Zbog čega treba dati prednost mački u odnosu na psa

Jedno od fundamentalnih pitanja ljudske egzistencije svakako je pitanje izbora između psa i mačke. Odluka koja se jednom povodom ovog izbora donese trajno determiniše samog cjenjenog birača. Naime, ukoliko se ovdje, ne daj Bože, pogriješi- popravnoga nema. I zato- nemojte nikada izabrati psa. I ne samo u slučaju ako je riječ o dilemi pas-mačka. U svakom izboru u kojem participira i pas- obavezno izaberite njegovog izbornog konkurenta. Evo i nekoliko razloga.
Prvo, najveća je zabluda da je pas čovjekov najveći prijatelj. To je ordinarna glupost- svi znaju da je čovjekov najveći prijatelj Kosig Dunav osiguranje. I ne samo da nije najveći- pas čovjeku uopšte nije prijatelj, naprotiv! Pas je čovjekov krvni neprijatelj. On mu nikad neće oprostiti što ga je porobio. On samo vreba dobru priliku da ga ujede iz prikrajka. Na ovom mjestu osjećam potrebu da riječ-dvije prozborim i o pasjem psihološkom profilu. Najjednostavnije rečeno, psa odlikuje permanentna frustracija- on je izgubio slobodu, izdao je svoju vučju sabraću da bi postao čovjekov rob. Zbog toga, on mrzi i čovjeka i vuka. Mržnja prema čovjeku dolazi mu iz prezira i ponižavanja istovremeno, a mržnju prema vuku podgrijava strah i zavist. Kao biću mržnje, psu preostaje jedino da dobije bjesnilo i da nekoga zarazi. Zbog te stalne frustracije, pas je impotentan da učini bilo šta kreativno- on zanemaruje svoj intelektualni razvoj, ne konsultuje priznate autoritete i izbjegava naučne rasprave. Tako, odlikuje ga samo destruktivnost- ili, kao što je pomenuto, ujeda nekoga, ili osušuje drvo. U međuvremenu, dodatno iscrpljuje ionako redukovane rezerve svjetskog prehrambenog fonda.
Drugo, čovjek prema psu osjeća iskrenu i potpunu odvratnost, samo to uglavnom ne želi da prizna. Naravno, to je potpuno logično, jer ne možete da volite glupo, neslobodno i ružno biće. Svakako, složićete se, pas je odvratno ružan. Ogavan. Ipak, čovjek, kao duhovno superiornije biće, osjeća potrebu da voli čak i takvo stvorenje, jer mu je žao psa. Ipak, i čovjek je uglavnom neemancipovan i redukovan, pa i njegova naklonost prema psu dođe mu kao sažaljenje, što u stvari i jeste. Kako da poštujete nekoga kome bacite granu i taj trči da vam je donese? I vi bacate, i bacate, i bacate granu, a pas je donosi, i donosi, i donosi. Mislim, debil pas. Možda ogavnost koju čovjek osjeća prema psu najbolje ilustruje epitet koji čovjek dodjeljuje drugom čovjeku kad ga ne voli- „Pašče jedno!...“ .

Mačke, s druge strane, su potpun opozit psima. Čovjek, kad želi da uputi kompliment voljenoj osobi, kaže joj „mačko“. Čovjek voli mačke. One su dostojanstvene. Kad ste vidjeli mačku koja trči po bačenu granu i donosi istu bacaču grane? Mačke su inteligentne. One iskorištavaju čovjeka da ih češka, ali jasno osjete kad je češkator nervozan, i ne prilaze mu- one poštuju volju i vrijeme drugoga, za razliku od stupidnih kerova koji stalno nešto trče oko nogu i smetaju. Mačke su filozofi- one leže na suncu i razmišljaju o stvarima. One su korisne- istrebljuju miševe. One vode računa o ličnoj higijeni. Imaju engleske manire. Imaju oči u boji. Mačka je društveno odgovorna- pronalazi rješenja za izlazak iz recesije, suprostavlja se tendenciji porasta maloljetničke delinkvencije i učestvuje u humanitarnim akcijama.

Dajte prednost mački.

Pročitaj više

30.11.09 | 12 komentara

Načertanije o Velikom Sistemu

U svojoj kolumni, objavljenoj na Frontalu.RS 18. novembra 2009. godine, Dani(j)el Simić tačno primjećuje da „svi bistri ljudi našoj politici zamjeraju jedno: nepostojanje sistema“. Priča o „sistemu“, odnosno o „nepostojanju sistema“ svakako je dio makar 90% svih kafenisanja kojima je neka od tema društvo, država, nacija, posao ili bar fudbal. Pri tom, ne treba posebno naglašavati da su završeci takvih razgovora obojeni sivom bojom rezignacije, začinjeni uglavnom pokojom domaćom masnom psovkom.

Dakle, složićemo se da velika većina u Srbalja (a bogami slično je na cijelom Balkanu) smatra da je naš osnovni problem ili nepostojanje sistema, ili postojanje nekog nakaradnog sistema, da ga nazovemo „antisistema“, u kome neke osnovne vrijednosti i pravila, koje mnogi od nas obično percepiraju kao željena u toj nekoj našoj predstavi „dobrog“,“kvalitetnog“, „prosperitetnog“ ili makar „efikasnog“ sistema, ili uopšte ne postoje, ili su do te mjere iskrivljene i(li) relativizovane da se praktično pretvaraju u svoju suprotnost. E sad, kako bi baš taj veseli poželjni sistem izgledao, tu se razilazimo, u većem ili manjem stepenu. Zanimljivo, ne slažemo se ni oko toga kako on ne bi trebao da izgleda, a nisu rijetke ni situacije da idealni Markov sistem u dlaku liči na Draganov antisistem, i obrnuto. Jedino oko čega se i Marko i Dragan i ostali slažu jeste da idealni sistem nikako nije ono što imamo danas u našim, je li, društveno-političkim zajednicama.

Priznajem, i sam sam dugo mozgao o sistemu, i da, imao sam svoje vizije, nacrte, prijedloge i projekte, a neki su mi se baš onako činili i ingenioznima. Odlazio bih onda na spavanje sav ponosan na sebe i briljantnost mog za-stvaranje-sjajnog-sistema nevjerovatnog uma. Hodao bih po ulicama prezrivo se osmjehujući na prolaznike misleći kako ovi jadnici i ne znaju da rješenje svih njihovih problema, i lijek za njihove male živote, eto, upravo prolazi pored njih, a oni, slijepci, to i ne primjećuju. Da, bio bih tada sjajan, veličanstven dapače. Nije šala, stvoriti poredak koji će da stavi tačku na vijekovno propadanje jednog naroda, te koji će biti osnova jedne ljepše i sigurnije budućnosti.

Trajalo bi to tako sve dok me neki đavo ne bi natjerao da uvidim probleme, i to ozbiljne, mog dičnog sistema, i onda bih ga prvo vatreno i argumentovano branio, a kad bi tih argumenata ponestalo, vadio bih se na ljudsku nesavršenost, da ne kažem glupost, tu vječnu kategoriju koja mi sjeba da prostite moj genijalni sistem. Onda bi, kao i kod svake bolesti, nakon prve faze negacije problema, naišla faza depresije, a potom i pomirenja sa zlehudom sudbinom. Ipak, đavo ne bi bio đavo da nije od vatre i dijalektike klete satkan, pa bi me opet podbadao da patentujem sve nove i savršenije sisteme, ali svaki bi mi se, prije ili poslije, opet razvaljivao, i nesreći mojoj nije se kraja naziralo. Zaista, moja ideja da usrećim sve te male i nesrećne ljude nikako me nije napuštala, i nisam htio da je se tako lako manem, upravo zbog očigledne njene uzvišenosti i plemenitosti. Priznajem, priznajem, donkihotovski nagon i u meni je živio, s tim da su moje vjetrenjače bile golemije, a moje pobude veličanstvenije i humanije.

I onda, poslije ko zna već kog raspada moga nevjerovatnog sistema, padne mi na um slijedeće: dobro, ajde da stvar postavimo ovako; možda je i moj i problem svih nas što neprestano trošimo energiju na kreiranje dobrog sistema. Možda je problem što se upravo zamajavamo sistemom, pa bio on i prosječan (replika onima koji bi rekli: „ne,ne treba nam nužno dobar sistem, samo nam treba sistem, makar i ovakav i onakav, bitno da postoji red stvari koji se poštuje“). I zaista, možda je osnovni preduslov svakog sistema prethodno stanje da nema bilo kakvog sistema. Uzmimo za primjer dva istorijska precedenta. Bog je stvorio svijet za šest dana. Stvorio ga je iz ničega. Dakle, nije bilo sistema, pa je onda stvoren. Nije ga bilo lako naštimovati. Zato i nedjelja. Zarad odmora. Drugi primjer su Sjedinjene nam Države (In God We Trust). Ljudi su došli na slijedeću ideju: ajde da ljudima damo potpunu slobodu. Nema nametanja volje, nema pokoravanja ljudima (Aristotel je već rekao da robovi nisu ljudi, e moji crnci). I šta se desilo? Divlji zapad. Dok Holidej i Bili Kid. Čovjeka ste mogli ukokati zbog pola kilograma soli. Imate fino kolt, pa onda lijepo branite svoju (potpunu) slobodu. I stvar je išla tako. Kauboji su pili, pušili, gonili stoku, klali Indijance, igrali poker, kopali zlato, a cmekali su se i međusobno. Onda su rekli: ok (znate da je „ok“ u stvari skraćenica za O killed,zero killed-niko ubijen), dosta je bilo zajebancije, zarađena je neka kinta, ko je koga zeznuo-zeznuo, Indijanci su zabravljeni u rezervate, a zlata više i nema previše da se iskopa. Pravimo sad zakone, koji će biti kratki i jasni, i neće ih biti mnogo. Ali, oni se poštuju. Inače,vješala. Šlus. Početak vladavine prava u Engleskoj je vezan za Magna Carta Libertatum, a u Americi za Taličnog Toma.

Pogledajmo situaciju kod nas. Problem je što veoma dugo mi u stvari imamo sistem. Prvo su nas sistematizovali plemenski vođi i autoriteti, onda su na red došli feudalci, domaći i malo manje domaći, a vrhunac prve etape našeg sistematizovanja bilo je Dušanovo Carstvo. Ko ne vjeruje, neka pogleda Zakonik. Onda dolazi period globalnih integracija. Tad je to bila OU (Osmanska Unija), koja je isprva, htjeli to priznati ili ne, bila onako kul: manji porezi, bezvizni režim u pola svijeta, nesmetana trgovina, smanjenje poreza i ostalih doprinosa (u početku turski nameti su bili mnogo manji od onih prethodnih), nova mejnstrim kultura i ostalo. Potom dolazi do rastakanja OU, nacionalnih previranja, da bi stvar u svoje ruke uzeo Miloš i opet usistemio raju (naš prostor ovdje ćapio je Franc). I to je neko vrijeme ferceralo, pa su na red da urede došli komunisti, koje danas gledamo da nekako otjeramo u rodno mjesto, a namjesto njih će nam, prije ili poslije, doći EU, sa sličnim redom stvari kao što je bio u OU.

Dakle, uprkos ustaljenom mišljenju, mi imamo sistem(e) već jako dugo. Prvi problem, zbog koga danas kukumačemo zbog „nepostojanja sistema“ jeste što smo sada u fazi promjene sistema- iz komunističkog ulazimo u jedan drugi, a to je potrajalo, jer smo malo polijeni. Pa onda frustracije i sve to što ide. Zapravo, iskreni da budemo, čekamo da nas neko sa strane usistemi, da ne kažem usorta, jer to tako u nas ide. Ali, šta da jednom postavimo stvari ovako: nema sistema. Nema ga više. Kud koji mili moji. Šta će vam sistem, jebao vas on. Dvije osnovne prednosti. Prvo, ekonomska- nema više poreza i ostalih nameta finansijske prirode. Drugo, etička- svaki sistem znači nametanje volje. U svim mojim idealnim sistemima ja sam se bio nameračio da vas upregnem, i da slušate. Nema zezanja u sistemu. Ali, ko ima pravo da nameće volju drugom čovjeku? Može li se čovjeku uopšte nametati volja? Smije mu li se ograničiti sloboda? Pustite one teorije o društvenom ugovoru. I vi i ja dobro znamo da nas niko nikada nije sazvao na neko poljanče, gdje smo se odrekli svojih prirodnih prava u korist zajednice i sistema. Nisu nam sazvali ni prađedove, a ni one prije njih. Nemojmo da se lažemo, na sistem niko od nas niti od naše kuće i loze časne nije dao svojevoljan pristanak. Stoga, ko šiša sistem. Ajmo da se malo raspojasamo. Živnimo malo. Nećemo sto godina vala.
Stvarno, moramo da se iživimo. Koltove u šake, to jest utoke. Realna je sasvim mogućnost da se istrijebimo u kratkom roku. Možda i nećemo. Ajde ga znaj. Ali, makar ćemo donositi odluke. Naučićemo da ih donosimo, jer nema ko drugi da to čini za nas. Snosićemo odgovornost za iste. Zezneš li frajeru, ostade bez skalpa. Naučićeš tako da svaki tvoj potez ima poslijedice, ove ili one. I da ih niko umjesto tebe ne plaća. Ako nas ne ostane, dobro i jest- i nismo bili za to da budemo. Ako nas pak ostane, naučićemo da ne može osamdesetak parlamentarnih debila i vucibatina da nas sve zajedno jebe u zdrav mozak, plus birokratija iza njih. A ne, kao sad, da svaka šuša iz vlade i skupštine može da nas popiša kad joj se ćefne. I onda neće biti mjesta sivilu. Sam ćeš da bojiš svoju paletu burazeru.

Pročitaj više

22.11.09 | 0 komentara

Jao i Obamao

Obama je izgubio posao u Americi. Prihodi su pali, a rashodi svakim danom sve veći. Američko tržište rada prezasićeno je, i čovjeku nema druge nego put pod noge, pa u Kinu. I to u Šen-Zen, na jug. Nije mu tu loše. Već sedam godina živi i radi tu Obama i zarađuje hljeb naš svagdašnji.

Nije u pitanju ni sajensfikšn, ni Kleopatra. Mark Obama Ndesanđo, polubrat američkog predsjednika Baraka Obame, zaista je prije sedam godina izgubio posao u rodnoj grudi, i potom se zaputio pravo u Šen-Zen. Kada je stigao, Sjedinjene Države su bile neprikosnovena br.1 svjetska ekonomija, dok se Kina stidljivo probijala u Top 5. Cinici bi rekli da Obame zaista umiju da donesu promjene. Danas je Kina na čvrstom trećem mjestu vodećih ekonomija na svijetu, i jedina je super-sila koja i u godinama teške privredne recesije bilježi rast bruto društvenog proizvoda. Procjenjuje se da će najmnogoljudnija zemlja na svijetu najkasnije za tridesetak godina da pretekne ne samo Japan, nego i SAD, čime će se etabolirati kao vodeća svjetska sila. Mašala.

Očigledna ekonomska ekspanzija, sasvim prirodno, doprinijela je i da se sfera političkog uticaja Kine sa regionalnih proširi na globalne dimenzije, pa se tako danas osjeti snažan uticaj ove zemlje na većini kontinenata: Gvineja, Sudan i Venecuela samo su neke od država u kojima postoji izuzetno snažan kineski uticaj. Pogađate-prvenstveno zbog snažnog ekonomskog interesa, jer su kineskoj brzorastućoj privredi neophodne sirovine iz ovih zemalja. Sem toga, nije ni potrebno posebno naglašavati koliko ja važna pozicija Kine u vezi nuklearnih programa Sjeverne Koreje i Irana, ne samo zbog činjenice da je ona stalna članica Savjeta bezbjednosti, nego i zbog poprilično otvorenih komunikacionih veza kineskog političkog establišmenta sa ovim državama. Takođe, Kina polako ali sigurno rješava teritorijalne nesuglasice sa svojim najznačajnijim komšijama-Rusijom i Japanom. Politička relaksacija ovih odnosa takođe je utemeljena u ekonomiji- Kina i Rusija već godinama imaju izuzetno uspješnu privrednu saradnju, a sve je frekventnija i ideja o formalnom uvezivanju ekonomija Brazila, Rusije, Indije i Kine (BRIK), u čemu je uloga Kine od suštinskog značaja.

Sve ove činjenice veoma su dobro poznate spoljnopolitičkim savjetnicima Baraka Obame. Borba protiv terorizma i klimatske promjene svakako su neke od tema sa kojima će razgovarati sa kineskim predsjednikom Hu Đintaom, ali sasvim je jasno da će ekonomija biti u fokusu. Inače, Obama je prvi predsjednik Sjedinjenih Država koji dolazi u posjetu Kini već u prvoj godini svog mandata. Takođe, Obama je prvi predsjednik SAD koji je potrošio nekoliko sedmica sa svojim savjetnicima na pripremu svojih govora i obraćanja u Kini, oprezno analizirajući da mu se u makar i neformalnom ćaskanju sa komunističkim vladarima Kine ne otme nešto što bi moglo naljutiti domaćine, kao npr. pominjanje najnovije knjige vježbi za pravilno disanje Dalaj lame. Prošla su vremena kad su američki predsjednici držali lekcije Kinezima o demokratiji i ljudskim pravima, a prosječan Amerikanac dobar dio svog životnog standarda dugovao ekstremnoj štednji kineskog proletera. Računi polako ali sigurno dolaze na naplatu, i Obami će trebati mnogo više od otrcanih marketinških fraza da uvjeri kineske zvaničnike da će SAD uspjeti da servisiraju dugove koji premašuju 800 milijardi dolara (bez kamata), ali i da izmoli nove kredite koje je već ukalkulisao kao dio svog ukupnog finansijskog paketa za oporavak američke privrede i izlazak iz recesije. Bez kineskih kredita Obama ne bi mogao ni da sanja o spašavanju Dženeral Motorsa i Krajslera, pa je, kako ispravno poentira njegov savjetnik Džefri Bader, „mnogo pametnije govoriti o Americi kao zemlji tolerancije, nego upirati prstom na Kinu“.

Dakle, situacija je takva da komunistička država danas spasava simbol modernog kapitalizma. Ortodoksni republikanci vjerovatno ovih dana na privatnim sjedeljkama razglabaju o srećnijim vremenima kada su američki predsjednici bili kulturološke ikone za ostatak svijeta, a Mao je mačem i ognjem provodio svoju „kulturnu revoluciju“ i nemilosrdno se razračunavao sa svojim oponentima. Danas Obama vrši brojne socijalne reforme u Americi (a la Lenjin, kako ga optužuju konzervativci), a Jao Ming lupa banane američkim profesionalcima od Los Anđelesa do Njujorka. Cinici sa početka ovog teksta mogli bi još i reći da je Obama otišao u Peking po ideološke instrukcije. Sami Kinezi već su se dosjetili- neposredno pred dolazak američkog predsjednika našli su mu novi nadimak. Obamao.

Pročitaj više

19.11.09 | 0 komentara

Budućnost i SDS

Republika Srpska nalazi se pred ekonomsko-socijalnim kolapsom, institucije pravne države samo su fraza koje se ponekad sjeti vladajuća političko-finansijska oligarhija kad pred ostacima javnosti pokušava da prikrije sve brojnije i ozbiljnije kriminalne afere koje potresaju najmlađu srpsku državnu zajednicu, dok se prisustvo elementarnih etičkih vrijednosti u našem društvu može detektovati još samo u blijedim obrisima. I najpovršnijem posmatraču sasvim je jasno da vladajuća stranka više nema energije da kreira i realizuje odluke od vitalnog državnog i nacionalnog interesa srpskog naroda zapadno od Drine. Uobičajeno je u demokratskoj praksi da se u takvim situacijama režimu suprostavi alternativna politička snaga, (uglavnom) reprezentovana u opoziciji, koju čine druge političke stranke, udruženja i pojedinci.



Dakle, postavlja se pitanje šta je alternativa vladajućem SNSD-u u Srpskoj- koja je to politička snaga koja ima dovoljno kadrovskih i idejno-programskih resursa da može ne samo dobiti dovoljan broj glasova na izborima (i tako osvojiti vlast), nego i kvalitativno unaprijediti ukupno stanje u našoj zajednici. Ukoliko posmatramo izborne rezultate stranaka i broj poslaničkih mandata u Narodnoj skupštini RS jasno proizilazi da bi Srpska demokratska stranka, koja ima najviše poslanika poslije SNSD-a i koja ne participira u državnoj vlasti, trebala da bude vodeća opoziciona partija i najljući politički protivnik vladajućoj političko-finansijskoj strukturi. Da li je to zaista tako?

Prije svega, cilj i zadatak svake opozicione stranke, a pogotovo one najveće, mora biti i jeste dolazak na vlast. Da bi se na vlast došlo, neophodno je dobiti povjerenje građana na izborima. A da bi vam građani to povjerenje ukazali, morate nešto da im ponudite. Šta to danas SDS nudi građanima Republike Srpske?

Odgovor je: ne zna se. SDS danas nema svoj program,tačnije nema ga već nekoliko godina. Za svaku iole ozbiljniju političku organizaciju ovakva činjenica je skandal. Postavlja se pitanje: čemu onda SDS? Kakva je svrha ove stranke? Zbog čega ona postoji i dobija izvjesnu svotu sredstava budžetskih korisnika? Šta nudi zauzvrat?

Ko je odgovoran za ovakvo stanje u SDS-u, koje karakteriše mnoštvo pitanja, a malo odgovora? Članovi te stranke, a i autor ovog teksta jedan je od njih. Upravo su članovi SDS-a ti koji moraju i sebi i javnosti prezentovati jasnu političku ideju, principe i konkretne projekte koji treba da omoguće kvalitetniji i humaniji život u Srpskoj. Članovi SDS-a moraju da preuzmu dio odgovornosti za opšte stanje u našoj zajednici, jer oni jesu sastavni dio iste. Da bi se došlo do svježih i kvalitetnih rješenja, potrebno je promjeniti ukupni politički ambijent u Republici Srpskoj, koji karakteriše pesimizam građana, nepovjerenje prema političarima (uostalom, i potpuno opravdano), kao i skepticizam prema svakoj novoj ideji (što već i nije toliko opravdano). Ljudi u Republici Srpskoj moraju da se okrene budućnosti, moraju se emancipovati i čim prije ratosiljati se negativnih obrazaca ponašanja (korupcija, kriminal, odsustvo radne etike, psiho-socijalne devijacije itd.).

Srpska demokratska stranka jedino ima budućnost ukoliko na vrijeme (koga previše nema) ukapira kuda svijet ide, i shodno tome, ponudi građanima jasan koncept društvenog, državnog i nacionalnog razvoja. Autistički obrazac ponašanja ne smije biti karakteristika SDS-a, već se u stranci mora otvoriti prostor za demokratsku i argumentovanu raspravu o svim pitanjima značajnim kako za nju samu, a pogotovo o onima koja su od opšteg interesa za većinu građana. U suprotnom, SDS-u će da bude u skladu sa onom narodnom „da Bog da se bavio sam sobom...“.

Pročitaj više

12.11.09 | 0 komentara

But i mir

Dobro je. Prošao je oktobar, novembar je srećom zahladio od početka. Još da grune snijeg, i pitanje ustavnih reformi, Elektroprenosa, napada i odbrana, negiranja i afirmisanja biće zaleđeno negdje do polovine februara. Razlog je vrlo jednostavan: ulazimo u sezonu krmokolja, potom su tu svetojanuarski praznici i postjanuarski mamurluk, a koga briga za politiku kad čvarci zamirišu.

Bilo je važno izdurati jesen. Septembar i prvu polovinu oktobra pogotovo. Djeca kreću u školu, potreban je pribor, udžbenici, patike...Zatim,tu je i zimnica. Ko je ljetos uzeo kredit da ode negdje da se brčne malo, taj je jesenas more suza groznih isplakao. Svjetska ekonomska kriza ne pomaže stvar, a i da je nema- kod nas je kriza hronično i perverzno uobičajeno stanje. I sve se to krajem avgusta mjeseca fino tako krčkalo. Kuka i motika, posebno uglancana jer se proleterijat vraća korijenima zbog masovnih otpuštanja, laganini se spremala put Banje nam Luke, Sarajeva i drugih prijestonih gradova, da neposrednim narodnim izjašnjavanjem oplete po predsjedničko-ministarsko-poslaničko-odborničko-načelničko zadnjicama, pri čemu bi se, iskustvo govori, neki u istima ipak i ulogorovali. Družba je družba, a služba je služba.

I dok se u čitavom svijetu jesen i inače rezerviše za socijalne proteste i nemire, a u zagrljaju SEK-e pogotovo, kod nas se još jednom pokazalo da, ipak, imamo najgenijalnije političare. Za razliku od svoje sabraće po foteljama u dosadnim i nekreativnim zajednicama, naši političari ekonomsku i socijalnu krizu rješavaju brzo i jebitačno- Butmir, bato. Izlevati se u tu svrhu i Džons sa sve Biltom, da se vlasi ne bi dosjetili. I tako, petnaest dana prije Butmira, i petnaest dana poslije Butmira, ko će pametan da misli o hljebu i piću (i patikama), kad se ođe o Ustavu i Državi (i Republici) raspravlja bogtemazo.

I tako, pomjeri se i vrijeme unazad ( šta je jedan sat,kad mi živimo prije sto godina), evo i mrazeva, pa će i Snješko Bjelić,ako Visoki da. Patike onda više ionako ne trebaju. Tu su cokule. One naše stare, iskusne.

Pročitaj više

6.11.09 | 0 komentara