Sirovi instinkt

Nešto nadolazi. Slutim to svakim atomom koji me sačinjava. Nešto će se desiti, nešto krupno, izazovno, moćno. Poput onih životinja koje osjete zemljotres unaprijed, i ja osjećam da se nešto sprema. Ne znam šta, pojma nemam, samo znam da me nemir obuzeo cijelog, i da u zraku nešto nije uobičajeno. Otkud sad pa to, ni to ne znam. A taman sam bio ušao u jednu finu letargiju. Letargije su dobre, ne vjerujte onima koji tvrde suprotno. U letargiji vas, zapravo, zabole za sve. Nema boli, nema radosti, nema ničega. A sada nešto nadolazi, do vraga.

Vrzmam se okolo, hodam po ovoj kancelariji, koja je dugo pokušavala da me zarobi, a i ja sam joj olakšavao posao. Gledam kroz prozor, gledam ljude koje sam do juče strahovito prezirao, zbog nekih svojih razloga. Siluete prošlosti me više ne zanimaju, predugo sam bio opterećen njima. Osjećam da to nešto prevazilazi ljude, možda prevazilazi i mene. Nije bitno, ko ga jebe.

Ponovo se probudila ta zvijer u meni. Nećete vjerovati, ali moje prirodno stanje jeste animalno. Dugo, predugo sam umetnuo si u glavu notornu glupost da sam humanoid, da i u meni postoji taj balans emotivnog i kognitivnog. Koštalo me to, ali šta da se radi. U sebi sad opet osjetim samo žeđ, sirovu, strastvenu žeđ za sokovima prirode. Moram da zarijem zube u nešto, treba mi krvi. Očnjaci su mi ispali, bogtemazo, i prizor na ovom ogledalu me podsjeća na neke stvari. Hoću krv, dok to nešto konačno ne dođe.

Do đavola, okrećem se po ovom kavezu, i moram napolje. Guši me ovo sve, tako je malo prokletog vazduha. Krv mi je poludila, u žilama mi je sto demona. Juče sam pokušao da heseovskim metodama riješim stvar, medjutim-ništa. Cijeli prokleti dan sjedio sam kraj rijeke, gledao sam je, i ništa. Mir je daleko od mene. Batalio sam i kompjuter, blog, od stana bježim k`o djavo od krsta, otiću daleko odavde, mislim da mi treba jedan dobar rat. Legija stranaca. Kakav duvan, treba mi izazivanje smrti. Hoću da je čikam, da joj se smijem u brk. Jebe se smrti.

Samo, smrt nije ono što nadolazi. Mnogo je to uzbudljivije, neizvjesnije. Horde divljih, zatomljenih impulsa su oslobodjene, ljudi, priroda su ih sklonili od sebe, plašeći ih se. I one sad tutnje svijetom, i nadolaze. Nadolaze meni. Ulaze u mene kroz sve pore na koži, kroz usta, nos, struje u meni, kovitlaju se. Oh, tako mi treba krv. Malo je ove moje, treba mi još. Previše je impulsa, oni plivaju u gustoj plazmi. Noć je sljedeća moja, dugo nije takve bilo. U jebote..predugo.

Pročitaj više

31.5.10 | 17 komentara

Nema smrti u baru

Bar na kraju ulice. Nema mnogo do svanuća. Začudo, gosti još uvijek nisu smežurani i omlohavljeni, haljine dama su uredne i mirisne, njihova lica ustajala šminka nije unakazila. Svjetla su odavno prigušena, valjda stvarno nema smisla da sad neko tu još uđe i poremeti balans različitih hemija u medjuvremenu stvoren. Zrakom lelujaju sijenke izmiješanih figura, razbludne arome parfema i neki džez, mada nisam siguran o čemu se radi. Čitava scena i prizor koji poklanja kao da je nekako nadrealna, ali ne mnogo. Jer, zašto da jedan takav bar, sa ćutljivim gostima, anonimnim, nepretencioznim bendom i bledunjavim obrisima stidljivih prošlosti bude nešto sad posebno? No big deal.

Nekoliko zbilja neusiljenih smješaka i laganih nazdravljanja, iako su osmjesi jedva primjetni, a nazdravljati se ionako nema bogznačemu. Za promjenu, večeras se lagano druži sa viskijem, jer nema potrebe rasplamsavati posebno bilo šta unutra. Jednostavno, uvidite vremenom da viski zapravo umije biti veoma konstruktivan partner, ukoliko ga poštujete i pristojno držite na distanci. Vlažnosti je sasvim dovoljno u zraku, tako da nema potrebe za vulgarizovanjem tako rijetkih čedno-erotskih impulsa, koji opušteno struje kroz krv. U ritmu basa ruke plešu sa cigaretom, a ples je lagan, a čulan, ipak. Sve se kreće, samo veoma, veoma polako, što je izuzetno prijatno.

Naravno, primjećujete da je atmosfera od one vrste atmosfera kad čovjek zezne boga, zakone i ina pravila igre, jer je savladao vrijeme, te se nigdje više ne osjete budućnost, prošlost, ambicije i sujete. Jednostavno, nema ničeg sem ovog bara. Osjetim ja i dalje da mi struji ono nešto kroz žile, ali sve je to nekako obično, i moja misao je dovoljno rasuta po ovom plafonu i ženskim potpeticama, a srce je dovoljno zagrljeno sa melodijom tog čudnog džeza ukupne ljudske latentne sjete, tako da ništa nije opasno. Lelujavo. Voli me lelujavo.

Pročitaj više

29.5.10 | 11 komentara

Frontalni udar

Mora malo i EPP-a, šta da se radi :) Dakle, s jedne strane moram da se malo (malo više :)) hvalim da sam ušao u jedno većinski pokvareno društvo budžovana iz politike na jedinom ćiriličnom portalu zapadno od Drine, dok, s druge strane, valja da prozborim koju i o tom portalu ;)

Frontal. RS je veb portal koji sam ukapirao tamo negdje prije godinu dana. Iznenadilo me, iskren da budem, što je riječ o sajtu koji je iz Banje Luke, a koji nema nikakav problem da žestoko zvekne po domaćoj političko-finansijskoj oligarhiji. Ko nije odavde teško da može da pojmi koliko su kod nas široke medijske slobode, hehe ;) Naravno, s obzirom da je Frontal potpuno nezavisan (lično provjerio i uvjerio se, sa uredništvom se redovno oblokavam ;)), na udaru je često i opozicija, i meni lično se veoma dopada taj pristup jednog opšteg rokenrola.

Dobra stvar s Frontalom jeste što je vrlo brzo postao oaza za slobodnu i necenzurisanu riječ i misao. Za razliku od velike većine sličnih informativnih portala, Frontal je širom otvorio vrata svakome ko ima šta da napiše (i ko to zna da uradi), odnosno nije se fokusirao samo na prenošenju agencijskih vijesti, već od samog početka forsira jedan analitički pristup posmatranja društvenih pojava. Takođe, ne libi se da autorima tekstova dopusti osvrte sa naglašenom dozom subjektivnosti, što je meni lično veoma drago, jer volim da osjetim tekstopiščevu "krv i meso".

Sve to rezultiralo je da ljudi prepoznaju jedan takav, za ove prostore, originalan stil, i mislim da je Frontal jedan od  sajtova sa najviše komentara vijesti i tekstova u regionu. Dnevna posjeta već je premašila brojku od 20.000, i s obzirom da ta cifra raste svakog mjeseca, a imajući u vidu da je Frontal kompletno ćiriličan, frontalovcima se može čestitati na ideji, radu i posvećenosti poslu.

Фронтал промотивни спот - дуги from Фронтал on Vimeo.

Pročitaj više

27.5.10 | 15 komentara

Hedonizam vs Mazohizam

Hedonizam se danas dobro ne kotira. Čim kažete da ste hedonista, gledaju vas poprijeko. Oni dobronamjerniji i iskreniji otvoreno kažu da ih to asocira na samoživost, sebičnost, egoizam, perverzije neke...Nije mi jasno zbog čega. Mislim, osnova hedonističkog stava jeste užitak. Da čovjeku bude lijepo. Sve religije tvrde da žele da čovjeku bude lijepo. Svi humanisti tvrde da žele da čovjeku bude lijepo. Isto kao i nauka, isto kao političari. Još nisam pročitao saopštenje neke relevantne institucije u kome se navodi "da, mi želimo da crknete od muke".

Prema tome, šta je sporno? Možda neko ne voli priznati da mu je primaran užitak, pa onda to nekako kamuflira, i različitim psihičkim procesima se pretvara u nekog rigidnog kretena, koji se preserava o potrebi za uzdržavanjem i tako to. Uzdržavanje od čega? Zašto i ko je moral poistovjetio sa samo-mučenjem? Kakve su to gluposti?

Pa i sam Kant je naglašavao da čovjeku treba da je lijepo, da uživa. A čovjek je u filozofiju uveo kategorički imperativ. Say no more. Jer, uvažene dame i gospodo, dilema sa kojom se susrećemo vrlo je jednostavna: da li mi sebe percepiramo kao biće koje treba da se ubija, ili da živi? Odricanjem ljepote i uživanja u životu mi život svodimo na smrt, i obrnuto.

Zapravo, oni koji iz nekakvog religijskog fanatizma (takvih je poprilično) bacaju drvlje i kamenje po hedonizmu u stvari ne atakuju na sam hedonizam, nego na Boga, Tvorca. Jer, on je stvorio svijet, i kazao da je dobar i lijep. On ga je stvorio takvim, i dao čovjeku da u njemu uživa. On je čovjeka prvo poslao u raj ;) A čovjek je-izabrao potom patnju. To je sad interesantno. Zašto je to učinio? Otkud i čemu taj mazohizam? 

I stvarno, zašto neki osjećaju potrebu da se muče? To je tako primitivno. Jer, mučenjem sebe, zbog same suštine energije koja nas pokreće i veže, ne muče samo sebe, no i druge. Muče samu Prirodu, samog Boga. Postavljam pitanje: šta dobijaju tim što to rade? Kakva je korist svega toga? Prosto, zašto?

Lično, mogu da ponudim neko svoje objašnjenje. S obzirom da je sve u prirodi zasnovano na sukobu, i da se iz te borbe suprotnosti sve radja i nastaje, pretpostavljam da je riječ o dijalektičkoj borbi između hedonizma i mazohizma, s tim da je hedonizam, sam od sebe, ovaplotio svoju suprotnost, iliti antitezu, tj. mazohizam, kako bi se u korelaciji s istim dodatno dokazao, i oplodio u novom, bogatijem sadržaju. Time se hedonizam zapravo dodatno potvrdjuje, ispečen u onoj Heraklitovoj vatri ;) Ili, plastično i prosto objašnjeno, kao kad ste dugo bili nikakvi, a onda vas je snašla neka sreća. Da ste stalno bili srećni, ne bi zapravo znali koliko je ona dobra, i ne biste je posebno cjenili.

Kakvo je vaše objašnjenje?

Pročitaj više

26.5.10 | 20 komentara

Nemoj biti glup ;)

Baš sam juče na kafici sa jednim prijateljem razgovarao o nekim potpunim glupostima koje drže čovjeka ovde zarobljenim i dehumanizovanim, o budalama koje generišu takvo stanje, kao i o načinima da se isto prevaziđe. I kod Kajzera možete da vidite nešto o tome.

Razgovor se nekako dotakao budala. To su vam glupi ljudi. Mišljenje mog prijatelja i mene jeste da je budala, nužno, i zla, a da je onaj zbilja pametan, nužno i mudar i dobar. Moj prijatelj tu tezu argumentovao je stavom jednog njemačkog profesora filozofije koji je nedavno držao predavanje u Banjoj Luci, a koji smatra da pored intelektualne i emotivne inteligencije, postoji i treća, koja se odnosi na inteligenciju kojom se percepira ono što je izvan čovjeka, a spaja ga sa drugim ljudima. Meni, lično, to je bilo veoma slično onome što je Ruso zvao "uzvišenim" (sublime), čime je riješio jedan veliki problem sa kojim se prosvjetiteljstvo bilo suočilo u svom beskompromisnom promovisanju znanja i racionalnoga. Naime, riječ je o tome da čovjek shvata da je dio jedne šire cjeline, Univerzuma zapravo, i da ga sa tom i takvom cjelinom veže energija ljubavi, jer je protivprirodno da mrzi samog sebe (što čini, ukoliko mrzi Univerzum). Ko to ne shvata, taj je zapravo budala, ma koliko diploma imao. I, sljedstveno, veoma je pokvaren i zao. Zapravo, njegova sujeta, glupost i primitivizam najviše štete čine upravo njemu samom, jer sve zlo koje iz gluposti čini drugima, zapravo na kraju osjeti na svojoj koži. On je upravo zbog toga i glup, jer ne vidi da ono što čini loše-to će da mu se vrati prekosutra. A njegov ograničeni mozak vidi samo do sutra.

Glupi ljudi se nekako privlače. Vjerovatno zbog toga što ne vole pametne, a moraju sa nekim. Tako dolazimo do političara, koji se okupljaju oko isto tako glupih i primitivnih tajkuna i ostalih kriminalaca (nebitno da li su to neki reketaši ili agenti tajnih službi). Oni su čvrsto medjusobno povezani, a osnovni element te kohezije jeste upravo glupost. Oni ništa pametno ne čine, no samo drže ljude zarobljene. Oni isisavaju sve zdrave snage u društvu, i u tome ih valja prekinuti. Potrebna je nova snaga. Ta nova snaga treba da poveže pojedince, ne da okupi masu. I masa je glupa, čak i kad je u njoj mnogo inače pametnih i dobrih ljudi. To povezivanje čini ratio, a ne emotio. I onda ta nova snaga sprovodi nekoliko ključnih, radikalnih reformi u državi, koja time skida okove sa čovjeka.

-Radikalna reforma administracije: birokratiju valja desetkovati. Birokrate su budale, koje su čvrsto organizovane po mafijaškim principima. Na svaki mogući način štite jedni druge, neprestano se reprodukuju i isisavaju društvenu energiju. Ništa kreativno ne umiju da čine, samo komplikuju procedure, čime "opravdavaju" svoje postojanje, a veoma često traže i mito da to sve čine. Njih valja sjeći, sjeći nemilice. Procedure moraju biti jednostavne i brze. Primjera radi, registracija preduzeća mora da se završi ZA JEDAN DAN. Kapak. Postupak registracije treba da se snimi, i postavi na internet, da svako može da ga nadje i razumije. ili, za one informatički nepismene (to treba što prije mjenjati), da se nacrta šema na ulaznim vratima suda gdje se preduzeće registruje. Ovako, čovjek dok danas registruje preduzeće, kad to i učini, više nema energije ni za život, a kamoli za privređivanje.

Potrebno je uvesti e-government. Slično Estoniji, koja na oko 1,3 miliona stanovnika ima 140 vladinih službenika. Ono što vam zapravo treba to je matični i, eventualno, broj lične karte. Kao i kompjuter. Kliknete fino "enter" i završite posao zbog koga inače morate da idete u opštinu, upravu, ministarstvo ovo ili ono. Ma zdraaaavooo, što bi rekao Djuro ;) Dosta je više bilo tih ogavnih i neraspoloženih šalteraša čija je jedina svrha bila da vam upropaste čitav dan, nedelju, godine...

Dakle, ovakvom reformom administracije ista se maltene ukida, štede se sredstva građana koja inače odlaze na plate tim birokratskim štetočinama i bitangama, pojednostavljuju se procedure, smanjuje se značajno mogućnost korupcije i time dobijate: vjetar u ledja privredi, smanjenje kriminala i slobodnijeg, preduzimljivijeg i srećnijeg pojedinca. Vrlo jednostavno.

-Radikalna reforma fiskalnog sistema i maksimalno pojednostavljivanje vodjenja poslovnih knjiga: na ovako siromašnu i jadnu privredu ne treba da postoji više od jednog poreza. PDV je sasvim dovoljan. Može se povećati njegova osnovna stopa, recimo na 25%. I ćao. Privredu, preduzetnike i radnike država treba da prestane da pljačka. Ona to čini, tako što im krade više od polovine prihoda, a ništa im ne daje zauzvrat, sem maltretiranja. Ona se time pokazuje gorom od Osmanlija, čiji danak (sveukupni) je u nekom normalnom periodu njihove vlade uvijek bio oko 40%. Porez na profit preduzeća je smiješan, jer ovde nema preduzeća koja pošteno rade i imaju takav profit da mogu i da izmire obaveze prema zaposlenima i da investiraju u svoje aktivnosti. Porez na dohodak ionako se prelije u PDV. Porez na nekretnine, kao i ostali direktni porezi, ima procentualno slabo učešće u ukupnim fiskalnim prihodima, i jedina varijanta u kojoj treba da postoji jeste u onom slučaju kad neko ne obradjuje npr. zemlju čiji je vlasnik. U tom slučaju treba da plaća još jedan porez, "porez lijenosti" ;) U tom slučaju taj ili će početi da obradjuje tu zemlju, ili će je dati u zakup ili prodati onome ko to želi da radi. A ne, kao što je sad slučaj, da ovoliko zemlje stoji potpuno neobrađeno. Država, takodje, treba da da u besplatan zajam zemlju čiji je vlasnik onima koji je nemaju, kao i subvenciju u đubrivu, nafti i sjemenu za jednu godinu, da bi oni koji nemaju od čega da žive mogli početi sa nekim elementarnim privređivanjem, da ne ostanu gladni. I to je to. To je sasvim dovoljno što se tiče socijalne države i njenog programa zbrinjavanja socijalno najugroženijih kategorija. Jebte se, radite nešto.

Proceduru vodjenja poslovnih knjiga treba maksimalno pojednostaviti. Kao što reče taj moj prijatelj, jedan njegov poznanik, automehaničar, imao je situaciju da mu mušterija traži da joj popravi žmigavac (bukvalno je nešto samo pročačkao i zamijenio sijalicu). I sada, više je vremena i energije (čitaj-para) potrošio dok je to uknjižio, nego na samu privrednu aktivnost, kojom se čovjek inače bavi. Dakle, pojednostaviti vodjenje tih knjiga, takođe postaviti na internet, i prestati zajebavati ljude. Država treba da pošalje samo poresku prijavu, i to je to. 

-Radikalna reforma pravosudnog sistema: Pravda se mora vratiti u pravosudni sistem, iz koga su je istjerali. Ta bitange tamo moraju da shvate da je osjećaj za pravdu subjektivan i imanentan svakom čovjeku, te da sudije nemaju ekskluzivno pravo i da tumače šta je to pravedno. Stoga, bar u krivičnim stvarima valja uvesti porotni sistem sudjenja, u kome laici (obični građani, koji se u porotu biraju prema kriterijima čestitosti, poštenja i odgovornosti) odlučuju da li je neko kriv ili nije, dok sudija (ili sudsko vijeće) dalje odlučuje na osnovu odluke porote. Dakle, porota odlučuje o činjeničnim, a sudija (sudsko vijeće) o pravnim pitanjima. Na primjer, porota odluči da je M.N. kriv za ubistvo N.J., a sudija onda odlučuje da li će ga kazniti kaznom zatvora od pet ili deset godina, ili nekom izmedju.

Isto tako, javnost mora dobiti priliku da učestvuje u ocjenjivanju rada sudija i tužilaca, što je potpuno logično, jer ne postoje građani zbog njih, nego oni zbog građana. Takođe, imovinske karte nosilaca pravosudnih funkcija i članova njihovih porodica moraju biti redovno ažurirane i stalno dostupne javnosti.

-Ukidanje državnog sistema socijalnog osiguranja (penzionog, zdravstvenog i sl.): Objašnjenje je brutalno jednostavno-da je valjalo nečemu, ne bi krahiralo i ovoliko opterećivalo privredu. Čovjeku treba dati njegovu pošteno zarađenu platu u punom iznosu, a on neka sam slobodno odlučuje šta će sa njom: da li će je cijelu odmah potrošiti, da li će je staviti ispod slamarice, dati u banku na štednju ili šta god. Ukoliko neko odluči da ima smisla da osnuje privatni penzioni fond npr, onda neka ga i osnuje, i neka pronadje komercijalnu logiku da prije kod njega ostavim svoj novac nego u banku ili gdje već. Slobodna volja. Šta tu ima država da se petlja. A ne kao do sad: izdvajate čitav život za zdravstveno i penziono, i kad vam treba lijek-opet ga plaćate u full iznosu, kao što plaćate i ljekare i sve ostalo. Ma idite u tri lijepe...

O značaju sindikata nezaposlenih u privrednom procesu i formiranju realne cijene rada već sam pisao. 


Dakle, u suštini stvari su vrlo jednostavne. Reformi nema puno koje valja izvršiti. Osnovna stvar jeste da čovjek mora biti slobodno biće, inače će se potpuno dehumanizovati. Čovjek mora preuzeti odgovornost za sebe, jer je neprirodno i nije stvoren da drugi brinu o njemu. Ovo nisu stvari koje su teško ostvarive jer su tu neke zle čike iz mafije i države, i jer su ljudi glupi. Ne, ovo je teško učiniti jer TI dovoljno ne činiš da se promjeniš ;)

Pročitaj više

24.5.10 | 20 komentara

Pedofilija i prvobitni grijeh

Razmišljao sam o ovom Džejninom postu. U cijeloj toj prokletoj priči oko pedofilije najviše se priča o delinkventima (odlučio sam da ovaj put izbacim neke teže riječi, a koje bolje odgovaraju tim likovima), nešto manje o kažnjavanju istih, najmanje o žrtvama (dobar prigovor jeste i da se tako spriječava da one ponovo prolaze kroz taj pakao), a gotovo nimalo o resocijalizaciji te nesrećne djece. E sad, resocijalizacija se obično odnosi na potrebu reintegrisanja delinkvenata u društvo (nakon odslužene kazne za krivično djelo za koje su osudjeni), a ne na samu žrtvu krivičnog djela. Međutim, mislim da je pedofilija, između ostalog, specifična i po tome što žrtve veoma često poslije nekog vremena postaju delinkventi, odnosno počinju da čine upravo ono krivično djelo čije su žrtve prije bile-žrtve postaju pedofili.

 Krivični zakoni tretiraju ove delikte na način kako ih tretiraju. Najčešće je predviđeno nekoliko oblika krivičnog djela, sa različitim kaznama. U Krivičnom zakonu Republike Srpske za osnovni oblik djela predviđena je kazna od jedne do osam godina zatvora, s tim da su kod drugih oblika djela polnog nasilja nad djetetom predviđene i strožije kazne. Ono što odmah upada u oči svakako je veoma širok raspon između minimuma i maksimuma kazne, i vjerovatno se zakonodavac vodio mišlju da su počinioci ovih krivičnih djela uglavnom osobe koje su i same bile nekad žrtve pedofilije, te da sud takvu činjenicu treba imati u vidu prilikom donošenja presude.

Šta je sad ovde problem?

Problem je što se ovom praksom ne izlazi iz začaranog kruga pedofilije. Sud će, naime, veoma rijetko da izrekne maksimalne kazne pedofilima koji na sudjenju iznesu srceparajuće priče o tome kako ih je čika silovao dok su čekali školski autobus. To su bivše žrtve okrutnog krivičnog dijela, koje je, uz to, najčešće bilo i produženo, odnosno trajalo je jedan duži period. Sa te strane, može se razumiti taj pijetet prema žrtvi jednog takvog nedjela. Ali, problem je što se osudjeni pedofili, nakon izvršenja kazne, ponovo vraćaju u ove ulice, parkove i staze, gdje ponovo vrebaju djecu. Mislim da su upravo pedofili kategorija delinkvenata sa jednom od najviših stopa ponovnog činjenja istog krivičnog dijela za koje su već prethodno osudjivani (povratnici u vršenju krivičnog djela). Oni, dakle, "regrutuju" nove delinkvente, i to na najgadniji i najbrutalniji način.

Zapravo, uporedite to sa virusom koji izaziva neku smrtonosnu bolest. Neko je, apsolutno protiv svoje volje, dobio taj virus, i mora da umre (u ovom slučaju, već je "umro"). On dalje onda prenosi taj isti virus. Kako ga zaustaviti? Šta mu reći? Šta može da mu kaže neko ko, na sve sreću, ne zna kroz šta je ta osoba prošla?

Veliko je pitanje, ukoliko se u svom suštinskom smislu razmatraju kategorije uračunljivosti i vinosti (osnovni elementi na osnovu kojih se utvrdjuje nečija krivična odgovornost), koliko je pedofil koji je i sam bio žrtva pedofilije zapravo svjestan svojih postupaka i da li uopšte percepira svoje radnje kao neispravne. Ako tako posmatramo stvari, pravno-tehnički lako dolazimo do zaključka da takav pedofil i nije odgovoran za (ne)djelo koje čini, i, sljedstveno, nije kriv, te ga se i  ne može kazniti. A šta onda raditi sa njim?

To vam je kao sa prvobitnim grijehom. Svi smo krivi, iako na to nismo uticali svojom slobodnom voljom. Eto, krivi smo, krivi smo od samog rodjenja. I moramo da ispaštamo. I da se iskupljujemo. Na prvi pogled to djeluje vrlo negativno i deprimirajuće. Ali, ako malo pažljivije posmatrate stvar, uvidjećete da nas, zapravo, prvobitni grijeh oslobadja odgovornosti za sve što kasnije činimo u životu. Izvini, molim te, nisam ja kriv, to mi u prirodi od kad mi postoji vrsta. Dakle, čovjek je fundamentalno kao biće postavljen tako da je biće grijeha, da ga zato treba kažnjavati i treba da ispašta, ali, eto, nije kriv?! Mislim da ovaj paradoks najsuštastvenije definiše ljudsku vrstu. Po tom je specifična. I upravo taj paradoks potom determiniše ljudsku psihologiju, motive i postupke.

Mislim da ćemo se složiti bar oko djece-žrtava pedofilije da je neophodno da se njima pruži maksimalna pažnja, podrška i briga, i da bar njih oslobodimo tog kretenskog "prvobitnog grijeha", i time ih naučimo da ona nisu kriva što su žrtve. Valjda će se bar neki od njih tako osloboditi tog užasnog balasta koji im je neko nemislosrdno stavio na nejaka pleća, te neće nastaviti da šire taj virus zla dalje. Ne znam šta drugo može da se učini.

Vi?

Pročitaj više

22.5.10 | 23 komentara

Likvidiranje

Hese je u Stepskom vuku rekao pametno da čovjeka čini mnoštvo ličnosti. Na hiljade njih. Zapravo, broj je nepojmljiv. Svakog momenta se radjaju nove, i umiru neke druge. Svaka životna situacija, koja iole ozbiljnije dotakne živa čovjeka, kreira i ubija desetine i desetine ličnosti. I sve te ličnosti koegzistiraju unutar čovjeka, sa više ili manje (ne)trpeljivosti. To magično pozorište, sa svojom galerijom likova, zapravo čini našu percepciju i ona je u potpunosti determinisana istim.

Kakogod, u zadnje vrijeme primjetio sam u svom pozorištu jednog novog lika. Pošto ljudi najbolje osjete o čemu je riječ kad imaju neku vizuelnu predstavu o nekome ili nečemu, najbolje je da odmah kažem da taj lik neobično podsjeća na onog robo-agenta iz Matriksa, agenta Smita, koji čitav film (čitave filmove, zapravo) pokušava da sredi Nea i kompaniju. E sad, taj veseli agent je odlučio da izvrši jedan popriličan genocid u tom mom malom, skromnom pozorištu. Svake sekunde on likvidira nekog glumca, i to je dinamičan ritam. Ono što mi se dopada kod njega jeste to što, kad već ubija, nema potrebu da to nešto objašnjava i opravdava. Čovjek jednostavno radi svoj posao, veoma profesionalno, i to je to.

Sve sam bliži ideji da zapravo ništa nema loše u tome što se to mnoštvo karaktera likvidira. Na kraju krajeva, koliko god nas to dehumanizovalo i sužavalo, očigledno je da takva praksa znači jedan mirniji svijet, jer i ljudi postaju mirniji. Mislite o ovom-pun čovjek, sa svim tim nebrojenim likovima u svojoj ličnosti, vjerovatno je potpuno šizofreno biće. E sad, neki zaglave ludnicu, neki akademiju nauka, neki samo kancelariju. To je sve, uostalom, nebitno. Bitno je da čovjek to sve ima u sebi, i stvar lako može da se otme kontroli.

Svjestan sam da tu odmah može da se uputi prigovor robotizacije čovjeka. Ok, so what? Jel` ko siguran da je to nešto a priori loše? Ako ne kod svakoga, možda je korisno da se neki ljudi na taj način očiste od svih tih dosadnih tipova unutra, koji prave teške pičvajze i smetaju čovjeku.

U svakom slučaju, ja podržavam agenta Smita.

Pročitaj više

21.5.10 | 14 komentara

Andjeli i demoni, privatno

Vjerujem da su vas već informisali da svako od nas ima svog personalnog andjela, kao i istog takvog demona. Oni se nalaze upravo tu, s leve i desne strane. Njihov zadatak jeste da vam predočavaju prednosti i nedostatke kad je na dnevnom redu neka dilema. Dakle, kao što možete da vidite, imaju izrazito konstruktivnu ulogu. Vi se maltene osjećate predsjednički, ono, imate svoje savjetnike, čovječe.

Njih dvojica inače su poprilično diskretni. Oni svoje savjete daju tiho, nenametljivo, ali zato vrlo uvjerljivo. S vremena na vrijeme u centralu šalju izvještaje o svojim aktivnostima. Šta, koliko, kad, gdje, i tako to. Inače, vrlo otmjena gospoda. Poštuju čovjekovu intimu, i ne vrzmaju se tu kad je on sa nekom finom damom. Maniri su im kao u engleskih lordova.

Ja sam tako jednom sjedio u fotelji, pio neko makedonsko vino i čitao neke novine. U određenom momentu javio mi se andjeo, i zamolio me da mu dam pljugu. Nikakav problem, zapalio sam mu jednog dugog Walter Wolfa, i malo pomalo otpočeli smo konverzaciju. Ono, nije dosadan lik. Baš u to vrijeme muvao se sa nekom komšinicom iz zgrade preko puta, pa mi je pričao o nekim njenim navikama koje ga nerviraju. A šta da mu kažem, žene.

Demon je uporno zastupao stav da nikad ne treba odradjivati komšinicu, jer se takve stvari brzo pročuju, a nije zgodno stalno mjenjati stan. Pogotovo bi to bila šteta sad, kad smo se baš fino nekako snašli ovde. Bolje naći neku iz drugog dijela grada, valja malo i stare krake pomjeriti.

Što se Obame tiče, bio sam mišljenja da tip u osnovi nije loš. Jebeš mu mater, da nije on, bio bi neko drugi. Onaj ludi MekKejn dosad bi tri puta bacio atomsku bombu. Obama je onako lafčina, zapali cigar, zavuče rukave od košulje, i faca je brate. Demon je apostrofirao neke njegove marketinške fazone, dokazujući da je njegova glavna poenta sve vrijeme da javnosti pošalje poruku "vid` me, bre, ovako mladog i crnog, imal` ko potentniji". Andjeo je sugerisao da Obama zapravo nastavlja priču Buša Juniora, koja se zasniva na principu stand-up comedian-a, koji stoji za govornicom i uveseljava ljude.

Kao što rekoh više puta, preferiram crno vino. Andjeo je doslijedan viskiju, a demon votki. Istina, niko ništa nema ni protiv vinjaka. Ruma, pogotovo. Jednom smo malko pretjerali sa tim rumom, pa sam ja morao sutradan da eskiviram posao, andjeo je bljuvao dušu iz sebe pola dana, dok je demon bio srce pa nam je pravio limunade da lakše podnesemo glavobolju.

Kako se vi slažete sa svojim nebeskim kompanjonima?

Pročitaj više

20.5.10 | 15 komentara

Noćas sam pohodio mrtve..

Neće se Dis ljutiti što sam mu se igrao sa stihovima. Uostalom, ko šiša Disa, on je mrtav, i u svakom slučaju mu je bolje nego meni. A jutros sam rano ustao, i jutros sam rano zaspao. Kasno sinoć, bolje reći. I spavao sam nešto kratko, što je i dobro, jer nisam spavao već par dana. A mislio sam da neću i noćas, htio sam da opet dočekam zoru..imam svoje razloge, zora je svjedok mnogih stvari. A bilo je kao neko bunilo, i vidio sam svoje pretke. Davne, predavne. Nikoga od njih ne znam, ali su mi svi bili poznati. Gledale su me njihove oči tamo od Ohrida, preko Kosova, Crne Gore, Hercegovine, sve do Krajine. Gdje god ima kostiju mojih.

Noćas su me pohodili mrtvi.
Nova groblja i vekovi stari;
Prilazili k meni kao žrtvi,
Kao boji prolaznosti stvari.

Čudno je to bilo. Nekako sam uvijek osjećao da sam iznevjerio svoje pretke. Ne znam zašto. A gledali su me uporno, ćutljivo, gledali su moćno. Rekao sam im da mi se prohtjelo da ih pohodim, i da nemam neki poseban razlog za svoju posjetu. Rekao sam im da su srećna bratija, i da češće vide sunce od mene, pa makar to bilo i sa one druge strane. 

I nirvana imala je tada
Pogled koji nema ljudsko oko:
Bez oblika, bez sreće, bez jada,
Pogled mrtav i prazan duboko.

 

Bile su tu mnoge priče, o da. Došle su, videći živa mrtvaca da je stigao. Pjevale su svoje sudbine strašnim glasom, od koga je odjekivao horizont od Karpata do Dinare. Pjevale su kako su ratnici odnijeli svu slavu, a toliko je bilo nekih tananih, neznanih duša, koje su bolile, grlile i rastakale se. A sve se spojilo onda u jedan glas, ženski, slabašan a najjači, i taj glas će me proganjati do vijek vijekova. Taj glas je dozivao njenog čovjeka, dozivao ga u moru, oblaku i zemlji. I tad sam vidio zašto su nam prokleti more, oblak i zemlja. I zašto je ovde duša osuđena da bude u paklu, a jedina zna od čega je raj spravljen. 

Noćas ljubav dolazila k meni,
Mrtva ljubav iz sviju vremena,
Zaljubljeni, smrću zagrljeni,
Pod poljupcem mrtvih uspomena.

I vidio sam sebe, svoje meso. Vidio sam rastakanje. Gledao sam krv kako mi curi iz modrih žila i kvasi pjesmu. A pjesma je spajala sva vremena, i prožimala mi cijeli život. Donosila je i vraćala nazad sve one slike, i ubijala me i vaskrsavala iznova i iznova. Bol mi je ona pokazala u svoj svojoj suštini i pranačelu, i grizao sam komad po komad njega, i htio sam da postanem melodija. 

 

 

 

Pročitaj više

17.5.10 | 19 komentara

Modro oko

Ispričaću vam priču o jednom svom poznaniku. Ta priča je zapravo u blisko realnom vremenu, s obzirom da je zabilježena danas, u face-to-face interakciji. Naime, tom mom poznaniku sinoć je iza ćoška prišla Smrt, i vrlo jednostavno mu saopštila: ti si od sad mrtav, i tako ti je kako ti je. Da stvar bude gora po tebe, neće te sahraniti, ostaćeš tu, hodaćeš i disaćeš kao i obično, ali do kraja vremena. Jebi ga, tako te zapalo.

On je, naravno, demonstrirao protiv takvog neugodnog položaja u koji je bez svoje volje uvučen. Medjutim, vrlo brzo nakon tih reakcija shvatio je da su protesti zaludni, i da sve to ionako nema bilo kakvog smisla. Stoga je, Forest Gampu slično, odlučio da hoda. I krenuo je da hoda još kasno sinoć, ili rano jutros, kako želite. Hodao je polako, udisao je memljiv zrak mokrog proljeća, i s vremena na vrijeme rukom bi sklonio kišu koja ga je milovala sve vrijeme. Hodao je sve negdje do deset prije podne, kad je nakratko prestao da hoda. Ipak, opet je poslije pola sata nastavio. Shvatio je da je zapravo hodanje jedina racionalna stvar koju čovjek u njegovom položaju može da učini.

I kao što to obično biva u ove proljećne dane, kad se smjenjuju dodiri kiše, vjetra i sunca, na ulice su izašli i cigani, raspjevani i bezbrižni, veseleći se nadolazećem dobu oplodjenja prirode. Jedna stara ciganka s osmjehom mu se zaputila, nudeći da mu čita iz dlana. On bi se inače učtivo zahvalio i sklonio čim prije, no danas se plašljivo osmjehnuo, i pristao. A tad, ko će ga znati zašto i otkud to, ciganka prestade da se smije, pogleda ga duboko u modre oči, i reče blago: sine, tebe boli glava. Mnogo te glava boli. Začudio se tim riječima, jer ga glava upravo ni najmanje nije boljela, no ona je nastavljala: e moj sinko, moj sinko, tebe boli glava.

On je tad upita zbog čega to misli, kad glavobolje ni traga. A ona tad kaza: boli te, boli sine glava. Svašta je u njoj, i svašta je tek čeka. Prazne su ti oči sine, a prazne oči ili su već sve vidjele, ili više ništa neće da vide. Otidi u crkvu danas sine, otidi obavezno! Pomoli se, a i ja ću se pomoliti za tebe.

On je bio potpuno zbunjen, i nijemo je gledao sad već jako tužno staričino lice. Opet pokuša slabašno da se nasmije, i da joj plati, a ona će: neka, neka, Bog će sve da naplati, dobar je Gospod. Idi sine, idi i neka ti je prosto.

U to ona otiđe, a on ostade na trotoaru, i dalje potpuno zatečen cijelim tim neobičnim doživljajem i staričinim riječima. Zatim pomisli da je u pitanju neki novi ciganski štos, i odmahnu rukom.

Ne znam u stvari zašto mi je i ispričao ovu priču. Još manje znam zašto je ja prenosim vama. Možda je ovo onaj momenat kad u mašini Univerzuma pukne neka nit izmedju vremena, prostora i čovjekova srca, i kad se ne zna da li je ono mrtvo modro očiju neke budale, oblaka ili samog Tvorca.

Pročitaj više

15.5.10 | 16 komentara

Osvajanje Banje Luke ;)

Volim da sam u pokretu. Volim da stalno nešto čačkam. Ovo proljećno vrijeme, sa dužim danom, dušu je dalo za mene :) Ovih dana sam iskoristio lijepo vrijeme i obilazio sam malo Banju Luku, posebno njene strateške kote, hehe :) Ko je pratio ratnu propagandu domaćih medija devedesetih godina, zna da se pod "strateškom kotom" podrazumijevaju neka brda i visovi (koja u miru nemaju nikakav značaj, a uglavnom ni u ratu, al` eto, propaganda ih vole ;) E, s obzirom da kao svaki čestit balkanac i muški čoJek imam u sebi negdje dolje zatomljene ratničke impulse, odlučio sam da izanaliziram vojni položaj grada, pa sam spojio ugodno s korisnim ;) Podijeliću sa vama neke sličice, al` nemoj da se ko usudi da mi napadne grad, ima sve da vas potamanim ;))

Ovo je banjolučka gimnazija. U svojoj slavnoj prošlosti svašta joj se desilo, ali kad je izdržala sa mnom četiri godine-sve je izdržala ;) Zanimljivo, uvijek sam joj volio mnogo više dvorište, posebno oko kapije, hehe ;) Vjerovatno se pitate otkud gimnazija strateška kota. Eeeeee...pa ovde možete da stacionirate tešku artiljeriju, a da to niko i ne primjeti ;)

Ukoliko pred sobom imate ovakav pogled to znači da se nalazite na samom kraju Paprikovca, jednog naselja u Banjoj Luci. S obzirom da je Paprikovac poprilično brdovit, znači da ste se stvarno povisoko popeli ;) Ovo je već pravo vojno okruženje, priroda, šuma, zelenilo, i tu možete da držite časove iz vojne teorije mladim regrutima ženskog pola (nema više diskriminacije, u vojsku mogu i žene ;)). Naravno, teorija zahtijeva konkretnu demonstraciju u praksi, tako da... ;)

Pobrđe. Say no more ;) Upravo tako se zove naselje gdje je nastala ova slička ;) Ona plava zgrada što se vidi u daljini, e da, ona visoka, ta, nju svi ciljamo ;) To je zgrada Vlade :) Nju želite da osvojite ;) Tamo ko udje, taj je napravio posao ;) Iz ugla snimanja možete da primjetite da sam veoma pažljivo motrio metu, i jedino vam mogu reći da sam skovao pakleni plan ;) Sve će se čuti i vidjeti ;) Do konačne realizacije plana ostaje nam samo da uživamo u pogledu ;)

Ovo su Šibovi. Banjolučko etnoselo. Vojnostrateški značajno što ovde odlažete svoje vatreno oružje-roštilj, na primjer ;) U blizini je i etnokoliba, ali jebi ga, nisam bio dovoljno naoružan da doprem sve do nje (užasno mnogo džukela se vrzma okolo, a znate koliko ja volem džukele ;), a i Partizan je bio igrao sa Olimpijakosom (šmrc). U svakom slučaju, u pitanju je jedna od omiljenih destinacija banjolučana koji traže malo hladovine. A podosta nas je takvih ;)

Trešnjik. Mmmmmm. Moja omiljena strateška kota ;) Ovde okupljate vojsku i držite joj lekcije iz morala. A zna se da je za moral najbolje hladno pivo ;) Mada, mene kao političkog komesara sljeduje hladno, crno vino ;)

Na Trešnjiku možete da izvodite i raznorazne taktičke vježbe i igre. I ovde je dobar teren za teoretski i praktičan rad sa mladim regrutima ženskog pola ;) Istina, malo je povisoko dok se popnete ovde (jebi ga, strateška kota ;), ali zato je organizam ispunjeniji svježim kiseonikom, koji lakše dolazi do krvi, a krv koja brže struji potom takodje lakše dolazi do mnogih organa.. ;)


Sve u svemu, kad se zadesite blizu Banje Luke, preporučujem jedno fino osvajanje iste ;) Nećete se pokajati ;)

Pročitaj više

13.5.10 | 15 komentara

Dehumanizacija čovjeka iliti kako su čak i cigani postali-ljudi?!

Skoro me kontaktirao jedan moj prijatelj, drugar iz nekih drugih vremena. Kao i svi pametni ljudi, i on je otkrio tajnu dugovječnosti. Stoga je, sasvim sigurno, njegova komparacija različitih vremena sasvim relevantna. Poslao mi je jedan tekst, koji na ovom mjestu prenosim u cijelosti.

 Život je danas izgubio svu svoju draž. Ljudi su ograničeni dehumanizirajućim normama takozvanih društvenih institucija. Sve se stavlja pod lupu, sve je sumnjivo. Nema slobode, nema draži, životne sokove su djelimično zabranili, a djelimično ogadili čovjeku. Današnji čovjek robotizovaniji je od robokapa, i svi misle da je to sjajno. Zapravo, danas svi misle da je sve sjajno. Štogod da im kažem, oni kažu "pa to je sjajno". Pizda vam materina, šta tu ima sjajno?! Što je najgore, prevladao je neki čudan altruizam. Čitam post ovog blesavog Milka od prije neki dan-u vražju mater, svima važna samo unutrašnja ljepota, svi se toliko opametili i oplemenili da je svuda i kod svakog nadju. Niko više im nije ružan na svijetu! Čak i ko jeste, oni ga svojom ljubavlju olijepe. Budibogsnama.

A nije uvijek bilo tako. Sjećam se, nekad bismo izašli nakon ručka, koji bi nam žene uredno spravljale (da, žene su nekad spravljale ručak, bile su u kući, bile su u prokletoj kuhinji, i znale bi da cijene kad ih pokaramo kako muškarci treba da karaju žene), popili bismo pivo u hladovini starog hrasta, zapalili bismo duvan, i dok bismo ćeretali i grickali lulu, zabave radi, još bolje- slavljenja života radi, njegove poezije takoreći, dograbili bismo nekog cigiša, svezali ga, i objesili naglavačke o granu hrasta. E, to bi onda bio rusvaj. Stare čiče bi učile unučad kako se kvalitetno zajebava cigo, djeca bi, objesna k`o i svaka djeca, zavrtali ovom uši, puštali kera da se igra sa njim i tako to, i svi bismo se dobro zabavljali. Neko bi na gitari zasvirao Midnight Rider-a, i sjećam se da bih tada pomislio kako je priroda savršena, kako je život fenomenalan i kako je dragi Bog dobar i koliki je esteta.

Danas je uživanje maltene prokleto. Sve same proklete askete, moralizatori i ostala gamad. Jebeni aktivisti i borci za neka "ljudska prava" ne samo što su žene pustili napolje (ove su potpuno potom povilenile i pomahnitale, nenaviknute na, za njih, neprirodno okruženje), ne samo da su zamjenili dobre, stare Allman Brothers-e za nekih pišljivih "pedeset centi" (da, stvar je otišla toliko daleko da su čak i crnci dospjeli na radio i televiziju, što je biblijski znak skore Apokalipse), nego mi, kreteni, na svakom koraku stavljaju maloumne papire s naškrabanim "zabranjeno pušenje". Ti ćeš da mi zabraniš...A cigiše ne samo da ne smijete vješati naglavačke, nego im ne smijete ni reći da su cigiši. Kažu, uvrijediće se ljudi. O Gospode blagi Bože! Cigiš, pa da se uvrijedi. Cigiš, pa čovjek. Ne sjećam se da su bili mnogo uvredljivi kad su prosjačili i ciganili po varoši!! Ali, kako je sve ionako otišlo u tri lijepe, ne treba ni ovo da čudi.

Jedino mi žao djece. Sva su im uživanja, sve radosti, proketnici oduzeli. Daju im te droge, tih pedeset centi, te ušljive seminare gdje ih uče da su svi isti. Potpun totalitarizam, više nemaju pravo da ispolje svoju kreativnost, svoju individualnost. I onda se Milko čudi kad vidi šta je pedera. Pa kako da i ne postanu takvima, kad im toliko prethodno isperu mozak i oslobode ih prirodnih impulsa?! Sve je otišlo do djavola...

Pročitaj više

11.5.10 | 15 komentara

Pad republike

Pad republike (The Fall of the Republic) jeste dokumentarac koji sam sinoć pogledao u cugu, iako traje skoro dva i po časa ;) Film sam našao na sjajnom sajtu dokumentarci.com, za koji sam siguran da ćete ga uskoro redovno posjećivati (bar oni koji se služe engleskim jezikom, mada će oni tehnički potkovaniji vjerovatno pronaći način da se snadju i za prevod).




Iako veoma podsjeća, Pad republike nije klasična priča o teoriji zavjere ;) Da, ispituje se veza finansijskih moćnika, okupljenih u neprikosnovenim Federalnim rezervama, i političke elite; da, tvrdi se da su američki predsjednici lutke kojima upravljaju ti bogati; da, dokazuje se namjera formiranja svjetske vlade i, sljedstveno, gušenja svake suverenosti naroda i individualnosti pojedinca. No, međutim, nema na kraju reptila i vanzemaljaca, a ne spominje se ni religija i Vatikan, hehe ;) Šalu na stranu, autori dokumentrca profesionalno i argumentovano zastupaju svoje tvrdnje, a uvjerićete se da za svaku dobijaju potvrdu direktno od onih koje prozivaju (meni lično je bio veoma interesantan momenat kad senatori ispituju čelnika Federalnih rezervi, i u jednom momentu kad ga pitaju za šta je potrošeno nekih nekoliko milijardi dolara, ovaj `ladno saopšti "neću da vam kažem").

U dokumenatrcu ćete moći da vidite na koji način su stvarani tzv. finansijski derivati, kako su bankarski lobiji izdejstvovali 1999. godine preko svojih ljudi u administraciji (koji su, by the way, isti kod Klintona, Buša Mlađeg i Obame ;)), ukidanje Glass-Steagall-ovog zakona , koji je bio donesen još 1933. godine, nakon Velike svjetske krize, kako bi se ograničila spekulacija i manipulacija banaka (tim zakonom, naprimjer, bile su odvojene investicione od komercijalnih banaka), što je, nakon napuštanja zlatnog standarda 1971. godine, značilo da više ne postoji bilo kakva brana pohlepi finansijske oligarhije da putem bezvrijednog papira (bilo da su u pitanju obveznice, akcije ili čak i novac) iscrpi materijalna bogastva od stanovništva. Takođe, u Padu republike vidjećete u kakvom (jadnom) stanju se nalazi stanje američkog javnog duga, planovima za stvaranje svjetske univerzalne monete i još koječemu što se tiče finansija ;) Na primjer, moćete čuti tvrdnju, koju ponavljaju uporno mnogi ekonomisti koji ne pripadaju mejnstrimu, a kao što je i Branko Dragaš, srpski ekonomista koji još od 2000. godine jasno govori da je sistem krahirao, a prema kojoj je svako pomaganje finansijskom sektoru, kao što je prošlogodišnja Obamina injekcija od 700 milijardi dolara sredstava poreskih obveznika, zapravo ne samo brutalna pljačka građana, nego i dodavanje ulja na vatru, koja prijete da u potpunosti sagori postojeći finansijski sistem.

Kao što je već rečeno, cilj finansijskih oligarha jeste da u potpunosti kontrolišu svjetsko bogastvo, da integrišu i kontrolišu javne finansije svih zemalja ( MMF već postoji ;) i da u pogodnom momentu opšte krize proglase svjetsku valutu, čije će štampanje i kontrolisanje u potpunosti biti nadležnost upravo te oligarhije ;) Time se stvara svjetska banka, a, sljedstveno, i svjetska vlada (The World Government). Suverenitet naroda i autonomija pojedinca tako postaju bajka, jer suvereni ste i autonomni onoliko koliko vam je dubok džep ;)

Posebno su interesantne opservacije o FED-u (Federalnim rezervama).  Naime, iako one imaju ulogu centralne banke, Federalne rezerve zapravo nisu javna ustanova, no privatna kompanija dvanaest najmoćnijih američkih banaka. U rukama FED-a jeste kontrola čitavog američkog finansijskog sistema, a na kojem je, opet, zasnovana čitava američka (nažalost, i svjetska) ekonomija. U jednom momentu, govoreći o mogućnosti javne kontrole rada FED-a, komentator kaže "CIA je transparentnija u svom radu od Federalnih rezervi. Bukvalno".

Autori dokumentarca takodje govore o ulozi tzv. "Green Movement-a", čiji je snažan lobista i Al Gore, bivši američki potpredsjednik. Prema njima, Green Movement je zapravo sredstvo manipulacije finansijskih oligarha, koji preko plaćenika u naučnim i kvazi-naučnim krugovima plasiraju teze o ozbiljnoj ugroženosti klime, a sa ciljem da se stvore standardi u poslovanju kompanija koje bi mogli poštovati jedino one najbogatije kompanije ;) Time bi se privredna aktivnostu u potpunosti dislocirala od nezavisnih i individualnih preduzetnika, i u cijelosti bi je kontrolisala finansijska oligarhija.

Dalje, vrlo je interesantna analiza uticaja mass-medija u procesu odašiljanja emotivnih poruka gledaocima, koje sugerišu određene vrijednosti, stavove i ponašanja. Naravno, i sami smo svjesni takve uloge televizije, i to nije ništa novo, mada su interesantni modeli, koje autori dokomentarca opisuju.

Naposljetku, u dokumentarcu se može vidjeti i kako američka vlada, slično svim totalitarnim režimima u istoriji, a pod plaštom borbe protiv terorizma, formira tzv. "civilne armije", čije su posebne jedinice čak regrutovane i djecom (svaka sličnost sa Hitlerjugend-om je (zlo)namjerna ;)), a koje imaju primarni cilj da špijuniraju svoje komšije i prijatelje (We want you Big Brother ;)). Posebno je indikativna jedna scena gdje nastavnik u školi kaže klincima da če dobiti 200 dolara ukoliko prijave sumnjivo ponašanje svojih-roditelja?!

Sve u svemu, kad uhvatite vremena, toplo vam preporučujem da pogledate ovaj film, pa makar i u nastavcima ;)

Pročitaj više

10.5.10 | 17 komentara

Da li ubijate ružne?

Koliko vam je lijepo važno? Prokleto mnogo, kladio bih se. To je jedna od onih stvari o kojoj se ne priča previše. Jer, time otvarate mogućnost da vas opšta hipokrizija žigoše. A sve se vrti oko ljepote. I nisu samo u pitanju ona opšta mjesta. Prednost pri zapošljavanju, lakša komunikacija sa ljudima, lakše dolaženje do seksa, novca, uticaja. Zapravo, riječ je o tome da je lijepo osnov priznavanja identiteta. Kako tudjeg, tako i onog ličnog.

Milijarde su onih koji danas imaju problem sami sa sobom jer cijene da nisu dovoljno lijepi. To je činjenica. I uvijek su mi na živce išli oni koji su govorili da oni nisu od te sorte, da su oni samosvjesni, da im to nije na prvom mjestu, da nisu iskompleksirani, bla bla. Smirite se, upravo ste takvi. Proveli ste sate i sate svog života pateći zbog toga što ne ispunjavate kriterije koji definišu lijepo. Istina, ti kriteriji nigdje nisu zapisani, definisani. Potpuno su proizvoljna stvar, pa je nekad lijep i onaj ko, naizgled, ne ispunjava nijedan kriterijum. Ali, pustite njega, to je pametan čovjek, a malo je takvih ;)

Kad vidite nekog lijepog, vi ga cijenite, iako ga dijelom i mrzite i zavidite mu. Ali, on je za vas odmah i pametan, mudar, dobar, pravedan, sposoban. Naravno, ne pričamo sada o onoj fabričkoj, fotomodel ljepoti. Ne, govorimo o onom lijepom što baš vama izgleda lijepo ;) Znate taj osjećaj, svima se nekad desio. Otkrijete nekog lijepog, čija ljepota ispunjava određene uslove da bi vama bila lijepa ;) I vi ga automatski nadređujete ostalima. To je ok, subjektivno poimanje odnosa i vrijednosti, takva nam je ljudska priroda.

Međutim, sad se postavlja pitanje, kako stoji stvar sa onima ružnima. Znate, oni kod kojih se nikad ne desi da se pojavi BILO KO da, shodno svojoj subjektivnosti, pomisli iskreno, osjeti iskonski, da je taj lijep. Ne, nego upravo suprotno-kad vidite tu egzistenciju, svi pomislite "kakav gabor jebote". Sljedstveno goreopisanom psihičkom mehanizmu, ovog podređujete svima ostalima. U prevodu, taj je najebao ;)

Moja dilema je sljedeća: da li takve, opšteverifikovane kao ogavne, treba odmah ubiti? Ili sakriti negdje od pogleda svijeta, poput Kvazimoda? Znam, svjestan sam sad da će ljudi početi da se preseravaju o različitosti prirode, da smo svi mi jedinstveni, da smo dio šireg mozaika, i da upravo ta originalnost čini taj mozaik sjajnim i, napose, lijepim. No, međutim, dajte vi ovakvo objašnjenje tom ogavnom. Poslaće vas u tri lijepe momentalno, garantujem ;)

Dakle, kad sklonimo zavjese opšteg licemjerja i pretvaranja, ostaje ogoljeni estetski osjećaj (potpuno legitiman), koji našim čulima, a dalje i našoj percepciji, šalje jasnu komandu: "ovo biće je gadno, vjerovatno i glupo, pokvareno i ko zna kakvo sve ne. Možda ima i neizlječivu bolest. Bježi od njega, odmah". Neki odmah i postupe po naredjenju, neki ne. Ti koji ostanu, duplo lažu. Lažu sebe, svoju prirodu, da im je to ružno ultrajebeno interesantno, pa se druže sa njim. A lažu i tužno, koje duboko osjeća to licemjerje i pretvaranje, posebno zato jer je u medjuvremenu naučilo kako ga vide. 

Moguća je i sljedeća situacija: fenomen "Vladan Batić". Čovjek ružno, bori se cijeli život, mnogo uči, mnogo radi, da bi se, uprkos prirodi koja ga je žestoko zajebala, probio i osvojio svoje mjesto pod suncem. I, naposljetku, to i dobije. No, medjutim, ružno ostaje ružno. Svi to vide, pa i on. I on dobija novu vrstu frustracije, frustracije koja je zasnovana na spoznaji da koliko god se trudiš, budeš bolji od drugih, ipak i dalje na tvojoj socijalnoj legitimaciji stoji, boldovanim slovima napisano, "ružno". I onda ta frustracija počinje da sve intenzivnije emituje vibraciju ogorčenja, mržnje. Stvar, dakle, vibrira, odašilje se u Univerzum. Ta vibracije, ta energija će, prirodnim zakonom, prije ili poslije da dobije svoju materijalizaciju, svoje otjelotvoljenje. Isto ružno. I šta onda?

Sigurno da se svaka ideologija, pa i religija, bavi ovim pitanjem. Nije to samo Hitler i njegova nad-rasa. Svi gledaju šta će sa ružnima. Kako da ih preobrate. Da li je moguće da se preobrate. Kako ih kulturno eliminisati. Kako sve to opravdati.

Vaši prijedlozi?

Pročitaj više

8.5.10 | 37 komentara

Sindikat nezaposlenih

Napustili smo socijalizam i plansku privredu, kažu. Danas vladaju zakoni slobodnog tržišta, rekoše. Da li je zaista tako? Postoji li danas na ovim prostorima tržište robe, usluga, kapitala i(li) radne snage za koje možemo reći da je slobodno?

           Privreda je, zapravo, vrlo jednostavna. Bazirana je na ljudskim potrebama/željama i znanjima/vještinama. Ja trebam/želim nešto što ti možeš da mi ponudiš. Ukoliko smo primitivci, ja ću da opljačkam tvoje znanje, odnosno vještinu, materijalizovanu u nekoj konkretnoj robi ili usluzi, ili ćeš me ti toljagom ili magnumom natjerati da preplatim istu. Ukoliko smo civilizovani ljudi, dogovorićemo se kako da ja dobijem tu robu ili uslugu koja mi je potrebna, a da tebi učinim neku drugu uslugu ili da ti dam neku drugu robu, koja bi bila otprilike ekvivalentna vrijednosti tvoje robe/usluge. Zapravo, vrijednost i tvoje i moje robe jeste stvar naših subjektivnih procjena, zasnovanih, prije svega, na intenzitetu jačine naših potreba da izvršimo razmjenu.

            Pojavom države dobijamo najvećeg reketaša u kraju, koji, prirodno, traži i najveći reket, kako bi nas pustio na miru da živimo i radimo. S obzirom da je država emotivno osjetljiva, ne voli kad je zovemo pravim imenom, pa stoga i njen reket krstimo „porezom“. Da se tu završava njen zulum, ni po belaja ne bi bilo. No, uvidjevši da sa državom nema zezanja, mnogi od onih koji svojim individualnim radom, umjećima i talentima nisu u stanju da sebi obezbjede život kakav žele, udružuju se u interesne grupe (političke stranke, nevladine organizacije, sindikati i slično), koje lobiranjem pokušavaju da obezbjede svojim članovima privilegije koje ne mogu da ostvare na slobodnom tržištu. Time se to slobodno tržište u značajnoj mjeri derogira i deformiše, i sad vam vaša znanja i vještine više nisu garant da ćete od njih moći kvalitetno da živite. Jer, pojavili su se posrednici. Preko tih posrednika ste prinuđeni da realizujete svoje interese, i njima plaćate proviziju. Plastično govoreći, dobijate na grbači još jednog reketaša, mada malo finijeg.

              To bi bila, ukratko opisana, geneza stvaranja onoga što danas poznajemo kao socijalno-ekonomske savjete. Njih čini država, savez poslodavaca i savez radnika. Država, k`o biva, posreduje u dijalogu poslodavaca i radnika. I ove državice ovde imaju svoje socijalno-ekonomske savjete, u kojima sjede predstavnici ova tri subjekta. E sad, čak i  ukoliko zažmurimo na oba oka i kažemo notornu neistinu da je vlada (predstavnik države) živo zainteresovana za bilo šta drugo sem zaštite interesa vladajuće političko-finansijske oligarhije, da poslodavce predstavljaju časni i sposobni preduzetnici, koji svoj kapital nisu stekli muljažama prilikom privatizacije društvene svojine i namještenim tenderima, te da je rukovodstvo sindikata radnika nekompromitovano čvrstim vezama sa centrima političke moći, te da ga zdušno podržavaju svi radnici (čak i oni koji rade u privredi, a ne samo oni iz javne administracije), opet ostaje jedan ogroman prazan prostor, koji determiniše hroničnu falinku u cijelom ovom sistemu. To je nedostatak sindikata nezaposlenih.

            Naime, vladu interesuje kako da uskladi svoje i interese poslodavaca i radnika. Poslodavce interesuje njihov profit, a radnike kako da rade što manje a da dobiju što veće naknade. To je sve prirodno i legitimno. Međutim, postavlja se pitanje šta je sa jednim znatnim dijelom stanovništva koje nije zaposleno. Ko brani interese ovih ljudi? Na prvu loptu, rekli bismo „sindikat“. To je velika greška, nezaposlenim licima najveća konkurencija jesu oni zaposleni, i obrnuto. Potpuno je stoga apsurdno očekivati da sindikat zaposlenih radnika brine o interesima onih nezaposlenih. Vladu, istina, interesuje socijalni mir, ali ona sama ne može i ne treba da tjera poslodavce da zapošljavaju nezaposlena lica.

           Prema tome, čitava armija nezaposlenih apsolutno nema učešća u kreiranju ekonomske politike jedne zemlje, iako su to sve ljudi koji nisu (formalno) lišeni ustavnih prava, a koja se, naravno, odnose i na ekonomske odnose. Logično je da ako želite da smanjite nezaposlenost onda morate da involvirate u proces nezaposlene.

            Zbog čega smo još uvijek u socijalizmu? Između ostalog, i zbog toga što predstavnici sindikata zaposlenih, mimo svake tržišne logike, cijenu radne snage održavaju nerealno visokom, a država im u tome pomaže. U takvoj situaciji slobodno tržište je samo isprazna fraza. Savez poslodavaca, da ga zaista reprezentuju pošteni i odgovorni preduzetnici, ponajviše bi tražio da se u ekonomski-socijalni dijalog uključi i sindikat nezaposlenih. Jer, poslodavci su prirodno upućeni na ove. Kao što postoji konkurencija između kapitalista, postoji i konkurencija između radne snage. Lice koje je nezaposleno, ukoliko želi da dobije posao koji obavlja lice koje ima isti stepen znanja i vještina, prirodno će da iskoristi svoj adut-da spusti cijenu svog „proizvoda“, odnosno rada, i time da se zaposli umjesto ovog prvog. Naravno, i ovaj može da spusti cijenu svog rada, i u tom njihovom međusobnom takmičenju formirala bi se realna cijena rada. No, međutim, da bi sačuvala svoje pozicije, beskrupulozna politička elita, korumpirano rukovodstvo preduzetnika i još korumpiranije rukovodstvo sindikata zaposlenih kod nas održavaju nerealno visoke cijene rada, proizvoda i usluga, iako se ovdje malo šta realno radi, proizvodi i inovira. Cijeli sistem počiva na zaduživanju, a najveće žrtve jesu upravo nezaposleni, koji će, sem što ne učestvuju u ovoj prljavoj podjeli kajmaka od strane „socijalnih partnera“ , jednom takođe morati da otplaćuju dugove, napravljene da bi se čitava ova hipokrizija održala što duže.

Pročitaj više

7.5.10 | 20 komentara

Seksualna revolucija

Ja je drugačije zamišljam. Znate, ne ono kao vata se ko sa kim stigne, pa je to neki fazon. Rušenje tabua i tako to. Ne. Seksualna revolucija nastupiće onog momenta kad jedan par ukapira da je samom sebi, zapravo, najuzbudljiviji, i da nema bilo kakve potrebe za nekim trećim. Dakle, jedan na jednu, i to je to. Ne zbog vjerskih dogmi, društvenih konvencija ili ne znam ni ja šta. Ne, samo zato jer njih dvoje tako hoće. Tako žele. To ih ispunjava.

Ljudi će stati okolo i reći "šta sad ovi glume". Tračariće, spletkariće, podmetaće. Znate već kako postupaju sa revolucionarima. Njoj će podmetnuti šefa na poslu, njemu neku komšinicu. Ali, dobro. Revolucionari zato i jesu revolucionari da probiju tu prvu, najčvršću branu. Kasnije ide lakše.

To dvoje će da, trockistički govoreći :)), načine životni stil permanentnog vodjenja ljubavi. Vodiće ljubav i kad je ne vode. Emitovaće jedno drugom tu vrstu frekvencija. Nastupiće novo doba, doba novog i humanog hedonizma i estetike. Uživanja u životu. Uživanja života, zapravo ;) Kad neprestano uživate, vodite ljubav i smijete se, i nemate previše vremena da se svadjate, ratujete i uništavate nečije živote, složićete se ;) 

To je, zapravo, veoma jednostavno. Ne trebaju tu neka posebna sredstva da realizujete ovu, jedinu istinsku, revoluciju. Vi, taj vaš, ili ta vaša, i to je to ;)

Pročitaj više

5.5.10 | 19 komentara

Biste li ucmekali babu?

Sjećate se, naravno, Raskoljnikova ;) Simpatičan dečko, iako ufuran do zla boga. On je, normalno, ubio babu. Baba bješe ružna, lihvarka, zla, ma djubre jedno od čovjeka. Raskoljnikov je imao plemeniti cilj- da svijet oslobodi jedne takve napasti. To vam je kao da je neko ubio Hitlera tamo dvadeset i neke. Na kraju krajeva, saveznici su onoliko ratovali, izmedju ostaloga, upravo da se domognu Hitlerove glavuše, i tu svoju borbu su definisali kao izrazito plemenitu. Dakle, cilj da nekoga ubijete može biti veoma legitiman i opravdan ;) Uostalom, sjetite se samo svih onih izvršenih smrtnih kazni ;) Justice for all :)

I zašto se onda, moliću, digla tolika prašina oko tamo neke babe? Pazite, ja i dalje stojim na stanovištu da tu nema ništa sporno- dobro je to Raskoljnikov učinio, nema potrebe da momka šalju onoliko u Sibir, a posebno nema potrebe da se on sam jede toliko zbog toga. No, medjutim, znate šta? On se i ne jede zbog babetine, hehe ;)

Šta mislite, zbog čega se pati Raskoljnikov? ;) Gdje je zapelo? Pazite, on je imao sjajan plan, sjajnu logiku ;) Nemojte se zavaravati da ga je tamo neka baba poremetila ;)

Vid`te sad ovo-da vam pokažem jednu osobu, koja se krije iza najmoćnijih bankara i političara na svijetu, osobu koja ih zapravo sve nadgleda i kontroliše, i koja ima zao plan i želi da na kraju porobi i unizi čovječanstvo, te da vam dam sekirče u rukicu, šta biste učinili? :) Imate tri minuta sa njom nasamo, možete je zveknuti u tom periodu kad želite, niko vas neće uhapsiti, dakle-nema kazne, nema zakonskih neprijatnosti ;) Ako to ne učinite, sa svim tim resursima kojima raspolaže, ona će svoj plan dovršiti ;) I, estetskog momenta radi, ta osoba je takodje ružna babetina ;) 

Biste li ucmekali babu? ;)

Pročitaj više

3.5.10 | 12 komentara

Kako da i Vi spasite Engleze ;)

Ništa u životu nije nemoguće. Nema nesavladivih prepreka, ukoliko tačno znate šta želite i imate dovoljno volje, energije i kreativnosti da do toga dodjete. Ne postoje nedostižni ciljevi, ali postoje glupe predrasude i izgovori. Postoji i ljenost. Postoje i kompleksi.

Čovjek je iz Leskovca otišao u Englesku, postao menadžer jedne respektabilne firme koja je ušla u krizu, i napravio dar-mar. Pozitivan ;) Uspio je da preokrene stvari i nauči Engleze gdje je to Leskovac ;) Goran Stojilković je na djelu pokazao da nije važno odakle ste, nego ko ste, i šta znate. A Goran zna dovoljno. Dovoljno da njegova firma digne proizvodnju za 25 % (u vremenu krize) i dobije posebno priznanje za takav rezultat.

Već sam pisao p tome da se ne radi, zapravo, o tome da ispunite neke formalno-tehničke uslove i udjete u tamo neku EU, pa onda najednom poteče med i mlijeko. Ne. Ukoliko ste dovoljno sposobni, ambiciozni, odgovorni, kreativni i vrijedni-vi ste već u EU ;) Čak i ako vam ovde prave prepreke kojekakvi idioti od kriminalaca, političara i ostalih primitivaca. Jednostavno, vaš rad ne ostaje nezapažen. Na nekom drugom mjestu, ako već ne ovde ;) 

Goran je pokazao da i Srbin može da radi 12 časova dnevno. Zapravo, radi više od svojih kolega Engleza. Takodje, on je pokazao kako da se babe i žabe prevedu na engleski ;) Pokazao je kako se širi jedan pozitivni imidž svoje nacije i države. Zamislite-Srbin radi, i to veoma dobro, a ne ratuje, ne psuje, ne svadja se. U stvari, Srbija i nema neke posebno ozbiljne probleme. Tu su Vlade Divac, Goran Stojilković, Ana Ivanović, Branko Dragaš, Miodrag Stojković i još mnogi drugi, znani i malo manje znani. Naravno, iz istog onog razloga zbog kog su kojekakvi veliki bratovi, farme i ostale štale najgledanije emisije ovdje, biraju se slični idioti, kao i akteri u istima, u parlamente, vlade i druga upravljačka tijela. Ljenost, potreba za niskim "zadovoljstvima", kompleksi, neznanje-primitivizam-čine da jedan dio ljudi uporno drži čitavu zajednicu na nivou koji nije primjeren zemlji sa takvim potencijalima.

Ali, ne brinite. Možda evolucija i nije onoliko bitna koliko je Darvin mislio, ali svakako nije ni beznačajna stvarčica. Primitivci će, polako ali sigurno, da iščezavaju. Život ih iščezava ;) Ti idioti, sa svojom proamebskom moždanom strukturom, jednostavno ne mogu da udju u novo doba. A ono nastupa, neminovno ;)

Pročitaj više

2.5.10 | 18 komentara

Changes ;)

Dragi moji gosti, blogče je dobilo novi domen ;) Dok se sve ovo malo uhoda, a i dok se ja, duduk za tehnologiju, malo snadjem, biće vjerovatno nekih problemčića u funkcionisanju bloga (kažu, ne bi to trebalo trajati sve ukupno duže od 48 časova). Ono što mogu na prvu da primjetim jeste da se ne vide prethodni komentari (dakle, nisam ih ja obrisao, hehe ;)), pa se nadam da će se to sve uskoro ustabiliti.

Pozdrav svima ;)

Pročitaj više

1.5.10 | 13 komentara