Penzioneri

Ovaj tekst napisan je prije nešto više od godinu dana, a "inspirisan" je idiotskim ponašanjem jednog imbecila u autobusu, koji je pokazao kako se danas dobar dio ljudi odnosi prema našim najstarijim sugrađanima, ili, bolje rečeno, u kakvu vražju mater je otišao čovjek, što bi rek`o Goran Bare...

Penzioneri, realno, smetaju. Idete negdje autobusom, a autobus pun bolesnih, nepristojnih i smrdljivih penzionera. Parkovi, umjesto da budu puni mladosti, puni smežuranih penzionera. Neki dan sam baš stao da vidim kako u stvari igraju šaha- očajni su. Zaključak je jasan- imaju toliko godina, ružni su, nisu nizašta- i još su glupi. Taktika im je naivna. Postoji percepcija kako su oni iskusni, mudri, a u stvari su obične budale. Sve su zasrali. Popušili su komunizam. Popušili su neoliberalizam i tajkunizaciju. Sada hoće penzije. Novac koji bi trebao biti upotrebljen za podsticaj pronatalitetne politike, subvencionisanje domaćih proizvođača, nauku, kulturu, zaštitu sredine- mi bacamo nezasitim penzionerima. Tragično. Pa svakako će umrijeti. U tome i jeste problem- bagra sporo odumire. Kažu da su gladni, a mogu i po dvadeset godina da onečišćavaju okolo. Mislim da se treba pozabaviti time. Čovjek sa četrdeset godina, realno, nije više ničemu. Šta onda onaj preko šezdeset hoće?! Cijenim da je to nedostatak elementarne pristojnosti- iščezni više, čovječe. Svi smo taoci penzionera. Na primjer, sklopite ugovor o doživotnom izdržavanju sa nekom babetinom. Nakon njene smrti, dobijate njen stan. Stan, istina, zaudara, ali biće okrečen nekoliko puta, a i parket i namještaj biće promjenjeni. Samo, baba ne razmišlja na taj način- ona živi i živi. Vama postaje nelagodno- baba pravi dugoročne planove. Naravno da onda i Raskoljnikov dobija na aktuelnosti. Samo, vi ste legalista. Vi ste moralni. Uzdate se u dobri, stari prirodni slijed događaja. Ali, ništa ne pomaže. Baba ostaje da živi, a vama je srušen čitav svijet. Treba mjenjati fiskalnu politiku- oporezujmo višak godina. Mladost je ključna. Mladost je svjetlo. Mladost je dobro. Novi zavjet je bolji od Starog. Vječna borba Mladog i Starog suštinski je borba Dobra i Zla. Mač po Zlu! Grijeh je ne oduprijeti se Zlu! Baba je emanacija đavla. Uzdam se u zimu, hladnoće i nedostatak mazuta. Zlo je osjetljivo na hladnoću.

Pročitaj više

28.2.10 | 5 komentara

Iskoristite svoje zablude ;)

Ok, zabluda se obično percipira kao nešto od čega uglavnom imamo samo štete. Ponekad, istina, ona se pominje i u poprilično pozitivnom kontekstu, kad su u pitanju neke potencijalno psihički stresne situacije, pa se zabluda koristi u izvjesnom smislu i kao lijek, melem. Međutim, zbog čega ne bismo posmatrali fenomen zablude u svjetlu njene neobično važne uloge u kreativnom procesu?

Prije svega, pokušajmo zabludu posmatrati kao inovativnu. U interesantnom tekstu na Džepnoj Veneri, Mape uma u svakodnevnoj primeni, fino je opisan jedan od modela kreativnog procesa. Riječ je o tome da se u našem mozgu nalaze hiljade i hiljade sličica, koje mi kombinujemo shodno svojim estetskim, etičkim, logičkim i drugim standardima, i tako stvaramo svoju percepciju, ideje i stavove. Te sličice mogu biti odraz našeg iskustva (prošlosti), osjećanja, želja i slično. Međutim, dešava se i da su te sličice proizvod naših zabluda ;) U slučaju da život shvatimo na ozbiljan način, tj. ako ga shvatimo neozbiljno, otvaraju nam se beskrajne mogućnosti igre i kreiranja najraznovrsnijih kombinacija pomenutih sličica, čime se opet otvara mogućnost stvaranja potpuno novih ideja i realnih odnosa.

Ukoliko zabludu shvatimo kao prednost, a ne kao otežavajuću okolnost, otvara nam se nova mogućnost davanja novih značenja nekim starim pojmovima. Tad možemo da iskoristimo prošlost, odnosno slike koje nam je ona ostavila u amanet, i koje se inače odvijaju po ustaljenom linearno hronološkom automatizmu, i mehanizmom (fingirane) zablude da načinimo potpuno drugačiji redoslijed tih slika, čak i sa dodavanjem novih momenata ili pak i check-point-a u čitav taj film. Time kreiramo čitavo mnoštvo budućnosti, jer nam slike nadomještaju događaje koji nisu prisutni u našem iskustvu, i time se stiče sposobnost da se proživi hiljade života u njihovoj potpunosti.

Time se čovjekova čula, um i duša beskrajno obogaćuju, i on postaje nepresušni rezervoar ideja spremnih na realizaciju. Bronowsky lijepo primjećuje da "bogatstvo ljudskog života jeste da imamo mnogo života, i da događaje koji se ne zbivaju (i neke koji se ne mogu zbiti) proživljavamo isto tako živo kao i one koji se zbivaju, i ako na taj način umiremo hiljadu puta, to je cijena koju plaćamo zato što živimo hiljadu života" ;)

Pročitaj više

25.2.10 | 5 komentara

Trzaj

Milioni minuta su prošli i proćiće, ali jedna scena, jedna grimasa, rodiće oazu, gdje vrijedi sakriti se. Željeznička stanica u četiri ujutro nije mjesto gdje želite da provedete duže od jedne kafe. U bifeu i oko njega tek poneki putnik ili nečija majka, jer jedino ona tu i tad dolazi zbog drugoga. Uobičajen ritam kvari voz koji dovodi gastarbajtere koji, opet, nedovoljno dugo žive vani da bi mogli priuštiti sebi neki auto. Graja je neprirodna u to doba i u tu hladnoću. Mrak je prošaran blijedljikavim sijalicama koje su na neki perverzno pravilan način poredane okolo, pa se čovjeku čini da cirkulišući kroz masu postaje dio neke guste plazme, lijene da ga brzo propusti a mrzovoljne da ga duže trpi. Ličnosti se tu gube, samo siluete glomaznih kaputa i mantila. Mozak je isključen, rade jedino pluća. Ali, teorije su sjajne i dugovječne, sve do momenta. Ivan Karamazov ne može da izignoriše jednu djetetovu suzu, a Raskoljnikov pada na nevinosti iznenađenoga lica proste sluškinje. U toj stotinci sekunde vi bivate uništeni, ali u istoj stotinci vi gradite novi kontinuum vremena i prostora, novi univerzum. Tu nema prevare, to je nepatvorena duša, koja u jednom bljesku oka stvara vezu svih i svega. Iz amorfne mase izlazi jasan osmijeh, kao pratilac kontakta četiri istobojna oka, i impulsa koji je ogolio sve vještačke membrane čovjekovog samoljublja i samomržnje. Samo u tom momentu možete da pojmite iskrenost i čovječiju prirodu- tren poslije, kad probuđeni mozak grabi naprijed, a rame se nekoordinisanim trzajem ispriječi smrtnosti običnoga. Da li ide u Ameriku ili negdje oko Beograda, to uopšte nije bitno. Njoj su ispjevane sve pjesme od nastanka, jer ona je uslov, razlog i destinacija. Bez obzira da li će sutra da podnese mjesečni izvještaj u svom brokerskom preduzeću ili će da obrije prosijedog brbljavog komšiju u svom frizerskom salonu- ona je otjelotvorila maglu. Oko, vazduh, pluća, krv, pljuvačka. To je taj ciklus prenošenja onog osjećaja koji dođe, i liči na neku tjeskobu i nelagodu u stomaku, kad je problem prošao, ali nešto fali..Taj osjećaj nas diže i spušta, ali samo jednom ga se može razumjeti. Tad je blagoslov.

Pročitaj više

24.2.10 | 0 komentara

Devijacija kruga

Sinoć sam se na kraju i na početku potpuno pretvorio u dim svoje cigarete..bledičasto plavosiv, lelujam po sobi, po ulicama, plivam po sjećanju tvom i mom, letim kroz vrijeme..hehehe..ali,nema vremena..vidim sad da nema vremena, i da sam istovremeno i u našoj zimi i u našem proljeću..kao nikad do sad, kao nikad nikome, spojilo se u meni neiskazivo hladno i tmurno a i neobuzdano toplo i baršunasto..jel sveta ona koja udahne u srce najviše radosti il` je prokleta ona koja otkine od duše i prospe u korito nečisti?..ništa sveto, ništa prokleto..samo impuls..impuls koji prožima sve, a sam je najmajušniji..nema riječi, i jedino je to problem sa iskazivanjem bitnoga, jer je neiskazivo..smješna su ta proricanja,jer je gram te nade, i gram te čežnje, i gram igre naše, i jedan dodir..hehe..i jedan nedodirnuti dodir i nepoljubljeni poljubac vrijedniji no sve što se izgradi za tolike generacije u našim knjigama..samo, velika i nedokučiva je umnost impulsa..kako baš da spoji nespojivo, čemu to i zašto?..pitaš se i ti, k`o i ja, nije nam jasno..meni večeras samo smjeh na usnama, kog li se vraga krvavog toliko smijem da mi je znati..nikad neću znati..u glavi mi lahori, a mirno opet u glavi..kad jednom te nesan uhvati umornu takvu, vidi ova slova..ruke su ih moje pisale..ja ne znam zašto..svrha je s onu drugu stranu od mene i mojih prstiju..možda ti znaš, a mislim da ne znaš..od značaja vala i nije, bitno da se ima uz šta čovjek koga je um pozdravio i odgegao nasmijati..

Pročitaj više

21.2.10 | 2 komentara

Pet ljudi koji će da razjebu šta god milion ljudi da napravi

Upravo sam ovako naslovio fejsbuk grupu koju sam osnovao, isprovociran neprekidnim pozivima da pristupim ovoj i onoj fb grupi koja služi da se skupi milion ljudi koji će da urade tako neke fundamentalne i epohalno suštinske stvari, tipa da Mujo predje sa islama na hrišćanstvo, ili da će Mica da ugradi silikone und so weiter. U prevodu-popizdio sam. I da ne bi to ostalo samo na nivou kratkotrajne frustracije, fino i ja napravim grupu. Cilj je bio skupiti pet hrabrih revolucionara koji će da razjebu šta god milion retarda da napravi. Ideja je, dakle, potpuno humana i prosvjetiteljska. Potrebno je, nesporno, likvidirati postojeći sistem, odnosno pravila i principe na kojima je zasnovan, kako bi se čovjeku skinuli okovi sa pluća. Da prodiše malo.

Šta se desilo? Desilo se to da je grupa ubrzo došla do 30 članova. Iskreno, ostao sam šokiran, jer nisam vjerovao da ću okupiti ni onih pet. Šta to znači? Jednostavno, sad imamo dovoljno materijala i kadra da razjebemo šta god šest miliona ljudi napravi ;) To vam otprilike znači da šta god Danska i Crna Gora odluče da urade-mi fino razjebemo. I tačka.

Prema tome, nije se zajebavati sa nama. Već smo postali kost u grlu mnogima. CIA je prestravljena. Ne može da provali u našu organizaciju, iz prostog razloga što ona uopšte ne postoji ;) U pitanju su radikalno demokratični odnosi, zasnovani na potpunoj slobodi volje i ponašanja mladih revolucionara.

Primjetili ste zasigurno da je svijet već ljepši. Znate, šest miliona ljudi koji su spriječeni da prave svakodnevne pizdarije nije malo. Naravno da može i bolje, i čim revolucionari steknu još iskustva preimenovaćemo grupu u Pet ljudi koji će da razjebu šta god sedam miliona ljudi da napravi. Budućnost je počela i pripada nama ;)

Pročitaj više

19.2.10 | 3 komentara

Milijarder

Eto, postao i ja jedan od onih 250 koji upravljaju svijetom. Danas sam dobio još 800.000 funti, i ušao sam konačno u klub milijardera. Osjećam se kao i inače, pare me nisu promjenile. Želim mir u svijetu. Želim dobro među ljudima.

Za razliku od mojih 249 novih prijatelja, ja svoju milijardu nisam zaradio radom, prevarama, pljačkom, visprenošću, upornošću i državnom intervencijom. Meni je moja milijarda poklonjena. Kako? Fino. Svaki dan mi mejlom Britanska lutrija, Australijski bingo, Tojota, Soni, Nokia, Formula 1, kao i ,mnoštvo neznanih fanova poklanjaju stotine hiljada i milione funti, dolara i evrića. Najčešće ono za dž, a ponekad samo trebam da nešto popunim. Jebi ga, vole me ljudi. Ponekad me bio malo i blam, mislim, ja ljude nisam odveo ni na kafu, ali onda brzo ukapiram da sam ja i inače samoživ bratac, dok je svijet pun divnih ljudi sa altruističnim pobudama. Hoće raja da mi bude fino.

Ipak, sad kad sam postao milijarder, želim javno da im se svima zahvalim, i da poručim da mi više ne šalju lovu. Ne znam zaista šta ću i sa ovom milijardom. Po svim proračunima svoje lijene i hedonističke prirode, potrebno mi je maksimalno pedesetak miliončića. Ostatak ću da poklonim MMF-u, njima jadnima ionako niko ništa ne poklanja za rodjendan.

Dakle, dosta je bilo narode. Ne šaljite mi više pare. Jebote, dajte još nekome šansu. Finansijski kolaps i SEK-a su dobrim dijelom prouzrokovani ovolikom koncentracijom šuški na mom računu.

Prema tome, izražavam svoju najdublju zahvalnost svojim donatorima, želim im svima mnogo uspjeha i sreće u daljim aktivnostima, a ako im katkad zatreba nešto-tu sam da pripomognem ;)

Odo` sad na Havaje. Aloha :)

Pročitaj više

19.2.10 | 6 komentara

Čarobnjak

Meni ljudi stvarno ne vjeruju kad kažem da sam čarobnjak. Neki me gledaju čudno, neki bogami i poprijeko, a najviše se samo smiju, i kažu ono `da, da, ma jesi, kako da nisi`. A jesam, stvarno. Ne znam šta tu pobogu ima toliko čudno. Ko god se samo malo posveti frekvencijama, brzo ukapira u čemu je fazon. Caka je da se uskladite sa prirodom. Okolina i pojave u njoj tad postaju plastelin od koga možete da pravite igračke kakve vam se dopadaju. Možete, naravno, i da utičete na svijest drugih ljudi, pogotovo onih koji se ne razumiju pretjerano u magiju, tj. fiziku. Tad pravite izbor, da li ćete da učinite nešto fino ili nešto bljak sa njima.

Ovih dana sam čuo mnoge da se žale na vrijeme. Mnogo snijega, mnogo bljuzgavice, mnogo hladnoće i mnogo sivila. Rekli su mi `kad si već čarobnjak, dede ti nama donesi sunce`. Odgovorio sam im da prvo moraju prestati da žele snijeg i hladnoću toliko. Dobro ljudi, kazao sam, obojite se plavom, da biste mogli da pomjerite sivo. Mislim da me nisu baš najbolje ukapirali. Stoga sam pričao viceve, lupao neke nebuloze i tako to, da ih navedem da zaborave na sivo. I evo, danas je lijep dan. Nisam ga ja donio, ljudi su se mnogo smijali ;)

Velike stvari čekaju da se dese. Najbolji seks čeka da padne. Veliko je zlato koje čeka da ga se nadje. Prelijepa je djevojka koja čeka da bude zavoljena. Modro je i čisto jezero koje čeka da se u njem` zapliva. Najljepše je nebo koje čeka da ga se pogleda. Sve je to tu, samo dakle čeka da ljudi uživaju.

Nisam baš siguran zbog čega mnogi ljudi jednostavno ne žele da uživaju. Pretpostavljam da imaju svoje razloge. Ok, njihova stvar.

U ovom momentu naslikao sam najljepše nebo do sada. Ko je u Banjoj Luci, i zna da pogleda, uživaće kako dugo nije.

Pročitaj više

18.2.10 | 6 komentara

Ritam života

Svašta čovjek udiše ovih dana. Udiše memljivi vazduh, udiše isparenja vrelih noći i magluštinu umornih zora, udiše vonj prezrelih srdaca, udiše znoj nezasitih ljubavnika, udiše i dim moje cigarete. Zamislite sve te udisaje kako se kovitlaju u čovjekovim plućima, i krv koja potom pokreće naše udove i hrani te mozgove. Hranimo se milionima udisaja, hranimo se milionima ljudi. U svakom od nas brdo je nečijih odluka, razočarenja i požuda. Rijeka propuštenih prilika, molitvi i vina. Nebo želja, sitniša za prosjaka na uglu i stidljivih pogleda ka nekoj njoj ili njemu. Sve to je u nama, i mi onda hodamo. Zanimljiv je i onaj susret na ulici, bolje reći prolazak pokraj prolaznika, kad se pogledi na tren sretnu, i pogledaju istu čežnju. Volim ono dvoje koji kad vide tad čežnju tijelima svojim kažu `glupa čežnja` i toliko lagano, a toliko snažno i uzbudljivo nasmješe se sebi, njima i svima. Volim taj Veliki Smijeh. Volim vječnu muziku Velikog Smijeha, koja drži vaseljenu u ritmu, ritmu našeg srca. Volim filozofiju djece koja brže od svakog doktora dijagnosticiraju kardiovaskularne probleme, i ujednačuju poremećeni ritam sa Velikim Ritmom. Lijepo se prepustiti tom ritmu da te nosi. Otapaju se sa čovjeka milioni i milioni tona nagomilanog leda. Lagan čovjek, čovječe. I onda te neko pita `kako letiš`. Letim, a lako letim, kako ću drugo. Moj um je krilo, srce mi krilo, čovječe. Ritam mi širi krila, ritam mi skluplja krila. Tako se leti, to i djeca znaju. Uopšte, djeca ovih dana svašta nešto znaju. Ja se pitam često zašto djeca nikad ne odrastu. Uvijek neka djeca. Gdje god pogleda čovjek, neko dijete. Lažu oni što vele i pišu da ima i djece koja najednom nisu više djeca. Sve sama djeca. Samo, djeca se brzo zasite igračaka. Stalno ištu nove. Neka, istina, čuvaju i one stare, dok bogami neka vrlo brzo razvale igračku. Neki kažu da takvi klinci traže igračkinu dušu. Duše su uvijek, takoreći, na cijeni.

Pročitaj više

17.2.10 | 23 komentara

Children`s Play

What I really asked for
Plenty of mouths gave me a lend
-The secret component, aromatic condiment-
To live forever in the cave of spit
That`s the judgment of my soul
That`s the judgment I can`t suspend

So I started to pray to my senses
-Tastes are truth, faces are lie-
Their god was humiliated
Their god was jealous
He dropped into my cave
He run away from his sky

A little bit curious, he wanted to know
If my smells really were the best
`Cos he truly landed so low
I had to show him my golden chest

His ego tumbled, but tongue was pleased
With all these flavours his mind received
The cave wasn`t spacious enough
For two of us anymore
Quietly, I left him,somethin` else
To lookin` for

Pročitaj više

16.2.10 | 0 komentara

Today is Past

Prvi dio teksta napisao sam prije tri-četiri godine, a drugi prije malo manje od godinu dana. Zanimljivo koliko se čovjek mjenja a da toga nije ni svjestan..

Srijeda. Dan prvi, dan s kojim počinjem da pišem ovaj svoj mali dnevnik. Nema nekog posebnog razloga zbog čega počinjem ovo da pišem baš u srijedu, jednostavno, danas mi se piše, a danas nije krivo za srijedu, niti za to što mi je ovo prvi dnevnik, pa da okrivi neko juče ili prekjuče. Elem, gluposti su sve ovo što pišem, ali upravo ne znam kako bih počeo, jer ovakvo nešto nisam nikad prije činio. Vjerovatno zato što ja, u stvari, i ne volim ovakav način komunikacije. Razgovarati sam sa sobom preko spoljašnjeg medija- besmislica je. Jer samokomunikacija je... Ne znam, mislim da takvo nešto i ne postoji, a ako i postoji, onda joj zasigurno ne treba nešto vanjsko. Prije će biti da je riječ o nekakvom samopromatranju, beleženju misli, da bi se nekako, možda, objasnilo sebe. U tom pogledu bi sve ovo imalo smisla ako bi služilo samoizlječenju, odnosno ako bi se dijagnosticirala bolest...shvatila. Nije mi jasno zašto se ovoliko bakćem sa sve samim nepotrebnostima, jer mi inače nije bio cilj da pišem na ovaj način, već da bih prekratio vrijeme, olakšao sebi i, možda, ostavio kakav trag o sebi. Vjerujem da je najviše do toga poslednjega. Sigurno svako živo biće želi da ostavi nešto iza sebe, nešto prepoznatljivo, što bi tako odisalo njime da bi svako ko osjeti jednom aromu tog ukusa u potpunosti shvatio i ukusotvorca, njegovu bit. Nezgoda sa mnom je što ja baš nisam ostavio iza sebe ništa takvo što bi se dalo osjetiti mnome. Kad do sad nisam uspjeo u tome, teško da će se nešto promijeniti, sva ova naglabanja su besplodna, uzaludna, ali utjeha mi je da činim najviše što mogu s onim šta imam. Ipak, sve mi se čini da ja ne mogu, nemam šta da predam. Možda je u tome sva moja istina- ja sam prazan, ostatak kiselih isparenja koja je vjetar nasumice rasijao, a sav njihov smrad stvorio mene, kao njihovo zadnje, ali najsigurnije utočište. Kakogod, ispunjavam svome egoizmu poslednju želju i laćam se ovog piskaranja u nadi da iz moga uništenja neće biti rođeno ništa, već da će se raspadanje nastaviti i raširiti, Da, moj ukus bi morao mnogo da zagadi.


Utorak. Dan drugi. Dugo nisam pisao, vratio sam se ovom tekstu slučajno. Nekadašnji ja mi ide na živce. Potpun promašaj, kako ideje, tako i realizacije. Treba djelati. U međuvremenu sam djelao, i tako stekao legitimitet pričanja, dok za pisanje treba još. Nema veze, opet ću uzeti kredit..Malo ću pisaniti. Imam osjećaj da ova četiri retka zaista imaju neku briljantnost. Kažu:“ gledajte nas, nas četiri retka“. Ponos me obuzima kad ih gledam. Vrlo je važno prepoznati vrijednost stvari. To prepoznavanje donosi izvjesne privilegije. Postajem priznati talentovani član zajednice. Ljudi se smješkaju kad me vide, pričaju o potrebi da naučim i ruski, jer su u Sibiru sirovine. Sirovina mi budi melanholiju. Melanholija, uopšte uzev, nije loša stvar. Mnoge ribe su mi dale kad sam bio melanholičan. Volim davanje. Ono znači konekciju ljudi. Otuđenje treba ipak ograničiti, koliko se da. Budite humanisti, jebite se. Industrija je u lošem položaju, ali ljudi, novi ljudi, svježi i zadovoljni, pokrenuće stvar. Lično, fokusirao bih se na poljoprivredu. Selo ima privredni, kulturološki i obnoviteljski potencijal. Ono će i industriju da revitalizuje, ono joj daje sirovine i kupuje proizvode. Samo, mnogo se priča o selu ovih dana. Bolesnici haraju selima. Još je Hese pokrenuo lavinu. Nikad ne puštajte Nijemca na selo, biće belaja. Ljudi na selu su načitani i emancipovani. Sprege su pale, đavo je ušao međ ljude. Popovi se skitaju okolo i šenluče. Infrastrukturom nisam zadovoljan. Treba više entuzijazma. Ajmo pobogu. Problem globalnog otopljenja neće se sam od sebe riješiti. Nafte je, doduše, malo. Svijetlo na kraju tunela. Petrodolari su zeznuli privredu. Uopšte rečeno, treba više šale. Mada, smijeh zna biti destruktivan. Objektivne snage urotile su se protiv nas. Šale se, i mi se šalimo, ali ne ide na dobro. Pomračina i oluja nadolaze, ali pomoće to vodostaju naših rijeka. Hidroenergetski potencijal mora u narednom periodu biti iskorišten. Neću da se ljudi ne kupaju. Na tom nemojte da mi štedite. Smrad nikom nije pomogao, pa neće ni vama. Otiđite na basket, koke nek idu na aerobik, ali potom tuširanje. Higijena je pola zdravlja. Doktori su se osilili. Treba tome stati u kraj.

Pročitaj više

14.2.10 | 7 komentara

Konobar plus

Sinoć sam sa prijateljima bio na jednoj veoma interesantnoj svirci u jednom banjolučkom klubu, i zaista sam se sjajno proveo. Bend energičan i dobar, mješavina hard i hevi zvuka, prisutni muzički sladokusci su zaista uživali. Elem, kao što to često u životu i birtiji biva, pojavi se i ono "plus", koje ima neobičnu osobinu ne samo da vas žestoko iznervira, nego i da pomuti malo svjetlo sa čitavog dogadjaja.

O čemu je riječ?

Sigurno vam se desilo da u klubu, bircu ili nekoj trećoj društvenoj ustanovi, dok se zapravo vrlo dobro provodite, pojavi odnekud "konobar plus". Da prozborimo ovdje koju o ovoj neobičnoj sorti.

Konobar plus je osoba koja stalno nešto tumara po jednom od odnosnih objekata, a učestalost tog motanja direktno je proporcionalna gužvi na istom mjestu.

Dakle, što je više ljudi, koji se onako zbiju, pa pokušavaju da komuniciraju, plešu, koliko-toliko bezbjedno puše cigaretu (čitaj:da ne zapale sebe ili okolinu), podignu čašu or whatever, to će češće i brže da se oko njih mota konobar plus. U pitanju je osoba koja zapravo i nije uopšte konobar, u stvari, nema ama baš bilo kakve veze sa istim, niti sa bilo kim iz menadžmenta odnosne opštedruštvene ustanove. Dakle, riječ je o nekom luzeru, koji ili je sam došao u birc (što je totalno ok pod uslovom da se ponašate normalno i ne naglašeno hiperaktivno) ili je došao sa nekim ko ga je veoma brzo ispalio. Konobar plus onda započinje svoju trku na 5000 metara sa preponama i bez njih po cijelom objektu, non stop nešto zapinjući za vas, drmuckajući, grebuckajući i slično. I tako vi, umjesto da se gotivite, jer zato ste tu i došli, morate neprestano da mu napravite prostor da prodje (gužva narode ;)), pa morate onda i manevrisati da nekog trećeg, potpuno nedužnog, ne učepite, mlatnete, klepnete ili šta već. Za to vrijeme konobar plus stalno negdje ide, a nigdje ne ide. Pratio sam sinoć tog usranog pedera. Hoda on tako jebote, gore dole, levo desno, i ništa. Nit` naručuje piće, nit` sa nekim priča, ništa, samo hoda. Majku mu jebem! Pa ja stvarno ne znam..mislim znam, imam rješenje, optimalno takoreći, ali društvo (mislim, ono šire, lokalno-globalno) tu se nešto kenjka, pa nikako da mi da podršku za moje metode. Ja bih seronju likvidirao na licu mjesta. Šlus. Mislim, šta? Kao, bitan je nešto taj? Jest` kurac. Prva bi njegova porodica blagosiljala humanog likvidatora-ej čovječe, pa riješio ih bijede ;) Potom, svi ti ljudi koji posjećuju opštedruštvene ustanove: pa to vam je kao kad ste na nekom finom partiju u nekom stanu, baš se fino zezate, a ono-muva! Šta radite, molim vas lijepo, u tim momentumima?

Jel se možda sklanjate muvi da ona slobodno letucka okolo? Jel joj naručujete martini? Jel joj kažete da navrati još jedared? Neee. Tresnete muvu.

Sve je to isto, samo malo drugačije, kako mudro veli Vuk St. Karadžić. Konobar plus je još gori od muve. Gledao sam na Diskaveriju da su čak i muve u nekom kontekstu korisne. Ovaj je, vala, apsolutno beskorisan. Vid`te, nema on puno solucija na raspolaganju. Ako već nije, postaće diler, džeparoš, prosjak, silovatelj, ubica ili ministar. Mislim, bolje liječiti nego spriječiti. Mitraljez, brate. To je to. Ima konobara plus na brdovitom Balkanu podosta. Skupiti ih fino na kamaru, pa redom. Znate, mitraljez je vrlo demokratičan. Nije on kao snajper, koji ište tehniku, ciljanje, estetiku, i tako to. Ma jok, mitraljez, onako glomazan i težak, samo usmjerite u nekom generalnom pravcu djelovanja, na kamaru, a onda krenete polako. On onda svima isto, demokratski.

Pročitaj više

13.2.10 | 10 komentara

Politika i Balkan

Članak Političari i net demokratija na blogu Dragane Djermanović podsjetio me na veoma lucidnu tezu Slavoja Žižeka da su za “modernog čovjeka” tri stvari potrebne da bi bio srećan: 1) materijalna situacija treba da je dobra, ali ne predobra, kako bi se čovjek stalno iznova podsjećao koliko je srećan i sa tim što ima; 2) demokratija apsolutno ne smije funkcionisati, kako bi se uvijek moglo okriviti one koji su na vlasti; 3) mora postojati neki entitet izvan našeg domašaja, ali ne pretjerano daleko, koji projektujemo kao neki mali raj, i gdje je sve divno i sjajno.

Ako ovo posmatramo kroz prizmu “modernog balkanca” onda možemo mirne duše reći da je njemu potrebna ne isuviše loša materijalna situacija, kako bi bez rada mogao ipak da živi, ali da proklinje istovremeno i nebo i zemlju što nema više, da demokratije nema niti u naznakama, ali da postoji potpuna sloboda govora kako bi, izvinjavam se na rječniku, mogao da jebe majku milu svima i svakome, dok je “magični” entitet, zavisno od preferencija, istočno, zapadno, ispod ili iznad.

Riječ je o tome da moderni čovjek, pa i moderni balkanac, jednostavno ne kapira šta je to odgovornost. On naslućuje da je to nešto neugodno, sumnjivo, zločesto, i potpuno je uvjeren da sa tim nije mudro petljati se. On potom projicira političara kakav mu je potreban da bi kompletirao tu i takvu svoju egzistenciju.

On tog političara ne poštuje (zna on vrlo dobro kakav je taj), ne sluša, sve mu po spisku i sl, dok ovaj drugi pak krade, laže, petlja i fino se goji a da ne čini konstruktivno ama baš ništa. I to je ta vrste koegzistencije, koja se može promjeniti isključivo na subjektivnom, odnosno individualnom nivou, jer u suprotnom definitivno završava na nekim totalitarnim marginama.

Prema tome, ne treba upasti u zamku i pomisliti da je Balkan nešto posebno nazadan i daleko iza vrijednosti i prakse moderne civilizacije. On u stvari, kao i svaki drugi dio svijeta, ima svoje specifičnosti koje mu daju "ukus i miris". Ta aroma nekom se svidja, nekom ne, ali ne treba praviti neku posebnu frku oko nje. To nije suština. Suština priče jedino može bit radikalna promjena percepcije čovjeka, individuuma, koja će se bazirati na potpuno novim osnovama, a koje će opet da budu inspirisane vrijednostima odgovornosti za sebe i za prirodu, čiji je čovjek nedjeljivi dio.

Pročitaj više

12.2.10 | 3 komentara

Micanje

Vrh stabla je još uvijek daleko, ali ne posustajem..Godinama se penjem uz ovo drvo, godinama me ono posmatra kao nepristojnog uljeza, godinama mi se prolaznici čude i podsmijavaju, godinama trljam lice svoje uz prljavu koru, godinama kradem vodu sa lista, godinama sanjam isti san- da se popnem do vrha. Svako ima svoj cilj, svoj ideal. Moj je da se popnem skroz gore, da sjednem gdje još nije sjednuto. Znam da je gore stablo tanano, i da će me vjerovatno zbaciti sa sebe. To mi nije bitno- važno je da makar na sekundu osjetim čaroliju dosezanja nedosegnutoga. Vjetrovi i kiše su već i odustali da me umaraju i okrenu od zaludne rabote. Blato i prašina svud su po meni, i jedino mi još oči vire iz te smrdljive smjese, da vide i da me vode..Prkos u očima, prkos u duši..Ponos oni moj ne poznaju..Prljavstinu oni moju odozdo ne poznaju..Šta ću da napravim oni dole tek će da doznaju..Strpljivo zabijam nokte u drvo, i mičem se gore..Drvo je moj neprijatelj, i moja najskrivenija nada..Drvo me gleda, sa mirnim prezirom, sa podsmjehom..Neka, neka ga, neka samo gleda..Mene ništa više ne dotiče, ja se penjem polako gore..Do zore biću još malo više gore..Malo više, stalno malo više..Drvo sve sporije diše..Drvo je sve tiše..Pobjediti drvo, poraziti drvo, i ništa više..Svaka grana..izdaje drvo..Kao i svakoga, izdaju ga njegovi izdanci, njegova djeca..Za sobom, kad se mičem gore, odsjecam očenezahvalnike..neću da me iko prati..a, pošteno je i da ovi plate..svoj grijeh..Drvo je umorno, i ono polako popušta..poput divlje zvjeri..poput divljeg ubice..zario sam svoje očnjake u plijen..koji se isprva žestoko borio..zbacivao me sa sebe..lupao o okolo..trgao mi kožu..vrijeđao stare..nezarasle rane..ali..ja sam držao svoje zube u njemu..i on sad popušta..njemu se spava..i on se predaje..Drvo mi se predaje..ali, ja i dalje polako, sasvim polagano, mičem se gore..veličanstvenost podviga ne smije biti umanjena nestrpljenjem..svetost rituala ne smije biti uprljana strašću..ja se penjem uz drvo..

Pročitaj više

11.2.10 | 4 komentara

Dobro je, a biće i bolje

Moram priznati da se dugo nisam bolje osjećao. Nevjerovatna količina pozitivne energije koja me svaki dan posjećuje ko zna odakle i otkad, optimizam koji se toliko prerušio u svakodnevno stanje svijesti, kao i humor koji se zakleo da mi neće dati mira ma i u najozbiljnijim situacijama, natjeraše me da se zamislim zbog čega je to tako.

Prije svega, ovaj februar je vrlo interesantan. Snježan, smrznut, siv, bljutav, bagav i tako sav neki, kako mi juče opisa radna kolegica. Tek što je prošao januar i praznici. Svjetska ekonomska kriza. Linjanje pingvina na Arktiku. Jednostavno, divni uslovi za jednu totalnu depresiju. I onda se dosjetim šta je sa mnom. U pitanju je, svakako, ravnoteža dobra i zla, sreće i tuge, lijepog i ružnog ;) Energija je neuništiva, ona samo mjenja forme. Prosto rečeno, odnos količine pozitivnih i negativnih vibracije uvijek je ekvivalentan. Što je veći broj sjebanih ljudi, to će onaj manji dio više da uživa ;)

Moja je sreća, da ne kažem blagoslov, što živim medju izrazito hronično-manično depresivnim pojedinkama i pojedincima, pa sam stoga, bar ako je vjerovati radosnim prognozama medija i priznatih autoriteta koje predviđaju rapidnu progresiju navedenih emotivnih stanja sve do sudnjeg dana, osuđen na proporcionalno uvećanje erotskog, kreativnog i svakog drugog pozitivnog senzibiliteta.

Prema tome, cjenjeni radni narode, želim da vam se od srca zahvalim na vašem jadu i čemeru, sa iskrenom nadom da ćete ostati konzistentni svojim ideološko-emotivnim matricama ;)Cheers :)

Pročitaj više

10.2.10 | 9 komentara

Novi početak

Nedugo nakon teksta Kraj sistema-početak nade, u kojem je "glavni lik" bio austrijski matematičar Kurt Gedel, ponovo me zaintrigirao jedan Austrijanac, koji je, eto, odlučio da se ratosilja čim prije svog milionskog imetka.

Karl Rebeder više jednostavno ne uživa u svojim milionima. I ne samo da ne uživa-isti mu samo smetaju u permanentnom procesu razvijanja ličnosti. Ništa čudno-čovjek želi, što je i prirodno, nove izazove, i ne boji se da im se prepusti, koliko god da se njegovi metodi čine nekonvencionalnima. Ono što je meni u odnosnom novinskom članku zasmetalo jeste potpuna imbecilnost autora članka, koji je u tekst dodao samo jednu svoju misao, i upravo je ta jedna njegova misao jedina glupost koja se u samom tekstu nalazi. Naime, kaže vrli novinar da "još uvek nije poznato kako se njegova najbliža rodbina oseća po pitanju njegove (Karlove, prim.M.G.) filantropije". Ovo je upravo najbolji i najilustrativniji mogući primjer teze koju poodavno zastupam da sa starim i konvencionalnim vrijednosnim sistemom i percepcijom apsolutno nije moguće ući u novo doba, koje je već počelo, a za koje čovječanstvo, nažalost, još uvijek nije spremno.

Riječ je o tome da Karl uopšte nije poklonio svoje bogatstvo zbog filantropije, nego zbog Karlontropije ;) Njegova ideja i motiv prije svega je da pomogne sebi, a ako takvo postupanje pomaže još nekome, utoliko bolje.

Očigledno je da Karl sa svojim milionima više nije bio slobodan da djela, odnosno da se potpuno slobodno kreativno izrazi. Samosvjestan i emancipovan individuum svoju sreću pronalazi upravo u slobodi ispoljavanja svoje ideje i kreacije, a koje ga upravo ključno i definišu kao slobodnog čovjeka. A slobodan čovjek jeste besmrtan čovjek ;)

Kao što i sam kaže, on je u mlađem dobu imao motiv da zarađuje, jer mu je tada to bilo važno, tad je na taj način ispoljavao svoju kreativnost i radio ono što želi. Kad mu je to, međutim, dozlogrdilo, odlučio se za promjenu. Ideja je, prema tome, ostala ista, model se promjenio ;)

U svakom slučaju, glückwünsche Karl ;)

Pročitaj više

9.2.10 | 6 komentara

Bajka

Tik tak..tik tak..tak..tak..sve je u tom ritmu, priroda je u tom ritmu..Ne želite da plešete uz tu muziku, ali ste primorani- inače vas posmatraju kao opasnu budaletinu koja negdje u džepu nosi nešto smrtonosno, iako ste vi borac protiv smrti..Ima jedno mjesto, da, u šumi u kojoj ste se igrali kao mali, gdje je uvijek isto, i gdje tik tak gubi na melodiji uslijed zavodjenja vjetra i lišća sssššššššsšššš..čovjek tu može malo da se odmori, malo da predahne..Tu je sve baš onako kako je ostavio, i tu je izgubljeni raj koji su napustili..On ga je našao kao klinac, dok se igrao žmurke sa prijateljima..kasnije, kad se god igrao žmurke sa životom, opet je tu dolazio. Hiljadama godina mjestašce u šumi bilo je samo, i iskreno se obradovalo ovom mališi. Neke najsladje svoje plodove njemu je poklonilo. Često se igralo s njim, učeći ga kroz tu igru velikim tajnama..Mali se činio dobrim učenikom, jer je stvari shvatao sa osmijehom. Klinac je najviše volio da priča sa pticama i mačkama- s prvima jer su voljele da lete, a s drugima jer su voljele da se maze..Na taj način je sačuvao instinkt, koji se kod ljudi inače zagubi negdje oko jedanaeste ili dvanaeste godine. On mu je pomogao da nasluti stvari nekoliko momenata prije nego bi se desile, što je bila i više nego dovoljna prednost.

Vjekovi su prolazili, a dječak se nije puno promjenio. Njegova duša se nije previše umrljala, a vanjska manifestacija značila je da ga okolina posmatra blago retardiranim, dok su poneki mislili da je u pitanju opasan vrač, koji se hrani napuštenom djecom. Velki problem dječaku predstavljala je činjenica da je nevjerovatno sporo mjenjao izgled, što je budilo podozrenje lokalnih policija. Stoga se često morao seljakati po svijetu, što i nije bilo baš najprijatnije. Ali, gdjegod bi se uputio i živio, vraćao se svojoj šumi, kako bi se odmorio i predahnuo. Ipak, jednom je hodeći za jednom melodijom otišao isuviše daleko, isuviše strano, i nije znao da se vrati..Lutao je godinama tražeći stazu koja vodi kući, ali je nije našao. Gradovi su izgrađivali saobraćajnice, što je značilo smrt svim stazama. Umoran od traženja, razočaran od nenalaženja, dječak je odlučio da se zaposli i da se skući. Oženio se jednom nekadašnjom djevojčicom, koja je bila permanentno nezadovoljna jer je sve više u svačemu postajala bivša. Dječak je naporno radio kako bi se što bolje uklopio u sredinu, a ponekad bi, kad bi ga umor svega savladao, odlazio u lokalnu šumu, nadajući se da će u njoj naći bar mali dio zadovoljstva koje mu je poklanjala njegova šuma. Umjesto toga, našao je isfrustrirano drveće koje se žali na sve i svašta, i koje ga je posmatralo kao najodvratnijeg uljeza. Kad se vratio iz razočarane šume razočaranoj ženi, razočaranim komšijama, otišao je do kupatila da da sa sebe sapere svu tu silnu prljavštinu kakvu samo to dosadno razočarenje zna da nanese na čovjeka.

Desilo se nekako da je nezadovoljna žena umrla u svojim sedamdesetima, da su djeca otišla na druge meridijane, da je grad strefio razoran zemljotres, dok je dječak bio na džogiranju izvan grada. Iako je i zaboravio koliko je vremena prošlo otkad nije bio u svojoj šumi, dječak nije ostario, čak štaviše, izgledalo je da je u ovom gradu bio nekako i podmlađen. Pred novim prijateljima i porodicom to je pravdao svakodnevnim fizičkim aktivnostima, a ovi su, ipak, postajali sumnjičavi. Srećom po dječaka, zemljotres se desio u pravo vrijeme, pa su sad svi mrtvi i bezopasni. Bilo bi nezgodno po njega da sa posla na vrijeme nije izvan grada donio sve neophodne sastojke, sve hemikalije i supstance. Nekoliko godina mu je trebalo da napravi istu onakvu laboratoriju kakvu je imao u svim svojim prebivalištima. Kad je posao završio, nije odmah izazvao eksploziju, što bi inače uradio, već je sačekao da djeca završe škole i napuste zemlju. Neobično, bili su to jedini ljudi za koje se vezao. Čim su otišli, napravio je još jedan razoran bum, koji je izazvao razoran zemljotres u gradu. Svi su, naravno, bili mrtvi, a dječak je, kako je bilo odavno dogovoreno, dobio novu mladost i potpuno očišćenje srca i pogleda, što znači da će mu i tijelo i duša biti mladi još jednu ljudsku generaciju. Uzeo je par esencijalnih sastojaka iz laboratorije, strpao ih u ranac, i krenuo dalje da hoda..

Pročitaj više

8.2.10 | 2 komentara

Malo o šarmu

Ako osoba A kaze da je osoba B šarmantna to je svakako veća zasluga osobe A. Prije svega, ona detektuje osobine osobe B koje smatra interesantnima, i koje potom svjesno ili nesvjesno pokušava da što više isprovocira. Osoba B, koja takodje svjesno ili nesvjesno osjeti tu provokaciju reaguje, i upušta se u igru sa osobom A, čime kod ove izaziva dodatne simpatije s obzirom da je pušta da bude aktivna u `iskorišćavaju` tih nekih karakteristika osobe B koje su je privukle k njoj. Dakle, to je taj šarm, a inicijalna kapsula jeste neka prijemčiva osobina..svako ima neku takvu osobinu, ali svako ne umije da se igra ;), i zato često možemo da ukapiramo ljude koji su npr. zgodni, inteligentni itd. ali- nisu šarmantni, jer nisu u stanju da drugima dopuste da participiraju u tim svojim osobinama. Osoba B posebno je šarmantna, ukoliko je u stanju da pored igre sa osobom A pronadje `kvaku` i kod osoba C, G, L...koje drugačije reaguju na neke impulse, te da se prilagodi njihovim ličnostima, ne naravno u smislu da zanemari svoju..zapravo, u pitanju je sposobnost komunikacije-oni komunikativniji po pravilu su i šarmantniji a kvalitetna komunikacija prije svega pretpostavlja volju da sa nekim komunicirate ;), i da ga upoznajete..ona podrazumijeva dijalog, ne monolog, i tu nema mjesta sujeti, koja ne umije da se fokusira na drugog, tj. drugu a sujetni nikad nisu šarmantni ;)

Dakle, ne treba komplikovati i mistifikovati stvari- želite da budete šarmantni drugima, poštujte druge ;) to je prvi, i najvažniji korak, to već znači da ste sasvim dovoljno udaljeni od sujete, a to opet povlači da se umijete šaliti na svoj račun, jer što se manje zavlače sa tom sujetom žena i čovjek uvide da je univerzum zapravo veoma ritmičan i humorističan a kad ste raspjevani i nasmijani, velika je vjerovatnoća i da ste šarmantni ;) tad slobodno pridjite nekoj finoj lepojki i zahvalite joj se na divnom mirisu njenog šampona.. vjerovatno će vam tad reći da odjebete, ali- biće joj to simpatično, vjerujte mi ;)

Pročitaj više

6.2.10 | 11 komentara

Plamen vlažne zore

Pred najavu zore kišom si me noćas dozvala u svoj krevet, a svoje grudi si prepustila požudi mojih izmagljenih očiju i krvavih usana..moj dah je ugrijao oktobar sobe, i tvoje tijelo je igralo razuzdanu lambadu, čiji ritam je izludio rijeku, koja je bučno pjevala himnu našoj strasti..bedrima si mi zarobila sate, prizemljujući mi misao, hraneći iznova i iznova moju želju..tvoji prsti su plesali po mom tijelu, odbijajući ga i privlačeći, odbijajući ga i privlačeći, budeći u njemu zatomljene vulkane, budeći u meni neuspješno pripitomljavanu zvijer..rekla si mi da sam baš omršavio, grizući me po vratu, i grebući surovo po mojim leđima, kao da si htjela da podereš i u đubre baciš moju kožu, da ostanem tako krvav i sav tvoj..rekla si mi da si od sada ti gospodarica mojih kasnih sata, da ćeš me samo ti mučiti,i da ćeš me samo ti braniti, da ćeš ognjem ognjiti sve koje mi ukradu oko..gledao sam tvoje usne, čudeći se kako istovremeno mogu da daju toliko mržnje i toliko ljubavi, kako nude toliku gorčinu i toliku slast..rekla si da zaboravim, i da sam tek jutros rodjen, da nema raja i pakla, da si samo ti moj raj i pakao..hranila si me, stavljajući mi komade svoga mesa u usta, govoreći da samo tebe smijem biti sit i gladan..plakala si jutros, rekla si da nikad neću moći shvatiti zašto plačeš, i bilo mi je čudno kad sam krenuo svome stanu,na pragu kad si me opet, samo u spavaćici na ovoj studeni, kad si me opet, vadeći jul odnekud iz svojih grudi, kad si me opet plamenom ožarila po usnama, čvrsto me držeći, kad si me držala tako da čovjek vidi šta uopšte i znači kad ga se drži..kad ga neko drži..a onda si mi rekla da sam gad, i da idem, da odmah odem, i da se ne vraćam, i nek budem proklet..i opet si mi prišla, i molila me za oprost, i rekla si mi..i da, čuvaću te, i doću sa noći opet, i biće opet vlažno, i čuvaću ti ruke, i držaću ti ruke na svom licu, i da, nikome me nećeš dati, ćutaću vječno da mi usne ostanu samo tvoje, da mi niko ne vidi usne..

Pročitaj više

5.2.10 | 4 komentara

Kraj sistema-početak nade

Čitajući članak Svet po Mandelbrotu na Promeni ideja sjetio sam se austrijskog matematičara Kurta Gedela koji je 1931. godine dokazao dva revolucionarna teorema, kojima je, poslije Zenona, zadao posljednji smrtni udarac logičkim sistemima. Naime, prvi teorem objašnjava da bilo koji logički sistem koji nije krajnje jednostavan, odnosno koji ima kakav-takav širi misaoni sadržaj, može izraziti istinite tvrdnje koje se pak ne mogu izvesti iz njegovih aksioma. Drugi teorem opet kaže da se za aksiome u takvom sistemu ne može unaprijed dokazati da su lišeni skrivenih protivrječnosti. Prema tome, poenta je da nijedan skup aksioma (logički sistem) ne može biti kompletan, a pogotovo se nikad ne može uzeti zasigurno niti da je konzistentan, čak štaviše: sasvim je moguće da se u nekoj tački može pojaviti očigledna i nepomirljiva kontradikcija. Jakob Bronovski izvodi iz ovoga zaključak da je nemoguće načiniti aksiomatski sistem sa opisom svijeta koji bi mu posve odgovarao, jer ili bi se na nekim mjestima pojavile praznine koje nije moguće popuniti dedukcijom, ili bi se na drugim tačkama pojavila dva kontradiktorna aksioma; a kad se pojavi protivrječnost sistem postaje sposoban dokazati bilo šta, i više ne pravi razliku izmedju istinitog i neistinitog.

Prema tome, samo aksiom koji uvodi protivrječnost u sistem može isti da učini kompletnim, čineći ga tako potpuno beskorisnim ;)

Kakve su reperkusije ovih teorema?

Izmedju ostalog, one se ponajviše tiču percepcije koja je zarobljena potrebom za (logičkim) sistemom, kao ugaonim kamenom svakog razmišljanja i ideje koju čovjek uobičava nazvati realnom. Gedel je doslijednom primjenom pravila logičkog sistema doveo taj sistem do paradoksa, jasno predstavljajući beskorisnost sistema s jedne strane (najčešći argument onih koji zagovaraju sistem jeste navodna utilitarnost istog), dok je s druge strane briljantno razotkrio i drugu zabludu u kojoj se nalaze pristalice sistema, tako što je dokazao da sistem odlikuje dubok i suštinski nihilizam spram samoga sebe-ovo je dokazano, kao što je već pomenuto, time što sistem, nakon što uđe u neminovnu kontradikciju kad pokušava da nadopuni svoju nekompletnost, prestaje da razlikuje istinito od neistinitog, crno od bijelog, te tako obesmisljuje razlog zbog koga je i uveden-da stane u kraj neredu i ambivalentnosti.

Dakle, danas je potpuno jasno da je sistem čovjeka držao u začaranom krugu neznanja, odsustva kritičkog razmišljanja i kreativne ideje i djelanja, kao i permanentne duhovne praznine koju je generisao sistemu svojstven nihilizam i odsustvo etike. Ne treba, naravno, uopšte ni spominjati da je sistem od čovjeka sakrio estetiku, kojoj je imanentna neprestana regeneracija i pronalaženje stalno novih izvora zadovoljenja kreativnih potreba imaginativnog dijela čovječije prirode. Istina, sam proces izgradnje sistema u početku je imao i dosta pozitivnih reperkusija, i to dok čovjek još uvijek nije bio na kognitivnom nivou koji bi mu omogućio da na drugi način humanizuje sebe i svoju sredinu. Medjutim, on više ne može da pomogne čovjeku, jer ga je ovaj nadrastao, tako da svako insistiranje na očuvanju sistema nužno vodi u degradaciju čovjekovog bivstva, a koja, kako nam svjedoči XX vijek, ima i sasvim tragične oblike.

Pročitaj više

3.2.10 | 9 komentara

Poziv na dekadentnu manifestaciju: "Ko nekad sa osam"

Ajde da svi budemo dekadentni. Ne moramo dugo, eto dogovorimo se da budemo dekadentni recimo četiri noći. Naćemo nekoga sa iskustvom, da nam objasni i da nas nauči. Strašno je kako su nam zabranili svaku životnu radost. U stvari, iskren da budem, ja sam je zabranio, popeo sam se na Brdo i rekao "nemoj da se više životno radujete majku vam jebem". Naišao mi bio neki djavo da tjeram ljude da se ne raduju. Srećom, duh novog vremena zapišao je i mene, pa sam sada osvješćen i prosvjećen. I stoga vas sve zovem na žuraju. Neka ponese svak` šta ima. Ko nema ništa, neka povede nešto lijepo. Ko nema ništa lijepo da povede, neka pozove mene, da idem sa njom. Pijuckaćemo, pjevuckaćemo, plesuckaćemo, prduckaćemo, jebuckaćemo i biće nam fino.

Pročitaj više

2.2.10 | 13 komentara