti. To je jedan od osnovnih uzroka našeg državnog i nacionalnog propadanja. Stoga je neophodno da svi jasno predstave svoje interese. Treba znati da je potpuno legitimno imati i lične i grupne interese, i da nije nikakva sramota ispoljiti ih javno. Kad se svi ti interesi u stranci ispolje ( ovdje je riječ ipak o stranci kao modelu organizovanja i prezentovanja političkog stava), onda se oni mogu uporediti i uravnotežiti, pri čemu niti jedan interes ne smije biti diskriminisan. Osnovni kriterijum koji se koristi prilikom usklađivanja i uravnoteženja ovih interesa mora proizilaziti iz svetosavske zajednice, odnosno moraju se pronalaziti onakva rješenja koja kvalitetnije afirmišu njene vrijednosti. Pri tome veoma je važno da niko ne smije sebi pripisati ekskluzivno pravo da tumači šta je najbolje za zajednicu, već se ta rješenja i odluke donose na širokim i transparentnim javnim debatama, gdje će svi zainteresovani imati mogućnost da na najoptimalniji način argumentuju svoja mišljenja i konkretne prijedloge.
6.4.09 | 0
komentara
