Čitajući članak "Grad bez prolaza" na Sasvim običnoj priči počeo sam da razmišljam postoji li način da se jedna sredina, koja se nalazi u katastrofalnom privrednom, socijalnom i ekološkom stanju, izvuče iz takvog čabra i napravi kvalitativan iskorak ka humanijem životu ljudi u njoj.
U drugom razredu gimnazije išli smo na neku ekskurziju, prilikom koje smo posjetili Lepenski vir, Hidroelektranu Djerdap, neku poznatu pećinu (ime sam zaboravio, shame on me), a u prolazu smo se nešto zaustavili i u Boru. To mi je bio prvi put, i za sada zadnji, da sam se našao u ovom gradiću. Iskreno, utisak je bio sumoran, što od pozne jeseni koja je sivom obojila ovo mjesto, što od očigledne depresije koja ga je zarobila. Kako smo napustili Bor i otišli negdje dalje, tako smo ga svi i zaboravili.
Kako sam iščačkao na netu, opština Bor ima oko šezdesetak hiljada stanovnika, s tim da u samom gradu nema više od četrdesetak hiljada. Privreda Bora usko je determinisana eksploatacijom i preradom rudnih bogastava, posebno bakra. I ne samo to-procjenjuje se da se u Rudniku bakra "Cerovo" "krije" i oko 130 tona zlata, i čak 1.000 tona srebra. Rudarsko-topioničarski basen Bor srce je privrede opštine, direktno zapošljava preko četiri i po hiljade radnika i potencijalno predstavlja šansu ne samo za Bor, nego i samu državu Srbiju, koja je, nakon nekoliko neuspješnih pokušaja privatizacije ovog sistema, odlučila da sama investira u njega. Naravno, uz hronične probleme restruktuiranja, neefikasnosti i partijske kontrole nad ovim privrednim subjektom, nadovezala se i svjetska ekonomska kriza, koja posebno teško pogađa upravo industrijski sektor.
Prema reakcijama koje sam mogao da primjetim maltene kod svih blogera koji žive u Boru jedan od osnovnih problema opštine svakako je i duboko korumpirana lokalna administracija. S obzirom da ne vjerujem da u tom smislu postoje veće razlike na prostoru bivše Jugoslavije (s izuzetkom Slovenije), pretpostavljam da je u pitanju sprega lokalnih tajkuna, kriminalaca, stranaka (kako onih u poziciji, tako i opozicionih) i lokalnog pravosudnog sistema. Uz goreopisano stanje, ovo posljednje svakako jeste jedan od ključnih razloga osjećaja potpune nemoći, defetizma i depresije koja je zavladala stanovništvom, a koja počinje da dobija i tragične reperkusije.
Na odnosnom postu na Sasvim običnoj priči postavio sam pitanje "jel` ima rješenja". Potpuno je jasno da establišment (politički, finansijski i pravosudni) problem neće riješiti. Na rasprave u tom smislu ne treba trošiti vrijeme i energiju. Ko može da riješi problem? Samo građani Bora.
Prije svega, kao što često ponavljam na ovom blogu, kao što kaže Ajnštajn "problem se ne može riješiti na istom nivou svijesti na kojem je i nastao".
Dakle, ne može se izaći iz stanja kolektivne i individualne depresije i apatije depresivnim i apatičnim metodama i diskursom. Potreban je, nesumnjivo, potpun zaokret u percepciji, u pravcu emitovanja energije optimizma i filzofije perspektivizma. Znam da ovo sad zvuči i pretenciozno, i nadmeno, i da mi se, uostalom i sasvim opravdano, može prebaciti da ne živim u Boru, te da u suprotnom ne bih mogao ovako da razmišljam i pišem. Ali, mislim da drugog rješenja nema. Prema tome, jedini izlaz, bar po meni, jeste da zdravo tkivo Bora udruži snage, i načini jednu novu platformu za bolji Bor. To ne mora uopšte da bude formalno-politički uobličeno, tj. nije nužno praviti neke nove stranke. Potrebno je okupiti kritičnu masu, koja će kroz forme građanske inicijative i snažnog kritičkog, ali i konkretno projektnog nastupa da prezentuje svoju platformu i viziju svim građanima Bora. A koja god od stranaka u Boru ne prihvati takvu energiju i pravac razmišljanja vrlo jednostavno može da bude eliminisana izborima.
Riječ je o tome da se iskoriste sve komparativne prednosti koje Bor ima. Evo, potpuno je jasno da Bor ima možda i najaktivniju i najinovativniju blog zajednicu. Ona može da tu novu energiju prezentuje čitavoj Srbiji i regionu, i na taj način skrene pažnju na stanje u Boru, te potom stvori atmosferu koja će na kraju da rezultira novim investicijama u opštinu. Dobra stvar kod malih gradova jeste da ne morate uložiti previše sredstava kako biste prenijeli svoju poruku građanima-pretpostavljam da se u Boru manje-više svi znaju, makar "iz vidjenja". U suštini, Boru je potrebno da svoje nesporne prirodne i privredne kapacitete stavi u službu razvoja građana Bora, a ne partijskih, tajkunskih i kakvih sve ne oligarhija. Dio profita koji se ostvari u Boru mora biti uložen u zaštitu životne sredine i poboljšanje uslova života građana, a kroz izgradnju i otvaranje pozorišta, bioskopa, biblioteka, ambulanti, igrališta itd. Naravno da je preduslov svega toga aktivna uloga Bora, odnosno njegovih građana.
Sem primarne industrije, mislim da je moguće aktivirati i reaktivirati i druge privredne aktivnosti, a na bazi inovacije i kreativnosti samih građana. O internet tehnologiji i potencijalima već sam nešto rekao. Mislim da je Bor, u percepciji ljudi iz regiona koji se iole bave netom, mjesto gdje se jako mnogo bloguje. Zašto takvu percepciju ne iskoristiti i napraviti neke pare od toga? Sem toga, vidio sam ovdje da Bor ima i izvjesne turističke kapacitete koji definitivno mogu da daju novi i značajan zamajac razvoju cijele opštine. Evo, siguran sam da bi bilo veoma zanimljivo napraviti upravo neki web centar u okolini Borskog jezera, koji bi bio zaštitni znak ne samo Bora, nego i Srbije. Tu je potrebna relativno mala investicija, a mislim da bi njeni efekti bili nevjerovatni.
Prema tome, suma sumarum, defetizmom i očajanjem, koliko god da za njih ima razloga, ništa se neće promjeniti. Potrebna je nova životna filozofija. I tu je takodje nova šansa- u svijetu koji je i inače u teškoj depresiji, onaj i oni ko prvi ponude jednu takvu viziju i ideju egzistencijalnog optimizma sasvim sigurno isplivaće na površinu i biće u prilici da to isplivavanje dobro i naplate ;) Evo, ako u Boru uspiju da načine kvalitativne promjene, mogli bi `ladno da izadju na globalnu scenu sa sloganom "ako smo mogli mi, onda..." ;)
27.1.10 | 5
komentara
