Hi quest ,  welcome  |  sign in  |  registered now  |  need help ?

Može li se upaliti svjetlo u tamnom vilajetu?

Written By Milko Grmuša on 27.1.10. | 27.1.10


Čitajući članak "Grad bez prolaza" na Sasvim običnoj priči počeo sam da razmišljam postoji li način da se jedna sredina, koja se nalazi u katastrofalnom privrednom, socijalnom i ekološkom stanju, izvuče iz takvog čabra i napravi kvalitativan iskorak ka humanijem životu ljudi u njoj.

U drugom razredu gimnazije išli smo na neku ekskurziju, prilikom koje smo posjetili Lepenski vir, Hidroelektranu Djerdap, neku poznatu pećinu (ime sam zaboravio, shame on me), a u prolazu smo se nešto zaustavili i u Boru. To mi je bio prvi put, i za sada zadnji, da sam se našao u ovom gradiću. Iskreno, utisak je bio sumoran, što od pozne jeseni koja je sivom obojila ovo mjesto, što od očigledne depresije koja ga je zarobila. Kako smo napustili Bor i otišli negdje dalje, tako smo ga svi i zaboravili.

Kako sam iščačkao na netu, opština Bor ima oko šezdesetak hiljada stanovnika, s tim da u samom gradu nema više od četrdesetak hiljada. Privreda Bora usko je determinisana eksploatacijom i preradom rudnih bogastava, posebno bakra. I ne samo to-procjenjuje se da se u Rudniku bakra "Cerovo" "krije" i oko 130 tona zlata, i čak 1.000 tona srebra. Rudarsko-topioničarski basen Bor srce je privrede opštine, direktno zapošljava preko četiri i po hiljade radnika i potencijalno predstavlja šansu ne samo za Bor, nego i samu državu Srbiju, koja je, nakon nekoliko neuspješnih pokušaja privatizacije ovog sistema, odlučila da sama investira u njega. Naravno, uz hronične probleme restruktuiranja, neefikasnosti i partijske kontrole nad ovim privrednim subjektom, nadovezala se i svjetska ekonomska kriza, koja posebno teško pogađa upravo industrijski sektor.

Prema reakcijama koje sam mogao da primjetim maltene kod svih blogera koji žive u Boru jedan od osnovnih problema opštine svakako je i duboko korumpirana lokalna administracija. S obzirom da ne vjerujem da u tom smislu postoje veće razlike na prostoru bivše Jugoslavije (s izuzetkom Slovenije), pretpostavljam da je u pitanju sprega lokalnih tajkuna, kriminalaca, stranaka (kako onih u poziciji, tako i opozicionih) i lokalnog pravosudnog sistema. Uz goreopisano stanje, ovo posljednje svakako jeste jedan od ključnih razloga osjećaja potpune nemoći, defetizma i depresije koja je zavladala stanovništvom, a koja počinje da dobija i tragične reperkusije.

Na odnosnom postu na Sasvim običnoj priči postavio sam pitanje "jel` ima rješenja". Potpuno je jasno da establišment (politički, finansijski i pravosudni) problem neće riješiti. Na rasprave u tom smislu ne treba trošiti vrijeme i energiju. Ko može da riješi problem? Samo građani Bora.

Prije svega, kao što često ponavljam na ovom blogu, kao što kaže Ajnštajn "problem se ne može riješiti na istom nivou svijesti na kojem je i nastao".


Dakle, ne može se izaći iz stanja kolektivne i individualne depresije i apatije depresivnim i apatičnim metodama i diskursom. Potreban je, nesumnjivo, potpun zaokret u percepciji, u pravcu emitovanja energije optimizma i filzofije perspektivizma. Znam da ovo sad zvuči i pretenciozno, i nadmeno, i da mi se, uostalom i sasvim opravdano, može prebaciti da ne živim u Boru, te da u suprotnom ne bih mogao ovako da razmišljam i pišem. Ali, mislim da drugog rješenja nema. Prema tome, jedini izlaz, bar po meni, jeste da zdravo tkivo Bora udruži snage, i načini jednu novu platformu za bolji Bor. To ne mora uopšte da bude formalno-politički uobličeno, tj. nije nužno praviti neke nove stranke. Potrebno je okupiti kritičnu masu, koja će kroz forme građanske inicijative i snažnog kritičkog, ali i konkretno projektnog nastupa da prezentuje svoju platformu i viziju svim građanima Bora. A koja god od stranaka u Boru ne prihvati takvu energiju i pravac razmišljanja vrlo jednostavno može da bude eliminisana izborima.

Riječ je o tome da se iskoriste sve komparativne prednosti koje Bor ima. Evo, potpuno je jasno da Bor ima možda i najaktivniju i najinovativniju blog zajednicu. Ona može da tu novu energiju prezentuje čitavoj Srbiji i regionu, i na taj način skrene pažnju na stanje u Boru, te potom stvori atmosferu koja će na kraju da rezultira novim investicijama u opštinu. Dobra stvar kod malih gradova jeste da ne morate uložiti previše sredstava kako biste prenijeli svoju poruku građanima-pretpostavljam da se u Boru manje-više svi znaju, makar "iz vidjenja". U suštini, Boru je potrebno da svoje nesporne prirodne i privredne kapacitete stavi u službu razvoja građana Bora, a ne partijskih, tajkunskih i kakvih sve ne oligarhija. Dio profita koji se ostvari u Boru mora biti uložen u zaštitu životne sredine i poboljšanje uslova života građana, a kroz izgradnju i otvaranje pozorišta, bioskopa, biblioteka, ambulanti, igrališta itd. Naravno da je preduslov svega toga aktivna uloga Bora, odnosno njegovih građana.

Sem primarne industrije, mislim da je moguće aktivirati i reaktivirati i druge privredne aktivnosti, a na bazi inovacije i kreativnosti samih građana. O internet tehnologiji i potencijalima već sam nešto rekao. Mislim da je Bor, u percepciji ljudi iz regiona koji se iole bave netom, mjesto gdje se jako mnogo bloguje. Zašto takvu percepciju ne iskoristiti i napraviti neke pare od toga? Sem toga, vidio sam ovdje da Bor ima i izvjesne turističke kapacitete koji definitivno mogu da daju novi i značajan zamajac razvoju cijele opštine. Evo, siguran sam da bi bilo veoma zanimljivo napraviti upravo neki web centar u okolini Borskog jezera, koji bi bio zaštitni znak ne samo Bora, nego i Srbije. Tu je potrebna relativno mala investicija, a mislim da bi njeni efekti bili nevjerovatni.

Prema tome, suma sumarum, defetizmom i očajanjem, koliko god da za njih ima razloga, ništa se neće promjeniti. Potrebna je nova životna filozofija. I tu je takodje nova šansa- u svijetu koji je i inače u teškoj depresiji, onaj i oni ko prvi ponude jednu takvu viziju i ideju egzistencijalnog optimizma sasvim sigurno isplivaće na površinu i biće u prilici da to isplivavanje dobro i naplate ;) Evo, ako u Boru uspiju da načine kvalitativne promjene, mogli bi `ladno da izadju na globalnu scenu sa sloganom "ako smo mogli mi, onda..." ;)

27.1.10 | 5 komentara

Put(nik)

Written By Milko Grmuša on 26.1.10. | 26.1.10


Tačka. Druga tačka. Izmedju te dvije tačke se odvija dešavanje. Smrdljivi kupei su moja soba, i samo oni su svjedoci, makar i nemušti, Dolaska. Mantil bež boje, lažem, siv ( bež je aristokratski izraz za dosadno sivo), šešir i kožne crne rukavice. U pitanju je On, Putnik. Treba obići sve te snove, sva ta razočarenja i nade. Zna On gdje im je utočište i ishodište. Tačka. Druga tačka. Treba sve to dovesti u red, treba sve to biti izliječeno. Kako se liječi razočarenje, pogotovo kada je njegov intenzitet nevješti student medicine dodatno pojačao pogrešnim medikamentima, počev od nade? Jednostavno, sasjeći emociju u korjenu, a u ekstremnijim slučajevima ne treba se libiti ni sasjecanja misli. Dobra stara lobotomija. Putnik se, ipak, vrlo često, potpuno iracionalno uostalom, igra. Igrao se sa Himlerom, i svi znamo kakvu su pizdariju poslije Ješe napravile. Čarobni puteljak, zlatno je pravilo, nije staza za svakoga. Biti u čovječijem srcu nije bogznakakva privilegija. Štaviše, to je Putnikovo prokletstvo, s kojim se on, valja priznati, sasvim solidno nosi. Treba biti uvijek i na svakom mjestu gospodin, svakako. Najgori su oni bez ukusa- lijepe stvari svojim primitivizmom zasmrde. Putnik je sada ozbiljan, momenat bi drugačije okarakterisao kao neprimjereno. I dalje se ide, stalno se ide. Karakteristika kružnosti prostora je da se svaki odlazak, potpomognut silovanjem sjećanja od strane vremena, ubrzo javlja kao svečani, ili malo manje svečani, dolazak. Bezlični opunomoćenici Nikoga i Ničega profesionalno servilno se rukuju sa iz-voza-izlazećim Putnikom. Ovaj blagim naklonom i skidanjem šešira izražava svoju hladnu zahvalnost na prijemu. Ruke su postavljenje u propisanom stavu, načinjenom da se simbolično brani od Izvanjskog, strašnog, nepoznatog Izvanjskog. Kako gore, tako dole, pjevuši Putnik svoje davne pjesmice, znajući da su dole toliki smradovi, dok je gore jedan Od-Različitosti-Mnogobrojnih-Smradova- Unikatan i Nedjeljiv Smrad. Higijena, nikad je dovoljno..Nikad dovoljno Higijene..

Ushićenje, ushićenje, igraj se sa mnom i sa mojim ushićenjem. Ajde da skačemo, mnogo da skačemo, da se ganjamo, bježimo, trčimo, da se grlimo. Brda su gore, dodjemo gore, tražimo nešto drugo, odozgo gore, odozgo gore, nema veze opet ćemo dole, sjajno, prelijepo, ajmo opet, nijedan dan bez toga, nijedan dan bez tebe, svako veče uz tebe, svaka noć je naša, svaka noć je naša, svaka nam zora prašta, voli nas zora, a voli nas zora, kad će, nemoj nikad kad će, ubi nas pitanje, čemu pitanje, zašto me pitaš, zašto me pitaš, sve nas je manje, svega je manje, mali smo, mali smo ljudi, tako smo mali, da li smo znali, da li smo znali, sve ćemo u šareno, sve je nekad bilo šareno, a onda muk, a onda muk, došlo je sivo, otkud sad pa sivo, sivo sve živo, sivo, prekasno, zar je opet prekasno, zašto je prekasno, otkud on, otkud i ovdje on, otkud da pokvari sve bezglasno, prekasno, stvarno je prekasno, Sivi Čovjek, Sivi Čovjek, opet je tu, nikad nije bio tu, bio je negdje nekad drugdje, čuli smo za njega, pričali su o njemu, svi pričaju, svi stalno pričaju, prestanite više da pričate prokleti bili, prestanite da ste tu, prestanite, uvijek prestanite, nestanite, skroz naskroz nestanite..

Teza. Antiteza. Sinteza. Teza. Antiteza. Sinteza. Tačka. Druga tačka. Ti. Tačka. Druga tačka. Ti. Moderni kanon. Stari kanon. Moderna ljubav. Stara ljubav. Visoko. Nisko. Visoko. Niže. Visoko. Ja. Ja. Andjeli. Ja. Andjeli. Nema andjela. Ima andjela. Nema andjela. Ima mene. Nisko. Niže. Blizu. Bliže. Vjeruješ meni. Ne vjeruješ meni. Tiho. Tiše. Vjeruješ nekom. Vjeruješ meni. Imaš snage više. Nemaš snage više.

26.1.10 | 0 komentara

Saradnja

Written By Teza Antiteza on 25.1.10. | 25.1.10

Ukoliko:

-želite da aktivno pristupite kreiranju sadržaja na Tezi-Antitezi;
-smatrate da Vam je tematika Teze-Antiteze bliska;
-mislite da možete pomoći radu Teze-Antiteze;
-želite da promovišete sadržaj Teze-Antiteze na internetu;
- ili imate u vidu bilo koji drugi oblik saradnje,

javite nam se i saopštite šta imate u vidu i kako bismo mogli da sarađujemo.
25.1.10 | 0 komentara

Zatvori se Sezame

Written By Milko Grmuša on 23.1.10. | 23.1.10


Namjera vladajućih stranaka u BiH da kroz promjene Izbornog zakona ponovo uvedu sistem zatvorenih lista, prema kojem stranke imaju apsolutnu mogućnost kontrole nad izborom i djelovanjem delegata u parlamentima u ovoj državnoj zajednici, jasno pokazuje da je cilj ovdašnje političke elite da iskorijeni svaku naznaku demokratskih procedura i načela, kako bi lakše nastavila sa otvorenom pljačkom narodnih resursa.

Naime, sistemom zatvorenih lista stranke ne samo da određuju svoje kandidate za parlament, nego direktno utiču i na to ko će od tih kandidata da se zavali u ugodnu poslaničku fotelju. Riječ je o tome da stranka formira listu kandidata sa određenim redoslijedom, na primjer od jedan do deset, i ukoliko odnosnoj stranci pripadnu tri poslanička mjesta, kandidati sa rednim brojevima 1, 2 i 3 su oni koji ulaze u parlament. Prema tome, ovdje je potpuno irelevantna stvarna podrška koju kandidati (ne) uživaju kod birača, već je isključivo od značaja lojalnost prema stranci čiji je kandidat član.

Svakako da u tom slučaju izabrani poslanici i delegati ne odgovaraju za svoj (ne)rad građanima, nego svojim strankama, čime se direktno otvara put zavođenju oligarhističkog modela upravljanja društvom i državom. Upravo iz tog razloga prije nekoliko godina pokušalo se sistemom otvorenih lista (podsjećanja radi, i poslije rata na sceni je bio sistem zatvorenih lista) koliko-toliko demokratizovati izborni proces, a u pravcu značajnijeg uticaja građana, odnosno birača. U sistemu otvorenih lista birač ima pravo da glasa za kandidate pojedinačno, kao i za samu stranku (za razliku od zatvorenog sistema, gdje se može glasati jedino za stranku). Ukoliko se sad poslužimo ponovo gorenavedenim primjerom, ako stranka dobije tri poslanička mjesta to neće apriori značiti da u parlament ulaze kandidati sa rednim brojevima 1, 2 i 3, nego ona tri kandidata koja su na toj listi dobili pojedinačno najviše glasova (to mogu, na primjer, da budu kandidati sa rednim brojevima 1, 5 i 8). Na taj način izborni proces se demokratizuje i čini pravednijim, jer je potpuno jasno da se u sistemu zatvorenih lista oni kandidati koji se nalaze na začelju liste nemaju čemu nadati, a slično je i sa kandidatima koji su negdje pri sredini ili čak i u gornjem dijelu liste stranaka sa manjim brojem glasova.

U čemu je kvaka?

Stvar je vrlo jednostavna-politička elita više ništa ne želi prepustiti slučaju. U igri su velike pare, i tu nema mjesta koještarijama kao što su demokratija, vladavina prava, suverenitet naroda itd.
Kakogod, i dalje je potrebno dobiti i poneki glas na izborima, jer ne možete baš kompletan izborni proces da falsifikujete prilikom zbrajanja glasova. Stoga stranke kreiraju liste, na kojima se redom stavljaju analnopodobni, neštonižepodobni a na začelje liste dolaze oni obični poltroni. E sad, ni stranačke face nisu kompletne budale, pa znaju da na listi treba da bude i neko ko može da osvoji sam poneki glas. Ukoliko je taj i takav pripadnik prve ili druge grupe kandidata on dolazi na jedno od prva tri mjesta na listi, a ukoliko nije, njega će da zapadne neko mjesto koje je na bezbjednoj udaljenosti od realne kvote koju stranka može da ostvari na izborima. Prema tome, taj koji može da dobije poneki glas zapravo crnči za onog koji ne može, ali je zato gore iznad. I o tome se zapravo radi.

Ne treba se zavaravati-stranke kreiraju liste i u sistemu otvorenih lista, pa su i tu uglavnom kandidati prve dvije grupe. Naravno da se nađe i neki nesrećnik koga narod benda, pa i prođe na izborima, ali nema podršku stranačkih prvaka, te tako vrlo brzo postaje predmetom podmetanja i spletki od strane onih koji su bili visoko na (otvorenoj) izbornoj listi, ali su od građana na izborima dobili šipak. Upravo su se ovi spletkaroši, nakon povelikog izbornog debakla koji su doživjeli na prošlim lokalnim izborima, žestoko bacili na lobiranje kako bi se Izborni zakon promjenio u pravcu restauracije zatvorenih lista. Posao je teško naći, kriza drma li drma, pa je i razumljivo koji im se organ otvorio kako bi ušli u sigurne parlamentarne vode.

Posebno su nakon prošlih lokalnih izbora nezadovoljne bile matore partijske drtine (u daljem tekstu: MPD), jer su u lokalne parlamente u znatnom broju ušle mlađe snage, koje su imale snage, energije, elana i pameti da dođu do Njegovog Veličanstva Birača, a vrijeme nisu trošili toliko na podilaženje visokim partijskim drugovima (u daljem tekstu:VPD). MPD, nezadovoljne činjenicom da po prvi put od Stipe Šuvara nisu ušli u opštinski komitet, bombardovali su potom VPD pričama kako ovi balavci pripremaju buntove u partijama, a kako bi zamjenili čak i VPD, koji su, jel da, po prirodnom zakonu nezamjenjivi. Tad su se, naravno, brecnuli i VPD, koji su konsenzusom došli do zaključka da je bilo dosta zezanja, i da stvar treba ponovo vratiti u dobre, stare samoupravne vode.

Posebno su zanimljivi izgovori koje MPD i VPD koriste kako bi opravdali vraćanje zatvorenih lista. U stvari, izgovori su se pretvorili u izgovor, a koji, vjerovali ili ne, glasi da to čine zbog-žena!? K`o biva, neće narod da glasa za žene na otvorenim listama, pa moraju MPD i VPD da to zatvore, kako bi žene mogle da uđu. Kad sam to pročitao, znao sam u sekundi da me više apsolutno ništa ne može iznenaditi. Razlog zašto nema više žena u parlamentima vrlo je jasan svima nama koji smo spremni otvoreno da pričamo o stvarima-pored tradicionalnih predrasuda kod nas kako političar treba da izgleda, odnosno šta treba da ima, tj. nema među nogama, osnovni razlog malog broja žena u parlamentima i vladama jeste da na liste dolaze u najvećem dijelu konkubine MPD i VPD, njihove rođake i prijateljice, a mjesta uspješnim, emancipovanim, inteligentnim i moralnim ženama uglavnom nema (uostalom, mjesta uglavnom na listama nema niti uspješnim, emancipovanim, inteligentnim i moralnim muškarcima). Ako neka takva nekim čudom i dođe na listu, biće stacionirana negdje pri kraju iste, a stranka u njenu kampanju i promociju neće uložiti ni cvonjka. Dakle, namjera MPD i VPD, uz ostale nabrojane, jeste i da se u parlamentima ponovo rehabilituju njima podobne žene, a što svakako korespondira sa glavnim ciljem ponovnog uvođenja zatvorenih lista.

Na ispitu je sad javno mnjenje. Nalazimo se pred posljednjim činom pred uvođenje otvorene i brutalne diktature finansijske i političke oligarhije. Jel` smije bilo ko bilo šta da kaže?

23.1.10 | 0 komentara

Ko se ovdje kurva?

Written By Milko Grmuša on 20.1.10. | 20.1.10


E pa fino. Kad mogu svi da štrajkuju, protestuju, prijete, blokiraju saobraćaj, ucjenjuju...mogu i one, pogotovo jer njih najviše jebu. Od srca im želim da istraju u svojim zahtjevima. Jer, ako nešto ne mogu da podnesem, to je licemjerje. Licemjerje onih idiota koji najviše i koriste usluge ovih dama, koji pičke manje-više i ne bi vidjeli a da za to ne plate, a koji su, naravno, najglasniji u osudama i patetičnom moraliziranju. Kako ono bješe, nek` se baci kamenom ko je bezgrešan...

U svakom slučaju svojim grčkim kolegicama svakako da mogu da pozavide na statusu naše domaće prijateljice noći, jer ovdje njihova uslužna djelatnost još uvijek nije legalizovana. A nije legalizovana zbog hipokrizije onih koji legalizuju, i koji ponajviše koriste usluge ovih dama. Stoka političarska, dobar dio njih muči ove jadnice jer ni bager ne bi mogao da im ga podigne, pa se zato iživljavaju kako stignu. Naravno da onda pokušavaju na sve načine da sakriju svoje pravo, podlo i impotentno lice i naličje, koje PR-ovci skrivaju iza iskeženih mesnatih faca sa bilborda.

Da je pravde i poštenja, većinu političara bi trebalo zabraniti, a ove dame pustiti da na miru rade svoj posao. One zaradjuju pošteno i krvavo svaki svoj dinar, za razliku od bagre u bijelim okovratnicima, koja bi zbog šake evra prokurvala i oca i majku i potomstvo, a i obraz, samo da ga ima.

Ali, u sistemu naglavačke obrnutih vrijednosti potpuno je moguće da oni koji pošteno žive od svog rada bivaju stigmatizovani, dok potpune hulje, bitange i klošari dobijaju gromoglasne aplauze i društveni prestiž. Stoga, nemoj da se neko žali kako ga vlast i država karaju u zdrav mozak- većina je i sama legla, naguzila se i maše repićem kako bi privukla velike gazde da im ga stjeraju.

A stjerano nam je svima, i to žestoko.

20.1.10 | 9 komentara

Čari pravilne dikcije i idealna krema za savršen ten

Written By Milko Grmuša on 17.1.10. | 17.1.10


Jutros sam se, opomenut sa minus pet i šest stepeni, skupio u kaput, digao okovratnik, i lagano krenuo ka stanu. Januarskih šest izjutra ima svoj šarm, noć je bila dionizijski razuzdana, raspjevana, bludna i nevina, i zora je sramežljivo iskoračivala, upozoravajući tiho radnike Čistoće da ne bi bilo loše prikriti tragove pobješnjelih a samozaboravljenih personaliteta koji, eto, imaju par noći godišnje kad je društvenim normama dozvoljeno da slike sa ličnih karti budu zatomljene u trećem i četvrtom planu, a da svoje mjesto pod mjesecom zauzmu neki prikrivani autsajderi sa svojom raspomamljenom krvi i, u prosjeku, dvadesetak evra u džepu. Kratko podšišana kosa nakostriješila mi se od studeni, a mraz mi se lijepio za lice, čije blijedilo, ni poslije duge i uporne borbe, nije savladala ni rumena vina, niti žućkasta duvana. Iebote, konačno, evo, u dvadeset i petoj izgledam dostojno Milka. Raznježen sentimentalnim odnosom spram samog sebe, morao sam da načinim i izuzetak od pravila da se nikad ne družim sa cigaretom na ulici. Prosto je nevjerovatno koliko mi se ta stvarčica prilijepila za levu ruku, u kojoj je uvijek držim (nikad nisam mogao da držim cigaretu u desnoj, nemam pojma zašto). Bez nje, ruka mi izgleda nepotpuno, da ne kažem defektno, invaliditetno. Kao kod profesionalnih plivača kad izraste ona kožica između prstiju. Svjež zrak mi je punio pluća, mozak i vene, a duvan je rastjerivao pospane sinoćnje goste u meni, slike i mirise, i jedan parfem koji mi je posebno godio (ne znam, a volio bih da znam o kom parfemu je riječ, u životu ga nikad prije nisam upoznao, i ostavio je neobično prijatan utisak kod mene). Promrzle ruke, takođe avetinjski blijede, žurile su da se prihvate novog kruga, da ga oblikuju drugačije, da ga, ovaj put, možda i nedolično sklepaju (dosta više savršenih krugova!) i da se sa očima zajedno potom smiju dječijoj ljutnji impotentne prolaznosti..

17.1.10 | 3 komentara

Poštovalac rada

Written By Milko Grmuša on 14.1.10. | 14.1.10


Prvi Egipat je, iskreno govoreći, bio potpun promašaj. Nije trebalo tamo onoliko investirati. Zlata i nije previše pronađeno, a faraoni su većinom bili retardi. Predlagao sam tada da se fokusiramo na sjevernu Ameriku. Bila je plodnija, sa dosta vode i šume. Dobio sam samo kontigent džanki crvendaća. S njima se nije moglo previše toga uraditi. Imao sam viziju, ali nedostajala mi je podrška. Vijeće me je ignorisalo, nesvjesno novih vremena. Zaboli me, platili su cijenu svoje gluposti. Vjerovao sam u vikinge. Erik je bio čovjek iznad ostalih. Cijenio sam tog bradonju. Pomagao sam njegove ekspedicije, jer je bio čovjek od akcije, čovjek od ideje, čovjek od riječi. Grenland je bio samo usputna stanica, obojica smo ciljali Markland. Šteta, njegovi nisu fiziološki bili predodređeni za Novu zemlju. Ovi kasnije su bili manje sposobni, ali zato vrlo perfidni. Uvijek sam govorio da ljudima treba dati šansu, i da će pokazati da nose naš materijal. Finansirao sam javne debate o potrebi za ustavom, jer je značio kvalitativan iskorak u razvoju organizacije. Takođe, ljudi su pokazivali više smisla za prilagođavanje, za zaštitu biznisa, što sam prvi javno priznao i pohvalio. Naravno da sam predlagao i promjenu kvota, uvažavajući ljudski progres. Budale to nisu prihvatile. Zato su danas u stanju panike. Ne žele da priznaju istinu da su prevaziđeni. Da su učenici prevazišli učitelje. Svidja mi se strategija postepene zamjene energenata. To je ključna stvar. Veseli je tu mnogo para uložio, ali, s obzirom na veličinu genija, podanici ga nisu shvatili. Razglabali su oko Međurječja, ljudskih prava i tržišta nekretnina, ali ja sam mu savjetovao da posao dovede do kraja. Budućnost će tek da ga shvati, i da mu oda zasluženo priznanje. Eka je lobirao za ovog novog. Slični su- oba su umišljene prdonje, bez smisla za praktično i progresivno.

Vjerujem da se niko zaista nije nadao ovom stepenu progresa. Hodajte samo ulicama, i osjetićete u venama radosnu muziku čovjekovog rapidno širećeg egzistencijalnog optimizma. Ljudi su sve samosvjesniji i sigurniji u sebe. Sinoć baš jedan klinac, viteški i dostojanstveno, pozva na boj časni grupu od desetak momaka, nudeći svoju ljubav njihovim majkama, ukoliko ih u boju tom savlada, a majke im, jel da, ostanu tužne, same, nezaštićene i, stoga, ljubavi željne. Pretukli su ga, naravno, i ljekari su mu morali amputirati nogu do koljena, ali taj žar, ta energija, ta vizija- to je nešto zbog čega se radujem budućnosti. Hrane nikad više nije bilo, i sve te ljudske ljubavi,mržnje i opijeni zanosi determinisani činjenicom otkrivanja sopstvenog bivstva u punoj svojoj potenciji i raskoši garantuju nam divne i obimne obroke, koji će da budu najbolji spiritus movens napretka naše kolonije. Naša misija će morati, istina, konačno da se prilagodi vremenu, ali mislim da pod mojim liderstvom imamo šansu ne samo da osiguramo svoj primat u već postojećim, nego i da kreiramo nove civilizacije, u kojima ćemo takođe prenijeti i ostaviti u amanet Hermesovu vatru, kao put, nadu i pečat.

14.1.10 | 4 komentara

Don Elton Kihot i okultno značenje magareta Sanča Panse

Written By Milko Grmuša on 11.1.10. | 11.1.10

..i ja sam pročitao par puta ovu knjigu..htio sam zaista da pokušam makar da se približim tom nekom mjestu kad se čovjek trudi da bude objektivan..i uvijek bih dolazio do slijedećih misli..

Prije svega, knjigu je napisao Španac...likovi su Španci..a od Španaca ne treba očekivati ništa spektakularno..ukoliko konsultujete malo istoriju filozofije veoma brzo ćete uočiti da nema Španca koji je tu nešto doprinio..dakle,nema značajnijih njihovih mislilaca..riječ je o tome da Španci i ne umiju da nešto posebno razmišljaju..oni su mješavina rasa, naroda, plemena..najbliži su Ciganima..takvog su i duha-nemirni, plahoviti, najrazličitija raspoloženja smjenjuju im se zapanjujućom brzinom..prema tome, kod njih ne postoje ni iskrena osjećanja, pa ni ideali..iskreno, ja ih se grozim-nekako su masni,neugodnih aromatskih isparavanja (bilo bi zanimljivo napraviti jednu analizu gdje se najviše u EU konzumira dezodoransa), mnogo lažu, nemaju smisla za kreativnost (da, i za kreativnost je potrebna upornost i posvećenost)..nije čudo da su imali uspjeha u Latinskoj Americi..katolicizam je za njih idealan,kao što je i islam- verbalna potčinjenost Bogu, koja opravdava svaku gadost i izopačenost, za njih je zaista dar sa neba..

španska sapunica..say no more..ništa nije slučajno..Don Kihot zapravo je prva Kasandra..mnogi će se intimno i složiti da je on bio pičkica, ali, jel da, neće to da javno priznaju..ipak smo svi braća, "imagine all the people living for today...brotherhood of man.." i ta lenonizovana sranja...postoji tu još par momenata..kako se čini, prema svjedocima tih vremena, Don Kihot bješe ružan k`o pašče..vjerovatno bi dobar psiholog ukazao tu na neku njegovu potrebu da na ekstravagantne načine impresionira poneku, da bi dobio, jel da..mislim, ok, to mogu da razumijem..jebote, ako čovjek nije nešto oborio par godina..neka se i Sančo pripazi, prinčevo koplje je za boj spremno..

moguće je, da, postaviti i pitanje latentnog Donovog homoseksualizma..čovječe, em Sančo, em njegovo magare..ne bi bilo zgodno da djeca čitaju lektiru o prvom promoteru gej parade,zar ne ;)...

11.1.10 | 12 komentara

Srećan rodjendan gospodine Džons

Written By Milko Grmuša on 8.1.10. | 8.1.10


Time takes a cigarette, puts it in your mouth...Da, mnogo cigareta je vrijeme ponudilo gospodinu Dejvidu Robertu Džonsu. Vjerujem da bi i danas, na svoj šezdeset i treći rodjendan, zapalio jednu. Jebi ga, doktori mu zabranili :(..Kao što su mu, uostalom, zabranili i druga zadovoljstva koja je redovno nekada praktikovao, kao što su heroin, analiza djelovanja različitih vrsta alkohola unesenih u organizam istovremeno i neuzimanje hrane po nekih desetak dana. Seksualne bahanalije zabranila mu gospodja Iman Džons ;)

Kažu za njega da je kameleon, trendmejker, vanzemaljac, peder, fašist, čovjek koji je predvidio svjetsku ekonomsku krizu...
They say hey that's really something
That you should get some time
I say he should watch his ass
My friend don't listen to the crowd
;)
...Lično, zabole me jedna stvar oko toga dal` je Bouvi Gebels zamaskiran u rokenrol ikonu, jel` mu neko duvao ili je on nekom, koliko kg heroina mu je prošlo kroz kardiovaskularni sistem i jel` pao s Marsa ili pak Venere. Ono zbog čega je on moj numero uno muzičar, i uz Dostojevskog i Hesea član MG top 3 creative club-a, jeste kvalitet umjetničkog rada ovog čovjeka, bilo da se radi o njegovoj muzici, poeziji, glumi ili slikama. Dejvid Bouvi je genije, i to je to. A prema mome neskromnom mišljenju, jedini lik uz Hesea i Vorhola koji je bio nešto originalno u kilavom dvadesetom vijeku. A o tome koliki je njegov uticaj na druge...dovoljno je da malo pročačkate ko su likovi koji su presudno uticali na vaš omiljeni bend ili izvođača, i shvatićete o čemu govorim (osim ako vaš fejvorit nije npr. neka Cica ili Mica, čiji artistički domet svakako poštujem :)).

Dejvid Bouvi se zapravo samo mnogo igrao. U tome je njegova tajna ;). Bilo da je riječ o Zigi Stardastu, Tin Vajt Djuku, Mejdžor Tomu ili pak Nejtn Adleru. On je pokazivao da su tu svi ti likovi, a vi vidite jel` vam neki od njih simpatičan. Ili nemojte, no big deal ;). Ono što je bitno jeste da Bouvi nije fingirao igru- igrao se kad mu je bio ćef, igrao se do kraja, filozofski ozbiljno a dječije naivno, a kad bi mu dopizdilo, jednostavno bi ubio Zigija ;).



Bouvi je uostalom bio romantik. To zna da zajebe čovjeka, do te mjere da se jedno jutro nadjete u nekoj blatnjavoj ulici sa komiranim Igi Popom, što svakako nije prizor sa kojim želite da vam počne dan ;). Kakogod, ostaće upamćeno da su dvoje ljubavnika, on s jedne, a ona s druge strane Zida, našli tu šupljinu u istom, preko koje bi se prošvercovali da bi mogli makar malo (just for one day ;)) da uživaju jedno u drugom, šaljući u pizdu materinu i Staljina i Čerčila a i koga god ko bi im bio zgodan za slanje u odnosnu lokaciju.

Upravo ta spremnost Bouvija da uživa u detalju, momentu, čaroliji istog, jeste ono što najviše cijenim kod njega. Zapravo, čovjek ni pet odsto ne ferma vrijeme, zbog čega je vjerovatno dugo i zadržao mladolik izgled, uprkos gorenavedenim i opisanim vannastavnim aktivnostima ;). Estetika momenta kod njega je tolio važna, da je zbog nje bez problema opravdavao čak i prodaju svijeta (jebem li ga, toliko je jeftin, da je sjajno trgovačko umjeće dobiti za njega i pet koliko-toliko gotivnih minuta ;)).

Stoga, zajebite vrijeme (kao što ste, uostalom, i dosad činili :)), i uživajte u današnjem danu gospodine Džons, a meni poklonite bar još neki album ;). Ovaj zadnji je sjajan, a na njemu je i pjesma koja je meni i dalje jedna od najdražih ;).

8.1.10 | 9 komentara

Otpisani povratak

Written By Milko Grmuša on 5.1.10. | 5.1.10


Voljeli ga, ne voljeli, morate mu jedno priznati- čovjek prodaje novine i rapidnom progresijom uvećava gledanost vijesti i dnevnika. Nakon spektakularnog odlaska sa političke scene Hrvatske, uslijedio je prije par dana još spektakularniji come-back. Ivo Sanader je na svom povratničkom koncertu svirao mješavinu bluza (navodno uslijed tuge teške zbog Hebrangovih 12%, koji su za mene predstavljali iznenadjenje, jer mu nisam davao ni 8%, a stvarno zbog Josipovićeve uvjerljive prednosti nad Bandićem) i žestokog hard-rock-a, slično stilu Geri Mura, a posvećeno svojeručno izabranoj nasljednici na mjestu predsjednika i predsjednika- Jadranki Kosor, koja je implicite optužena kako za slom stranke, tako i izdaju države, čiju teritoriju Ivo nije htio prodavati.

Ipak, Jadranka se potrudila da dokaže da u javnosti česta poredjenja sa Margaret Tačer i njenom čeličnošću nisu neopravdana, pa je promptno nogirala počasnog predsjednika Ivu iz HDZ-a kojim je suvereno žario i palio do prije nekoliko mjeseci.
E sad, Ivo nije potpun politički imbecil da tako grubo previdi (logičan) slijed događaja, pa se postavlja pitanje što mu je sve to trebalo, i šta se zaista krije iza njegovih posljednjih poteza.


Postoji nekoliko mogućih objašnjenja, i mislim da u svakom od njih ima istine. Prema nekim mišljenjima, Sanader se ljetos povukao iz politike znajući šta Hrvatsku i njegovu stranku očekuje u narednom periodu (granični spor sa Slovenijom, finansijski krah države i brojne kriminogene afere koje potresaju HDZ), i jednostavno je prepustio vruć krompir u ruke Kosorci, čekajući strpljivo ili da se krompir ohladi, ili da Jadranci izgore ruke (vjerovatno se nadajući ispunjenju obe varijante). Nisu rijetki ni glasovi koji upozoravaju na Sanaderovu umiješanost u određenim finansijskim aferama i njegov strah da bi u narednom periodu one mogle biti raskrinkane, ukoliko se ponovo ne domogne predsjedničke fotelje (prvo stranačke, a potom izvjesno i one premijerske). Postoje i mišljenja koja Sanaderov istup posmatraju u kontekstu predsjedničkih izbora u Hrvatskoj, prema kojima Sanader na sve načine pokušava da pruži podršku Milanu Bandiću.

Kao što sam već naglasio, mislim da u svakom od ovih gledišta ima istine. Svakako da je Sanader vrlo dobro znao kakav težak period očekuje Hrvatsku kad je dao ostavku na mjesto premijera i predsjednika HDZ-a, i nije čudno da baš sada najavljuje svoj povratak kad se stanje koliko-toliko stabilizovalo, a stranka žestoko opekla na predsjedničkim izborima. Takođe, čak i da nije lično umješan u aferama za koje ga optužuju (a teško da su sve te optužbe potpuno neistinite), svakako da su mu na naplatu stigle "zadužbine" (u politici se vrlo teško uspijeva probiti bez debele pomoći, koja se kad-tad mora vratiti). Dakle, vrlo je moguće da je Ivu nazvao neki njegov prijatelj (ili više njih) sa molbom da se vrati u igru i stopira istrage koje potencijalno mogu da imaju vrlo neugodne posljedice po te prijatelje. Ivo, dobrica, nije se mogao ne odazvati, zar ne ;)

Što se konekcije sa Bandićem tiče, vrlo je vjerovatno da ovaj i Sanader imaju zajedničke prijatelje u finansijskim, političkim i crkvenim krugovima. Ti zajednički prijatelji vjerovatno su i osmislili čitavu priču oko Bandićeve predsjedničke kandidature i Sanaderovog političkog reaktiviranja, a sa ciljem protekcije ličnog bogatstva i moći. Takodje, ti krugovi žele da ponovo preuzmu sve poluge uticaja u Hrvatskoj, a koje su poprilično izgubili iz ruku izborom Stipe Mesića za predsjednika Hrvatske, kao i "lijevim skretanjem" Jadranke Kosor. U stvari, radi se o tome da je Crkva (čitaj: Vatikan) izgubila primat u vođenju Hrvatske. Taj primat već više godina u Hrvatskoj imaju SAD, koje preko Ive Josipovića nastoje da nastave kontinuitet upravljanja ovim dijelom Evrope. Stoga nije nikakvo čudo da Mesić zdušno podržava Josipovića (čime ozbiljno kompromituje položaj sa koga to čini), dok Katolička crkva opet na isti način daje vjetar u Bandićeva jedra (čime se dovodi u pitanje sekularni karakter hrvatske države).

U suštini, riječ je o tome da Hrvatska, kao ni ostale patuljaste zemlje nastale na prostoru bivše Jugoslavije, nema ni "s" od svoje suverenosti, jer stvarni centri moći koji njome upravljaju svakako nisu u njoj.
U tom kontekstu treba i posmatrati kako Sanaderov povratak, tako i same predsjedničke izbore. S jedne strane tu su favoriti Amerikanaca (Mesić, SDP, Kosorkin HDZ, Josipović...), a s druge su igrači Vatikana (Bozanić, Sanaderov HDZ kako god se bude zvao, Bandić...). Uskoro će se znati ko je odnio pobjedu u ovom ciklusu, s tim da sam lično mišljenja da su Ameri u Hrvatskoj mirni bar još pet godina ;).

P.S.

s obzirom da sam ja romantik :), a da Jadranka više ne voli Ivu, evo pjesme za njega od njegovog omiljenog rokera :)

5.1.10 | 0 komentara

Od Hesea do Sandre Bulok i nazad

Written By Milko Grmuša on 2.1.10. | 2.1.10


Gledao sam sinoć izuzetno interesantan film, Premonition, sa Sandrom Bulok u glavnoj ulozi. Riječ je o ženi kojoj jedan dan policajac javi da joj je muž poginuo u saobraćajnoj nesreći, a ona se potom drugi dan probudi u krevetu u zagrljaju tog istog muža. Treći dan on je opet mrtav, i tako to ide...u svakom slučaju, preporučujem film, mada ljubitelji hepi-endova (i sam sam jedan od njih :)) neće biti posebno oduševljeni, al` dobro.

Ono zbog čega je pomenuti film interesantan meni jeste upravo to igranje sa vremenom. Naime, režiser je pokušao (po meni dosta uspješno ;)) da širokim narodnim masama prezentuje da linearno shvatanje vremena, prema kojem vrijeme možemo da posmatramo kao jednu putanju koja pravilno ide od nečega ka nečemu, u stvari i nije jedino koje čovjek pozna ;). Recimo, još su Stari Sloveni imali potpuno drugačiji koncept vremena, i u vezi s tim, potpuno drugačije shvatanje života, smrti i Univerzuma.
Prema tom konceptu, vrijeme jeste ciklična pojava, koja se iznova i iznova ponavlja, bez mogućnosti kvalitativnog razvoja.
Naravno da je takvo shvatanje vremena potpuno konfrontirano našoj uobičajenoj percepciji koju determinišu pojmovi Istorije, Razvoja, Početka i Kraja ;), a koji su opet ključni elementi zapadne filozofije. Stoga ne treba da čudi da se i mi, jel da, radjamo i umiremo, jer je naša percepcija determinisana upravo pomenutim pojmovima i linearnim shvatanjem vremena, odnosno robovanjem Istoriji.

Šta je sada zanimljivo? Šizofreničari, naravno ;). Hese u Stepskom vuku kaže "nije za svakoga", odnosno, "samo za luđake" ;). Ako se ponovo vratimo onoj Ajnštajnovoj da se problem ne može riješiti na istom nivou svijesti na kojem je i nastao, onda dolazimo do jasnog zaključka da su svi veliki inovatori, naučnici, umjetnici i filozofi zapravo bili opičeni 100 gradi :). Naravno, nisu svi prolazili isto. Neke su spaljivali na lomači (ili mlatili maljem po glavudži, što me podsjeti na jedan čas istorije u gimnaziji, kad nam je profesor govorio o jednoj srednjovjekovnoj metodi detekcije vještica-naime, osumnjičenu personu bi zveknuli maljem po tintari, te je bacili u rijeku; caka je da ako tjelesina ispliva na površinu, onda nije riječ o vještici, a ako ne ispliva-onda jeste ;)..ili bješe obrnuto?..hmm..), neki su se samoizolovali i spravljali su napitke protivu proliva, dok su neki postajali i renomirani umjetnici i mislioci,da.
Ali, svima njima bilo je zajedničko da su imali drugačiju percepciju od većine ;)
Samim tim, nisu bili uobičajeni, prosječni, što će reći- nisu bili normalni. A ako nisu normalni, onda su nenormalni, onda su ludaci ;)

Ako mi se nešto svidja u Univerzumu, onda je to njegova šaljivost. Naime, ako ste primjetili, Univerzum se neprestano zajebava :). Svud je oko nas Vječna Muzika Smijeha, kako opet fino primjećuje Hese. A zar može biti da se čovjek ne upiša od smijeha kad su najpametniji među nama- notorni ludaci i šizofreničari ;). I to je jedno od preimućstava naše Vaseljene- čarolija Apsurda. Credo quia absurdum est ;) Što me opet podsjeti na ove Tertulijanove stihove:

Natus est Dei Filius, non pudet, quia pudendum est;
et mortuus est Dei Filius, prorsus credibile est, quia ineptum est;
et sepultus resurrexit, certum est, quia impossibile




Zanimljivo na netu

2.1.10 | 11 komentara

Čitaoci kažu

Powered by Disqus

Arhiva tekstova

Želiš sadržaj putem mejla?

Prijatelji Teze-Antiteze