„Zle duhe“ ( „Bjesove“, „Demone“)
Fjodor Mihailovič Dostojevski napisao je 1872. godine, dakle, u razdoblju između njegovih drugih remek-djela „Zločina i kazne“ (1866), „Idiota“ (1868), te „Braće Karamazov (1881). Iako je, uslovno rečeno, ovaj roman „u sjenci“ gore pomenutih, on vjerovatno predstavlja najvjerodostojniju hroniku o nihilističkom pokretu u Rusiji, koji je presudno uticao na formiranje takozvanog ruskog revolucionarnog pokreta. Inspirisan kontraverznim „Katekizmom revolucionara“ ( za koji niti danas nije sasvim sigurno da li je njegov autor Mihail Bakunjin, Sergej Nečajev ili neko treći), ovaj roman predstavlja ultimativno štivo za sve one koji imaju namjeru da se ozbiljnije posvete pročavanju ruske revolucionarne teorije, a posebno prakse. Shvatiti boljševizam i boljševike, koristeći se samo istoriografskim podacima, bez pokušaja da se shvati i njihov psihološki odnos prema svijetu i ljudima, prema poretku i revoluciji, odnosno njihovom viđenju revolucije- nije moguće, jer će se svako ko se služi (samo) tim metodom neizbježno uskoro naći u kontradikciji sa svojim početnim tezama. Namjerno spominjem boljševike, jer su oni autentični nasljednici nihilista, primarno po metodama revolucionarnog djelovanja. Ko god pokušava da osporava ovu tezu o identičnosti ruskih nihilista i njihovih nasljednika boljševika, potencirajući njihove teorijske razlike i suprostavljanja, ne razumije samu suštinu ni boljševizma niti nihilizma, niti, usudim se reći, suštinu same ljudske prirode. Sama teorija nije tu uopšte od značaja- svaki društveni pokret koji je težio osvojiti vlast imao je nekakvu teoriju, koju je oblikovao tako da mu ona na najefikasniji način pomogne da ostvari svoj jedini cilj, već pomenuto- osvajanje vlasti. Ta teorija, ideologija, samo je sredstvo uz pomoć koga se taj cilj ostvaruje. Mnogo važnije od ideologije jeste praktično djelovanje, koje, u stvari, i jeste neophodan uslov za realizaciju cilja. Tek ako se to razumije, onda se mogu razumjeti i nihilisti i boljševici. Tek ako se to razumije, onda se mogu razumjeti i svi društveni i politički pokreti u istoriji, kao i ovi savremeni i neki budući. Ta istina veoma je prosta: svaki drušveno-politički pokret imao je isti cilj- osvajanje vlasti. Svaki društveno-politički pokret koristio je „ista“ sredstva- ona najefikasnija ( inače bi bio osuđen na neuspjeh). Svaki društveno-politički pokret bio je takav, jer ga je činio čovjek prema svojoj prirodi.
U tom kontekstu djelo Fjodora Mihailoviča ima posebnu vrijednost jer ono ne samo da do u tančine analizira i objašnjava ruski nihilistički pokret u određenom istorijskom momentu- ono se odnosi na svaku ljudsku organizaciju, u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, nezavisno od mjesta na kome funkcioniše. Budući da je i sam imao značajnog iskustva sa revolucionarnim elementima ( umalo i da bude streljan zbog djelovanja u dekabristima), Dostojevski je u prilici da u revolucionarnom pokretu koji opisuje u svom djelu i sam aktivno učestvuje, a ne samo da se oslanja na pomenuti „Katekizam revolucionara“. Zbog toga, kao i zbog samog intelektualnog genija, Dostojevski je u „Zlim dusima“, možda i bolje nego u svojim drugim djelima, demistifikovao i jasno prikazao čovjekovu fizičkim i intelektualnim slabostima determinisanu prirodu.
Centralnu ulogu u romanu ima lik
Nikolaja Vsevolodoviča Stavrogina. Oko njega se bazira fabula ovog djela. Ipak, neophodno je, da bi se shvatila zamisao i ideja Dostojevskog vezana za roman, odnosno da bi se otkrile najveće zasluge i dostignuća tog romana, razlikovati centralnu od glavne, to jest, primarne i odlučujuće uloge. Ova druga ne pripada liku Stavrogina, i tu leži možda i ponajveća finesa piščevog velemajstorskog poteza odigranog u romanu, koji isti i razlikuje suštinski od ostalih djela Dostojevskog, u kojima se mjesto centralnog i glavnog lika podudaraju ( izuzetak je, donekle, u „Braći Karamazovima“, jer je tamo više glavnih likova). Štaviše, ovakvom egzibicijom, potpuno uspjelom, učinjeno je da se „Zli dusi“ razlikuju i od ogromne većine književnih djela uopšte. Takođe, Dostojevski je ponovo uspio da, kako je to jedino učinio on od svih ljudskih mislilaca, pošalje nekoliko sasvim konfrontiranih poruka u jednom te istom djelu, fantastično manipulišući čitaocima, predstavljajući se kao zagovornik samo neke od njih, dok one najskrivenije poruke kao da svi ignorišu. Uostalom, to mu je poslije smrti donijelo status nekakvog polusveca pravoslavne ruske crkve, iako je on jedan od najvećih okultista svih vremena, iako takvu reputaciju u javnosti nikada nije imao, isto kao ni Adam Smit. Likovima Stavrogina, Šatova, Lizavete Nikolajevne, pisac čitaoca namamljuje da ide onim putem kojim se inače služi kada čita piščeva djela- ovi likovi i predstavljaju karakterološke tipove kakvi preovladavaju u drugim djelima. Možda je i razlog relativnog zaostajanja u „popularnosti“ „Zlih duha“ u tome što su stavovi pomenutih likova toliko puta već izgovoreni kroz usta Raskoljnikova, Ivana Karamazova, Svidrigajlova i drugih. Zbog toga je u najmanju ruku čudno da se malo ko zapitao kako je moguće da jedan Dostojevski tako „bezočno“ pokrada samog sebe i piše jedno otrcano i osiromašeno djelo, dajući naprimjer liku Stavrogina primaran značaj u romanu.
Naravno da Dostojevski nikada ne bi tako omalovažio ni čitaoca niti sebe. Nema niti jednog njegovog rada koji bi bio ponavljanje nekog drugog, ili koji bi predstavljao uvertiru za neki drugi. Svako njegovo djelo sadrži originalan kvalitet sadržan u njemu samom, i samo za njega. Ako bi neko taj odnosni kvalitet pronašao u dva ili više djela, onda on ne bi dobro proučio ta djela. Taj „originalni kvalitet“ „Zlih duha“ upravo se nalazi u glavnom liku romana, odnosno glavnim likovima, koje pisac smišljeno stavlja u drugi plan, nastojeći da jednog od njih omalovaži i učini, da se tako izrazim, neosobenim. Neosobeni, „obični“ likovi kod publike ne stvaraju bogzna kakav utisak, jer naizgled nemaju one osobine kakve bi jedan pristojan glavni lik trebao da ima. Drugi glavni lik, opet, „darovan“ je ludilom, sam inače bez ikakvih pretenzija da u romanu odigra bilo kakvu „važniju“ ulogu osim da čitaoca povremeno uveseli svojim filozofskim pogledima na život. Guranjem u drugi plan glavnih likova pisac je uspio i da glavnu poruku romana prikrije od čitaoca, ne bi li tako zaštitio i sebe i njega. Jednim likom Dostojevski prikazuje nadnaravno biće, realnom ljudskom svijetu nepojmljivo- u liku Kirova, a drugim, značajnijim, on pokazuje čovjeka onakvim kakav on jeste, nepatvorenim, a kakvim ljudi žele da zaborave da jesu- u liku
Petra Stepanoviča Verhovenskog.
(Ruski) romantizam, bio on liberalan, konzervativan, revolucionaran- umire ( Stepan Trofimovič Verhovenski); Dostojevski, samo njemu svojstvenom ironijom, kroz čitav roman se podsmijava čestitom
Stepanu Trofimoviču, otkrivajući sve njegove nedostatke i protivrječnosti, i na taj način provokativno postavlja pitanje da li je romantizam, u stvari, ikada i postojao, ili je on, determinisan čovjekovom prirodom, mogao da se vine samo do šešira plemenitog Stepana Trofimoviča.
(Ruska) plemenitost ispušta dušu sa
Šatovom. I ovdje je postavljeno pitanje sadržaja i kvaliteta te plemenitosti, odnosno, da li plemenitost, kao nekakva apsolutna kategorija postoji, i da li je ikad postojala- da li je plemenitost bezuslovna, ili ona postoji jedino u vezi sa zadovoljavanjem čovjekovog samoljublja. Šatov, povrijeđenog samoljublja, isprva prilazi nihilistima da bi bio što bliže uzroku povrede tog svoga samoljublja ( poput većine likova Dostojevskoga, poput većine ljudi, zapravo, i on ima onu jasno izraženu mazohističku crtu u karakteru, koja čovjeka tjera da se stalno zbog nečega kaje, i da tako, na perverzan način, u stvari podilazi svome samoljublju). Potom ih napušta, jer mu to još više zadovoljava samoljublje, da bi potom, opraštanjem ženi koja ga je izdala i osramotila, zadovoljava ego i samoljublje u mjeri koja je najviše moguća čovjeku. Dakle, i plemenitost je određena čovjekovom prirodom, što znači da, kao apsolutna kategorija- nikada i nije postojala. Ipak, kakva god da je- i ona umire sa Šatovim.
(Rusko) buntovništvo se vješa sa Nikolajom Stavroginom. To buntovništvo treba shvatiti kao čovjekovo nezadovoljstvo i nepomirenje s tim da bude ono što jeste- čovjekom, a, s druge strane, nemogućnošću i nesposobnošću da postane nešto drugo što nije čovjek. Od malena vaspitavan da je „drugačiji“ od drugih ljudi, razmažen i od strane pisca, Stavrogin rano uviđa da ne može postati ništa više od čovjeka. Zbog toga odlučuje da, u skladu s onom Aristotelovom, postane bar zvijer, nadajući se da će tako zadobiti poštovanje od okoline, iako to samom sebi ne priznaje. Slično Šatovu, on pokušava da pobjegne od svoga samoljublja, pa nije čudno da su njihovi putevi u romanu toliko prepleteni. Centralno mjesto Stavrogina u romanu, pored pomenutog piščevog motiva, može se objasniti i procentualno velikim brojem ljudskih jedinki koje na stavroginski način ližu rane ranjenom samoljublju. On svoje buntovništvo završava samoubistvom, kao jedinim načinom da se izbjegne sučeljavanje sa poražavajućom činjenicom da je i dalje ostao čovjek,s jedne strane, a s druge, da učini posljednje zadovoljenje svome samoljublju, impresionirajući široki publikum koji će saznati za njegov čin. Ovakvi motivi, potpuno različiti od onog Kirovljevog, neće imati ni istu posljedicu.
(Ruska) ljubav je pretučena do smrti na kaljavom makadamu zajedno s
Lizom Nikolajevnom. I s njom je stvar poprilično problematična. Naime, isti problem apsolutnosti javlja se i kod nje, samo što su ovdje, čini se, samoljubivi interesi još izraženiji. Ona, racionalno, najviše računa vodi o samoj sebi, pa uslijed toga nije posebno zainteresovana za želje subjekta na koji ima pretenzije. Liza Nikolajevna nimalo nije impresionirana osjećajima Nikolaja Stavrogina prema Darji Pavlovnoj, naprotiv, ona prirodno nastoji da eliminiše suparnicu s bojnog polja. Poput Stepana Trofimoviča, i ona ima potrebu za teatralnošću, nalazeći za izuzetno simpatično da u svakoj prigodnoj situaciji manifestuje veličinu svoje uzvišene emocije. Sve u svemu, ona je skončala, zajedno sa svojim vjernim psom Mavrikijem Nikolajevičem, uslijed gnjeva koji je izazvala svojom pojavom pred uznemirenim demosom.
(Ruski) red i zakon, zajedno sa poštovanim
fon Lembkeom, prije nego što podlegne, prvo će šenuti pameću. Čak i uz takozvane moralne vrline, te nesumnjivu želju da se poredak sačuva, fon Lembke ne uspijeva da izađe na kraj sa svojom šarmantnom suprugom i hrpicom studenata i mlađih činovnika. Svečani bal za guvernante, kao težak teroristički akt, dovešće carskog administratora bukvalno do ludila, iz kojeg je, nažalost, izlaz vodio jedino u smrt.
(Ruska) patrijarhalnost, otjelotvorena u madame
Varvari Petrovnoj Stavroginoj, iako sa sluhom za novo i moderno, ipak zadržava onaj aristokratsko uzdržani i blago podsmješljivi stav prema dešavanjima koja se odvijaju. Naravno, bez ikakve snage da utiče na bilo šta. Napuštena i osramoćena i od samoga sina. Nedovoljne inteligencije da na osnovu iskustva i rasuđivanja o događajima pravilno ocjeni ljude i njihove postupke, a kamoli da utiče na njihove akcije. Ona ne umire, nju čeka daleko strašnija sudbina- da ćutke nemoćno sve to posmatra.
( Ruska) nesloboda- vrši samoubistvo s
Kirovom. Za razliku od drugih likova, Dostojevski Kirova ne ograničuje relativnostima- on je jedini lik koji je darovan nadljudskim svojstvima. Snažno aludirajući na Hrista, Dostojevski pokazuje da iskren čovjekoljubac, ili, preciznije rečeno, onaj koji čovjeka vidi oslobođenog od njegovih nedostataka koji mu ne dozvoljavaju da bude slobodan ( u stvari, tada je on čovjekomrzac, jer ga mrzi onakvog kakav je, i hoće da od njega postane nešto što ovaj nije), mora da izvrši samoubistvo da bi prvo sebe oslobodio, da više ne bude čovjek, a, s obzirom na Aristotelovu, ko nije čovjek niti zvijer- taj je bog, i on namjesto čovjeka, oličenja nesavršenosti, postaje bog, biće iznad čovjeka, obivstvovenje savršenosti. Kirovom Dostojevski šalje provokativnu, ali jasnu poruku, koju, ipak, većina njegovih čitalaca uglavnom ignoriše. Epohalno pitanje, zbog čega ljudi tako bezobrazno malo vrše samoubistva, kao da je prečula i publika i crkva. Odgovor na ovo pitanje traži i sam Kirov, ali ne dolazi do zadovoljavajućeg odgovora. Jedini odgovor koji bi onda preostao, makar i ne bio zadovoljavajući, jeste da na ljude ne treba trošiti energiju da bi se oslobodili. Čim pokuša da oslobodi druge, čovjek postaje sam beznadežno neslobodan, osudjen da luta po pustinji svijeta daleko od samoga sebe jer je kvalitativno svojstvo ljudi da su robovi. Ukoliko se oslobodi ovih zabluda i okrene samo sebi, pojedinac ima šansu da bude konačno oslobođen. Da bi to postao, da bi prestao biti neslobodan, to jest čovjek, pojedinac čovjeka mora ubiti, da bi onda postao bog, biće slobodno i nesputano. Shvativši ovaj cilj, Kirov zato i vrši samoubistvo- da bi na najbolji način dokazao potpuno jasno zna zbog čega to čini, da iskaže prezir prema neslobodi i iskaže hrabrost neophodnu za slobodno biće. U tome je fundamentalna razlika između njegovog i čina Stavrogina- Kirov to čini jer se ne boji straha, dok Stavrogin to čini upravo iz straha.
I dok romantizam, plemenitost, buntovništvo, ljubav, red i zakon umiru, na kraju preživljava samo Čovjek ( Petar Stepanovič Verhovenski). Čovjek svjestan samog sebe. Oslobođen lažnih predstava o gore pomenutim fenomenima. On ne samo da je ubjeđen u njihovo nepostojanje kao apsolutnih kategorija, već ih u potpunosti demaskira i izvrgava ruglu u svakoj prilici ( bonjour, a ne merci). Samim svojim preživljavanjem, a njihovom smrću, Petar Stepanovič najbolje dokazuje njihovu neistinost. Čovjek ne poznaje idealne kategorije, koje su mrtve, dakle, ne postoje, jer on nije idealan, i zato živi i jeste. On nije slobodan, on nije savršen, ali on preživljava. Jedino on. Suština revolucionarne misli i kod nihilista i kod boljševika jeste da se sve idealne kategorije odbace. Nema ljubavi, saosjećanja, prijateljstva, plemenitosti, uzdržanja, čestitosti, hrabrosti, doslijednosti- ničega od toga nema. Samo pokvareni, neslobodni i stvarni čovjek. Takvom čovjeku nijedan drugi čovjek, nijedna ljudska institucija niti ljudska imaginacija ne mogu biti nadređeni, jer nemaju pravo na to- niko nije bolji od drugog, jer su svi jednaki u pokvarenosti i neslobodi. Zbog toga je neophodno srušiti sav stari svijet zasnovan na lažnim vrijednostima, gdje je čovjek prinuđen da se kaje i stidi samoga sebe. U tom smislu, Petar Stepanovič je, zasigurno, najveći humanista od svih likova Dostojevskog u svim njegovim djelima. Za razliku od Kirova, kome je glavni cilj da ubije čovjeka.
Petar Stepanovič naređuje likvidaciju Šatova da bi eliminisao lažnu plemenitost kod čovjeka. On se toliko uzda u Stavrogina, jer ovaj svojom pojavom i elokventnošću daje ljudima neophodni anestetik prije nego što im se amputiraju njihove lažne idealne kategorije- uvjereni da je „posebni" Stavrogin, a ne „obični" Petar Stepanovič, vođa famoznog udruženja, ljudi još uvijek neće ostati preneraženi kada vide koliko je ogoljen i jednostavan i novi čovjek i novo društvo. Naravno, Petar Stepanovič ovo čini iz taktičkih razloga- revolucionari organizaciono još uvijek nisu spremni da osvoje političku vlast. I ovime on još jednom pokazuje svoju superiornost nad ostalim likovima, izraženu smislom za praktično djelovanje, koje je od krucijalne važnosti u realnome svijetu. Takav kakav jeste, Petar Stepanovič Verhovenski predstavlja najbolji primjer savremenog čovjeka, i njegovom anticipacijom, Dostojevski je postigao svoj najznačajniji filozofski rezultat.
