Reforma američkog zdravstvenog sistema-uspon i pad Baraka Obame

Barak Obama ima sve više i više problema sa nesanicom. Nije isključeno da će uskoro pozvati na neko pićence i svog prethodnika, mister Buš Juniora koji svakako zna šta znači gubiti podršku Amerikanaca svakog dana u sve većem procentu. Uz hronične bliskoistočne probleme, Obama je sada suočen sa, možda i ponajvećim izazovom u svom predsjedničkom mandatu-reformom zdravstvenog sistema.

Po količini novca koji zahvata, zdravstveni sektor šesti je po svome učešću u bruto društvenom proizvodu SAD: troškovi zdravstva u 2007. godini iznosili su preko dvije hiljade milijardi dolara, što čini blizu 16 % od ukupnog BDP, ili 7.439 dolara po osobi (od toga se 1.000 dolara odnosi na administrativne troškove zdravstva). S druge strane, preko 46 miliona odraslih Amerikanaca nema uopšte zdravstveno osiguranje, dok je skoro polovina njih u prethodnih deset godina u nekom trenutku bila bez tog osiguranja. Prema najnovoj analizi američkog ministarstva finansija, 57% ljudi mlađih od 21 godine neće imati zdravstveno osiguranje u nekom trenutku u narednih deset godina, dok će bez istog u tom periodu biti i više od trećine Amerikanaca.

Problem sa zdravstvenim osiguranjem u Sjedinjenim Državama jeste da ga može izgubiti i onaj ko ga ima, i to u momentu kad mu je najpotrebnije. Sam Obama navodi dva ilustrativna slučaja: „Čovjeku iz Ilinoisa je za vrijeme trajanja hemoterapije ugašeno osiguranje, jer nije prethodno prijavio žučni kamenac, za koji ni sam nije znao. Zbog toga se njegovo liječenje odgodilo i on je umro. Kod jedne žene iz Teksasa dijagnostikovan je agresivni rak dojke. Trebale su joj se odstraniti obe dojke. Tri dana pred operaciju osiguravajuće društvo je raskinulo ugovor, pored ostalog, zato što je zaboravila prijaviti oboljenje od akni. Kad se uspjela ponovo osigurati, tumor je već bio duplo narastao“.

Barbara Bokser, senatorka iz Kalifornije, u intervjuu za CNN prezentovala je poražavajuće činjenice: 70% bankrota domaćinstava uzrokovano je zdravstvenim krizama, a Sjedinjene Države su pri dnu ljestvice smrtnosti djece u razvijenim zemljama svijeta (SAD su 29. od trideset država). Iako Amerika, prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije, troši na zdravstvo više od bilo koje države na svijetu (osim od Istočnog Timora?!), kvalitet zdravstvene zaštite jeste na kompromitujućem nivou, što je i isprovociralo Obamu da uđe u proces reforme ovog sistema. Njegova ideja je da se sa manje troškova obezbjedi bolji kvalitet zdravstvene zaštite, i to za sve američke građane. Upravo je odvje i došlo do sukoba Obame i republikanaca (uopšte,konzervativnog dijela Amerike), koji prvog crnog predsjednika optužuju da uvodi socijalizam u Sjedinjene Države, a neki ga prozivaju i zbog nacizma?! Širom Amerike tokom prošlog mjeseca organizovane su javne debate u kojima su desno orjentisani građani poručivali, između ostalog, da se „ovdje ne radi o reformi zdravstva, nego o pokušaju uspostavljanja kontrole od strane vlasti, koja želi kontrolisati živote građana“, te da će oni koji promovišu ovu reformu „jednog dana doći pred Božji sud gdje će odgovarati za svoja nedjela“. Na slikama koje prate ovakva društvena okupljanja Obama je dobio brkove, negdje Staljinove, a negdje Hitlerove, dok mu je na ponekima obrijana glava, a la Lenjin.

Najžešći protivnici Obaminog prijedloga reforme zdravstva svakako se nalaze u kancelarijama privatnih osiguravajućih društava koja kontrolišu u potpunosti zdravstveni sistem osiguranja. U sprezi sa farmaceutskom industrijom, oni su u strahu da će obavezni i univerzalni sistem osiguranja, koji Obama zagovara, dovesti ako ne do kolapsa, a ono svakako do smanjenja njihovog profita. Oni ulažu stotine miliona dolara u lobiranje kongresmena i senatora kako bi Obamina reforma „pukla“ i plaćaju skupe reklame na najgledanijim televizijama koje izazivaju kod ljudi podsjećanje na Hladni rat i omraženi Sovjetski savez. To im i nije posebno teško, jer za porodicu sa jednim djetetom velika privatna osiguravajuća društva, kao što je na primjer Blue Cross, traže oko 2.000 dolara mjesečno za zdravstveno osiguranje. Ukoliko bi se osnovala neka vrsta državnog zdravstvenog fonda, kakav postoji u Engleskoj, ili kakav već postoji i u Americi, ali samo za lica starija od 65 godina (Medicare) i za lica koja nemaju bilo kakvih primanja (Medicaid), onda bi privatna osiguravajuća društva bila primorana da zbog konkurencije sa takvim državnim fondom smanje cijene svojih osiguravajućih zdravstvenih paketa. A to im se nikako ne sviđa.

Republikanci, sa svoje strane, pored izdašnog „džeparca“ koji im uplaćuju privatna osiguravajuća društva, smatraju, uostalom i opravdano, da im Obamin plan reforme zdravstva omogućuje povratak na velika vrata na političku scenu. Naime, sinhronizovani ataci na Obamu, vezani za ovu reformu, doveli su prvi put do ozbiljnog pada njegovog rejtinga kod građana, koji su većinom ipak prekonzervativni za ova predsjednikova „lijeva skretanja“. Stavljajući na svoje sijede glave kaubojske šešire i obuvajući džonvejnovske čizme, republikanci objahavaju Amerikom i uvjeravaju plebs da su oni, ipak, poslijednja ali najčvršća brana komunizmu u Sjedinjenim Državama, što im je prva konkretna politička akcija nakon Mekejnovog drugog Vijetnama na izborima prošle godine.

Iako je svoj plan zdravstvene reforme Obama prekucao na preko 1.000 strana teksta, čini se da ni on ni njegova administracija nisu baš najsigurniji kako bi to sve na kraju trebalo da izgleda. Oni se još uvijek dvoume i troume između nekoliko modela sistema zdravstvenog osiguranja: engleskog (koji znači državno upravljanje zdravstvenim osiguranjem, i koji je i efikasniji i jeftiniji od američkog-za razliku od preko sedam hiljada dolara, Englezi po osobi za zdravstvo izdvajaju nešto preko dvije hiljade dolara i, naravno,zdravstveno osiguranje je univerzalno i mnogo kvalitetnije od američkog), kanadskog (koje je, poput engleskog, univerzalno, ali gdje je zdravstveno osiguranje u rukama privatnih fondova; ipak, u Kanadi država subvencioniše većinu troškova zdravstvenog osiguranja) i švicarskog, koji je, čini se, najbliži onome što Obama želi (zdravstveno osiguranje je univerzalno, postoje privatni osiguravajući fondovi koji ne diskriminišu građane po osnovi njihove zdravstvene situacije i kojima vlada pomaže u finansiranju zdravstvenih polisa).

Republikanci nude Obami „kompromis“: oni su spremni da podrža reformu ukoliko ona ne znači osnivanje državnog fonda, niti neko posebno subvencionisanje troškova koji se odnose na siromašnija lica. Skraćeno, oni pristaju samo na kozmetičke promjene. Obama je sada u dilemi-ući u rizik sa doslijednim afirmisanjem sopstvenog plana, pa kom opanci, kom obojci, ili se ipak zadovoljiti ulogom šarmantnog i ljepuškastog predsjednika koji daje najviše intervjua od svih svojih prethodnika i koga se ozbiljno ništa ne ferma.

Još je nešto interesantno. Obama je izabran na krilima straha američkih građana od dugotrajne ekonomske recesije kao i uslijed potpuno promašene vanjske politike predsjednika Buša. Njegov izbor snažno su podržali i oni najsiromašniji, ali i oni najbogatiji, koji su u njegovom planu snažne državne intervencije u privredi (čitaj: upumpavanju novca poreskih obveznika u privatne kompanije američkih milionera i milijardera) vidjeli najbezbolniji način da sačuvaju svoje enormno i nezasluženo stečeno bogatstvo. Kada je 700 milijardi dolara prosto poklonjeno najbogatijim vlasnicima kompanija niko od njih i njihovih medija tada nije Obamu nazivao Staljinom, Hitlerom i Lenjinom, nego mudrim i dalekovidim državnikom koji brine o američkoj ekonomiji. Danas, kada postoje izvjesni znaci popuštanja recesije, pada i njihova podrška Obami. I što više ekonomska kriza bude jenjavala u SAD, tako će se topiti Obamin rejting, a najviše će ga napadati oni koji su ga i doveli u Bijelu kuću. Očigledno je da je uloga koju su mu namjenili- da neutrališe pobunu najsiromašnijih i najobespravljenijih Amerikanaca- od Obame dobro odigrana. Nakon što prestane potreba za njom, on će da bude dislociran u neku vukojebinu u Kentakiju. Osim ako nekome ne padne na um recept za Kenedijev sindrom.

Pročitaj više

29.9.09 | 0 komentara

Žute zvjezdice na čelu,crvena petokraka u srcu

Živi smo svjedoci činjenice da smo u procesu takozvane tranzicije od socijalističkog društveno- političkog i moralno- vrijednosnog sistema prema nečemu čega i nismo svjesni (a pitanje je da li i želimo da budemo), recipirali od drugih zemalja i međunarodnih asocijacija „mali milion“ raznoraznih konvencija, ugovora, rezolucija, zakona i drugih pravnih akata, najčešće i bez da se imalo upuštamo u analizu sadržaja istih. Prosto, neko nam je rekao da su u tim aktima sadržane norme koje reprezentuju vrijednosti i dostignuća civilizacije kojoj smo se zaputili, a one same nisu direktno ugrožavale pozicije moći naše političke i finansijske elite, koja ih je stoga veoma rado i prihvatala, oduševljena što se na vrlo jednostavan način može izreklamirati kao „proevropska“, „moderna“, „progresivna“ itd. Ipak, domaća političko- finansijska oligarhija kao đavo od krsta bježi od činjenja ključnog koraka u ovoj tranziciji i otvorene manifestacije volje da je ta tranzicija, na kraju krajeva, uopšte i njen cilj.

Danas je potpuno jasno da uprkos realizaciji određenih formalnih poteza (ustavna garancija privatne svojine npr.), komunističko- boljševički vrijednosni sistem još uvijek dominira ne samo u našem političkom diskursu, nego i i u glavama političara, pa i većine građana, koji kroz titoističko-staljinističku prizmu posmatraju sve društvene procese i vrednuju ponašanje kako institucija sistema, tako i samih pojedinaca. To je osnovni razlog zbog čega tranzicija u nas traje preko dvadeset godina- u nju se ozbiljno nikada nije ni ušlo, a nije se ušlo, jer se i nije željelo ući. To treba konačno priznati. Kao što pošteno treba priznati i reći da kvalitativne promjene u tom smislu neće ni biti sve dok najmanje 90% građana Republike Srpske ne bude moglo da se pohvali činjenicom da im u biografiji ne stoji da su bili članovi Saveza komunista Jugoslavije.

Stvar je tu vrlo jednostavna-uzmimo kao primjer dvije individue koje su bile članovi komunističke partije. Jedna je i danas komunista, i to i ne krije, niti se toga stidi. Ona zaslužuje respekt, jer ostaje doslijedna sebi i svojim uvjerenjima i u vremenu koje potpuno demantuje relevantnost te ideologije. Ipak, uprkos njenom karakteru, upravo zbog te irelevantnosti, ta individua nije sposobna da prilagođava ni sebe, a kamoli druge (ukoliko je riječ o političaru) savremenim procesima, koji prosto zahtijevaju dinamičnost i inteligenciju ravnu tim izazovima promjena. S druge strane, individua koja danas tvrdi da nema više bilo kakve veze s komunizmom, a bila je nekad član SKJ, jeste ili licemjerna (ako jedno tvrdi, a drugo misli, dok treće radi, što je obrazac ponašanja najvećeg dijela političkog establišmenta, čime se gubi moralni kredibilitet) ili je prosto nedovoljno inteligentna da „ukapira“ smisao i suštinu određenih vrijednosnih sistema, čime opet gubi pravo da bude dijelom upravljačkog sistema u društvu i državi.

Praktična potvrda goreopisanog stava jeste i činjenica da ovdašnji parlamenti (a za nas je najrelevantnija Narodna skupština Republike Srpske) nikada nisu ratifikovali Rezoluciju Parlamentarne skupštine Savjeta Evrope o mjerama za uklanjanje naslijeđa bivših komunističkih totalitarnih sistema iz 1996. godine, kao niti Rezoluciju Savjeta Evrope o osudi komunističkih zločina iz 2006. godine. Dakle, nisu ratifikovani akti koji predstavljaju jedan od vrijednosnih temelja savremene Evrope (u Savjetu Evrope, za razliku od EU, danas je 47 evropskih država koje na temelju poštovanja pune suverenosti svake od njih donose zajednički osnovne smjernice vrijednosnog, političkog, ekonomskog i uopšte civilizacijskog razvoja evropskih zemalja). Time je jasno i nedvosmisleno pokazana i dokazana namjera domaćih političkih i inih subjekata uobličena i uokvirena još onim „druže Tito, mi ti se kunemo, da sa tvoga puta ne skrenemo“. S tog „puta“ mi očigledno još uvijek nismo, a nećemo ni u bližoj budućnosti da skrenemo, jer takvo skretanje znači potpuno napuštanje jednog koncepta koji se temeljio na antievropskim i antihrišćanskim vrijednostima, a za takav potez ovdje očigledno još uvijek nema dovoljno ni hrabrosti, a ni želje.

Ukoliko se malo pažljivije prouče pomenute rezolucije, jasno je da je u njima prezentovana suština problema komunističkih sistema, te na jedan argumentovan način logički i suštinski dokazan totalitaran i zločinački karakter istih. Naime, evo samo nekoliko dijelova ovih akata, koji na najilustrativniji način opisuju stanje u kome smo se nalazili i u kome se nalazimo.

„Naslijeđem bivših komunističkih totalitarnih režima nije lako baratati. Na institucionalnom nivou ovo naslijeđe uključuje (prekomjernu) centralizaciju, militarizaciju civilnih institucija, birokratizaciju, monopolizaciju te prekomjerno regulisanje; na nivou društva, ono se proteže od kolektivizma i konformizma do slijepe pokornosti i drugih totalitarističkih obrazaca razmišljanja. Na ovakvim temeljima je teško (ponovo) uspostaviti civilizovanu, liberalnu državu zasnovanu na vladavini prava. Zato stare strukture i obrasci razmišljanja moraju biti uklonjeni i prevladani“ ( član 1. Rezolucije Parlamentarne skupštine Savjeta Evrope o mjerama za uklanjanje naslijeđa bivših komunističkih totalitarnih sistema);
„Opasnosti od propaloga prelaznog procesa su raznovrsne. U najboljem slučaju, nastaće oligarhija umjesto demokratije, korupcija umjesto vladavine prava, i organizovani kriminal umjesto ljudskih prava. U najgorem slučaju, rezultat bi mogao biti “baršunasta obnova” totalitarnoga režima, ili prije, nasilno svrgavanje mlade demokratije“ (član 3. Rezolucije o mjerama za uklanjanje naslijeđa bivših komunističkih totalitarnih sistema);
„Skupština je uvjerena da je svijest o istorijskim zbivanjima jedan od preduslova da se izbjegnu slični zločini u budućnosti. Štaviše, moralna ocjena i osuda počinjenih zločina igraju važnu ulogu u vaspitanju mladih generacija. Jasan stav međunarodne zajednice prema prošlosti može biti smjernica za njihovo buduće djelovanje“ (član 7. Rezolucije Savjeta Evrope o osudi komunističkih zločina).

Dakle, ovim rezolucijama izražava se jasan stav da bez jasne osude zločina koji su se desili u prošlosti, njihovim potpunim detektovanjem, kao i identifikovanjem odgovornih za te zločine, ne može biti izvršen nedvosmislen otklon od tih istih zločina. Suština jeste da su komunistički sistemi bili totalitarni i zločinački, da su negirali pravo na različitost, i da dok god postoje njihovi suštinski elementi nije moguće izgraditi novo i humanije društvo i državu. I to je jasno opredjeljenje velike većine evropskih država. Licemjerje domaće političke, kao i intelektualne crvene elite, leži u tome da je proklamovana spremnost da se ide u evropske integracije, a koje imaju svoja jasna pravila i vrijednosti, ali bez želje da se te vrijednosti i pravila i poštuju i implementiraju u praksi. A u ovom slučaju riječ je o elementarnim ljudskim normama, koje samo traže da zločinci odgovaraju za zločine, te da se od zločinačkih sistema načini jasan otklon.

Evidentno je da mi danas u Republici Srpskoj imamo upravo stanje koje je i projektovano ovim rezolucijama u slučaju da ne dođe do potpunog napuštanja komunističkog sistema i vrijednosti. Našu državu karakteriše prekomjerna centralizacija, birokratizacija, monopolizacija, kolektivizam i konformizam do slijepe pokornosti, nastanak političko- finansijske oligarhije umjesto demokratije, korupcije umjesto vladavine prava, organizovanog kriminala umjesto ljudskih prava. I nemamo pravo da se ljutimo i negodujemo zbog toga-narod zaslužuje vlast kakvu ima. Birali smo, izabrali smo. Biblija kaže „novo vino u nove mješine“. Bez definitivnog raskida sa pogubnim komunističkim vrijednostima i mentalitetom mi jednostavno ne možemo da idemo dalje, ne možemo ni da se nadamo boljoj budućnosti. Čak ni sama formalna ratifikacija ovih rezolucija neće automatski značiti i samu promjenu koncepta. Potrebna je promjena u glavama, a čini mi se da su za taj istorijski zadatak sposobne jedino nove glave, glave čije oči nikada nisu vidjele crvenu partijsku knjižicu.

Pročitaj više

3.9.09 | 0 komentara