Kako pobijediti smrt?

Vrlo jednostavno- nikad ne umrijeti ;). Ono što je bitno shvatiti jeste da smrt ne postoji. Logički, etički i estetski je neprihvatljiva.

Logički, jer je nemoguće da nešto postoji, pa onda odjednom da ne postoji (slijedstveno, može se u pitanje dovesti i sam čin radjanja kao uzrok stvaranja nečeg novog, do tad nepostojećeg). U stvari, čovjek niti se radja, niti umire- on je vječan, a samo njegovo stanje svijesti (duh, duša) doživljava metamorfoze, koje potom prati promjena forme, odnosno tijela. Naime, ukoliko čovjekova svijest funkcioniše u koordinatama uobičajenog sistema koji karakterišu faze radjanja, starenja i smrti, onda će čovjek upravo i da stari, a naposlijetku i da „umre“, samo što to „umiranje“ neće značiti konačan kraj, nego povratak svijesti u formu koja prihvata pomenuti obrazac bivstvovanja. Ukoliko se, pak, čovjek otarasi takve „smrtne“ percepcije, i ukoliko istinski egzistira i funkcioniše na premisama vječne mladosti i egzistencijalnog optimizma, onda nema nikakvog razloga da stari i umre. Vrlo jednostavno. I, naravno, ništa novo- Isus i Tesla su nebrojeno puta govorili o ovome. Uopšte, kako fino primjeti Pedja Milićević, „percepcija je realnost“ ;) Poznati su primjeri osoba koje su bolovale od najtežih bolesti, i kad su ih svi otpisali, one su jednostavno promjenile način razmišljanja- umjesto da, kao što su im doktori rekli, razmišljaju na šta da potroše posljednjih mjesec dana svog života, one su pravile dugoročne planove, istovremeno uživajući u svakom trenutku. Zapravo, one su učinile dvije bitne stvari: ukapirale su da smrt ne postoji (samim tim, ni vrijeme ne postoji) i počele su da se ponašaju, tj. žive u skladu sa tom činjenicom. Naravno, uz mnogo smijeha, jer smijeh je muzika života ;). Naravno, najteže je promjeniti način razmišljanja, stanje svijesti iliti percepciju. Ta promjena, kako kaže Ajnštajn, ne može da se desi na istom stanju svijesti na kojem je problem, odnosno uzrok potrebe promjene stanja svijesti (smrtnost, pesimizam, mržnja) i nastao. Čime se vraćamo na početako teksta, ako nećete da umrete, nemojte ;)

Etički, smrt ne postoji iz jednog osnovnog razloga- prethodno učinjenog ;) Naime, uzrok uvijek stvara poslijedicu, koja je opet uzrok slijedeće poslijedice i tako dalje i dalje. Stvarna smrt, kad bi postojala, značila bi amnestiju svih uzroka i poslijedica, pa i onog prvog, ili pra-uzroka. Odnosno, dovela bi u pitanje i samo postojanje svih oblika bivstvovanja, njihovih svijesti i njihovog Stvaraoca. U stvari, to bi značilo da je sve laž, da su Istina i Dobro samo izmišljene kategorije, da smo mi, kao u Matriksu, prikopčani na neke aparate u sveopštem mrtvilu i sivilu, a samo nam se sugeriše da živimo u nekakvom realnom prostoru, u interakciji sa drugim ljudima. Svaki ljudski čin, svaka manifestacija volje, bilo da je ovakva ili onakva, izgubila bi na značaju. Naravno,u tom slučaju opet se javlja jedan logički, pa ako hoćete i fizički problem, jer bi se time negirala energija, tačnije njen protok i neuništivost. Jednostavnije, svako dobro djelo, kao i svako loše, ne bi imalo odjeka, niti poslijedice, jer bi se oduzela čovjeku sposobnost emitovanja pozitivnih i(li) negativnih vibracija. A tu sposobnost imaju čak i predmeti ;)

Estetski posmatrano, riječ je o tome da je osjećaj ugode osnovna sila i pokretač Univerzuma. Inače bi nas okruživala pustoš i tama, što samo teško poremećeni mazohisti smatraju lijepim ;) Sve religije objašnjavaju nastanak svijeta upravo razlogom da se stane u kraj nepostojanju, haosu, ništavilu, sivilu...Naravno, religije imaju taj problem sa vremenom, jer bi inače prihvatile da je nemoguće da nešto nastane iz ničega, odnosno da je oduvijek sve postojalo, a da je osjećaj ugode permanentan, i iz njega proističe sve ostalo. Svako ko posmatra i uživa u prirodi, ko uočava njene čari i neiscrpne radosti koje ona nudi, zna o čemu pričam. Jednostavno, ljepota nas okružuje. Problem kod čovjeka nastaje kad se uplaši tolike ljepote, kad pomisli da je nestvarna, čime prestaje da uživa, a počinje da brine. To je, naravno, i početak cijele te priče o „smrti“.

Moji konkretni savjeti odnose se na potrebu stalnog uživanja, slušanja dobre muzike, druženja sa veselim i optimističnim ljudima, klonjenja od mračnjaka i depri, vođenja ljubavi again and again, i, uopšte, svakog oblika hedonističke prakse koji ne zadire u slobodu volje i prava za lijepo druge osobe. Za početak, evo jedna fina pjesmica ;)

Pročitaj više

29.12.09 | 10 komentara

Šetnja

Raditi. Raditi nešto. Nešto lako, a izazovno. Nešto interesantno, a isplativo. To se danas traži. Traži se onaj ko to može dati. Zapravo, njega oduvijek traže. On je naviknut na tu ulogu. U njega se, iz takvog položaja, razvio onaj aristokratski prezir prema svima njima. On je boss, on je jebač. Džabe mu se ulagujete, o crvi! Njegovu profesionalnu neosjetljivost i racionalnost ništa ne dotiče. Vaša mita bolje čuvajte za nekoga drugoga- davno je on skupio dobra koja su mogla da udole njegovoj taštini. Sve on zna, ima tržište u malom prstu. Veliki Menadžer. Vlasnici najreprezentativnijih kompanija dovode mu svoje rasplodne ženke ne bi li ga makar samo toliko odobrovoljili da u onom trenutku osmejka zadovoljstva otkrije sutrašnje kretanje cifara na Monitoru. Samo, prečica do ostvarenja želje kod njega nema. Ključevi pakla jesu kod njega, svakako. Ta vrata se rijetko otvaraju, ali jednom kad do toga i dođe ostaju nezatvorena dugo, baš dugo. Uprkos stereotipu, bez problema je tada moguće kako ući, tako i izaći. Evo je sad Velika Zagonetka: zašto ih tako malo izlazi iz pakla, iako im je ta mogućnost, dakle, u izvjesnim momentima ostavljena? Jel` nešto unutra ili izvan što ne doprinosi jednoj takvoj odluci? Čitaoče, zbog čega si dosad izbjegavao da na nadležnim mjestima postavljaš ovo pitanje? Ko te ucjenjuje, jesi li se bar skupo prodao? Svi se danas okreću muzici, ona je postala andol za savremenu glavobolju. Jedna od vrlo realnih konsekvenci mogla bi da bude i pojačana senzibilnost u personalnim interakcijama. Jel` to ono što želiš, stvarno? Godine, godine prođu dok ne čuješ prethodno pitanje. A i to je sporno..Svakome trebaju bar tri, četiri kuće. Da ih mjenja, da ih vara, da vara samog sebe sa njima. Uvijek u pokretu, uvijek na putu negdje gdje je očekivan. „Zdravo, sad zaista moram da idem“. Nagledaše nas se putevi, i možda je investiranje u saobraćajnu infrastrukturu jedino po čemu ćemo ostati zapamćeni..Plašite li se visine? Ironija, čovjek bi često da bude gore visoko, a kad se popne- plaši se visine. Hodati, samo hodati. Hodanjem protiv defetizma imanentnog smrtnoj čovječijoj prirodi. Ko god hoda, nije mrtav. Svaki mrtvac ne hoda. Ako prestanete da hodate- umrijećete. Zaista, najveće tajne jesu najjednostavnije za odgonetnuti. Koji sladoled preferirate, od čokolade ili neki voćni? Čokolada zabranjena, voće zabranjeno..

Pročitaj više

28.12.09 | 2 komentara

Ja pričam,Hrvati ćute

Iskren da budem, nisam nešto posebno pratio kampanju za predsjedničke izbore u Hrvatskoj. Štaviše, tek sam sinoć konačno ukapirao ko su sve kandidati, malo sam im bacio pogled na biografije, i uz već poznate činjenice o nekima od njih, igrao se malo nagađanja ko će biti novi predsjednik našeg sjevernog susjeda.

Sudeći prema anketama i istraživanjima javnog mnjenja у Хрватској, čini se da se ključna borba vodi za drugo, a ne za prvo mjesto :).

Naime, s obzirom da je u igri veći broj ozbiljnijih kandidata, nema šanse da se predsjednik izabere već u prvom krugu, te ako se prihvati opšteprihvaćen stav ondašnjih političkih analitičara da će kandidat SDP-a Ivo Josipović najvjerovatnije dobiti najviše glasova u prvom krugu, ostaje onda samo pitanje ko će mu biti rival u odlučujućoj bici u drugom krugu.

Pretendenti za tu poziciju „drugog u prvom“ jesu Nadan Vidošević (predsjednik Hrvatske gospodarstvene komore, bivši predsjednik Hajduka, u javnosti osumnjičen za mnogobrojne privredne afere, i, uopšte, veoma sličan lik mnogim G 17 tipovima), Andrija Hebrang (kandidat još uvijek najveće stranke u Hrvatskoj, HDZ-a, meni otkad pratim političku scenu sjevernog susjeda izuzetno antipatična njuška, ne zato što je hadezeovac i ultranacionalista, nego što je očito da frajer nosi traume i komplekse iz djetinjstva, kad su mu komunisti koknuli oca, koji nije bio titoista, no pravovjerni staljinista, zbog čega je mali Andrija otišao u ustašoidnu krajnost, a količina njegove ideološke ostrašćenosti i isfrustriranosti iritira čak i takvog nekomunistu kakva je moja malenkost; sem ovih svojih karakteristika, Hebranga prati glas da je za političara poprilično pošten i da je dobar ljekar, što bi mu uz podršku još uvijek najjače stranke u lijepoj njihovoj trebalo bez problema da obezbjedi drugi krug; ipak, problem je u činjenici da je Hebrang strahovito smotan, bez filinga za medijski nastup, staromodan, i dozlaboga dosadan i ukočen, a kad se na to doda i pucanje HDZ-a po svim šavovima nakon penzionisanja Sanadera, afere koje svakodnevno drmaju tu stranku, loše rezultate HDZ-ove vlade, onda je jasno da će za Hebranga i treće mjesto biti teško dostižno), Dragan Primorac (takođe ljekar, i Hebrangov dojučerašnji stranački kolega, interesantan lik, ključna prednost mu je mladost, ali i sa svojih 44 godina izgleda da je već upao u afere i aferice, što mu je propisno nabrajao Hebrang; elokventan, šarmantan, vidi se da se školovao u inostranstvu, ali problem mu je da cilja manje-više isto biračko tijelo kao i Vidošević i Hebrang, zbog čega mislim da je i za njega treće mjesto plafon, nakon čega bi komotno mogao krenuti u osnivanje svoje stranke), Vesna Pusić (predsjednica HNS-a, izuzetno obrazovana, elokventna, teorijski potkovana, ali-žensko i sa shvatanjima koja su za većinu konzervativnih hrvatskih birača uglavnom nerazumljiva; takođe, problem joj predstavlja što atakuje na glasače opozicije, na koje ciljaju još dva izuzetno jaka kandidata), Miroslav Tudjman (sin) i još par simpatičnih, ali u suštini irelevantnih likova, ne zbog njihovih ličnih karakteristika, nego zbog sitnog rezultata koji im definitivno gine.

E sad, namjerno sam za kraj ostavio dvojicu kandidata za koje lično smatram da će se naći u drugom krugu. U pitanju su već pomenuti Josipović, kao i Milan Bandić, njegov doskorašnji stranački kolega i gradonačelnik Zagreba.

Josipovića kad vidite znate o čemu se radi. Čovjek je intelektualac, profesor prava, naučnik, kompozitor klasične muzike, otmjen, elokventan itd. itd. Tipičan miteleuropljanin, kako Hrvati vole da kažu za sebe (uprkos nekadašnjem članstvu u SKJ). U ovoj izuzetno prljavoj kampanji nisu mu našli niti jednu aferu. Kandidat je najveće opozicione i druge po snazi stranke u Hrvatskoj. S obzirom na stanje u zemlji, reklo bi se da se izbori i ne trebaju održavati, već je dovoljno samo da Mesić sa Pantovčaka izađe, a da gospodin Josipović unutra uđe. No, međutim :)...

SDP u stvari i ne stoji pretjerano dobro, uprkos sigurnom krahiranju i HDZ-a, a bogami i same hrvatske države. Njihov predsjednik Milanović nije se pokazao nešto posebno posebnim kako se u početku to činilo, tako da je SDP i sam u velikim problemima. Posebno je to došlo do izražaja za vrijeme odlučivanja ko će biti SDP-ov kandidat za predsjednika Hrvatske, a i poslije toga, kad je Bandić vukao za živce i svoju stranku i većinu građana svojom „hoću-neću“ taktikom. Kad se naposlijetku konačno odlučio da uđe u trku, isključen je iz stranke, koja opet ništa nije dobila tim činom.

Bandić je posebna priča. Rodom iz Hercegovine, došao je u Zagreb radi studija, bez igdje ičega, a danas je gradonačelnik i jedan od najbogatijih ljudi na Balkanu. Čovjek je jednostavno fenomen, i treba ga posebno pratiti. Afere drugih kandidata u poređenju sa njegovim, pišu se u deminutivu.

Veoma sličan Dodiku, i svim članovima generacije mladih komunista sa kraja osamdesetih: na prečac postao evropejac, sa jakim senzibilitetom za narodno (teoretičari neka se hvataju za glavu zbog takvih metamorfoza:)), u oblandi socijaldemokratije, u osnovi plutokrata, sklon svemu samo ne insistiranju na zakonitosti, faca, duhovit i vickast, bez bilo kakve šanse da mu stanete na rep.

Završio je ONO, hvali se da je hiperaktivni menadžer, spava dva-tri sata, cijelo ostalo vrijeme brine o građanima. Poznat je i po epitetima „banda“,“seljačina“, „legenda“.

Nakon što ova dvojica uđu u drugi krug, Hrvatska će biti u zanimljivoj situaciji. Dva bivša ezdepeovca u klinču. Jedan miteleuropljanin, „kulturan i fin“, drugi tvrdobalkanac, „seljačina i legenda“. Hrvatska će se opet suočiti sa svojim kompleksima i svojim zabludama. Mogu samo još da napišem da jedva čekam njihove direktne televizijske predizborne duele :).

Pročitaj više

25.12.09 | 0 komentara

Omaž lijepom

Pogodila me vijest da je preminula Britani Marfi. U stvari, pogodila me tek kad sam joj vidio sliku na veb prezentaciji nekih novina. Gledao sam baš skoro neki njen film, „Just Married“, tipična bezvezna američka romantična komedija, jedine vrijednosti što vam oduzme sat i po vremena, a da se ne osjećate nešto posebno loše zbog toga. Ali, uz to, valja reći i da je djevojka bila lijepa, prelijepa. Prosto vam nekako milo bilo gledati u nju. I zbog toga sam nezadovoljan razvojem događaja. Ako nešto priznajem Bogu, to je ta njegova estetika- zaista je stvorio prelijepe stvari, prirodu, ljude. Ali, imam tu vrstu problema sa Njim, jer tako grubo i bez bilo kakve prethodne debate oduzima ljepotu i odnosi je nekud od nas. Predlažem da umiru samo ružni ljudi. Koji će nam moj.

Jedino vrijedno na ovom svijetu je Lijepo. I zato, treba da bude vječno. To je jedino pravedno.

Nisam od onih koji seru o unutrašnjoj ljepoti. Vraga. Čim je nešto lijepo izvana, znači da je lijepo i unutra. Lijepo je lijepo. I obrnuto, svako ružan svana, ružan je i unutra. Pokvaren proporcionalno svojoj ružnoći. Direktno. Isto tako, ne slažem se nikako ni sa onima koji osporavaju inteligenciju lijepim ljudima, a pogotovo prelijepim ženama. I tu cijenim da postoji pravilo- lijepo je pametno, ružno je glupo. Što je neko ljepši, to je i pametniji. Ne volim ružno, jebi ga.
Znam, znam da postoji ona izreka da Bog uzima one koje voli. Ima tu i nekog smisla. Ali, i ja imam svoje prokleto pravo da zahtijevam da uživam u lijepom. Ako Bog uzme sve sebi, koji ću kurac da radim u jednom osrednje ružnjikavom svijetu? Ljubomoran sam na Boga, i očigledno da me za taj grijeh kažnjava tako što mi otima lijepo. Pakao ružnjikavog. Evo, na primjer, nisam imao ništa protiv što je Makl Džekson odaprcnuo. To je ok. Bio je postao sav neki ogavan. Jebote, raspadao se. I nije trebalo više da živi. Ali, zašto Britani? Ona je bila tako nevino lijepa, ko god bi je vidio da se smije, i sam bi se smijao. Bila je anđeo. Ona je morala i trebala da živi. Znam i da će neko da prigovori da bi, vremenom, vjerovatno i oružnila. Šugavi proces starenja. U redu, ali zar ne bi mudro bilo onda osnovati neku komisiju, čiji bi članovi bili provjerene estete, koja bi cijenila u svakom konkretnom slučaju kad lijepo počinje da blijedi, te ga se, shodno tome, može poslati u vječna lovišta? To bi bilo korektno. Svi bi imali korist od toga. Treba biti malo i racionalan, u vražju mater.

Pročitaj više

22.12.09 | 0 komentara

Dvije riječi

Dvije riječi. Osjećam već duže vrijeme da trebam nešto napisati o dvije riječi. Davno sam obećao da ću to uraditi..Samo, svakodnevnica zna obesmisliti valjane odluke. Čovjek postane smiješan pred nerealizovanim odlukama..Mnoštvo odluka egzistira u svijetu..Zamislite ovo- šest i po milijardi svakodnevno donosi ozbiljne i suštinske odluke. Pet dana svijet i može izdržati, ali šta ćemo sa 7 000 godina? Vjerujem da je to osnovni uzrok stvaranja (ovog) svijeta- jedna odluka je popizdila i rekla drugim kolegama- ok, ja sam glavna odluka, ostali marš bre u kurac.

Dvije riječi. Nekako u isto vrijeme svi su zakunjali. Sa ulice se čuje kamion „Čistoće“. Svikli smo s njegovom bukom. Sanjao sam tad. Inače to ne radim. Imam neki poremećaj, pa rijetko sanjam. Kad se i desi, uvijek je to u nekom polubudnom stanju, kad možda samo nešto i razmišljam. Ne, ne smijem tako ponižavati ionako rijetke momente. Noć ima perspektivu. To nije čest slučaj.

Dvije riječi. Od iste je fele kao i prošla. Nekad se mora malo i rizikovati da bi se našlo nešto vrijedno osmijeha. Pedeset i šest je broj koji dosad nisi upotrebljavao, i imaj to u vidu. Kladim se da misliš otkud sad pedeset i šest. Ali, moraš priznati da je to jedna od rijetkih originalnosti u poslijednje vrijeme. Još samo dvije-tri i imaš se čemu opet radovati, a to, priznaćeš, nije nebitna stvar.

Dvije riječi. Kad je sišla, već nije bilo nikoga. Bilo bi to i dobro, samo da nije ostavljen nered u kuhinji. Kore limuna i prosuta so po tepihu. Ali, kafa pa usisivač. Mamas and Papas, Creque Alley. Miris dobrih, starih vremena. Ha, i ona postaje nostalgična. Ko bi rekao. Dobar dio stvari za koje je mislila da se ne mogu desiti (njoj)..Hm, pa dobro. Naiđe..

Pročitaj više

20.12.09 | 0 komentara

Jesmo li se čeznuli i sa Štrabagom?

Nakon što je u novembru mjesecu prošle godine uz opštu medijsku euforiju potpisan „istorijski“ koncesioni ugovor o izgradnji mreže autoputeva u Republici Srpskoj, između Vlade RS i austrijske kompanije Štrabag, te nakon potpisivanja ugovora o formiranju zajedničkog koncesionog preduzeća "Mreža autoputeva", prema kojem bi u tom preduzeću 90% vlasničkog kapitala pripalo Štrabagu, a 10% Srpskoj, danas, u decembru 2010.godine, čitava ova priča izgleda znatno čežnjivije i sumornije, a režimski mediji s vremena na vrijeme o ovoj temi jedino prozbore kroz površna i nesigurna saopštenja ministra saobraćaja i veza, koji bi, sve su prilike, mogao u ne tako dalekoj budućnosti da doživi sudbinu svog eks kolege Ubiparipa.

Šta se desilo?

Ugovorom o koncesiji, vrijednom oko 2,9 milijardi evra, i potpisanom na 30 godina, uz mogućnost produženja na dodatnih 15 godina, bila je planirana gradnja 397 kilometara autoputa u Srpskoj, kroz pet podjeljenih dionica. Bilo je planirano da se prvo izgradi dionica Banja Luka-Doboj, dužine 72 kilometra i s cijenom od oko 468 miliona evra. Takođe, tim ugovorom bilo je predviđeno da Štrabag potpiše ugovor o gradnji autoputa do Doboja u roku od 360 dana od dana kad Republika Srpska obezbjedi sve uslove za gradnju. Međutim, iz Štrabaga nema ni glasa o tome kad bi se moglo ući u realizaciju posla.

Razlog?

Još prilikom pregovora između Vlade RS i Štrabaga oko izgradnje mreže autoputeva Rudolf Krapf, direktor ove kompanije za strateške investicije, rekao je da Štrabagu odgovara da uđe u izgradnju kompletne mreže autoputeva, s obzirom na mehanizaciju i broj radnika kojima raspolaže. Isto tako, on je tada naglasio da „želi u projekat uključiti Evropsku investicionu banku i Evropsku banku za obnovu i razvoj, kao sufinansijere, kako bi se ostvarile niže kamate za uloženi novac i dodatno osigurao projekat“. Drugim riječima, on je rekao da je Štrabagu potreban kredit za ovaj posao, da će taj kredit tražiti od pomenute dvije finansijske institucije, a da će im se novac vratiti nakon ubiranja koncesije, pri čemu bio dio kolača ostao i Štrabagu. I to je sva (poslovna) logika.

Problem?

Evropska banka za obnovu i razvoj (EBRD), kao i sve (finansijske) institucije i kompanije koje drže do svog renomea, ima jasna pravila po kojima nekome pozajmljuje novac za određene namjene, a pogotovo ako je riječ o privatno-javnim partnerstvima. Između ostalog, jedan od uslova jeste da potencijalni zajmoprimac dobije posao preko javnog tendera, jer EBRD želi da kreditira one poslovne aktivnosti koje ispunjavaju elementarne pretpostavke transparentnosti i zakonitosti. Problem oko realizacije ugovora o izgradnji mreže autoputeva upravo jeste u tome da je koncesionar izabran direktnom pogodom Vlade RS i Štrabaga, koju je Narodna skupština RS naknadno odobrila. Dakle, nije bilo ni „t“ od tendera. Postavlja se pitanje ko nam sjedi u silnim ministarstvima i o čemu razmišljaju ljudi koji nam vode državu, odnosno kako je moguće da se u jedan ovako ozbiljan posao uđe bez poznavanja elementarnih premisa. Za one koji smatraju da je ovakva konstatacija plod frustracije autora teksta izvršno-upravnim aparatom u Srpskoj, citiraću „objašnjenje“ ove situacije gospodina Mile Bajalice, savjetnika ministra saobraćaja i veza: „Nismo ni mogli raspisati (javni) poziv za dodjelu koncesija, jer nismo imali nikakvu dokumentaciju“. Ako je i od Mile, mnogo je. Jasno i glasno- ljudi koji su (debelo) plaćeni sredstvima poreskih obveznika nemaju pojma u šta ulaze, jer nemaju dokumentaciju, ali takva tričarija ih uopšte ne spriječava da uđu u posao procjenjen na oko tri milijarde evra (otprilike šest godišnjih budžeta Republike Srpske).

Ko su momci iz Štrabaga?

Koncern Štrabag najveća je građevinska kompanija u Austriji. Prošlogodišnji obrt kompanije iznosio je oko 13,7 milijardi evra, a u njoj je zaposleno 73.000 radnika. Bajno i sjajno, reklo bi se. Da, ali postoji mali problem-svjetska ekonomska kriza. SEK-a je izazvala poprilične probleme u privrednim djelatnostima kojima se Štrabag bavi, i ljudi zaduženi za pravljenje para u ovoj firmi morali su se početi dovijati kako da urade svoj posao i na malo alternativnije načine, s obzirom da se u Evropi ne gradi toliko kao prije. Tako su na primjer svoju inovativnost na djelu pokazali menadžeri Štrabaga u Rusiji. Oni su iskalkulisali svoje prihode i rashode, i zaključili su da valja stegnuti kaiš. I stegli su ga. Ubrzo nakon toga u njihove prostorije u goste su im došli službenici ruskog ministarstva finansija, zbog sumnje u poresku utaju u vezi dva građevinska projekta (izgradnja hotela Moskva i kompleksa luksuznih stanova), u visini od oko 3,6 miliona dolara.
Zanimljiv je i slijedeći slučaj. Poslanik Evropskog parlamenta Martin Erenhauzer (čovjek je iz Austrije) podnio je prijavu evropskoj antikorupcionoj kancelariji OLAF-u, zbog sumnjive provizije u visini od 1,8 miliona evra koju je Štrabag isplatio kompaniji Eurocontact za lobiranje i savjetničke usluge oko koncesionog ugovora za autoput Zagreb-Macelj. Inače, ove dvije kompanije poodavno su predmet interesovanja austrijskog antikorupcionog tužilaštva, zbog sumnje da je Štrabag preko Eurocontact-a kontaktirao mađarske političare i iste podmićivao. Čovjek bi se bogami zabrinuo, da ne zna koliko su naši političari imuni na mito.

Još nešto je indikativno. Prije započinjanja izgradnje autoputa Banja Luka-Doboj bilo je predviđeno da Institut za građevinarstvo Hrvatske (IGH) dostavi projekat autoputa. IGH je to i učinio, i prema njihovoj analizi cijena ovog autoputa je oko 400 miliona KM. Odmah potom oglasio se i Štrabag (jedna od krajnje rijetkih situacija kad se oni oglašavaju) i saopštio da je IGH-ova cijena nerealna, te da odnosna gradnja ne može ni u kom slučaju koštati manje od 500 miliona KM. A šta sad, sto miliona gore-dole.

Paralele?

Htjeli ne htjeli, ČEZ nam pada na pamet. I to je bio „posao vijeka“. I to je bila investicija koja će dodatno učvrstiti nesumnjivu stabilnost i nevjerovatno progresivnu ekonomiju Republike Srpske. Podsjećanja radi, riječ je bila o investiciji od 1,5 milijardi evra u Rudnik i TE Gacko, a „posao vijeka“ završio je krahom banjolučke berze (zamislite,zbog netransparentnosti čitavog tog posla) i tužbom ČEZ-a kojom se od građana Srpske traži 60 miliona evra za nadoknadu štete. Bezobraznom analogijom čovjek bi došao do zaključka da će nas Štrabag uskoro provozati džadom „Highway to Hell“ na kraju koje će nam fakturisati odštetni zahtjev na nekih 180 miliona evra (računica je slijedeća: ČEZ-ova investicija trebala je da bude 1,5 milijardi evra, a Štrabagova 3 milijarde; dakle, po automatizmu dobijamo 120 miliona evra odštete, a na to dodajemo inflaciju i činjenicu da su nam Česi ipak slovenska sabraća, a da su u Štrabagu naši germanski arhineprijatelji).

Utjeha?

Smirite se, Austrija i Češka nisu otišle na Svjetsko prvenstvo u Južnu Afriku, a nisu ni još poneki...nja nja nja nja...

Pročitaj više

15.12.09 | 3 komentara

Kako je nastala pop muzika

Priča seže prije par hiljada godina- Tethahaka je smišljao kako da zavede Bakcvethu, djevojku svoga omraženoga komšije Nikmantija. Udaranje kamenom po glavi je postalo demode, i u to se nije više mogao uzdati, jer je slatka ispod-pazuha-dlakava Bakcvetha bila vrlo inteligentna i tražila je uvijek više. Stoga je naš dobri Tethahaka uzeo hrastovu granu, sa sve lišćem, i počeo da maše istom. To je davalo zvuk šššššš. Drugom rukom je uzeo oglodanu mamutovu kost i počeo da njome lupka o pokvareni sudoper svoje tetke Lahvantate, što je davalo tup-tupa-tup. Videći ga kako je ludo zaljubljen, njegov najbolji prijatelj Dviksiheto svojim jedanaest godina uzgajanim noktima počeo je da struže o istočnu stranu pećine, što je dalo czzzcczzzzcczzžžžžžžžžžžžžžžž..Naravno, niti lokalni klošar Pethetkepe onda nije mogao da ostane ravnodušan, pa je počeo da svojim levim stopalom (desno mu je odsjekao Kikbi, plemenski vrač, jer je jedan dan nešto bio nadrkan) da daje ritam pam-taratam-bam. Tako sklopljena kompozicija bila je preteča Prinsa i Simpl Majndsa. Šteta jedino što je Bakcvetha taj dan bila u šopingu, pa je pjesmu, umjesto nje, čuo Nikmanti, koji je istom bio toliko oduševljen, da se zaljubio u jednostopalnog Pethetkepea, i tako postao preteča Elton Džona.

Pročitaj više

12.12.09 | 2 komentara

Ruža

Neko je izumio osvježivač zraka. Taj je bio inventivan. Sinoć ste pili Vranca, potom votku i sok od narandže, sve vrijeme ste pušili, a i ona je pušila. Seks je bio prosječan, ali znoj je bio na nivou. Ujutro ste otvorili prozor. Mogli ste otići u prodavnicu kraj ulaza, ali to nije izazov. 200 metara dalje jeste još jedna prodavnica. Vrlo ste zadovoljni, to je ta. Jogurt jeste precjenjen, ali zato je osvježivač s mirisom ruže tu. Dajte mi osvježivač zraka s mirisom ruže, molim. Nekoliko komparativnih prednosti. Tu je i osvježivač zraka s mirisom šampanjca. Kazaću da sam se sjetio nje. To voli. Dalje, neću danas više alkohola. Ruža jeste skuplja, ali to nije važno, jer je plata dobra. Odmor prestaje sutra, ali zrak će odisati ružom. Zaboravih na izumitelja. Vjerovatno je neki anonimus iz velike korporaacije. Prosječne je visine, riba mu je lošija od moje, a roditelji su mu iz provincije. Dođavola s njim. Dan je kilav, i smrdi. Nema te ruže koja će tu pomoći.

Sinoć je mnogo pušio. Pila sam vino, nezadovoljna stvarima. Jebe se njemu, ne mora on prekosutra u Beč kod muža. Vrhunac njegove mudrosti jeste kupovina osvježivača zraka. Gad, kaže da je to uradio zbog mene. U zadnje vrijeme je drugačiji. Mada, prošli vikend sam vidjela razrednu, nakon dugo godina. Sjeća me se još, marljivosti i talenta. Potom student generacije na arhitekturi. Sva vrata su mi bila otvorena..Idem kući, pozvaću taksi, magla je preodvratna. Novembar u aprilu. Zgužvala sam bluzu, jedina šteta, poklon od sestre. Moram da sjednem na kafu s njom, izgovori ponestaju. Ma, ne moram, niko ništa ne može da učini za moranje neophodno meni. Zaboravila sam labelo. Sranje.

Dosta je, jedina ja radim treću nedelju zaredom. Gazda nije normalan, majke mi..OK, jesam nova, ali nema više smisla da se ovako iživljavaju nadamnom. Dragana je juče pola sata ranije otišla iz druge, nikom ništa. Čitavo jutro pospremam za njom, kučka..Srećom, mušterija danas nema. Logično. Ne znam kako, ali za dvadeset dana moram da skinem bar pet kila. Onaj seronja iz Lutrije ne smije više imati povod za podjebavanje. Ovu sedmicu jedem samo banane. Ko je sad ovaj? Jeste, imamo, na drugoj polovici lijevo. Drugoj, da. Bože, kakve debile sve načini..Da, ruža i šampanjac. Šampanjac je jeftiniji, ali ruža je ljepša, ja lično preferiram. Ma zaboli me..Hvala, još nešto? Takođe, prijatno..Još dva sata..ajd proćiće i to..

Pročitaj više

10.12.09 | 5 komentara

Centralizacija upravljačkog sistema u Srba i njene posljedice

Na sjednici Glavnog odbora Demokratske stranke (DS), održanoj 5.decembra ove godine, njen i predsjednik Srbije, Boris Tadić, pored standardnih opštih priča o ekonomskoj krizi, očuvanju teritorijalnog integriteta Srbije, njenoj regionalizaciji i decentralizaciji, posebnom značaju funkcionera i članova DS u navedenim procesima (savremene političke partije skoro odreda su preuzele onu Staljinovu o „ljudima posebnog kova“ kao jednom od glavnih načina stimulisanja partijskog članstva, tj. baze da revnosno i bez mnogo pitanja izvršava politiku stranke na terenu), prvi put je javno rekao i jednu novu stvar: on je naime pozvao Glavni odbor DS da do naredne skupštine stranke razmišlja o tome da se ista mora dodatno centralizovati, jer, kako kaže, „samo centralizovan DS može da sprovede decentralizaciju“. Sic!

Šta to znači?

Prije svega, DS je i sada organizovana na poprilično centralistički način, sa izuzetnim ovlaštenjima centralnih organa stranke-predsjednika i Glavnog odbora, kao i Predsjedništva stranke. Zanimljivo je da DS svojim Statutom predviđa i postojanje Užeg predsjedništva stranke, koje praktično kreira ključne političke stavove ove stranke, a koje dalje uglavnom samo formalno potvrđuje Glavni odbor i Skupština DS. Dakle, i sada je vodeća politička stranka u Srbiji uređena na centralistički način. Stoga, šta je onda najavio Tadić?

Postoji nekoliko objašnjenja, i sva imaju svoju unutrašnju logiku. Najprije, Tadić je, koliko god ga poštovali ili osporavali, najprepoznatljiviji član DS-a i čovjek za čijeg je predsjedničkog mandata u stranci ova od, u najboljem slučaju treće političke grupacije u Srbiji 2003.godina) postala danas nesumnjiv broj 1. Svakako da Tadić, koliko god ga neki potcjenjivali, nije potpun politički idiot pa da sada stranku koja je na vrhuncu moći, i to ponajviše njegovim zaslugama, prepusti nekome drugome, pogotovo ako se ima u vidu da su najteža pitanja u Srbiji polako stavljena u drugi plan (Kosovo, Crna Gora, a čak popušta i stega SEK-e, mada je i dalje privredno stanje u zemlji katastrofalno). U tom kontekstu može se posmatrati i njegova izjava da „samo centralizovani DS može da sprovede decentralizaciju“-ovo je jasna poruka, prije svega, Bojanu Pajtiću, potpredsjedniku DS i predsjedniku Izvršnog vijeća AP Vojvodine, koji je po nedavnom usvajanju Statuta AP Vojvodina praktično postao premijer, sa sopstvenim budžetom i nesumnjivom političkom moći, koja danas jedina u Srbiji može ozbiljnije da parira onoj Tadićevoj, a što se moglo primjetiti i u samom procesu definisanja statutarnih (čitaj:ustavnih) nadležnosti AP Vojvodina. Naime, Pajtić je tada praktično izvojevao političku pobjedu nad Tadićem, jer je većina njegovih zahtjeva inkorporirana u Statut AP Vojvodina. Upravo zato Tadićeva najava o daljoj centralizaciji DS-a jasno znači da Tadić nema namjeru da Pajtiću efektivno preda partiju u ruke.

Pored unutarstranačkih motiva, postoje i oni eksterne prirode. Naime, sve relevantne političke stranke u Srbiji uređene su na strogo centralistički način, u kojima je predsjednik stranke ključna politička figura i centar čitave organizacije i medijskog fiksiranja same stranke (Nikolić, Koštunica, Dačić, Dinkić, Jovanović, Drašković, a posebno se to odnosi na Šešelja). Tadić je svakako svjestan da svaka centrifugalna frakcija (primjer Pajtića a ilustrativan je i slučaj Gorana Kneževića) može da znači pad izbornog rejtinga stranke, jer birači u Srbiji svako drugačije mišljenje od onog oficijelnog (tj. centralnog) u svakoj stranci doživljavaju kao evidentan znak slabosti odnosne stranke. Sem toga, u javnom diskursu maltene niko više ozbiljan u Srbiji i ne govori o političkom nadmetanju DS, DSS, SRS, SNS..., već o personalnim duelima Tadića, Nikolića, Koštunice, Dačića.., pa je i razumljivo sa te strane da Tadić ne želi da u te duele ulazi sa unutarstranačkim tegom na nozi.

Dalje, ako se ima u vidu neobično hiperaktivna spoljna politika Srbije, može se zaključiti i da Tadić ne želi da razgovara sa ionako višestruko ozbiljnijim sagovornicima (Medvedev,Merkelova,Đintao,moguće uskoro i Obama) sa balastom unutrašnje opozicije svom autoritetu. Uprkos jasnim ustavnim normama, prema kojima je Srbija parlamentarna demokratska država, sa podjelom vlasti, evidentno je da Tadić polako preuzima sam najznačajnije poluge cjelokupne vlasti u zemlji, jer već sad dominantno kontroliše zakonodavnu i izvršnu vlast, a ne treba posebno spominjati da se sudska vlast na Balkanu nikad nije dovoljno osamostalila od prve dvije. Znači, ni Tadić nije imun na virus „velikog vođe“, koliko god se u javnosti trudio da ostavi utisak dobrodušnog i mirnog „predsjednika-građanina“.

Za pretpostaviti je i da je nekome van granica Srbije odgovara ovakvo Tadićevo jačanje. Na primjer, teško da zvanična Moskva ima ozbiljniji problem sa ovom činjenicom dok joj god Tadić omogućuje ekonomsku ekspanziju u Srbiji (a time i cijelom zapadnom Balkanu). Slično je i sa SAD, jer je Srbija ostala mirna i poslije crnogorskog referenduma i poslije samoproglašene nezavisnosti Kosova, a ne pravi previše problema ni u BiH, gdje je Republika Srpska manje-više prepuštena sama sebi.

E sad, kakve poslijedice ova najava centralizacije najjače političke stranke u Srbiji može imati po njene građane? Nikakve posebne. Političkom scenom Srbije, od kako ista postoji, dominiraju centralističke političke grupacije, po svojoj prirodi autistične i neosjetljive na neke šire impulse. Dakle, ništa novo. Međutim, ovo je prilika da se pozabavimo nečim drugim. Iako se ništa novo neće desiti, problem je upravo u tome. Jer Srbija treba nešto novo. Dosadašnji modeli očigledno nisu dali pozitivne efekte ni po državne, ni po nacionalne, ni po lične interese građana Srbije. Srbija je jedna mala, malobrojna, nerazvijena, demografski ugrožena, kulturno neemancipovana i duboko podjeljena zemlja po svim šavovima, bez jasne strategije kako da se iz tog čabra izvuče. Problem je u tome što centralistički modeli upravo zbog pomenute autističnosti upravljačkih elita izazivaju kontraefekat i za poslijedicu imaju ne sabiranje, širenje i razvoj, već rasipanje, rastakanje i destrukciju države i nacije. Paradoksalno zvuči, ali je istina da su usko-centralistički modeli na kojima je bila zasnovana svaka politička ideja u Srba u stvari doveli do propadanja i tragičnog raspadanja nacionalnih snaga. Jednostavno, autistični upravljački sistem nije u stanju da širi ideju, vrijednosti i da realizuje iste, jer nema dovoljno obzira prema bilo kome elementu koji ostaje izvan tog uskog kruga, uslijed čega, prirodno, dolazi do reakcije i do odbacivanja tog i takvog upravljačkog sistema. A ta autističnost upravo je poslijedica prekomjerne centralizacije, koja, s jedne strane, ne omogućuje širi upliv ideja i ljudi izvan mašinerije sistema, a s druge, slijedstveno, upravljački centri moći ostaju gluvi na svaku kritiku i opomenu, što na kraju, prije ili poslije, dovodi do krahiranja samih tih centara moći. 

Ostaje pitanje zbog čega se i danas, kad se svi kunu u demokratiju, svi u stvari bježe od nje. Političke stranke u Srba, čiji programi i statuti na sve strane vrcaju od silne demokratije, u stvari imaju grozničavi strah od iste. Odgovor bi se vjerovatno dobrim dijelom mogao pronaći u sto godina staroj knjizi Roberta Mihelsa „Sociologija partija u savremenoj demokratiji“ i zaključku o „čeličnom zakonu oligarhije“ u istima. Ukoliko se ovaj zaključak recimo posmatra u korelaciji sa dijelom srpskog mentaliteta koji karakteriše odsustvo poštovanja za mišljenje i stav drugoga, uz nevjerovatnu vjeru u sopstvenu genijalnost kojoj kanda i nema ograničenja na ovom svijetu, onda se dobija odgovor ne samo na početno pitanje o Tadićevim namjerama, već i o znatno širem spektru katastrofalnih poslijedica tragično često impotentne srpske politike uopšte. U stvari, nije toliko važan Tadić i kojekakvi tadići. Važno je da li će građani u srpskim državnim i nacionalnim zajednicama nastaviti kao do sad, ili će početi da insistiraju na radikalnoj demokratizaciji društva kao elementarnom uslovu kvalitativnih promjena.

Pročitaj više

7.12.09 | 1 komentara

Lotos

Mlada djevojka je žalila za jednim prošlim danom. Taj dan Nataša je voljela, i on joj se smješio davno prije je stigao, i dugo nakon što je prošao. Znate takvu vrstu dana, kada vam sve stane u njega, sve vaše nade, čežnje, skrivene želje, planovi..Sve što ste voljeli, voljeli ste taj dan. Živjeli ste i bili ste rođeni, i umrijećete za taj jedan dan. Nataša je koračala, bosim nogama milovala tepih, ali teško je bilo pokrenuti srce. Ona je plakala, sasvim tiho, i njene plave suze kvasile su našu zemlju i savjest. Njena kosa bila je ulijepljena u obraze, i njene ruke bile su same, i njen glas nije bio oslobođen jecaja. Sjaju njena oka nije bilo svjedoka, i ja sam se pitao čemu sve onda dalje. Čemu bogovi, ljubavi i ideali? Čemu zakletve i obećanja? Čemu riječi, ako te usne nije imao ko da poljubi? Čemu pozdravi, ako te dlanove nije imao ko da miluje? Mlada djevojka legla je onda na postelju, legla i zaspala, zaspala i sanjala, sanjala i ljubila, ljubila i bila ljubljena, bila ljubljena i bila sigurna, bila sigurna i...

Lotosov cvijet. Ne poznaje prljavštinu. Kratko živi. Svjetli. Pun energije. Sveta biljka. Ariel je razmišljala o tome. U blatu, a čist. Živi par dana, a sve doživi. Umire, a ne umire. Ukrašavaju se njime, a on sam i autentičan. Ariel radi u salonu za masaže već nekoliko godina. Sistem je uhodan i uspješan- imućniji klijenti dobijaju posebnu sobu, i ona ih tamo usrećuje. Počela je s time da bi omogućila sebi studiranje. Priča je standardna- majka umrla dok je još bila dijete, otac alkoholičar i nasilnik. Mala Ariel uvijek je voljela da crta. Crtala je cuke i zečeve, crtala je igru. Sada crta lotosov cvijet. Njeno životno djelo. Svoju ljepotu, štogod je od nje ostalo, hoće da pokloni njemu. Da mu podari još koji sat života. Da se napoji iz njenih vena. Da mu pomogne da sija, i da osjeti njegovu čistoću. Stvorila je najljepši od lotosa. Nježan, kao i njen pogled. Našli su je kasnije, lotos je obasjavao njeno zeleno oko..

Kiša je nemilice tukla po asfaltu. Sonja je bježala kući, psujući pasje vrijeme. Čizmice su joj bile pune vode, haljinica se slijepila uz tijelo, a kretena koji joj je dobacio nešto iz auta poslala je u pičku materinu. Ovo definitivno nije bio plan. Jutros je krenula njemu, očekujući nešto više od običnog, kenjkavog maženja. Rutina je postajala sve nesnošljivija, i Sonja je postajala sve napetija. „Bože, zar je sve isto, zašto si stvorio sve isto“, uzdisala je ona i stavljala šminku na svoje lijepo, blijedo lice. Onaj njen je bio neka emotivna pederčina, onaj drugi njen nije bio samo njen, a bio je i priglup, onaj bivši bio je stoka neotesana, a onaj budući teško da je i onaj pravi. U suštini, svi isti, svi ne-pravi. Bila je romantična, i znala je da je to njen problem. Htjela je neku promjenu. „Daj mi nešto, bilo šta“, pomislila je gledajući u nebo i pripremajući cigaretu. Kad se vraćala kući, nakon još jednog bla-bla-plff-podneva strefio je pljusak. „Jebi ga“, pade joj na pamet.

Pročitaj više

5.12.09 | 2 komentara

All we are sayin`...dajte pici šansu..

Evo,ja stvarno ne znam šta je više sa ovim ljudima...stalno neke svađe, trvenja, razmimoilaženja, konflikti..niko ni sa kim ne može..anksioznost možeš da sječeš nožem koliko je u vazduhu ima..nezadovoljstvo neko opštenarodno čovječe..depresija, tuga, zatvorenost..svako ima neku najveću muku na svijetu..pa se njome diči i njeguje je..dab` poseban bio,jel da..pa kad ga/je pitate šta je, a on/a zauzme prvo onu aristokratsku pozu „ma ne, ne pričam ja o tome, ja sve držim u sebi, ne znaš ti kako je meni, to samo ja...“..i onda vas tako maleriše dva sata..a na kraju opet „ali,ne mogu da pričam o tome..“..

Lično, pokušavam da budem konstruktivan, dajem konkretne prijedloge. Ne tako davno sam rekao jednoj poznanici, nakon njene višenedeljne seanse „patetično popodne“ kojom me redovno častila, da me pusti da je dobro izjebem. Ona se zabezeknula. „Ne, zaista tako mislim“, odgovorio sam joj mrtav ozbiljan, „daj mi fino pičke i ja ću ti riješiti te tvoje probleme“. Dobro, dobio sam šamar, i nekoliko komplimenata pride, ali kasnije je ipak primila k znanju moje argumente. Ja kažem ljudima „jebite se“, od srca im to želeći...jebite se stalno, jebite se više..mislim da su počeli polako da me kapiraju..u početku sam bio čudno posmatran..ali, sada je već znatno bolja situacija..evo, baš sam skoro razgovarao sa jednom djevojkom, nudeći svu toplotu svog srca da ogrijem njenu dušu prehladjenu..kažem joj fino „ti ćeš meni svakako dati prije ili poslije, zašto da čekamo sad, čemu gubljenje vremena“...mislim, moramo ljudi malo da budemo ekspeditivniji i produktivniji..sučim ćemo u svijet, gdje je produktivnost izuzetno cjenjena..eto, i ta Kina, pa Japan, Amerika, Indija, Rusija, Brazil...ljudi su efikasni brate..ne, malo se hebemo, vidim ja belaj..valjalo bi osnovati neko udruženje, pokret štaviše..koji će praktično prezentovati ove humane stavove..ja se odričem unaprijed funkcije- biću samo obični aktivista..preuzimam na sebe pet dnevno..volio bih ja da mogu više, ali ne merem...valjda će se dobrih ljudi naći, da pripomognu..i da krenemo da mjenjamo svijet..što bi rek`o Lenon, „give pica the chance“..

http://www.youtube.com/watch?v=RkZC7sqImaM 

Pročitaj više

3.12.09 | 5 komentara