Hi quest ,  welcome  |  sign in  |  registered now  |  need help ?

Changes ;)

Written By Milko Grmuša on 30.4.10. | 30.4.10

Dragi moji gosti, blogče je dobilo novi domen ;) Dok se sve ovo malo uhoda, a i dok se ja, duduk za tehnologiju, malo snadjem, biće vjerovatno nekih problemčića u funkcionisanju bloga (kažu, ne bi to trebalo trajati sve ukupno duže od 48 časova). Ono što mogu na prvu da primjetim jeste da se ne vide prethodni komentari (dakle, nisam ih ja obrisao, hehe ;)), pa se nadam da će se to sve uskoro ustabiliti.

Pozdrav svima ;)

30.4.10 | 13 komentara

Slomi nogu, uveseli me čovječe ;)

Primjećujem na sebi u posljednjih dvadesetak godina da me sve više i ozbiljnije hvata jedan izrazito negativan osjećaj spram nekih opšteprihvaćenih društvenih normi. Što je kontradiktorno, s obzirom da taj moj osjećaj zapravo korespondira sa stavovima većine ljudi. Na taj način čovjek u sebi spaja i anarhistu i liberalnog demokratu, u klasičnom smislu tog pojma, ali i jednog finog ciničnog konzervativca, koji obavezno prvo obuva levu patiku i kupuje Politikin Zabavnik.

Naime, uhvatim često samog sebe kako navijam za one fudbalere i navijače koji trče po terenu, a potom i izvan njega, da uhvate i na mrtvo ime premlate sudiju. Ne mora sudija da bude bilo šta kriv, zapravo, može da sudi za udžbenike, ali, eto, meni srce puno kad krenu da ga vijaju :). Ja onda razdragano navijam da ekipa kroz šake propusti i pomoćnog sudiju, sa sve delegatom. Ne znam zašto, samo znam da volim kad biju sudije.

Potom, obožavam da gledam umjetničko klizanje, skijaške skokove i spustove, kao i formulu jedan. Zar postoji ljepši osjećaj od onog kad vidite neku klizačicu ili klizača (ili oboje), koji čitavog života mukotrpno treniraju, koji se odriču svega i svačega da bi uspjeli u tom svom poslu, e kad oni kližu tako, i taman da naprave neki još i bezazlen pokret, a onda-padnu :)))) Pa to meni odmah produži život za tri godine :D Tu sliku samo da vidite, oni, jadni, pali, pa ustaju, pa se trude da naprave sad tu neke spektakularne piruete, da poprave utisak, a ja se veselim i smijem k`o malo dijete, razdragan da vam to ne mogu ni opisati. "Nja nja nja nja, kližite sad koliko `oćete, najebali ste, nema medalje" :D :))). I još kad se zaplaču..a mila majko..ja skačem po kući, zovem ljude da podijelim sa njima tu svoju radost i ushićenje :D Iz sličnih pobuda gledam i skijanje i formulu-čekam da neko padne, ili da se ona auta slupaju. Zamislite, vozi čovjek 300 na sat, ili koliko već, prešišao sve ostale, zadnji krug, i-pukne guma! :D :D :D Šta, mislim stvarno, šta može tako fino da uljepša dan? ;)

Ili oni tamo pjesnici. Nebitno jesu mladi ili stari, jesu žene ili muškarci. Znate ono, objave oni tamo neke bezvezne knjižetine, pa prave promocije. Izuzev njihove rodbine i prijatelja, i par po službenoj dužnosti prisutnih novinara, tu, normalno, niko ne dodje ;) Pa onda oni rezignirano kenjaju kako kod nas vlada primitivizam, kako ljudi nemaju senzibiliteta da ukapiraju njihov genij, i tako to, znate već. Hehehe, budale jedne. Pa to je jedino što vrijedi ovde, što ljudi ne čitaju te retarde. Sve njih treba javno bičevati, mada priznajem da je javno ignorisanje još i bolje ;)

Ili eksperti. Koje god da su provenijencije. Žale se kako njih niko ne sluša, a oni eksperti. Kod njih me uveseljava kad konačno i bespovratno bankrotiraju, pa piju kliparu onda u nekom ćumezu sa nekim smrdljivim klošarom. Njega dave svojom životnom pričom, ovaj ih k`o sluša, da bi im na kraju, iskreno i prostodušno, podrignuo u po face. I da onda neko ne kaže da estetika života nije magična ;)))

30.4.10 | 11 komentara

Da li je nama znanje uopšte potrebno?

Written By Milko Grmuša on 28.4.10. | 28.4.10

   „Ko nije sa nama, taj je protiv nas“. Čujete ovo geslo često u domaćem političkom diskursu.Stranački funkcioneri u ovo predizborno vrijeme posebno vole da glasačima pošalju poruku da svako ko ne glasa upravo za njih, taj direktno radi za one druge, a koji su, kako kažu, najgrđi, najkorumpiraniji i najnesposobniji. Tako se politička borba svodi na najprimitivnije vrijeđanje oponenata, što i ne čudi, s obzirom na nedostatak smislenih, kreativnih i konzistentnih programa. O poštenim i kvalitetnim kadrovima da ne govorimo.
            Šta je uzrok ovakvoj negativnoj praksi? Gdje joj je korijen? Može li se promjeniti?
            Prije svega, da biste mogli koliko- toliko korektno da upoznate političku kulturu nekog kolektiviteta, prvo morate da detektujete neke njegove osnovne karakteristike, a koje se tiču mentaliteta, kulturnog senzibiliteta i odnosa čovjeka prema čovjeku u odnosnom kolektivitetu. Nakon toga je lakše pojmiti i suštinu političkih odnosa u toj zajednici.
            Ukoliko konsultujemo istoriju srpskog naroda dolazimo do jasnog zaključka da je on nevjerovatno dugo živio ili pod otvorenim jarmom što domaćih što stranih gospodara (feudalna srpska država i otomanski polumilenijski period), te da je svega nekoliko decenija, manje ili više, bio prepušten samom sebi, a dok se nije našao pod crvenim boljševičkim zulumom. Prema tome, jasno je da za cijelo to vrijeme narod bio lišen mogućnosti razvijanja kritičke svijesti prema samom sebi,  što je donekle i logično kad trpite otvorenu diktaturu stranog ili domaćeg vlastodršca. Međutim, problem srpskog naroda determinišu dva fenomena: s jedne strane, tu je nastanak servilnog odnosa prema vlasti, koji karakteriše poprilično niska potreba poltronisanja svakome ko je iznad, dok je s druge strane karakteristično odsustvo ma i pokušaja bilo kakvog objektivnog samoposmatranja (u mjeri u kojoj je uopšte moguće da se čovjek objektivno posmatra), odnosno nedostatak bilo kakvog kritičkog rezona o sopstvenoj ličnosti, a što se opet manifestuje prekomjerno nadmenim, a nerijetko i ponižavajućim ponašanjem prema onom ko je ispod. Jasno je, dakle, da poslovica „u dobru se ne ponesi, u zlu se ne ponizi“ i nije ostavila bogznakakvog odjeka kod nas.
            Kakogod, zato je ovdje izuzetno aktuelna poslovica „da komšiji crkne krava“, a koja, uz gorenavedeno, vrlo ilustrativno svjedoči, ukoliko ćemo pošteno, o primitivnosti našeg naroda. Ne treba se tu nešto stidjeti ili srditi zbog toga. Kao što je već spomenuto, imajući u vidu istorijske činjenice i uslove u kojima je egzistirao, logično je da naš narod nije imao ni vremena ni mogućnosti da se izdigne na kvalitativno novi nivo svijesti. Stoga je ta svijest ostala na srednjevjekovnom nivou. To ne bi, naravno, bio problem da smo još uvijek u srednjem vijeku i da drugi nisu zakoračili u dvadeset i prvi.
            Konfučije je rekao da je najopasniji onaj koji ne zna da ne zna. Sokrat je govorio da ljudi nisu namjerno zli, nego iz neznanja, jer treba znati šta je dobro, da bi se dobro činilo. Inspirisani antičkim filozofima i humanistima, a podstreknuti naučnim istraživanjima koja su zdrav razum i logiku takoreći rehabilitovala nakon nekoliko vijekova krutog crkvenog dogmatizma, evropski mislioci osamnaestog vijeka Volter, Dejvid Hjum, Ruso, Didro i drugi su pokrenuli širok i revolucionaran talas reafirmacije kritičkog promišljanja, promovisanja znanja, borbe protiv tabua, a koji danas poznajemo pod terminomprosvjetiteljstvo“. Njihova ideja bila je da se znanjem čovjek oslobodi stega primitivizma, bijede, bolesti i nesreće. Njihov cilj bila je emancipacija pojedinaca, nacija i država, zasnovana na znanju i učenju, a koja bi rezultirala slobodnim odnosima između ljudi. Da bi se to postiglo, cijenili su, potrebno je da čovjek kritički posmatra kako svoju okolinu, tako i samog sebe, te da ne prihvata a priori bilo koju tvrdnju koju zdrav razum ne može da potvrdi. Bili su čvrsto uvjereni da čovjek proširenjem svog znanja i percepcije otkriva postepeno i prirodne i moralne zakone, odnosno da što više zna, postaje i više moralan, a kako je govorio Sokrat.
            Ideje prosvjetitelja su se postepeno proširile Evropom, posebno nakon Francuske revolucije, na čijim je tekovinama zasnovana većina država savremene Evrope i svijeta, makar formalno. Jednakost pred zakonom, zaštita privatne svojine, sekularna država, ograničenje državne samovolje i sloboda pojedinca-sve su to principi koje su afirmisali prosvjetitelji. Takođe, pod njihovim uticajem desile su se značajne promjene i u medicini, filozofiji, psihologiji, ekonomiji i drugim oblastima čovjekovog djelovanja. Ove promjene značile su kvalitativno poboljšanje života čovjeka i naroda, rast životnog standarda, obogaćenje kulture, poboljšanje položaja žene, promjenu odnosa prema afričkim narodima i, uopšte, humanizaciju čovjekovog bivstvovanja. I, kao što je već naglašeno, sve te promjene bile su determinisane kritičkim promišljanjem i neprestanim širenjem znanja.
            E sad, ukoliko se ponovo osvrnemo na našu istoriju, evidentno je da je epoha prosvjetiteljstva kod nas trajala relativno kratko, da je bilo isuviše malo domaćih prosvjetitelja i da su društvene reforme u većoj mjeri bile plod prostog recipiranja formalnih rješenja drugih naroda i država (na primjer, Srpski građanski zakonik, kao pravni akt koji je imao izuzetnog uticaja na privredni život Srbije devetnaestog vijeka, bio je maltene potpuna kopija Austrijskog građanskog zakonika), nego što su bile rezultat unutrašnjeg razvoja i sazrijevanja. To je imalo za posljedicu da dobar dio novih „pravila igre“ ljudi nisu shvatali kao dio srpske tradicije i mentaliteta, što i nije bilo netačno, pa se tako počeo javljati sve žešći otpor prema tim „novotarijama“, a, naposlijetku, i prema čitavoj Zapadnoj Evropi, njenoj kulturi i dostignućima. Zapravo, kod jednog znatnog dijela stanovništva postojala je percepcija otvorene kolizije vrijednosti domaće i zapadnoevropske kulture, iako je malo ko od pobornika takvog razmišljanja imao bilo kakvog pojma o suštini kako zapadne misli, a posebno o ideji samog prosvjetiteljstva. Zanimljivo je da je, zapravo, veći dio intelektualne elite Srbije druge polovine  devetnaestog vijeka bio je oduševljen prosvjetiteljskim idejama, i na njima je, između ostalog, i zasnivao program nacionalnog ujedinjenja. Slična uvjerenja, štaviše, imali su i vladaoci u Srbiji, a posebno knez Mihailo Obrenović. Međutim, problem i vladaoca i intelektualne elite bio je što su narod isključivali iz procesa, smatrajući ga, donekle i opravdano, zaostalim i nesposobnim da pojmi suštinu odnosnog procesa civilizovanja zemlje. Ali, stvar je u tome da bez naroda ne možete da civilizujete zemlju. I umjesto da su otišli u taj narod, „na izvor po vodu“, oni su ga sa aristokratskom arogancijom ignorisali, čime su učinili medvjeđu uslugu cijeloj ideji. Običan svijet se tako sve više okretao nazad tursko-palanačkoj kulturi i njenim „vrijednostima“, elita je, gnušajući se naroda, okretala glavu ka zapadu, i jedna tako razroka zemlja nije, prirodno, mogla da vidi kuda sve to ide. A išlo je prema novoj totalitarnoj ideologiji, produženju mraka i nastavka nacionalnog propadanja. Boljševicima nije bilo teško da ubodu svoj pakleno crveni barjak zla u tlo jedne takve zemlje.
            I šta onda imamo? Jednu kolektivnu svijest prožetu dogmatizmom (nebitno koje provenijencije, dogmatizmi se suštinski ne razlikuju), autističnu i nespremnu na kritičku analizu. Samim tim, i nekreativnu. U takvoj situaciji ne možete da očekujete razvoj i proboj novih ideja, njihovu analizu i poređenje, a, samim tim, ni bitno unapređenje života ljudi ovdje. I onda ne čudi da vam se suština političkih odnosa, a od kojih, shodno uhodanom servilnom načinu razmišljanja, koji odlikuje strah od individualne odgovornosti, većina ljudi ovdje očekuje poboljšanje svog standarda, svodi na „ko nije za nas...“.
            Danas, poslije svega toga, vrlo je teško razdrmati jedan, svakim zlom i nesrećom, istraumirani narod. Unutra je malo kreativnog potencijala, a i ono što ga ima okolina doživljava sa podsmijehom, uslijed nerazumijevanja i sopstvenog neznanja. Spoljni nadražaji dočekuju se neprijateljski, jer je, istinu govoreći, spolja uglavnom i nisu dolazili prijateljski i dobronamjerni signali, naprotiv. Međutim, ukoliko se veoma brzo ne dese drastične promjene u percepciji, a koje otprilike treba da budu onih karakteristika i elemenata koji su bili imanentni i samoj suštini prosvjetiteljstva, u skladu sa novim vremenom naravno, treba biti svjestan da će do konačnog kraha ovog naroda, uključujući i biološki, doći tragično brzo.


28.4.10 | 18 komentara

Da možda ne kenjate previše?

Written By Milko Grmuša on 26.4.10. | 26.4.10

Inspirisan Miljinim komenatorm na post Evropska Zvezda, u kojem je spomenula emisiju Da možda ne Olivere Kovačević u kojoj su gosti bili Pedja Danilović, Dule Vujošević i košarkaši Partizana Pera Božić, Dušan Kecman (braaaaaaavoooooo Kecmane na onoj tričetini sinoć, btw :))), Aleks Marić i Slavko Vraneš, pogledao sam odnosni snimak na You Tube-u (video na kraju teksta), i ostao duboko razočaran stanjem novinarstva u zemlji Srbiji.

Naime, koncept te emisije je, kako sam ja to doživio, sljedeći: tu su neki gosti, tu je publika, i tu je voditeljica. Voditeljica emisiju doživljava kao stand-up show, u kojem ona, naravno, ima glavnu ulogu, a svi ostali, uključujući i goste, treba da joj se dive i služe kao kolorit. Ona priča 400 na sat, morao sam nekoliko puta da vratim snimak, da čujem šta je zapravo rekla (a vi zamislite kako je onima koji emisiju gledaju na TV-u ;)). Sem što priča, tu su i neki neartikulisani pokušaji osmjehivanja, mizerne šale i doskočice (znate onaj osjećaj  dok gledate neki film počnete da se stidite umjesto nekog idiota koji se tu blamira, iako nemate bilo kakve realne potrebe za tim: e takav filing je često hvatao mene dok sam gledao video), a, bogami, i jasna prezentacija finih butkica, koje, ovom prilikom, zaista moram da pohvalim ;)

E sad, s obzirom da je, kako se čini, ta emisija, sa sve svojom voditeljicom, vrlo popularna u Srbiji, da je čak svrstavaju i u neko, k`o biva, ozbiljno novinarstvo, ja postavljam pitanje: "jel` se danas pod ozbiljnim novinarstvom u Srbiji podrazumijevaju dobre noge novinarke?". Vid`te, ja zaista i najiskrenije nemam ništa protiv toga, dapače. Veliki sam poštovalac finih nona, i ko me imalo poznaje može to da potvrdi ;) Ja podržavam takvu praksu. Dajte, brate, dobre mačke na televiziju, da imam šta da vidim.

Međutim, treba onda biti i do kraja iskren. Prije svega, meni nije jasno zašto je gospodjica (ili gospodja?) zvala najuspješniji kolektiv u zemlji Srbiji (nadam se, i u Evropi ;)). Oni se, jednostavno, ne uklapaju u takve emisije. Košarkaši Partizana su redom dobri i fino vaspitani momci, koji ne intrigiraju javnost tračevima i skandalima, nego odličnom košarkom. Košarkaši Partizana imaju elementarnu kulturu da ne upadaju u riječ onome ko priča.Kako onda da uopšte prozbore neku pored Olje koja, jednostavno, ne prestaje da priča?!

Dalje, očigledno je da tema odnosne emisije nije bila košarka. Jer, da jeste, istu ne bi vodila zgodna Olja, koja, kako se pokazalo, nema dvije blage o košarci. Ja to zbilja ne kapiram-ono, ne može svaki novinar sve da zna, ali, složićete se, neko ko u svoju emisiju pozove, na primjer,  fizičara, i želi da priča nešto o njegovoj profesiji, ipak mora bar da je čuo za E=mc2 ;)

Ja mislim da je nešto najnormalnije da ljudi pričaju u medijima o onome što znaju da rade. Valjda je to i smisao medija- da informišu javnost o relevantnim činjenicama i stavovima. Javni servisi bi posebno to trebali da čine. Ovako, RTS je pretvoren u Pink, gdje se fura jedan fazon da se publika i gledaoci uveseljavaju nekim potpunim bedastoćama i primitivnim impulsima. Jednu fantastičnu priliku da se javnost upozna sa ponajboljim klubom u Evropi nespretna novinarka upropastila je svojim amaterizmom.


Amateri, noge bliže, a ruke dalje od profesionalaca ;)


26.4.10 | 16 komentara

Evropska Zvezda

Written By Milko Grmuša on 24.4.10. | 24.4.10

Krilaticu s naslova osmislio je, koliko me sjećanje služi, Žikica Andjelković, bivši predsjednik Košarkaškog kluba Crvena zvezda. Andjelković, kadar DS-a, promoter sicilijanske frizure i načina poslovanja, uzeo je hrpu kredita po dolasku u Zvezdu, i napravio jednostavan sistem-"ja uzimam pare sebi, a vi ćete ih kasnije vraćati povjeriocima". Žikica je, izmedju ostalog, ostao upamćen i po tome što je svake godine čvrsto obećavao da Zvezda "sledeće sezone osvaja prvenstvo i ide u Evroligu". Fraza "sledeća sezona", mirne duše, može da postane novo ime nekada uglednog kluba, ukoliko povjerioci odluče da joj oduzmu dosadašnja obilježja, koja su ljudi iz Zvezde, vjerovali ili ne, takodje založili. Uostalom, KK Sledeća sezona već, na izvjestan način, i postoji :)) 

Slična sudbina strefila je i Fudbalski klub CZ, što i ne čudi, imajući u vidu činjenicu da su brigu o njemu preuzeli Miškovići, Goran Vesić (Žikicin sicilijanski pobratim i, takodje, DS-ovo čedo) i slična bratija (btw, Vesić je bio i član uprave KK CZ ;)). S obzirom na odnosni naziv i političko opredjeljenje, CZ `ladno može da promjeni ime i u ŽZ (Žuta zvezda). Pitanje je samo hoće li bolesnik uspjeti, ovaj put, da preživi žuticu ;)

Međutim, ništa od svega toga nije tema ovog teksta, no samo uvod ;) Poenta je da nam je Zvezda evropska. Možda malo i previše evropska, hehe :)). Naime, prije neki dan, u duhu evropske prakse i toplih odnosa, srbijanski pederi su javno i otvoreno podržali Crvenu zvezdu. Iskreno, dugo se nisam tako fino i slatko smijao :)) Znate ono, kao kad rodjaci kažu "pa oduvek je bio pomalo čudno dete" :)))). Zanimljivi su i komentari javnosti :)) 

"ne trebaju im zvezdaši dozvoliti da igraju u odbrani,bili bi im uvek u "zaleđu",ha,ha.."


"kakvo podilazenje Delijama. Da ne kazem uvlacenje u ..."


"predlazem da se ove godine gay-parada odrzi na Marakani!!! peticija je u toku......"

Čini se da je virus lako prenosiv, i ostaje i kad se ode iz CZ. O tome svjedoči primjer nekadašnjeg fudbalera ovog kluba, Nemanje Vidića, koji je postao opsesija Boy Georg-a, koji ne krije da bi rado nategao srpskog reprezentativca :).

Sve u svemu, moram reći da kao zakleti partizanovac apsolutno podržavam riječi Duleta Vujoševića da je Partizanu u Srbiji najveći rival Hemofarm. Ipak, da bi vam neko bio najveći rival, on mora da ispunjava neke elementarne kriterije ;). Od sad preporučujem partizanovcima da ne zadirkuju zvezdaše, em nam nisu rivali više, em su postali poprilično senzibilni :)))), pa da se ne uvrijede :)). 


24.4.10 | 12 komentara

Gledanje u kristalnu kuglu ;)

Written By Milko Grmuša on 23.4.10. | 23.4.10

Eto, juče sam se malo šetkao gradom, i uočavao stvari. Šteta, dan baš nije obilovao nekim posebnostima važnim za uočavanje, al` dobro sad. Idu ulicama ljudi, idu žene. Uglavnom, kao što i sami već pretpostavljate, lica su smrknuta, pa sam se poslije nekoliko pokušaja manuo zaludne rabote, te ih više nisam niti gledao. Naravno, shodno reputaciji Banje Luke, bilo je tu i finih šetajućih djevojčica, a njih je grehota ne pogledati ;)

Kad mi je šetanje dosadilo, odlučim da sjednem i `danem malo dušom :) I tako, sjedim fino, sjedim. Preko puta moje klupice vrtić. S obzirom da sam do krajnje mjere infantilan, gledam čega se djeca igraju, željan da i mene pozovu, pa da se igram i ja :)) (nemate pojma, btw, koliko mi nedostaju klikeri :( ne kapiram zašto ljudi poslije izvjesnih godina više neće da se igraju). Vidjevši da me malci ne fermaju ni dva odsto, razočaran se prepustim jednom od rijetkih zadovoljstava koje preostaje matorim ljudima poput mene- zluradom promišljanju šta će ko od tih klinaca da postane u životu.

Prvo počnem ozbiljnije da analiziram nekog švrću što se igrao sam, odmaknut podosta od ostatka tih malih bandita. "Ohohohoho", pomislih, "ovaj je pametan". Od njega će postati umjetnik ili klošar. Gledam malog, nekako mi ga žao. Al` dobro, imaće bar nekoliko lucidnih momenata u životu.

Potom su tu trojica koji igraju neku interesantnu mješavinu fudbala, košarke i rvanja. "Nema šta", ozarih se, "evo i budućih zajebanata, pjandura, lola i, na kraju, finih, porodičnih ljudi, koji će tamo negdje u svojim pedesetim da igraju isti ovaj sport, poslije sedme ture". Dragi su mi takvi ljudi.

Heh..iza njih su tri curice, igraju se nekim lutkama, i glasno se kikoću. "Kokoške", maltene dreknuh oduševljen. Ove će već krajem osnovne da obilaze "kul" mjesta, do polovine srednje lice će zaboraviti kako im izgleda lice bez tri sloja šminke, a studije će prekinuti zbog braka sa nekim budžom, dvadeset godina starijim od njih. Poslije će iste nastaviti, ali će ih strefiti razvod. Međutim, bez obzira na sve te neugodnosti, njih tri će uvijek imati jedna drugu, kad god se na tri stotine metara skapiraju na ulici viknuće "Miiiiiiiiiiiicooooooo!!!!" i poletjeće svojim krilcima da se grle, ljube i pričaju jedna drugoj "ko-ko-ko-ko-da-ko-ko-da".Da ne bude zabune, ja sam kokoške uvijek gotivio, a mislim da su i one mene ;) Ono, nikad ne bih mogao da budem u vezi sa nekom od njih, ali kao pajtos, svakako. Zapravo, to su dobrodušna bića, i kad ih ukapirate, možete sasvim dobro da se gotivite sa njima ;)

Na samom kraju igrališta djevojčica i dječak se igraju nečega sa loptom, pri čemu je lopta više neophodni rekvizit da se bolje priča ;) "To je lijepo", nasmješih se, "ovo su najbolji prijatelji za čitav život". Pajtosi, brat i sestra, možda i ljubavnici ponekad, možda ne. Ovi su od one vrste koja jedno rugom drži glavu pri povraćanju duše od alkohola, koji lažu roditelje onog drugog da bi se dao izgovor za nešto treće. Ovi mi se sviđaju :)

Onda ukapirah da se, zapravo, nikad ništa ne mjenja ;)


23.4.10 | 14 komentara

Ana Ivanović i proces evropskih integracija

Written By Milko Grmuša on 21.4.10. | 21.4.10


Reče mi prije nekoliko sedmica jedan moj prijatelj, Englez, dok smo sjedili u bašti Hotela Bosne i posmatrali banjolučke prirodne ljepote, da mi Srbi, zapravo, ne bismo imali nikakvih problema da smo svi (ili makar znatno većinski) lijepi kao jedan par koji je upravo bio prolazio tad ulicom. Ja se već bio spremio da reagujem na njegovu bezobraznu seksističko-nacionalističku provokaciju, ali se potom malo zamislih. A čim se zamislim, izostaju mi reakcije.
Neka priča ko šta hoće, ljepota je ljudima nevjerovatno važna. Uopšte sad ne želim da pišem o onim silnim milijardama koje odlaze u kozmetičku industriju, estetsku hirurgiju, promotivne džinglove koji veličaju Lijepo. Pričamo o onoj iskonskoj potrebi čovjeka za estetskim doživljajem. O potrebi koja je tik uz one elementarne fiziološke potrebe, a kod nekih i ispred ovih. Pričamo i o strahovima, kompleksima, nadama, snovima. Pričamo, na izvjestan način, o strasti. A strast je nevjerovatan motivator ;)
Pa se onda zapitam: sestre Srpkinje i braćo Srbi, a šta smo to mi? Po čemu smo interesantni, važni, unikatni? Koji je to razlog koji nam daje legitimitet da tražimo svoje mjesto pod suncem? Mislim, ono najprostije pitanje, šta? Od onih čuvenih srednjovjekovnih zlatnih kašika sa sve srebrnim peharima prošlo, nećete vjerovati, pola milenijuma. Takođe, nećete vjerovati, ali ljudi pomalo pozaboravili na te krucijalne fakte. Znam, znam, svjestan sam ja da mračne laboratorije zla, koje nas okružuju, imaju poseban motiv i ulažu ogromna sredstva da se zatre ta velika istina da smo mi jeli prasetinu zlatnim viljuškama i noževima, dok su drugi čeprkali piletinu prstima. Ali, da to i ne čine, i da sad CNN, sa sve BBC-jem, u znak pokajanja  ponude lulu mira i puste mjesec dana neprekidno petočasovne dokumentarce s tematikom slavne srpske istorije, šta bismo konkretno time dobili?

Čime smo mi to doprinijeli civilizaciji? Možda je neki naš pravnik osmislio neki napredan i human zakon ili pravni princip? Možda je neki naš ekonomista pronašao rješenje za izlazak iz recesije? Možda je neki naš arheolog pronašao važan dokaz o razvoju neke tehnologije? Možda je neki naš kompozitor rame uz rame sa Vagnerom? Naravno, tu je Tesla. Samo, on ne da ništa ne otkri u svojoj Lici, no ni u Beogradu. Otišao, zamislite, u Ameriku. Na neki način, morate priznati da je, pratimo li logiku naše otačastvene terminologije, on bio eklatantan primjer stranog plaćenika. Mislim, plaćali ga stranci. Kao što su strani plaćenici i Vlade Divac, Peđa Stojaković, Dejan Stanković, a posebno Ana, Jelena i Novak.

Sad već polako dolazimo do jedne bitne stvari. Pogledajte Anu Ivanović (dobro, znam da ste je već više puta veoma pažljivo pogledali). Djevojka je uspješna. Bavi se sportom, a ne nekim devijantnim oblicima ponašanja. Bila je već i broj jedan. Osvojila velike turnire. Zaradila veliki novac. I šta još? Lijepa. Kažu neutralni, ako ne najbolja, svakako najljepša teniserka na svijetu. Šta mislite, da je samo do Ane, za koliko bismo ušli u Evropsku uniju, na primjer? Naravno, ušli bismo juče, i dodjelili bi nam stalno predsjedavanje Unijom. Naravno. Jer, kao što već napisah, Ana je uspješna. A ljudi vole uspješne ljude, čak i onda kad ih ne vole ;)

Ja sad opet postavljam jedno logično pitanje: zašto onda nismo svi kao Ana? Mislim, zar ima neko nešto protiv toga da bude bogat, lijep, uspješan, rado viđen gost? Naravno da nema. A onda, zašto nismo takvi?  ;)

Negdje, očigledno, škripi. Nismo svi, kako napomenuh na samom početku teksta, dovoljno lijepi. Zna Englez šta priča. Ali, izgleda da ne umijemo ni da dovoljno dobro igramo tenis. Ni po muke to, no izgleda da ne umijemo dovoljno dobro ni da liječimo ljude, da pravimo zgrade, da sviramo, da slikamo, da pjevamo, da proizvodimo, da prodajemo. Poštovani, čini se da malo šta umijemo dobro da radimo.
Ali, da naslov teksta ne omete našu percepciju i emociju, najmanji problem je to da li nas prihvata bilo onaj moj veseli Englez, bilo kompletna EU. Mi uopšte ne moramo da ulazimo u nju. „Moranje“ evropskih integracija je još jedna nametnuta dogma. Ništa se ne mora. Nikad nismo bili u EU, pa smo živjeli. Lično, poprilično sam skeptičan oko cijele te priče. Ne vidim tu neku bitnu poentu. Ali, pitanje je šta ćemo mi sa samima sobom? Da li nam ovakve naše odlike, prema kojima ništa uglavnom ne znamo dovoljno dobro, garantuju iole izvjesniju budućnost? Šta ćemo, sestre i braćo?


21.4.10 | 16 komentara

Pesticidom po njima

Written By Milko Grmuša on 19.4.10. | 19.4.10

Prvo sam iz neke poluzajebancije napisao ovaj tekst. Ono, nije da nisam mislio to što sam pisao :) Potom sam prije neki dan napisao ovo, i to mi je najkomentarisaniji post do sada ;) Da bih maloprije pročitao odličan tekst Pedje Milićevića Kad dobiješ limun..., a koji se tiče jednog aspekta cijele ove situacije sa gdjicom Rebračom. I zaključci se onda vrlo jednostavno nameću ;)


 Vid`te, prije čitave ove priče oko pronevjere novca, a od strane poznate i zgodne manekenke (zapravo, koja je osumnjičena za to, ne želim da prejudiciram sudsku presudu :)), novine su brujale o smrti Ksenije Pajčin i onog njenog. Kad se pojavila gdjica Rebrača, čitava ta priča je pala u zaborav. Razumijem ja pravila koja se tiču tiraža štampanih medija, kako da prodate novine i tako to, ali interesantan mi je taj fenomen da je ovde sva štampa-požutila ;) I onda ja sebi fino postavim pitanjce :"ok, da li jedino takve priče interesuju čitalačku publiku kod nas?". Onda se sjetim linka koji je ovde skoro ostavila Retka Zverka, i sve dobije jasan odgovor.

Vrlo jednostavno, kad u jednoj zajednici status pop zvijezda i kulturnih ikona imaju ona dvojica seronja, kleptomana i gnjida, a oni koji su češći posjetioci ovog bloga znaju na koga mislim ;), i kad većina ljudi ovde svršava na tekstove koje je onako inspirisano izrecitovao Brakus, onda je potpuno jasno da ovde većinski žive potpuni imbecili, koje možete krasti, lagati i prodavati muda pod bubrege kako vam se ćefne. Nema tu ni govora o razvoju neke kritičke mase, javnog mnijenja, koje bi bilo u stanju da identifikuje ključne probleme u zajednici i da o njima raspravlja na jedan normalan i civilizovan način. Kakva civilizacija medju ovolikim primitivcima.

I sve se vrti u tom čarobnom krugu primitivizma. Mtel, kao firma sa većinskim državnim (javnim) kapitalom, otvoreno sprovodi politiku kulturnog genocida na ovom prostoru, djeleći cd-ove jedne od pomenutih gnjida. Ne trebaju nama strani neprijatelji, mi sami mnogo efikasnije uništavamo sami sebe. A sad, naravno, odmah i distinkcija od prethodne rečenice :) Ja, naravno, ovako fin, pametan i egoističan, ne spadam u gorenavedenu grupu :)) A i priroda je ovde sjajna, šteta što su je primitivci zagadili. Jel ima neki pesticid protiv divljaka? :)

19.4.10 | 24 komentara

Ekskluzivno-intervju sa samoubicom

Written By Milko Grmuša on 17.4.10. | 17.4.10

*Napomena: ovaj intervju radjen je nakon počinjenog samoubistva

Novinar: Prije svega, hvala Vam što ste pristali da razgovarate za naš medij. Kako objašnjavate činjenicu da Vaše kolege uporno izbjegavaju predstavnike "sedme sile"?

Samoubica: Griješite. Moje kolege i ja pokušavamo, koliko nam prilike dozvole,da  redovno budemo na raspolaganju medijima. Cijenimo da bez kvalitetnog novinarstva ne postoje preduslovi za razvoj demokratskog i progresivnog javnog mnijenja, a to nam je, složićete se, zajednički cilj.

Novinar: Da, svakako, ali ja imam, iskreno, velike poteškoće da se sjetim kad je neko iz Vašeg staleža dao neki intervju, ili makar kraću izjavu za...

Samoubica: Kako, pa baš je skoro Elvis...

Novinar: Ne, ne, to je bila montaža.

Samoubica: Pa i prije su bile montaže, dok je još bio živ.

Novinar: Ali, to nije isto, priznaćete da...

Samoubica: Ništa ja neću priznati. Vi pokušavate da sugerišete da Vama i Vašim kolegama niko od naših ne izlazi u susret. To, naprosto, nije tačno. Vama nikad nije bio problem da razgovarate i intervjuišete i bez prisustva ili čak i bilo kakve reakcije sagovornika. Tako, uostalom, radite oduvijek, i sa svima. Ne razumijem zbog čega se, onda, samo na nas ljutite.

Novinar: Dobro, ali Vaš stalež je svakako najinteresantniji...

Samoubica: Nismo najinteresantniji, mi smo zapravo veoma dosadni i povučeni.

Novinar: Dobro, nećemo više o ovoj temi. Kakav je Vaš stav o reformi penzijskog sistema?

Samoubica: Naravno, to je pitanje od životne važnosti po nas. Naša je preporuka da se makrostabilnost mora sačuvati po svaku cijenu, i u tom smislu podržavamo najavljene mjere vlade. Penzioneri će ionako da umru, s penzijama ili bez njih.

Novinar: Kakve privilegije naši najstariji sugrađani uživaju u Vašem staležu?

Samoubica: Iskreno, ne volimo te matore prdonje. U našem staležu najpoštovaniji su oni koji umru mladi. Penzionere ne voli niko, kako kod vas, tako i kod nas.

Novinar: To je veoma oštro. Plašite li se Boga?

Samoubica: Zapravo, ja sam ateista.

Novinar: A Vaše kolege?

Samoubica: Kako ko. Moram da istaknem da je Niče na izvjestan način reterirao u svojim stavovima.

Novinar: Zar? Našao je Boga?

Samoubica: Ne, pomirio se sa Vagnerom.

Novinar: Kakav je Vaš stav o legalizaciji lakih droga?

Samoubica: Ne znam.

Novinar: Šta mislite o Milku Grmuši?

Samoubica: Šta da mislim, sjajan dečko.

Novinar: Kristijano Ronaldo, Vejn Runi, Mesi?

Samoubica: Rajan Gigs. Neke stvari se ne mogu kupiti novcem.

Novinar: Šta Vam nedostaje?

Samoubica: Pička.

Novinar: Šta Vam ne nedostaje?

Samoubica: Reklame za deteržent.

Novinar: Hvala Vam na odvojenom vremenu za razgovor.

Samoubica: Dobro.




Zanimljivo na netu

17.4.10 | 19 komentara

Pederi kao kočničari prirodnog razvoja

Written By Milko Grmuša on 15.4.10. | 15.4.10

Pa dobro, čuo sam ja i prije za Mariju Šerifović. Pobjedila je na Evroviziji, i tako to. Čini mi se da je imala i neke političke gafove, šta li. Pričali su o njenoj seksualnoj orjentaciji neki. Šta da vam kažem, mislim da u njenom slučaju, na izvjestan način, treba imati i obzira-pitanje je ko je bi muško tu nešto sa njom i htjelo..onako, sama od sebe je nekako nedefinisana. Mož` bit` da udje, a mož` bit i da ne udje. Elem, mene je tu bilo iznenadilo sljedeće-njena pjesma na Evroviziji, Molitva, meni je bila sasvim ok. K`o da nije za Evrovizije. Nisam neki fan takve vrste muzike, ali cijenim da tu pjesmu moze da slusa svako kome je uopšte do muzike stalo. Molitva je sigurno jako lijepo predstavila Srbiju u Evropi, ne samo zato jer je pobjedila. Sjećam se da sam prvi put tu pjesmu čuo u kafiću, nekoliko mjeseci po završetku te evrovizijske sprdačine (ne samo te konkretne, nego inače-Evrovizija je mješavina ostataka paganskih sentimenata evropskih naroda, cigansko-arapskog impulsa i smišljene akcije poštovalaca frankfurtske škole, čiji je osnovni cilj da zatre tradicionalne evropske vrijednosti), i kad je neko istu komentarisao u kontekstu njene pobjede na odnosnom takmičenju ostao sam prosto preneražen, jer sam mislio da Srbija tamo emituje svoje najprimitivnije frekvencije. Pa mi bilo drago. No, medjutim...

Čitam maloprije novine, i vidim sliku Milana Stankovića. On će Srbiju ove godine da predstavlja na toj Evroviziji. Ako joj je on, ili štagod da je, ostao da je predstavlja, neka momentalno ide u tri lijepe, i neka neko konačno pusti vodu. Ma dajte, mislim, više i to...meni je dokurčila politička korektnost. Taj Stanković je ljigava pederčina, lik bez muzičkog sluha i sramota ne samo za Srbiju, nego i ljudsku vrstu. Pa to treba..eliminisati. Prije njega, treba se obračunati i sa onim klošarom Bregovićem, pička mu materina. Znate onu priču, o njemu i Igi Popu? Za film Arizona Dream, u kome, medju ostalima, glumi i Džoni Dep, Bregović je, k`o biva, radio muziku. Po običaju, taj "rad" se sveo na brutalnu pljačku, što je primjetio i Igi Pop, koji je ostao frapiran takvim ponašanjem. Čovjek je vidio da je u pitanju notorni kriminalac. I sad je Srbija tog istog notornog kriminalca poslala da je predstavlja u svijetu. Sjajan prilog reformi pravosudja, nema šta.

Vid`te, sa mnom ovi soroševski kreteni ne mogu da se preseravaju o ljudskim pravima i slobodama. Niti imaju petlje, jer ja, primjećujete, nisam fini i korektan, niti znanja. Naučno i filozofski, homoseksualizam je antiprirodan. Ja imam puno ideološko i moralno pravo da to kažem, jer sam veliki poštovalac dijalektike. Teza-antiteza-sinteza. U vražju mater, ne ide, i nikad nije išlo, teza-teza-sinteza. Iz dijelaktičke borbe suprotnosti nastaju nove i bolje stvari, ljudi i pojave. Priroda se tako regeneriše i unapredjuje. Homoseksualizam je antiprirodan, jer staje na put progresu prirode. Njenim fundamentalnim zakonima. I to sve treba..po kratkom postupku. Do djavola sa njima, u pravu je bio Heraklit.

Pomenuo sam frankfurtsku školu. U pitanju je nastavak marksističko-boljševičke teorije i prakse, ali sa izmjenjenim i perfidnijim metodama. Naime, kad su ukapirali da se Zapad ne može "revolucionisati" Lenjinovim metodama, napravili su plan da temeljnom dekonstrukcijom elementarnih vrijednosti zapadne kulture dodju do svog konačnog cilja-uvodjenja totalitarnog komunističkog društva. Caka je da se uništi čitav zapadni vrijednosni sistem, a putem "nove kulture", koja zapravo poništava onu "staru". U tom smislu angažovan je širok front, od ostrašćenih anarhista, radikalnih feministkinja, boraca za poštovanje "prava" homoseksualaca, nekonvencionalnih mislilaca itd. Trebalo se infiltrirati u sve relevantne društvene institucije, nametnuti novi "cool" obrazac ponašanja, i potom isti, a preko mas-medija, nemilosrdno širiti po cijeloj kugli zemaljskoj. Na kraju procesa bi se javio opšti skepticizam  prema zapadnoj kulturi, njeno preziranje, kulturni pesimizam i, sljedstveno, prihvatanje totalitarnog modela organizovanja društva, koje bi, ne trebam ni reći, bilo globalnog karaktera. Na taj način bi se iz zapadne svijesti istrgle sve značajne tekovine prosvjetiteljstva (razum bi bio proglašen retrogradnim, permanentno ispitivanje autoriteta bilo bi ismijavano, kako bi se lakše vladalo masom), dok bi se individualizam i ljubav žigosali kao produkt "trulih religija".

Stoga, nek` se zabiju u tri lijepe i Stanković, i Bregović i sve ostale slične im nakaze.

15.4.10 | 41 komentara

Šta lupeta Pele ili Who wants to live forever

Written By Milko Grmuša on 14.4.10. | 14.4.10

Znate kako, ima ljudi koji kad dodju u odredjene godine čovjeku prosto, zbog njih samih, bude žao što su došli u iste. Dobar primjer takvih je Pele. Ok, igrao je čovjek prije fudbal, bio je dobar, govorili su za njega da je tada bio najbolji. Ali, to je bilo davno, predavno. Sad mu je 69 godina. Totalna penzija. U medjuvremenu, igrali su i drugi fudbal. Krojf, Van Basten, Maradona, Romario, Ronaldo (onaj pravi), Rivaldo, Zidan, Ronaldinjo..Fudbal koji su oni igrali bio je mnogo kompleksniji, teži, zahtjevniji od one zajebancije u kojoj je učestvovao Pele. Pa da ga je samo na jednoj utakmici čuvao recimo Gatuzo..obe noge i jedan i po bubreg bi mu pomjerio. Hvali se ovaj fosil sad da je dao 1.000 golova. Pa u savremenom fudbalu ne bi dao ni deseti dio istih. Ali, dobro de, staračka sujeta.

Medjutim, ako je i od njega, ovo zadnje je mnogo. Napade matoro blebetalo ubjedljivo najboljeg fudbalera na svijetu. Istina, onako poizširoka, ali zato jako perfidno. Naravno, ne pada mi na pamet da tvrdim da je Leo Mesi najbolji fudbaler svih vremena. De gustibus non est disputandum. Ali, da je bolji par milijardi puta od Pelea, svakako da. Bar u ovom momentu :)) Bez šale, mislim da će svaki trener, iole ozbiljniji, koji zna kakav je današnji, a kakav je fudbal bio u vrijeme Pelea, bez razmišljanja potvrditi da je Mesi daleko ispred starog čikice. To su jednostavna fakta.

Ali, na stranu sve to. Šta je ovde zanimljivo zapravo? Kako čovjek, izgleda, odbija da prihvati da ga je život otjerao u..treći plan. Pele je fosil. Mislim, znam, ružno je tako pričati o starijima, poštovanje, bla bla. Ali, bez nekog lažnog moralizatorskog preseravanja, svi mi dobro znamo šta mislimo o sedmoj deceniji. Ili šta smo mislili dok smo bili mladji (ovo za one koji su malko stariji :)). Sjetite se kad ste imali recimo 17 godina, i saznate da je neko, ko vam nije bio posebno blizak, a imao je oko 70 godina, odaprcnuo. Jeste pali u tugu groznu? Jeste lili suze gorke? Jeste, al` u Šimširovcima. I ne samo to-kad biste se našli u društvu nekog starkelje, koji bi pričao o tamo nekim svojim podvizima, čak i kad bi vam isti bio simpatičan, dio vas mu se zasigurno podsmijavao. Priznajte, nemojte se osjećati loše zbog toga ;) To je sve prirodno-mladost je u dijalektičkoj suprotnosti sa starošću. Borba interesa. Generacijski jaz. Onako, dobro je to. Osigurava napredak civilizacije. Mislim, taj sukob. Evolucija, jebi ga.

14.4.10 | 7 komentara

Jel ima kod vas štogod lijepo? :)

Written By Milko Grmuša on 12.4.10. | 12.4.10

Čačkajući po netu čovjek, htio ne htio, upoznaje različite ljude, kulture, gradove, običaje...Blog je forma virtuelne ekspresije preko koje, osim o autoru, možete mnogo toga da saznate i o mjestu odakle je autor. Slično je i sa društvenim mrežama, raznoraznim forumima itd. Ono što je meni fascinantno jeste da ljudi sa Balkana, koji koriste gorenavedene virtuelne mogućnosti, u velikom stepenu pišu o ružnim stvarima o svojim sredinama, svojim komšijama, i, uopšte, svemu oko sebe. To je interesantno. Ko imalo prati ova moja bezvezna pisanija zna da mene savršeno zabole ko ima kakve probleme, šta ga muči i slično. Ono što mene, međutim, interesuje jeste šta to ima zanimljivo u nekom gradu, sredini ili mjesnoj zajednici. Kakogod, o tome se jako rijetko piše. Zapravo, ja sam, manje-više, saznao šta to ne valja od Vardara do Triglava, ali na tome je i ostalo. U stvari, da sam potpuni stranac, ja bih iz pisanja blogera, virtuelnih medija i, uopšte, virtuelnih konverzacija, saznao da je Balkan jedan tamni vilajet, ako ne i nešto gore, gdje se ljudi, ukoliko se u tom trenutku ne ubijaju, dovijaju kako da zajebu jedni druge, kako da ukradu, siluju, pronevjere, i tome slično. U svakom slučaju, mjesto koje valja u širokom luku zaobilaziti.

Nije se onda čuditi što nas stranci percepiraju kako nas percepiraju. Zapravo, ukoliko vi sami insistirate da ste primitivci i divljaci, nema razloga, makar iz pristojnosti, da vam ljudi ne vjeruju. Kakav imidž da očekujete ukoliko sami sebe bojite najkrvavijim bojama. Zamislite da imate hotel. Šta mislite, koliko će vam gostiju da dodje ukoliko na sva zvona zvonite kako je taj vaš hotel pun pacova, sa pokvarenim instalacijama, sa krovom koji prokišnjava i bez kupatila u svakoj drugoj sobi?

Ali, dobro, Bože moj, svako ima pravo da misli šta želi o svemu o čemu želi. Meni je interesantan taj mazohizam ljudi, koji se ogleda u neskrivenom sladostrašću koje se doživljava dok se pljuje po samom sebi. Nisam siguran o čemu je riječ, mada znam da je Dostojevski pisao nešto o tim čudnim karakteristikama slovenskih naroda. I to tako ide stalno u krug, s tim da se povećava progresija frustracije. Ja sam, lično, pokušao da stanem u kraj tim frustracijama, al` ne mogu sve sam ;)).

Kad pijete kafu sa nekim strancima, odakle god oni da su, ljudi o svom zavičaju pričaju na neki čudan normalan način. Čudan, jer govore upravo normalno, a to je meni veoma čudno, jer sam nenaviknut na takvu vrstu priče :). Oni pričaju tako šta to ima kod njih interesantno, neke anegdote iz bliže i dalje istorije, malo legendi, i tako to. Ukoliko ste im simpatični, pozovu vas u goste. I sve to ide nekako normalno. I nisu u pitanju samo ljudi iz, uslovno rečeno, razvijenih ekonomskih zajednica, k`o što bi rekao dr Nele Karajlić, nego i oni iz mjesta koja se kod nas uglavnom doživljavaju kao neke pičke materine. Oni su bez kompleksa jer su npr. iz Moldavije, jer niste mogli da birate gdje ćete se roditi. Ali zato možete da popravljate i poboljšavate svoje mjesto ;)

I da se opet vratim na sebe, jer mi se tu najljepše vratiti :))), jednom sam postovao ovdje nešto o Banjoj Luci što mi se u njoj svidja. Čim se vrijeme malo proljepša, i dok još malo zazeleni, opet ću da sličkam po gradu, da vam pokažem neke lijepe stvari, i da vas, ukoliko ste mi simpatični, pozovem na kaficu ;)

12.4.10 | 19 komentara

Neobično velike mudrosti :)

Written By Milko Grmuša on 10.4.10. | 10.4.10

Veoma je bitno shvatiti da svaki entitet, sam od sebe, kreira svoju suprotnost. Ne možemo još da pojmimo zbog čega to radi-da li zbog neke unutrašnje odlike supstance od koje se sastoji, da li zbog sopstvenog osjećaja pravde, prema kome je pošteno ostaviti i potpuno drugačiju mogućnost, ili naprosto iz humora, iliti zezanja. Možda ništa od pomenutog, a možda i zbog svega toga. To sada nije važno, važno je da svaki entitet, kako rekoh, kreira sam od sebe i iz sebe svoju suprotnost.


Poznata vam je svakako biblijska priča. Bog je iz sebe i od sebe stvorio čitav Univerzum. Prirodu. Priroda je suprotna Bogu, jer je materijalna, dok je Bog ideja, princip i duh. So they say, after all. Kreiranjem materijalne Prirode Bog je ne samo stvorio svoju suprotnost, nego se tako i ovaplotio, odnosno ukompletio se. Izdigao se na novi nivo. Dao si novi smisao.

Princip se dalje ponavlja. Iz Boga je izišla još jedna njegova suprotnost-djavo. Zatim je od muškarca napravljena žena. Ili obrnuto, ako nekom smeta ovaj redoslijed. Nebitno. Stvar je u tome da neko nešto kreira neprestano svoju suprotnost. A onda..onda se sa istom spaja. Teza-antiteza-sinteza. Muškarac i žena u dijalektičkom sukobu (može i u seksualnom odnosu, ko više tako voli da se kaže) prave dijete, koje u sebi spaja izvjesne odlike i muškarca i žene, ali izdignute na novi nivo, čija originalnost daje primarnu karakteristiku tom djetetu (inače bi ono bilo neka sklepana karafeka, bez ikakve sopstvenosti).

Čuli ste svakako za prosvjetiteljstvo. Ono je značilo radikalan otklon od vjerske dogme srednjeg vijeka. Ono je bilo kritično, antidogmatsko, okrenuto empirističkim istraživanjima. Okrenuto širenju znanja. Slobodi. Emancipaciji. Ipak, iz prosvjetiteljstva korjene vuku sve totalitarne ideologije dvadesetog vijeka. Otkud to? Princip je isti, zapamtite ;) Svaki entitet, sam od sebe i sam iz sebe, kreira svoju suprotnost. Konkretno u prosvjetiteljstvu, stvar je bila u tome da su mislioci pretpostavili da su odnosi medju ljudima, kao i sama ljudska priroda uopšte, determinisani jasnim i logičnim zakonima, koji se mogu pronaći i objasniti, isto kao kad se radi o fizičkim zakonima prirode. Time je sloboda volje izgubila na značaju, jer tamo gdje je zakon, nema mesta slobodi volje ;) Ljudi tako više nisu cilj, nego postaju prosto sredstvo, orudje u rukama Zakona. Zakon upravlja ljudima, nebitno dal` se on zove Jahve ili Istorijski materijalizam. Uopšte, razlike izmedju njih nema, u pitanju je jedno te isto. I stoga ne čudi da su Jevreji bili ti koji su stajali iza komunizma. Oni jednostavno imaju usadjen osjećaj pokornosti prema Zakonu. Kao dio kolektiviteta, naravno. Lično, nekog Avrama možda zabole neka stvar za svim tim. U svakom slučaju, kad je Zakon uveden u ljudsku prirodu i odnose, čovjek je ukalupljen u mašinu. Oduzeto mu je pravo na unikatnost, jer su svi jednaki.

Ipak, sve je to dio ritma života. Starozavjetni bog i Isus su u suprotnosti. Antihrist je zapravo starozavjetni Jahve. Medjutim, oni se spajaju, i time izdižu na novi nivo. Stvaraju nešto novo. I to tako ide, iznova i iznova. Panta rei. Ispod prividnog haosa čuje se Vječna Muzika Smijeha, koju karakteriše harmonija.

Isto i vi radite. Svako na svoj način, naravno. Rodite se, živite i umrete. Neprestano pred sebe postavljate izazove, pravite neočekivane obrte. U sebi se osjećate, a osjećate i svoju suprotnost, koja je takodje u vama. E sad, neki od vas postojanje te suprotnosti shvataju vrlo ozbiljno, a ponekad to umije da bude uostalom i vrlo neveselo. Svoju širinu neki shvataju kao svoje prokletstvo, i pokušavaju da je suze. Na različite načine. Neki sitnom ambicijom, neki narkoticima, neko nasiljem. Šta ja znam šta vi radite. U svakom slučaju mudri su oni koji ove stvari shvataju krajnje neozbiljno. Mudar je onaj koji se smije, koji uživa u lijepom. Jer i svaka budala zna da je dobro kad je lijepo, a da nije dobro kad nije lijepo.

Vrlo je jednostavno ;)

10.4.10 | 8 komentara

Arhe-načela prodaje

Written By Milko Grmuša on 8.4.10. | 8.4.10

Ne bi bilo loše da ovako postavimo stvari, eksperimenta radi. Dakle, čisto da se malo igramo "zamisli šta bi bilo kad bi bilo". Šta mislite, da li je djavo PR boga, lično? Priznaćete, izvjesna količina smisla svakako postoji. Kad god se zadjene neki razgovor o djavlu, obavezno se pomene i bog. Prema tome, na ona sva redovna pominjanja boga, u različitim prigodnim situacijama, dobijate njegovo pominjanje pride i onda kad se priča o djavlu. To je mnogo EPP-a, složićete se ;)

Sem toga, djavo, kao i svaki revnosan službenik odnosa sa javnošću, na sebe preuzima sve fleke svoga šefa. "Nije on, ja sam". Jasno vam je onda, naravno, kako je težak posao jednog takvog portparola u ovako flekavom svijetu. Mada, dobro je to, raste prodaja deterdženta, razvija se, sljedstveno, hemijska industrija, vrši se diverzifikacija ponude radne snage. Kad vidite kako je to sve tako fino uvezano i logično, jedino vam preostane da se zavalite u fotelju, uzmete daljinac i kupujete preko TV-a sve te divne plodove kugle nam zemaljske.

Ne treba se stoga čuditi kako je materijalna Zemlja došla u djavolji posjed. Portparol je, umjesto plate, dobijao hartije od vrijednosti, i tako, marljivim i strpljivim radom, postao je većinski dioničar. Znate kako kažu, prvi milion je najteži. Kasnije, kad su se stvari zahuktale, biznis je počeo da cvjeta. Naravno, i Big Boss je tu imao svoj dio kolača. Na kraju krajeva, njegova je uvijek zadnja. Generalna linija razvoja, koju je kreirao, uvijek se ferma.

Kupujte domaće.

8.4.10 | 11 komentara

Hodite svojim putem u ...

Written By Milko Grmuša on 7.4.10. | 7.4.10

Često razgovaram sa ljudima koji misle da su mnogo pametni. Uopšte, ljudi i inače misle da su pametni, ali neki medju njima misle da su posebno bitni. Njih možete da prepoznate po tome što pričaju kako je kod nas sve loše, ne ide, kako je sve komplikovano, kako nema sistema, kako ovo, kako ono. Na kraju, zaključuju rezignirano, to je tako jer su u nas ljudi budale. Fino.

Meni je interesantno sljedeće: ako su, uvažena pametna i posebno pametna gospodo, oko vas sve budale, kako to da ne zaradite na njihovom idiotizmu? Mislim, serete mi tu sat vremena kako nemate para, jer nemate posla, jer nema sistema itd i itd. Kako? Pa ako su oko vas toliki debili-napravite ih budalama, kakvi, jel da, oni zapravo već i jesu, i uzmite im pare. Vrlo jednostavno. Vi ste pametni i posebno pametni, neće vam to biti problem. Ajde, nemojte tu da mi kenjate o etici. Znamo se. Prodali bi vi oca i majku kad bi samo neko htio da ih onako zgužvane kupi. Nemojte meni da podmećete muda pod bubrege, znam kakva ste bagra.

Dakle, nešto vam škripi u logici. Imate pamet, nemate pare. Jebi ga, nešto ne štima. Il` imate nešto para, ali nećete da kažete, il` i niste baš toliko pametni. Zabole me patka šta je, znate vi to i sami, stoga prestanite da me gnjavite. Ubuduće da ste počešljani, nasmijani i fino raspoloženi. Hodajte ulicom i pjevušite nešto veselo. Nemoj da mi remetite vibraciono okruženje pizda vam materina.

7.4.10 | 12 komentara

"Mi" protiv "Njih"

Written By Milko Grmuša on 5.4.10. | 5.4.10

  Gledao sam sinoć TV. Nakon duuuuugoooo vremena. Čak sam iz prve naletio i na neku emisiju o muzici na B92. Jelen Top lista, mislim da je tako nešto. Izgugletah, Jelen Top 10. Mislim, ok je emisija. Domaći pop-rok bendovi, malo priče o njima, malo njihove muzike i tako ti to. U suštini, interesantno. Ukapirao sam neke bendove za koje nikad nisam čuo, a prisjetio sam se i nekih nešto starijih, poput Darkwood Dub-a. Sve u svemu, fino da postoji mjesto na TV-u gdje se može čuti i ovakav zvuk, a da ne govorim o šansi za mlade i nepromovisane bendove.

Kakogod, nešto mi je u jednom momentu zaparalo uši. A isto slušam mnoooogooo u zadnje vrijeme, tj. u zadnjih nekoliko decenija :) Naime, neki reper, ili šta li je već, mislim da je on i poznat nešto, neki Marčelo tip, kaže kako, eto, treba tim narodnjacima, koji su, kako reče, neki kao iskonski neprijatelji njega i tih nekih njegovih, a tu, izgleda, na izvjestan način, računa i mene, a ne znam otkud mu to, kao urbani fazon, da ga jebem šta god to da je, e, treba njima pokazati da i oni, pa i mi, znamo da se veselimo na svirkama, a ne samo da prenosimo neke ultrajebene i ozbiljne, sudbonosne i slične poruke. Sic!

Vid`te, čitao sam ja i Hegela, i kapadokijce, i Šopenhauera, i Dostojevskog..ali ovaj Marčelo lik me potpuno izuo iz cipela. Ništa ja njega nisam razumio. Koji kurac čovjek priča, da me ubijete pojma ne`am. Kao, on je to sve već onako fino i manihejski podijelio. "Mi" i "Oni". "Mi" smo nešto mnogo bre pametni i divni, dok su "Oni" seljoberi, primitivci i tuke. "Mi" smo posljednja nada ove napaćane zemlje i planete, a "Oni" su arhezlo, osnovni problem vaseljene. I sad ćemo im, izmedju ostalog, pokazati i da se umijemo veseliti i zezati na svirci. Nanu li im njihovu.

Znate, sa ove svoje predhumanoidne grane na kojoj se ljuljam, priznajem da ne kapiram baš najbolje ove procese. Tu tako te ljude koji slušaju te muzike i o njima raspravljaju. Moj jednodimenzionalni mozak vrlo jednostavno posmatra stvari-sluša ti se nešto, slušaj, tvoja stvar. Zabole te šta drugi slušaju. A posebno ti se jebe šta će neko da misli o tome šta ti slušaš. Nekako sam staromodan-muziku i knjige doživljavam kao vibracioni most izmedju autorovih i mojih emocija. I ne vidim šta kog đavla imam tu da petljam bilo koga sa strane.

Mada, interesantni su "Mi". Onako napredni, civilizovani i urbani. Emancipovani, bogtemazo. Nema kod "Nas" zajebavanja-svi smo "Mi", ti, ona i ja možemo lijepo da idemo u tri pičke materine. I nemoj da se sad neko zapita u čemu je pa onda razlika izmedju "Njih" i "Nas".

Slično senjor Marčelinju,za  čiju muziku bih, da sam bezobrazan i "ja", a ne da sam dio "Nas", mogao mirne duše da kažem da mi je najogavnije smeće i da je beznadežno retardiran svako ko istu sluša, razmišljaju i mnoge meni drage osobe, koje slušaju, nebitno, metal, rokenrol ili šta već. Svi oni su, takodje, "Mi" i "Oni". S tim da svi ovi "Mi" po pravilu narodnjake uporno vide kao glavne "One".

Što više ovako svi milozvučno govore o tim narodnjacima, majke mi mile, meni ovi potonji sve simpatičniji. Znam dosta ljudi koji slušaju i izvornu narodnu muziku (jedan veeeeliiiiikiiii respect njima!), znam i one koji svršavaju na turbo folk, koji je meni lično tu negdje uz hip-hop, a o kome upravo gore napisah šta mislim (tu negdje mi je, naravno, i taj neki sladunjavi, zovu ga, domaći pop). Svi ti ljudi uglavnom uopšte ne govore o muzici koju slušaju. Ne gnjave, ne smaraju, i zaboli ih patka šta ja slušam. Kad u kafani naidje šta im se svidi, pjevaju, naravno, i gotive se. To isto radim i ja kad čujem Dejvid Bouvija. Tako da ne vidim neku posebnu razliku izmedju sebe i "Njih". Jebi ga, ako već moram onda da se odlučujem, ja ću sa "Njima". A vi kako `oćete ;)


5.4.10 | 17 komentara

Crno beli heroji

Written By Milko Grmuša on 3.4.10. | 3.4.10

Namjerno sam pustio da prodje jedan dan, pa da tek potom napišem par rečenica o najuspješnijem proizvodu zemlje Srbije danas. Košarkaški klub Partizan je pokazao put, upalio svjetlo svima nama. Uvijem pronalazimo izgovore što nam ne ide, uvijek postoje ti objektivni razlozi, viša sila, nepostojanje sistema, svjetske zavjere...Duško Vujošević, Peđa Danilović i igrači su pokazali da je rad, rad i samo rad formula koja uvijek daje rezultat, prije ili poslije. Mi Srbi mnogo volimo da pametujemo. Sve znamo. Samo ne znamo ono što bi trebali da znamo. To nam je velika falinka, zbog toga se stalno krećemo u toj sivoj zoni izmedju civilizovanih i primitivnih naroda. Upravo zbog toga, pored svih sportskih rezultata i sreće koju su poklonili svojim navijačima i narodu, Partizanov recept jeste toliko važan za sve nas. Pokazali su nam put. Ulili su nam nadu i rekli su nam da ima uvijek šanse, ukoliko se za nju borimo. Čak i kad nam dosude neopravdano tehničku grešku. Caka je da nastavimo da se borimo. Da grizemo. Jer, u životu se ništa ne daje zabadava.

KK Partizan je najbolji primjer kvalitetnog funkcionisanja jednog sistema. Na jedan nesumnjiv i poznat brend dodan je fantastičan trener, o kome uopšte ne želim da trošim riječi. Njegovi trofeji, stvoreni igrači i rezultati govore najbolje o njemu. Uz Duleta, tu je Predrag Saša Danilović, jedan od najboljih srpskih košarkaša svih vremena, ljudina u svakom smislu, sjajan organizator i grobar do koske. U njegovoj eri vodjenja kluba Partizan je postao najuspješniji kolektiv u Srbiji i regionu, evropska marka i košarkaški klub sa kojim danas žele da igraju i najbolji košarkaši na svijetu. Čovjek koji umije, onda kad je najpotrebnije, da oslobodi trenera i ekipu pritiska koji prati snažne timove. U svakom slučaju, nesporno je da su on i Dule danas najbolji košarkaški tandem u Evropi, i to je velika snaga Partizana.

To nije sve, naravno. Partizan je institucija. A prave institucije traju. Dragan Kićanović je stvorio KK Partizan, naravno uz pomoć drugih. Sa njim je Partizan došao iz druge lige i počeo da osvaja trofeje, pored, tada neprikosnovenih, Bosne, Cibone i Jugoplastike. Po završetku igračke karijere Kića je uspostavio sistem funkcionisanja kluba, koji uz izvjesne modifikacije, postoji i danas. To Partizan čini jedinstvenim, ne samo u Srbiji. Partizan ne čini samo trenutna uprava, trener i igrači-Partizan je porodica. Za razliku od brojnih drugih srpskih porodica, čak i onih u drugim Partizanovim sportskim sekcijama, KK Partizan je uspio da riješi osnovni srpski, pa i ljudski problem-da pomiri sujete i da poveže sve one koji vole Partizan. I zato, kad vam u prvom redu na utakmici sjede svjetske veličine u košarci Vlade Divac, Sale Djordjević, Duda Ivković, jasno je da Partizan nikako nije neka tikva bez korjena. I sa njom ne možete tek tako da se igrate. Stoga, sudije moraju da respektuju tu snagu kluba, pa Partizan sve više ima ravnopravan sudijski tretman, iako se takmiči sa klubovima sa desetostruko većim budžetima. Jer, možete svašta da kupite, ali ne možete da kupite istoriju.

Navijači Partizana. Say no more. I rivali priznaju da Partizan ima najbolje navijače na svijetu. Bilo da se igra u Pioniru ili u Areni oni će da protivničkoj ekipi prirede ugodjaj koga će se sjećati do kraja života. I nebitno da li Partizan dobija ili gubi-dvorana je krcata, i pjesma traje od početka do kraja utakmice (u Partizanovom slučaju, to znači dva sata prije i dva sata poslije utakmice). Iako neki kažu da i Makabi ima sjajne navijače, mene su razočarali na prvoj četvrtfinalnoj utakmici u Tel Avivu, kad su dva minuta prije kraja utakmice počeli da napuštaju dvoranu, samo zato što je bilo jasno da im tim gubi utakmicu. Za grobare, to je nezamislivo.

I tako, kad sve ove sastojke spojite, dobijate jedan sjajan proizvod. Proizvod koji je sve nas partizanovce, ali i mnoge druge veoma usrećio i učinio ponosnim. Potpuno sam siguran da će na fajnal foru u Pariz najviše ljudi u Evropi navijati upravo za Partizan, jer je poznato da čovjek, po prirodi, uvijek najviše simpatiše one, uslovno rečeno, manje i slabije. Partizan, kao što već spomenuh, inspiriše svakoga, i daje do znanja da ništa nije nemoguće kad se nešto mnogo želi i kad se puno, jako puno radi. Iako su momci za mene već prvaci Evrope, želim im da nastave da sanjaju san, i da u gradu svjetlosti načine još koji podvig. A samo su dva preostala ;)


3.4.10 | 7 komentara

Heraklit

Written By Milko Grmuša on 2.4.10. | 2.4.10

Za njega sam prvi put čuo u četvrtom gimnazije (filozofija, naravno). U moru dosadnih antičkih filozofa (nažalost, ni ovi kasniji nisu u tom pogledu bitno drugačiji) Heraklit je bio potpuno osvježenje. Potpuno originalan, iskren i hrabar. Pažnju mi je prvo privukla jedna anegdota o njemu. Naime, u antičkoj Grčkoj običaj je bio da građani od mudrih ljudi (filozofa, jel da) često zatraže neki savjet koji se tiče vođenja države i javnih poslova. Grčki filozofi su uživali u toj pažnji koja im je ukazivana, i oni bi satima okupljenim sugrađanima pričali i pričali, nadugačko i naširoko, i svi bi tako uživali u toj hipokriziji, jer ti savjeti su i tada imali snagu svih onih savjeta koje vlastodršcima daju učene glave: ako su u korelaciji sa interesima tih vlastodržaca, ok, a ako nisu-ma pusti njega, filozofira. Elem, kad su Heraklitovi sugrađani otišli kod njega i pitali ga šta bi bilo najbolje da urade, i kako da donesu neki zakon, on im je mrtav hladan rekao: "najbolje bi bilo kad biste se svi odreda, koliko god da vas ima, objesili".

Uopšte, nije Heraklit nikoga štedio. Homera je smatrao za matorog prdonju, koji je "zaslužio da bude izbačen sa javnih nadmetanja i šibom izdevetan" (ukoliko ovaj tekst čita i neko mladji, ko još nije čitao Ilijadu, moj savjet mu je da to i ne čini, nego da malo pročačka Heraklita ;). Smatrao je i da izučavanje mnogih stvari ne vodi razumu, "inače bi tome naučilo Hezioda i Pitagoru, kao i Ksenofana" (uopšte, djaci sa nešto lošijim ocjenama treba da znaju da im je Heraklit ideološki najbliži mislilac :)). Žestok i radikalan, nije nikakvo čudo da je u vatri vidio simbol postajanja i osnovno načelo. Iz vatre sve nastaje, u njoj se sve preobražava. Uopšte, sve je podložno promjenama, i jedino što se ne mjenja jeste promjena sama. Priroda je satkana od borbe izmedju suprotnosti, uvijek i svuda. Univerzum, na pravi pogled, odlikuje haos, medjutim ispod njega vlada harmonija, u kojoj suprotnosti dobijaju smisao. Za razliku od svojih savremenika, kao i mnogih drugih filozofa kasnije, nejedinstvo i postojanje suprotnosti smatra pravednim, a rat vidi kao oca svih stvari: "Pravda je zavada; sve biva na osnovu zavade, i tako treba da bude".

Prema tome, ta vatra, rat, borba suprotnosti, stalna promjena, sve to čini normu života, logos. Svijet se uvijek iznova radja i umire. U njemu postoji put razdora, put zavade, gdje se dešavaju diobe, ali i put harmonije gdje se naizgled posvadjani i razoreni elementi skupljaju u univerzalnoj vatri. Dakle, nema nepromjenjivog bitka, sve se mjenja, sve teče (panta rei). Pretpostavljam da ste već ukapirali i da je ovaj blog, sa svojim geslom "teza-antiteza-sinteza", duboko inspirisan Heraklitovom filozofijom i dijalektikom (uostalom, moj život je inspirisan takvom filozofijom ;).

Bitno je razumjeti da se naša stvarnost, percepcija, neprekidno mjenja. Ona nije zadata jednom zauvijek. Ona se neprestano kreira i uništava. To, onom ko to shvati, daje mogućnost da participira u njenom kreiranju, dakle, da bude aktivan subjekt u ovom svijetu, a ne samo nijemi i bespomoćni posmatrač.
 Šta nam poručuje Heraklit? Kaže nam da je naš osnovni zadatak, misija, da otkrijemo racionalni princip istine o nastajanju, razvoju i uništavanju u prirodi, da tom istinom obogatimo svoje postojanje, jer, iako rat i rizik, ova istina nam daje šansu da budemo dostojni čovjeka, da živimo životom kakav zaslužuje pravi čovjek, a ne životom roba i kukavice, vlažne duše.

2.4.10 | 10 komentara

Aj se malo igramo :)

Written By Milko Grmuša on 1.4.10. | 1.4.10

Kako sam krenuo jutros na posao smijem se. Ne onako na sav glas, ne histerično, ne usiljeno. Samo se smješkam. Bez nekog posebnog razloga. Usne i lice i ne toliko, oči mi se najviše smješkaju. Dok sam išao gradom neki su me gledali podozrivo ("šta se ovaj sad tu smije, sam đavo će ga znati šta je naumio"), neki sažaljivo ("šteta, mlad, a već puk`o k`o kruška"), neki me uopšte nisu gledali ("____"), a neki i neke su se, bogami, i sami nasmješili :) Došao sam i u kancelariju, pa i dalje se smješkam. Ovi moji misle da je do aprila prvog. Jebi ga, nije :) Nisu u pitanju ni neki medikamenti i trave, o ne. Uzeo sam sebi za pravo da se smijem bez povoda. I bez obzira kako posmatrali stvar, mislim da većina ljudi ipak više voli one koji se smiju. Naravno, razumijem ja da svaki čovjek, pa i onaj ponajbolji, ponekad voli da mu je i najbolji i najdraži prijatelj tužan i sjeban. Šta ćete, takvi smo mi ljudi. Ali ipak, veći dio vremena ljudi vole smijeh. Ako ništa, gube se neke kalorije :)

Za mene je, svakako, ovo dan od posebnog značaja, jer sam uglavnom smrknut, iako isto tako uglavnom nisam nimalo ljut, nervozan ili bilo šta slično. Imam tako neku facu, kao da sam na pola sekunde od toga da se pobijem sa pola planete. Ni smrknutost nije apriori loša, ima onih koji se i na to lože, dok većina takvo stanje uglavnom respektuje ("nije se sa njim zajebavati"). Šta da vam kažem, svako neka se odluči za stajling koji mu paše ;)

Smijeh ima tu vrstu prednosti, naravno ukoliko je civilizovan i tih, da ljudi misle da ste ukapirali neku ultramegajebenu tajnu i mudrost (primjećujete kako je tanka ta linija izmedju toga da vas smatraju budalom ili genijem ;)). Pa se tako šetkate, i poručujete "o da, sve sam ukapirao, hehe, baš sam zajeban". Dok kad ste smrknuti, a šetate, više odašiljate vibru tipa "a u tri lijepe...". Pretpostavljam da je to i razlog zašto se većina ipak poistovjećuje prije sa mrgudom, no sa smajlijem. Znaju ljudi da ništa pametno ne znaju, a da su sve prilike da će sve da ode u...

Kakogod, preporučujem vam da odvojite jedan dan da studiozno analizirate obe situacije. Ocjenite u kojoj varijanti ste ljepši, seksi, poželjni, uspješni, opasni i tako to. Stavite u džep i naliv pero i notes, pa fino sve bilježite. Budite malo naučnici, bogamu. Ako ste trebica, šetuckajte se parkićem jedan krug sa toplim osmejkom, zapamtite reakcije, dodjite do klupice na kraju, posjednite malko, pa napišite na levoj strani kako je stvar prošla. Potom nalevo krug, namjestite facu a la " e sa`ću da ti jebem milu majku" i propičite do početka parkića.

Javite kako je prošlo ;)

1.4.10 | 15 komentara

Čitaoci kažu

Powered by Disqus

Arhiva tekstova

Želiš sadržaj putem mejla?

Prijatelji Teze-Antiteze