Avgust 2009. godine, Zagreb. Na Mirogoju je poslijednji put pozdravljena „hrvatska ruža“ Savka Dabčević-Kučar. Ako je Franjo Tuđman otac, onda je ona majka „suvremene i neovisne Hrvatske“. Politički vrh te i takve Hrvatske ozbiljnim tonom objašnjava okupljenom puku ružine zasluge za realizaciju „tisućljetnog sna“. Puk je miran i dostojanstven, a veličinu trenutka jedino narušava komarac koji smeta premijerki Kosor, očigledno željan vrele hrvatske krvi.
Januar 1970. godine, Zagreb. Miloš Žanko, potpredsjednik Savezne skupštine SFRJ, već drugi dan zaredom uporno objašnjava svojim drugaricama i drugovima, članovima Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske, na jubilarnoj desetoj sjednici ovog organa, da rješenje za hrvatski narod i Hrvatsku nije u separatizmu od zajedničke države, na način koji je koncipirala i propagira Matica hrvatska. Još od 1967. i objavljivanja Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, preko organizacije širokih studentskih protesta s namjerom agresivnog promovisanja hrvatske suverenosti i angažovanja brojnih hrvatskih novinara i književnika, Matica hrvatska pod oblandom borbe za kulturnu i privrednu ravnopravnost Hrvata i Hrvatske u Jugoslaviji postavlja jasno kao svoj i cilj cijele hrvatske nacije zasnivanje nezavisne hrvatske države, minimalno u avnojevskim granicama.
Saveznici u toj raboti su joj i hrvatski iseljenici, inspirisani književnim senzibilitetom Mile Budaka, koji plemenito objavljuju da su spremni za okončanje unutarhrvatske ideološke borbe i podjele na lijeve i desne, ustaše i partizane. Tu podjelu i sukob, vele oni, decenijama već iskorištavaju velikosprpski hegemoni, koji su Rankovićevim padom ozbiljno uzdrmani, pa je sada optimalan momenat da se i tom zlu konačno stane u kraj. Jasno je to i dr Dabčević-Kučar, kao i njenom kolegi i drugu dr Miku Tripalu. Njih dvoje već nekoliko godina suvereno i neprikosnoveno vladaju Centralnim komitetom Hrvatske. U prevodu, vladaju Hrvatskom. Savka je ekspert za političku ekonomiju. Za razliku od starih partizanskih kadrova, ona ima izuzetno obrazovanje i govori pet stranih jezika. Ona priča s mnogim turistima koji se brčkaju u Jadranu, i njoj nimalo nije po volji što se njihove devize slivaju većim dijelom u Beograd. Dobro de, zna ona da to i nije baš tako, ali pučanstvo to voli da čuje. To godi ušima i emigracije i Katoličke crkve, to posebno vole da čuju studenti. Savka je postala popularna, kliču joj i aplaudiraju, a ona to vole. Zna Savka vrlo dobro da je podržava i Tito, a Kardelj posebno. Svjesna je Savka da ima posrednu podršku i od Bakarića, koji je uvjeren da mu je jedini ozbiljni takmac u Hrvatskoj stari Miko Špiljak, te prećutno podržava Savku i Tripala, čvrsto vjerujući da ih može politički likvidirati kad mu se ćefne. Vrlo dobro Savka zna da ima i podršku srbijanskog dvojca Nikezić-Perović, čije su ideje maltene potpuno podudarne njenima (liberalizacija privrednih i društvenih odnosa, konfederalizacija Jugoslavije i njeno postepeno gašenje, izdvajanje Kosova iz Srbije i kosovizacija Vojvodine itd.). Sve u svemu, lijepo vrijeme za Savku. Žanko je 17. januara i definitivno slomljen, a njegovom isključenju iz SK Hrvatske jedini se usprotivio sam Tito. To je bilo dovoljno.
April 1971. Brioni. Brežnjev već nekoliko mjeseci održava kontakte sa starim srpskim komunistima. Njima se ne sviđa desno skretanje SKJ. Oni su pravovjerni lenjinisti, i svako insistiranje na liberalizaciji tržišta, političkih odnosa..itd. kod njih izaziva mučninu u stomaku. Oni se plaše sve jačeg uticaja Zapada u njihovoj Jugoslaviji. Oni zaista više vole rusko govno nego američku tortu. Zna to vrlo dobro i sam Brežnjev. S mnogima od njih je pohađao Staljinove kurseve u Moskvi tridesetih godina. Njemu je jasno da ti srpski komunisti ne brinu za Srbiju i Srbe, već za svoje privilegije unutar čitave Jugoslavije. Oni više nemaju odlučujući uticaj na Tita (ako su ga ikad i imali), i pokušavaju da preko moćnog Sovjetskog Saveza približe Jugu Istoku, a sebe vrhu. Ni Brežnjevu nije drago što njemački uticaj, preko prozapadnog hrvatskog vodstva, sve više dobija na značaju u Jugoslaviji. On Titu nudi pomoć da se sredi opasno stanje u Hrvatskoj, ali Tito, kome je iz iskustva poznato šta znači sovjetska pomoć, istu odbija. Ipak, „najveći sin naroda i narodnosti“ nimalo nije spokojan- njegova vlast je s jedne strane ugrožena s moćnog crvenog Istoka, Zapad ga gotivi ali ipak ne toliko da ga se u zgodnom momentu ne ratosilja, dok su u samoj Jugoslaviji pioniri Dabčević-Kučar i Tripalo s jedne, i Nikezić-Perović s druge strane sve bezobrazniji u svome stavu da oni i sami sasvim lijepo i lepo mogu da vode stvar i bez Starog.
Decembar 1971. godine, Karađorđevo. Stari i njegovi stari drugovi, Bakarić, Draža Marković i ostali su iznenađeni, a bogami i uvr(ij)eđeni. Iznenađeni ipak i nisu toliko. Tito je ljut „jer se više na autocesti Hrvati ne postrojavaju kada prolazi autom, ne dočekuju ga pljeskom, a hrvatski seljaci ga čak gledaju i poprijeko kada ide u lov“, dok Savku i Tripala, s druge strane, gromoglasno pozdravljaju. Titu je to očigledan dokaz nesposobnosti hrvatskog rukovodstva da obuzda naraslo ustaštvo u Hrvatskoj, i poslije nekoliko dana sesija kompletno hrvatsko komunističko rukovodstvo podnosi ostavke. Zadovoljan Tito, još zadovoljniji Bakarić, a smješkaju se i stari srpski komunisti. Znaju oni kako Stari fercera- slijedeći su na udaru srbijanski kadrovi, njima mrski Nikezić i Perović koji stare drugove više ne fermaju ni pet odsto, a koje ozbiljno nagriza virus „liberalizma“ i „tehnokratije“. Nacionalna ravnoteža mora biti zadovoljena.
Februar 1974. godine, Beograd. Svečano je proglašen novi Ustav SFRJ. Vođe Maspok-a su kadrovski eliminisane, ali njihovim idejama sada svečano aplaudiraju delegati Savezne skupštine, kojima je od nadležnosti još samo aplaudiranje i ostalo. Ideji „hrvatskog proljeća“- hrvatskoj nezavisnosti-sada ni formalno više ništa ne stoji na putu. Srpski komunisti su oduševljeni, jer su temeljno nastavili da izgrađuju „samoupravni socijalizam“ po notama druga Kardelja, ne tugujući previše što su nastavili da razgrađuju ono što je ostalo od Srbije. Oni jedni drugima pišu ode genijalnosti i političke visprenosti. Maspokovci pišu memoare i program HDZ-a.
25. jun 1991. godine. Znate gdje i znate šta.
20.8.09 | 0
komentara
