Od Hesea do Sandre Bulok i nazad

Gledao sam sinoć izuzetno interesantan film, Premonition, sa Sandrom Bulok u glavnoj ulozi. Riječ je o ženi kojoj jedan dan policajac javi da joj je muž poginuo u saobraćajnoj nesreći, a ona se potom drugi dan probudi u krevetu u zagrljaju tog istog muža. Treći dan on je opet mrtav, i tako to ide...u svakom slučaju, preporučujem film, mada ljubitelji hepi-endova (i sam sam jedan od njih :)) neće biti posebno oduševljeni, al` dobro.

Ono zbog čega je pomenuti film interesantan meni jeste upravo to igranje sa vremenom. Naime, režiser je pokušao (po meni dosta uspješno ;)) da širokim narodnim masama prezentuje da linearno shvatanje vremena, prema kojem vrijeme možemo da posmatramo kao jednu putanju koja pravilno ide od nečega ka nečemu, u stvari i nije jedino koje čovjek pozna ;). Recimo, još su Stari Sloveni imali potpuno drugačiji koncept vremena, i u vezi s tim, potpuno drugačije shvatanje života, smrti i Univerzuma.

Prema tom konceptu, vrijeme jeste ciklična pojava, koja se iznova i iznova ponavlja, bez mogućnosti kvalitativnog razvoja.

Naravno da je takvo shvatanje vremena potpuno konfrontirano našoj uobičajenoj percepciji koju determinišu pojmovi Istorije, Razvoja, Početka i Kraja ;), a koji su opet ključni elementi zapadne filozofije. Stoga ne treba da čudi da se i mi, jel da, radjamo i umiremo, jer je naša percepcija determinisana upravo pomenutim pojmovima i linearnim shvatanjem vremena, odnosno robovanjem Istoriji.

Šta je sada zanimljivo? Šizofreničari, naravno ;). Hese u Stepskom vuku kaže "nije za svakoga", odnosno, "samo za luđake" ;). Ako se ponovo vratimo onoj Ajnštajnovoj da se problem ne može riješiti na istom nivou svijesti na kojem je i nastao, onda dolazimo do jasnog zaključka da su svi veliki inovatori, naučnici, umjetnici i filozofi zapravo bili opičeni 100 gradi :). Naravno, nisu svi prolazili isto. Neke su spaljivali na lomači (ili mlatili maljem po glavudži, što me podsjeti na jedan čas istorije u gimnaziji, kad nam je profesor govorio o jednoj srednjovjekovnoj metodi detekcije vještica-naime, osumnjičenu personu bi zveknuli maljem po tintari, te je bacili u rijeku; caka je da ako tjelesina ispliva na površinu, onda nije riječ o vještici, a ako ne ispliva-onda jeste ;)..ili bješe obrnuto?..hmm..), neki su se samoizolovali i spravljali su napitke protivu proliva, dok su neki postajali i renomirani umjetnici i mislioci,da.

Ali, svima njima bilo je zajedničko da su imali drugačiju percepciju od većine ;)

Samim tim, nisu bili uobičajeni, prosječni, što će reći- nisu bili normalni. A ako nisu normalni, onda su nenormalni, onda su ludaci ;)

Ako mi se nešto svidja u Univerzumu, onda je to njegova šaljivost. Naime, ako ste primjetili, Univerzum se neprestano zajebava :). Svud je oko nas Vječna Muzika Smijeha, kako opet fino primjećuje Hese. A zar može biti da se čovjek ne upiša od smijeha kad su najpametniji među nama- notorni ludaci i šizofreničari ;). I to je jedno od preimućstava naše Vaseljene- čarolija Apsurda. Credo quia absurdum est ;) Što me opet podsjeti na ove Tertulijanove stihove:

Natus est Dei Filius, non pudet, quia pudendum est;
et mortuus est Dei Filius, prorsus credibile est, quia ineptum est;
et sepultus resurrexit, certum est, quia impossibile

Zanimljivo na netu