Jooooooooooj..nema me nigdje :) Sramota me ovog mog bloga, čami u tami sam i zapušten, ali jebaji ga :) Najozbiljnije, ne stižem ništa ni da klopnem, a kamoli da nešto otkuckam. U zadnje vrijeme u frci sam grdnoj, poplave, suša, nove obaveze, stari problemi, putovanja, putovanja, putovanja. U autu spavam, u autu radim, u autu zamišljam i da..ma znate već šta ;)
U zadnjih petnaest dana, bez onog mog eksperimentalnog gladovanja, izgubio sam pet kilograma. Samo pijem neke kafe i pušim k`o sumanut. Fabrika duvana Rovinj samo na meni može komotno da pravi godišnji solidan profit. Zaozbilje, kad ministar finansija tužno zbori o spoljnotrgovinskom deficitu, misli na one silne marke koje ja bacam, i baaacaaam na pljugu :)
Mimo auta, spavuljam nekih pola sata. Bukvalno. Više ne mogu da zaspim kad dodjem u stan, pa blejim po monitoru i ištem pažnju mojih virtuelnih saigrača na pasijansu :) Tu su i neke curice, ali zaaaaiiiista ne mogu :) Mislim da sam puk`o, ali ne mogu :) Ne zbog fizike, no zbog psihe :) Šta da radim.
E, sad moram opet da letim. Pooooooozzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzic svima :)
„Decu tucite samo onda kad primetite da liče na vas“. Reče Duško Radović.
Poremećeni sistem vrijednosti se reprodukuje kroz generacije i generacije. To je nesporna činjenica. Kako se to dešava? Jednostavno-učenjem. Djeca posmatraju svoju okolinu, svoje roditelje, vršnjake, učitelje-i uče. Zašto smo ovakvi kakvi jesmo? Jer su nam takvi bili i roditelji. Zašto će nam djeca biti poput nas? Zato što ih ne volimo dovoljno, te se ne popravljamo.
Često se ovde poteže pitanje obrazovnog sistema. Već nekoliko puta dolazilo je i do njegovog reformisanja. Međutim, nešto i dalje škripi. Jednostavno, kadrovi koje nam daje naš obrazovni sistem do sada nisu uspjeli da kvalitativno unaprijede stanje u zajednici. Nelogično bi bilo reći da imamo sjajne ekonomiste, kad imamo devastiranu ekonomiju. Još je nelogičnije dičiti se pravnicima, kad su svi svjesni da je naš pravosudni sistem svakakav, samo ne pravedan. Možda su nam ljekari fenomenalni, ali su isuviše skromni, pa ne vole da se razmeću svojim znanjem pred pacijentima, koji ovde često umiru i zbog upale žučne kese. Stidljivi su nam i pedagozi, pa ne vole da ometaju klince u osnovnoj školi dok se mlate po učionici.
Možemo ovako da nabrajamo do sutra. Odgovornost za ovakvo stanje ne prihvata niko. Profesori krivicu svaljuju na druge profesore, državu, roditelje, a i na samog Boga, koji je stvorio takve bilmeze, pa ih njima nakačio na grbaču. Roditelji, pak, smatraju da od momenta kad klinca odvedu u vrtić, veći dio priče je završen, i traže od vaspitno-obrazovnog sistema da im uči i vaspita dijete. U suštini, svi gledaju samo kako da otaljaju posao, i da se tih klinaca čim prije ratosiljaju. Sjetite se samo zaključivanja ocjena u osnovnoj i srednjoj.
Jedan dio profesora i nastavnika, a to je veći dio, samo gleda da se riješi muke, pa nemilice daje prolazne ocjene, uvjeren da nam pomoći ionako nema, sa znanjem ili bez njega, pa želi samo da se domogne prve birtije, te da tu lamentira o svojoj zlehudoj prosvjetiteljskoj misiji. Drugi dio, nešto manji, uvjeren je da je znanje vrijednost kao i svaka druga, te da, samim tim, ima i svoju ekvivalenciju u parama. Ovaj nastavni kadar dušu je dao za berzu, jer nevjerovatno precizno valorizuje značaj koji nekom đaku ili studentu ima neka dvojka ili šestica, te se, shodno tome, formira i realna cijena istih. Treći, i najmanji dio, jesu oni nesrećnici koji pokušavaju da čestito rade svoj posao, zbog čega su odavno postali predmet opšte sprdnje svojih kolega, đaka, studenata i ostatka društveno-političke zajednice. Kako se ta sprdnja generiše godinama i godinama, ovi nastavnici i profesori vremenom postaju matori čangrizavci, ogorčeni na sve i svakog, te počinju da traže od svojih đaka i studenata da napamet uče i naziv preduzeća koje je štampalo udžbenik iz kojeg predaju, čime se potpuno obesmišljava sam cilj i uloga obrazovanja.
Zaista, šta je to cilj i uloga obrazovanja?
Onako na prvu, rekao bih da je svrha obrazovanja da čovjek bude bolji i pametniji. Kad malo bolje razmislim, vidim da je to i najbolji odgovor. Uopšte, stalno usavršavanje, učenje, napredovanje-jeste smisao čovjekovog bitisanja. To je naša osnovna karakteristika, koja nas razlikuje od životinja: volja da se radi na sebi, da se uči. Da se postane boljim čovjekom.
Ukoliko tako posmatramo obrazovanje, onda postaje jasno da obrazovni sistem ne možemo više posmatrati u formalnom smislu postojanja predškolskih, školskih i visokoškolskih ustanova. Čovjek, prije svega, sam radi na sebi. To je njegova lična volja, koju drugi ne mogu da mu nametnu. Naravno, ukoliko zajednica teži ka tome da bude prosperitetna, ona mora omogućiti mehanizme preko kojih čovjek može da se edukuje, i da stekne vještine od kojih će moći da živi. Ukoliko zajednica suštinski ima takvu želju, onda će insistirati na tome da te vještine budu upravo takve-suštinske, a ne samo formalne.
Ako ćemo iskreno, dok god je forma ispred te suštine, i dok god je bitna samo diploma, a ne znanje i vještina koji je prate, onda smo svi dio iste hipokrizije. I učenici, i studenti, i roditelji, i profesori. Profesor koji traži nabubanu lekciju, jer se plaši da upadne u kreativnu raspravu sa đakom, ne samo da je neznalica, no je i obična fukara. I ko god podržava tu fukaru, odnosno ko god joj omogućava da i dalje „predaje“, takođe je fukara.
Kako mjenjati stvari? Kako stvoriti uslove da kreativnost i inovativnost postanu ključne odlike našeg obrazovnog sistema? Kao i uvijek, tako što ćemo sami biti najstrožiji prema sebi, odnosno tako što ćemo sami morati da više učimo, studiramo. Da se emancipujemo. Neće niti jedna politička stranka to da uradi sama umjesto nas, jer u strankama smo mi, ovakvi kakvi jesmo. Neće to učiniti ni nastavni kadar. I on je onakav kakvi smo i mi sami. Neće niko čarobnim štapićem ovde postaviti stvari na svoje mjesto.
Evo prijedloga. Neka svaki čitalac ovog teksta zada sebi sljedeći zadatak. U roku od godinu dana ću naučiti jedan strani jezik (jezike danas možete učiti i preko interneta). Naučiću makar polovinu programa iz Mikrosoft Ofisa. Pročitaću makar jednu knjigu iz oblasti sociologije, filozofije, ekonomije, pedagogije. Pročitaću makar tri svjetska klasika. Makar tri domaća klasika. Odvešću klinca makar jednom mjesečno u pozorište.
Najmudrije što možeš da učiniš u tom periodu kad te nešto ne ide jeste da sjedneš, zapališ pljugu i isključiš misli. Potom, zatomi nekako i emocije. Isključene misli i emocije stavljaju te na stend baj, kad, istina, životariš, ali ne živiš punim kapacitetom. To je dobro, jer ne moraš da se ubiješ, da se drogiraš, piješ ili nešto slično. Zapravo, ti ništa ne činiš loše ni sebi, ni drugima. Samo se umiriš.
Čovjeka u životu najviše jebe on sam. Tu su ti impulsi, nagoni, sujeta, emocije. Inače, to su, makar meni lično, potpuno pozitivne stvari (sujeta, ne prevelika, isto tako). Medjutim, kod izvjesnih tipova ličnosti, a sve su ličnosti takve, u većoj ili manjoj mjeri, ponekad to zna da eskalira. Povod uopšte nije od značaja, mada ga ne treba potpuno ignorisati. U tim situacijama osnovna je stvar u tome da obuzdate sve te impulse, koji tada postaju potpuno destruktivni.
Kako to učiniti?
Metoda je mnogo. Svako neka nadje neku svoju. Vjerujte, nije teško kako se možda čini. Neko može da proba sa gladovanjem. Interesantna metoda. Ja sam je nedavno iskušao, kad sam bio u nekom teškom zajebu. Prva tri dana su problematična, ali kasnije je ok. Glad prestajete da osjećate, organizam smanjuje svoje aktivnosti, emocije se postepeno gase, i, uopšte, postajete svjesni da sve to i nije nešto bitno. Shvatite zašto su se ljudi nekad okretali askezi. Ubija emociju, ubija sujetu, ubija sve. Ostaje samo neka eterična tvar, bez bilo kakvih osjećanja, bez dobra i zla. Lebdite ulicom, mišiće ne osjećate, tijelo kao da je neko tudje, samo je tu, i vidite ga, ali ono više ne utiče na vašu psihu.
Rezultati su nevjerovatni. Kao kroz maglu sjećate se da ste prije, a to prije čini se kao prije milion godina, bili uništeni zbog nečega. Tada vam više ništa nije bitno. Sve postaje prozaično. Likovi i imena jesu bljesci nekih drugih dimenzija realnosti. Ali, ni to vam nije više bitno :)
Kad se vratite, osvježeni ste. Kao kad se vratite sa godišnjeg odmora. Još i bolje, jer u ovom slučaju nema one nostalgije za morem, planinom, zezanjem. Ovde postoji samo blagi osmjeh, koji vam emituje pogled. Jer, vidjeli ste još jednom da je sve, ipak, samo Vječna Igra ;)
Iliti Moderna bajka, sa izmišljenim likovima i još izmišljenijim pričama
Njemu je trebalo sedam dana da napravi stvari, a ja sam sve rasturio za nepuna dva sata. Ali, nisam htio o tome da pričam sa tobom. Osjećam da se stvara neki zid nepovjerenja izmedju nas. To svakako nije dobro, i mislim da treba da podijelimo osjećaje. Znaš, Opra fazon. Reci mi slobodno, šta te iritira sa mnom u vezi. Nemoj se snebivati, pričamo otvoreno, no hard feelings. Siguran sam da sam često nesnošljiv. Nije nikom lako sa mnom, pa ni tebi. Ponekad, znam, dok tako hodam imam onaj svoj stav koji emituje poruku `jebote al` sam samobitan`. Da, svjestan sam toga. Jasno mi je da te isuviše često zanemarim, iako sam jedino što ti je ostalo. Da, da, potpuno razumijem da si se ti svega odrekla zbog mene. Ali, dobro. Jest` da dijelimo osjećaje, ali ne moramo sad nešto tu da patetišemo. Štaviše, ako ćemo iskreno, potpuno si zadovoljna sa mnom ovakav kakav jesam. Jesi, ne seri. Imponuje ti što sam tvoj. Imponuje ti i kad nisam tvoj, a u sebi misliš da patim tamo negdje bez tebe. Ja tucam neku drugu kad nisam sa tobom srećo, zapamti to. Ali, znam da sad misliš da ti ovo pričam jer, k`o biva, zbog moje prevelike ljubavi spram tebe, izmišljam i ovakve stvari ne bih li te učinio ljubomornom, a zapravo skapavam zbog tebe. Vidiš da se i ja razumijem u modern female bullshit zajebancije. Ali, sve to nije važno. Ja sam onakav kakav želiš da budem. I nema potrebe da bilo šta više pričamo o ovome.
Vidiš, u pravu si bila, dobro je dijeliti stvari. Pravo se dobro osjećam. Ti kako si, ne najbolje, ha? Ali, ti si puna ljubavi, jebe ti se za moja preseravanja. Pusti `I Got You Babe`, pa da plešemo, pa da se `vatamo malo.
Posmatrajmo stvar sa ekonomsko-logičkog stanovišta. Ukoliko ti ovako nadrkana odeš sutra na posao, i ukoliko još par desetina njih u istom raspoloženju takodje sutra odu do svojih kancelarija, može se opravdano pretpostaviti da će produktivnost rada da značajno opadne. Sva sreća da postoji mobilni operater. Jer, vidiš, vi gmazovi ćete da se sutra dohvatite telefona i sraćete jedni drugima cijeli dan, možda i sedmicu. To će svakako da doprinese rastu profita odnosnog telekoma, koji će dio tog profita usmjeriti u nove investicije, a dio će da ode i za podmazivanje nečijeg političarskog dupeta. To dupe će dalje da kupi nešto fino svojoj ljubavnici, koju možebiti kreše i još nekoliko njih. Srećna ljubavnica, pa srećni i oni. Čista Sumatra. Pokrenuo sam pozitivne talase, i stvarno mi je fino zbog toga.
Zbilja, šta je to toliko primamljivo u perverziji što nas toliko privlači? Zašto svi naginjemo perverznom? Ne bih se složio da je sve počelo od Zmije. Ona je samo ukazala na prostu činjenicu da pored svih onih banana, ananasa, jagoda, krastavaca i malina postoji i-jabuka. Želim da otvorim priču do kraja: stvoreni smo kako smo stvoreni, kreacijom i(li) evolucijom, i imamo to u sebi. To nam je suštastveno. Prema tome, to je u nama.
Vid`te, i sam sistem 10 Božijih zapovjesti koncipiran je na provokativan način. Bog kaže "ne kradi", ali On je dovoljno pametan, a i stvorio je čovjeka, te ga dobro pozna i svjestan je, kao i svaki kvalitetan psiholog, da umjesto "ne kradi" čovjek čuje "kradi". I ne samo to, on čuje "o daaa, kradi, kradi što više" ;) "Ne svjedoči lažno na bližnjega svoga"-"on je, nisam ja, majke mi". I moja omiljena "ne poželi ništa što je tudje", koja odzvanja u glavi, srcu i žilama "hoću da spavam sa njegovom ženom", "hoću njegov posao", "želim njenu slavu".
Medjutim, da se stvari na tome završavaju, ni po muke, a ni ovog teksta ;) Ne staje se sa "o da, kradi što više", priča se unapredjuje. "Kradi, i gledaj u oči onoga koga potkradaš, i govori mu da je šarmantan i pametan dečko". Namagarči ga dok ga kradeš. Neka misli da si mu ti najbolji prijatelj. Neka vjeruje tebi više no sebi. I neka na kraju, ako čak i ukapira da si ga krao, pomisli "pa i neka je, imao je pravo na to; ja sam kriv, ne on".
Kad spavate sa ženom najboljeg prijatelja, sam seks kao takav ne znači ništa- prost snošaj mu dodje kao "djes`, šta ima". Morate da je opalite u njihovom bračnom krevetu, po mogućstvu dok vam je prijatelj otišao da kupi pivo, za vas, jer ste putovali sat vremena do njih, i on želi da vam maksimalno ugodi. Ona mora da vam uradi što njemu nikad nije. Morate da je ponizite do maksimuma, kako biste zapravo ponizili njega, jer je on ponizio vas tako što je uradio otišao da kupi pivo za vas. U tom krugu svi su krivi.
Zapravo, kao što možete da primjetite, svoja najznačajnija kreativna dostignuća čovjek pravi kad se prepusti perverziji. Ne moralnim pobudama. Ne osjećaju čestitosti i odgovornosti. Ne znanju. Perverziji ;) Jer, u perverziji više nema ograničenja. Sve je dozvoljeno. Još bolje, sve se traži. Sloboda je potpuna, i vi je neometano koristite. Vi se svetite.
Jer, i vas su zajebali. Umirete. Dobro, možda i ne umirete, ali možda i umirete. U tom "možda" i jeste ključna stvar: neki prokleti sadista nije rekao ni ovo, ni ono. Ostalo nam je da se pečemo na "možda". Perverzni sadistički gad. I svi zajebi koji su vam se desili, a koje svakako niste tražili, i svo djubre koje posmatrate kako plovi po ovom svijetu, i potpuno ludilo koje osjećate da struji zrakom-sve to vam sugeriše da zajebete sve, i da se prepustite jedinom mogućem uživanju, uživanju u samodestrukciji, sadističko-perverznom nasladjivanju svojim umiranjem.
Kao samoubica. Popeli ste se na vrh zgrade, sa cigarom u ruci, i kažete svima: jeb`te se. Jebi se i ti tamo gore. Pušite mi svi. Sad ću baš da se ubijem. Stavljam tačku na tu vašu bolesnu igru, prokleta gamadi. Stavljam tačku na perverziju-perverzijom. Drugačije ne ide.
Tako dolazite do toga da kroz perverziju ne samo da oslobadjate u potpunosti svoje kreativne potencijale, ne samo da shvatate da je ona jedina mogućnost realizacije vaše ličnosti, nego da, naposljetku, samo kroz perverziju i ubijate-perverziju. Ogolite je, pljunete je, i ostavite je da crkne.
Samo par rečenica. Stvar se dešava prije dva sata. Šefica mi je nadrkana već neko vrijeme. Duže vrijeme. Mjesec-dva. Bila je prije skroz ok. Onda je počela da mi se preserava. i preserava. I, da, da se baš preserava.
Onda je ušla jutros kod mene. I počela..ne, nastavila da se preserava. Ni nešto više, ni nešto manje nego inače. Mjesec, mjesec i po sam bio fini. Razumijevao sam je. Dešavala su joj se neka sranja. Sranja, da, prvih pet-deset dana. Kasnije je od toga samo pravila glupu dramu. Svidjelo joj se da se preserava. Svidjelo joj se da moraju ljudi oko nje da to uvaže. Mislim da je mislila da se konačno realizovala kao ličnost kad se počela tako preseravati. Ljudi su je poštovali, uvažavali, bila je faca.
Onda je ušla jutros kod mene. Priča je bila već spremna. Ali, dokurčilo mi je sve to. Nije ni počela sa performansom, a stjerao sam je u tri lijepe. Ruralno, brutalno, sirovinski, nadmeno, muško-šovinistički, rasistički, komunistički, podlački, i sve ostalo na "čki". Rekao sam joj da mi se skine s kurca, Rekao sam joj da ću joj zabiti kurac, i naučiti je pameti. Realno, jeb`o sam joj mater.
Ništa nije rekla, samo je izašla. Ovi moji unutra zinuli. Niko ni riječ. Vidim da se ovaj jedan već vidi na mom mjestu. Ovoj jednoj žao, svidio sam joj se, a sad odoh. Djavla. Zapalio sam cigaru, i krenuo da iščitavam blogove. Jedan, drugi, treći. Uto, eto moje šefice. Preplašena. Tiho mi se izvinjava zbog svog ponašanja. Neće više. Prevršila je svaku mjeru. Razumije me. Obećava da će biti bolja ubuduće.
Uhhh...ovih dana mi se dešava toliko stvari, toliko promjena, toliko novih i toliko rezerekcija starih obaveza, toliko novih imena, toliko starih imena, toliko gradova, toliko valuta, toliko preskočenih obroka, toliko...Obavezama na poslu (jednom, glavnom, i drugom, malo manje glavnom) sam pridodao neke vannastavne aktivnosti, ove su se dijalektički spojile i izrodile jedan potpun džumbus, koji praktično znači da moram biti istuširan, fin, sredjen i uredjen već u šest ujutro, a da se poput zombija pojavljujem kući negdje oko jedanaest naveče. Jebaji ga :)
Ali, nije o tome riječ. Mislim da bi ovaj post trebao biti neka vrsta pokušaja rekapitulacije svega što se u glavi dešava. Ono, čovječe pokaži par interesantnih crtica iz svih tih zezancija koje se dešavaju. Zainteresuj čitaoca. Stavi boje. Stavi osmjehe. Stavi inspiraciju. Stavi oduševljenje.
Neću :) Osjećam se osjećajem koji nije umor, radost, tuga, melanholija, uzbudjenje..jebi ga, ne da mi se više smišljati osjećaje koji nisu. Pjevušim jutros jednu pjesmicu..jednu od mojih pjesmica. Svi imamo takve pjesmice, naše pjesmice, samo naše, koje su tu nekako oduvijek. Koje nas definišu. Koje spajaju sve periode u životu, i uz koje znamo da je život potpuno neozbiljan, da je uvijek isti, iako se stalno mjenja, i uz koje imamo onaj osmejak koji govori "o da, jebaji ga" :)
Ground control to major Tom
Ground control to major Tom
Take your protein pills and put your helmet on
Mnoge Bouvijeve stvari su i moje stvari. Da je lik umro prije osamdeset i četvrte, niko živ me ne bi mogao ubijediti da nisam njegova reinkarnacija. Ali, i ovako imam objašnjenje: Heseova energija se rasplinula po kosmosu, i Bouvi i ja smo njene materijalne manifestacije :) Elem, ko šiša to, bitno da su tu neke pjesmice koje s mojih usana svima odašilju tu neku praiskonsku potrebu čovjeka da saopšti svima "jeb`te se". Ne znam zašto je to tako, i nije me briga.
Heh..da vi samo znate šta meni prostruji kroz tijelo, i šta osjećam kad pjevušim:
This is ground control to major Tom, you've really made the grade
And the papers want to know whose shirts you wear
Now it's time to leave the capsule if you dare
Ne znam ni sam šta posebno osjećam tad, ali znam da je osjećaj ok. Dobri su ok osjećaji.
Though I'm past one hundred thousand miles, I'm feeling very still
And I think my spaceship knows which way to go
Tell my wife I love her very much, she knows
Ground control to major Tom, your circuits dead, there's something wrong
Can you hear me, major Tom?
Can you hear me, major Tom?
Can you hear me, major Tom?
I sve se svodi na to da, koliko god putovao tim svemirskim brodom, i koliko god čudnih vanzemaljaca vidio, i koliko god mi se puta sjebalo moje spejsšatlovsko kvačilo, i koliko god puta se gadjao onim crvenim laserima sa nekim blesavim drugim svemirskim brodovima, opet na kraju ostanem da sjedim na nekom veselom kamičku gore, da posmatram svijet i mjesec, i da pušim cigaru. Jebaji ga :)
Pa, samo njenim metodama ;) Svi znamo o čemu se tu radi: postoji skup teških vucibatina i bitangi, koje su tu da ne rade ništa sem da vam zagorčavaju život na svakom koraku. Posljedni primjer možete naći kod Verkić.
Zapravo, nije da ne rade baš ništa. Rade, itekako. Svaki dan se razmnožavaju. Od jedne majke biro-ćelije, nastaju tri i po ćerke biro-ćelije. Čista biologija. Odjeljak o sisarima. Reprodukcija birokratije. Dalje, svaki dan izmišljaju i nove procedure. Da ćerke biro-ćelije imaju šta da rade. Jer, zna se da birokratija voli da radi.
Dakle, birokratija postoji da se razmnožava, i da je plaćate da vam smeta. Na redovnu platu plaćate joj i mito, da vam ne smeta baš previše. Pisala je i Electrasdreams o svom veselom tržišnom inspektoru. Prema tome, ko kaže da birokratija ne radi: jebe se, jebe i nas, generiše korupciju u zajednici, najefikasnije ubija ma i naznake privredne aktivnosti. Malo li je?
Kako je pobijediti? Pazite, mnogi su pokušavali. Bilo je čak i političara koji su imali iskrene namjere da je se ratosiljaju. Ali, brzo bi ih ona ubacila u kalup. Alo, dečko, ko će da glasa za tebe ako se nama zamjeriš? Vid` malo strukturu onih koji izlaze na birališta: mi, brate. Oni nezaposleni su davno izgubili vjeru u mogućnost da se izborima promjeni bilo šta, a oni zaposleni u privredi svakako i nemaju vremena da odvoje da dodju do glasačke kutije. Rade ljudi. Sjetih se kneza Mihajla Obrenovića (da, znam ga od prije vojske :). Došao čovjek iz zapadne Evrope da u Srbiju donese civilizaciju. Bio onako fin, uglađen, kulturan. Normalan. Jebote, nije svaki dan ubijao političke neprijatelje, kako vladari u Srbiji inače imaju običaj. Vidio i gdje koči-kod birokratije. I odlučio da se lično pozabavi problemom. Ali, upadne u problem: toliko se, jadničak, udubio u posao, da je postao maltene jedan od njih-po cijeli dan bi sjedio u svom kabinetu, pregledao akta koja su mu donosili, udarao pečate, analizirao i...ništa. Izgubio se u šumi propisa.
Šta je bila njegova greška? Upao je u sistem, umjesto da ga je sjekao. Ili nasamario. Alo, čovječe, knez si, šta se zajebavaš sa propisima tamo nekog ćate-sjeci. Sjeci nemilice. A nije znao da sječe. Zato su varvari posjekli njega.
Lično, preferiram metod Asteriksa i Obeliksa ;) Oni su upali u birokratsku mašinu. Stvar je otišla dotle da je na kraju super snažni Obeliks rekao da kod birokratije ne pomaže ni čarobni napitak. Bogtemazo. I onda se Asteriks dosjetio. Ajde da radimo kao i oni, samo malo drugačije ;) Uzeli su njihovu matricu, samo je za milimetar korigovali, ubacili su u tu jednačinu jedan novi, maaaali parametar i-sjebali sistem ;)
Naša snaga je u brojnosti. Svaki dan, kako mi sinoć reče jedan prijatelj, treba birokratiji zadavati posao, male fine zagonetke. Tražiti informacije. Postavljati pitanja. Biti dosadan.100 000 ljudi pošalje nekoj vladinoj institucijipetnaest pitanja. Neka se počešu malo, a neka ne odgovore, ako smiju. I na kraju, dovesti ih do sloma živaca. Da ih ne bi oni slomili nama ;)
Šta je to samoubistvo? Prije nego napišem nekoliko pogleda, koji uobičajeno prate ovu temu, mogu sa sigurnošću da ustvrdim da je samoubistvo jedna od tema koja izaziva najviše pažnje, polemike, emocije. To je i logično- ubio se čovjek. Na samu smrt ima mnogo toga da se priča (kako, otkdud, gdje), a možete da mislite kad na sve to dodate i taj momenat da je neko sam sebi istu poklonio.
Formalnopravno, samoubistvo nije zločin. Krivični zakoni ga ne tretiraju kao krivično djelo. Vjerovatno zato što se optuženi ne odazivaju tužilaštvu i sudu. Zato opis krivičnog djela ubistva i počinje sa "Ko drugog liši života...". Onaj prvi je mimo te definicije, mada, zanimljivo, isto stoji stvar i sa trećim, četvrtim i ostalima :) Dakle, samoubica nema problem sa državom, a ni ona sa njim.
Tako stvar ne stoji sa crkvom. Ona samoubistvo posmatra kao jedan od najvećih grijeha. Ona smatra da je život Božiji dar, a niko ne smije da se zeza sa Božijim darovima. Prema tome, ovde samoubica ne da je kriv, nego ga očekuje strašna sudbina tamo gore, ili dole, bolje rečeno.
Ova dva pogleda na samoubistvo su opštepoznata, i samo sam ih pomenuo. Riječ je o tome da me užasno smaralo da napišem i ovih par redaka, jer su ti stavovi dosadni do bola i površni. Mislim, alo bre, čovjek se ubio, nije to stvar za "kriv je" ili "nije".
Dostojevski je, preko Kirilova, otišao znatno dalje. Kirilov smatra da onaj ko se ubije-postaje Bog. Sljedstveno, on postavlja intrigantno pitanje: zašto se ljudi tako bezobrazno malo ubijaju. Da čitava priča dobije na još većem šarmu, Kirilov je revolucionar, anarhista (a anarhisti, inače, gledaju kako da Boga ubiju, ako već nije mrtav). Dakle, za razliku od drugih anarhista-revolucionara (ista stvar sa boljševicima, koji su ideološka čeljad ruskih anarhista, više nego Marksova), koji bi da ubiju Boga, da bi rodili čovjeka, Kirilov bi da ubije čovjeka, da bi rodio Boga.
Kirilovljeva poenta je slična Ničeovoj. Da bi se uzvisio, da bi se izdigao na kvalitativno novi nivo bivstvovanja, čovjek mora prestati da bude čovjekom. Očigledno je da i Niče i Kirilov smatraju da je čovjek, sam po sebi, loše, pokvareno biće. Šta je sad tu zanimljivo? Znate, imate ljude koji smatraju isto-da su ljudi pokvareni i loši. Međutim, oni ostaju na tom. "Ok, ljudi su loši, šta da se radi, to je faktičko stanje, i ajde da vidimo kako da se tu nekako preživi i da glava ostane neotfikarena". Kirilovljeva i Ničeova sorta takodje konstatuje da su ljudi pokvareni, ali ona kaže sljedeće: "ok, ljudi su pokvareni, ali, zaboga, to ne smije da ostane faktičko stanje. Moramo da mjenjamo ljude, a jedino možemo da ih promjenimo tako što ćemo da ih ubijemo".
Poezija ovog njihovog stava jeste u sljedećem: poziv na ubijanje čovjeka zapravo je duboko moralan ;) Treba ljudi da se ubiju da bi se ispravila nepravda, da bi se uklonilo zlo, a da bi nastalo dobro.
Dok god je čovjek, čovjek nema pravo da se žali na život, jer je on sam zao. Taj pakao u kom egzistira..to je njegov posjed. To je njegovo prirodno okruženje. Ne zaboravite: čovjek je izbačen iz raja ;) Sljedstveno, za čovjeka nema mjesta u raju ;) Dakle, ako ćete u raj: prestanite biti čovjekom ;) A ako želite prestati biti čovjekom: ubijte se ;)
To su nekako i interesantne postavke. Ode čovjek podaleko razmišljajući o svemu tome.
Razgovarajući juče i danas sa dvojicom ljudi, čije mišljenje veoma uvažavam, čuo sam interesantnu tezu da se ljudi, zapravo, plaše promjena. Kao, mnogo je onih koji u svakoj eventualnoj promjeni vide potencijalnu opasnost po svoju egzistenciju. Ovako, kakva je takva je, postoji neka svakodnevnica, na koju su navikli, ona je daleko od dobre, ali, eto, stvari nekako plivaju.
Plivaju, da, ali ove kiše su sve upornije i upornije, i uskoro se neće više moći plivati, jer će mišići polako da otkažu, a voda je već u ustima ;) Zapravo, riječ je o tome da je stvar veoma jasna: ili će promjena, i to onih suštinskih, da bude, ili nas više ovde neće da bude. Vrlo jednostavno ;)
Ne radi se samo o tome da na naplatu dolaze svi pojedeni ručkovi. Ne radi se samo o tome da se previše i preduboko ogrezlo u neodgovornost, pa je potrebno da se podvuče crta. Ne radi se samo o tome da i ovde ljudi shvate da mogu i moraju da žive od svoga rada, znanja i sposobnosti, a ne od manipulacija, špekulacija, mahinacija i ušuškavanja u ugodne jasle državnog budžeta. Radi se o tome da se čitava priroda i sve u njoj neprestano mjenja. Materija se neprestano mjenja i obnavlja. Duh se neprestano razvija. Čitava egzistencija zasnovana je na promjeni kao takvoj.
Zamislite samo da sve odjednom stane. Nema ničeg novog. Sve je ustaljeno i uobičajeno. Čak i ukoliko je takvo stanje, pretpostavke radi, naoko dobro, lagodno, interesantno. Međutim, ukoliko ono ostane nepromjenljivo, uskoro će da nastupi dosada, potom melanholija, zatim apatija, letargija, naposlijetku očaj i...Imali biste na kraju upravo ono stanje Ničega koje je prethodilo Nečemu iz čega se kasnije sve razvilo. Bez promjene imate Smrt ;)
Dakle, promjena je prirodi, pa i čovjeku, kao njenom sastavnom dijelu, imanentna. Sve se mjenja, sve teče. Stoga, glupo je i neetički opirati se promjeni. Mi, zapravo, ne možemo da joj se odupremo (starite, zar ne ;). Mi imamo jednostavan izbor: ili ćemo da prihvatimo promjenu, i tako da se suočimo sa izazovima koje ona nosi sa sobom, ili ćemo da joj se suprostavimo, da je negiramo ili da je ignorišemo. U tom slučaju promjena će da nas pregazi, a da toga nismo ni svjesni. U tom slučaju, jednostavno, prestajemo da budemo subjektima egzistencije, no postajemo prosti objekti, stvari. Hegelovski rečeno, prestajemo biti subjektima razvoja Duha.
Zar nemate ponekad osjećaj da živite u prostoru koje je potpuno van vremena? ;) Kao da svijet ide negdje, a ovde sve stoji. Kao kad udjete u neku kuću, u kojoj se ništa nije dešavalo dvije stotine godina. Udjete unutra, prvo vas ošamuti memljiv zrak, a onda vam se pažnja fokusira na figure ljudi i predmeta koji kao da su tu, živi, a zapravo su mrtvi ko zna koliko dugo. Kad taknete njihovu ruku, ili neku zavjesu, orman-sve se raspadne u pepeo.
One koji joj se opiru, promjena vraća u pepeo. Oni koji je prihvate, i ne samo to-oni koji je stalno i iznova traže, koji je obogaćuju, njih promjena obogaćuje, regeneriše. Očovjekuje. Čini život interesantnim. Kao ona djeca koja svaki dan nadju neku novu, interesantnu igru: zapazite ih kad otkriju neku novu igračku, kad se udube u nju i u igru, pažljivo posmatrajte njihovo lice i taj sjaj u oku-u njima ćete vidjeti kako izgleda Novi Čovjek, Čovjek Raja ;)
Razmišljam dugo o toj temi, a neposredan povod za ovaj tekst jeste blogpost od NasdvojeŠta će žena sama u Svetskom prvenstvu. Zaista, da li postoje tamo negdje neki mračni umovi koji su se nameračili da ženama zagorčaju život na svakom koraku, da li smo mi muškarci potpune svinje koje ne tretiraju ljudska bića na ravnopravan način samo zato što nešto imaju, a nešto nemaju, ili je sama priroda tako koncipirana da pravi belaj i unosi razdor u međuljudske odnose.
Ne znam, nemam pojma šta je tačno. Meni je uvijek ta priča oko ravnopravnosti polova išla na živce, jer osjećam da je nekako isfolirana, licemjerna. Feministikinje su mi simpa, a one zadrte su mi strahoviti kreteni. Tako vam je sa svim vatrenim lobistima, nebitno da li je riječ o političarima, borcima za zaštitu prava životinja ili aktivistima gej pokreta. Mislim, ko je ikada igdje imao bilo kakva posebna prava? Zar velika većin svih nije uglavnom sistemski sjebana?
Zapravo, nismo jednaki. Niko nije jednak sa bilo kim, jer smo svi posebni, individualni. Kad pričamo o ravnopravnosti polova, mislim da je objašnjenje pravde najoptimalnije kako bi se taj čvor razvezao: ponašati se na isti način prema svima koji se na isti način ponašaju u istim situacijama. Dakle, ne može Jelena da bude u lošijem položaju na poslu, u političkoj stranci ili bilo gdje u lošijem položaju samo zato što je Jelena. To mi je tako nekako normalno, i ko to ne poštuje-sankcije, koje krivični zakoni, makar oni moderni (čak i kod nas to ima) predviđaju. Prema tome, tu ne smije biti zezanja, jer niko nije i ne smije biti iznad zakona, a pogotovo niko nije bolji samo zato što mu visi ili ne visi.
Uvijek sam smatrao da oni koji najžešće brane nečija prava, da ti najviše štete čine upravo onima čija prava, k`o biva, brane. Svjesno ili nesvjesno. Jer, umjesto da unormale stvari, oni prave ekstremne situacije. A na ekstremne situacije ljudi uglavnom ekstremno i djeluju, a tu vam već polako nestaje racionalnoga, a preovladjuje emotivno. Dodajte tu još i masu i predrasude i imate jedan potpun džumbus.
Ja sam uvijek mislio, muškim šovinizmom nesrećno ranjen, da bih se dobro slagao sa svakom radikalnom feministkinjom. Imam neku svoju kvarnu taktiku. Prvo bih probao odmah onako sirovinski: "daj malo mala, pa da vidiš kako će baja da ti stjera prave ideje". To je, ovako, ruralna varijanta, ali, ispostavilo se, nimalo naivna. S druge strane, ukoliko ne prodje prva opcija, tu je ova druga, daleko kvarnija. Radi se o fenomenu "umiljatog jagnjeta". Tu, zapravo, koristite one stvari koje ste naučili još dok ste bili klinac: jebi ga, umiljavate se kad nešto hoćete ;) Žene su divne, to odmah da znate, i imaju tu osobinu da kod njih lijepa riječ itekako otvara gvozdena vrata ;) Naravno, s obzirom da su one posebne, inteligentne, senzibilne i kreativne, svaka ponaosob ima svoju isto tako posebnu lijepu riječ koja je otključava, tako da nemoj na pamet da vam padne da možete napraviti neke šablone i cake koji prolaze kod svih, ili makar većine ;) Dakle, kad otkrijete pravu riječ, šifru-one vam se otvaraju, i sve je onda fino.
Postoji i treća varijanta, koja takodje može da bude neobično efikasna. Ona se sastoji u tome da, zapravo, ništa ne pokušavate, i da jednostavno budete onakvi kakvi ste i inače, kad tu nema žena. U mom slučaju, riječ je o tome da tako sjedim tu nešto i pušim, bez blage veze o čemu se tu radi, i odajem fini utisak savršeno blesavog lika, koji ne zna ni gdje stoji, ni kud je krenuo, ni kakve to logike sve ima. Ovo definišem kao humanitarni momenat, jer ženama obično bude žao takve budale, pa se onda nekako smilostive, te me njeguju.
Šta znam, valjda sam samo htio reći da budete fini spram žena, jer su one meni neobično drage, koliko god ih često nikad ne razumijem. Naravno, uglavnom nikad ništa ne razumijem, pa mu dodje na isto. Sad kad dodje Svjetsko, e da, to sam mislio reći i naglasiti, pričajte sa njima o taktici Kapela-znaju one više o tome nego što se inače misli. I nemojte to da radite onako reda radi: to vrijeđa svakoga, ne samo njih ;) I onda, vidjećete kako će biti sve to cakum pakum ;)
Desilo mi se nekako da u relativno kratkom periodu nedavno učestvujem na dva sastanka, gdje sam razgovarao sa ljudima o istim temama, iako su povodi za te sastanke i ambijent bili drugačiji. U pitanju su bili relativno mladji sagovornici, i poprilično obrazovani i otvorenog uma. Na oba mjesta iznosio sam tezu da je došlo vrijeme da na ovim prostorima čovjek preuzme odgovornost za sebe, te da je krajnje vrijeme da se država stjera u tri lijepe, i da joj se oduzme pravo da glumi nekog paternalističkog subjekta, koji, k`o biva, nešto nama tu pomaže.
Suština te priče upravo i jeste-odgovornost. Čovjek je slobodno biće, sa svojim punim pravima i, sljedstveno, obavezama. Ne može niko drugi da preuzima odgovornost za njega, jer se time on dehumanizuje. Situacija u kojoj se danas nalazimo predstavlja klasičan primjer ultratotalitarizovanog društva, koje je bespogovorno prihvatilo da postoji jedan veliki brat koji i treba sve to nešto da nadgleda, determiniše i kontroliše. Taj veliki brat zapravo predstavlja spregu finansijsko-političke oligarhije, birokratije i mejnstrim kvaziinteligencije, i on je zajednicu mehanizovao a čovjeka robotizovao. U takvoj situaciji nema mjesta za kreativnost, inovativnost, individualnost. Zapravo, u takvoj situaciji nema mjesta za čovjeka.
Dehumanizovan čovjek je otuđen, onečovječen čovjek. Čovjek koji je izgubio svoju suštinu. To je čovjek koji je duboko nesrećan. I takvo stanje svjesti, koje karakteriše duboka apatija, skepticizam i jedno nevjerovatno nepovjerenje prema svemu što iskače iz šablona, zapravo generiše i probleme u privredi, pravosudju, administraciji i svakom drugom aspektu socijalnih društvenih interakcija.
Riječ je o tome da se čovjek dugo ubjeđuje da je nesposoban da brine sam o sebi. Da mu je potreban tutor. Da je taj tutor sveznajući, svevideći, da ima rješenje za sve probleme. I da, posljedično, tom i takvom tutoru čovjek treba da delegira većinu svojih urođenih prava, kako bi ga taj mogao voditi.
Ljudi sa kojima sam pričao ostali su poprilično zatečeni mojim insistiranjem na radikalnom kresanju administracije, radikalnoj reformi pravosudnog sistema, uvodjenju sindikata nezaposlenih, registrovanju preduzeća za jedan dan i likvidaciji većine poreza. Oni su mi rekli "dobro, šta ti pričaš, šta je sad to". Odgovorio sam im "to su normalne stvari, koje je nenormalni sistem predstavio kao besmislene". Oni su bili skeptični. Rekao sam im da ne fermaju posebno sve te ministre, profesore i ostale idiote. "To su budale, nemojte se libiti da to kažete i njima i sebi. To su pokvarene budale".
Budale produkuju budalast sistem. Nema nikakve logike da plaćate jednu megaglomaznu birokratsku gotovansku skalameriju, koja je poptuno zakočila i ugušila privrednu inicijativu pojedinca (koja je osnov zdrave privrede), koja je izvorište kriminala i korupcije, koja je oaza za stranačke aparatčike i nesposobnjakoviće. "Šta da radimo sa njom", pitaju me. "Sjecimo ih. Vrlo jednostavno". Vratimo čovjeka, individuu na pijedastal.
I tek tada u jednom dužem i otvorenijem razgovoru vidite da ljudi, zapravo, organski ne samo da shvataju, nego i potpuno prihvataju te poruke. Zato što su one normalne. Međutim, postoji taj problem navike, intelektualnog komoditeta koji su skrojili ti lažni autoriteti (politički, intelektualni, medijski i ini), a koji ne dozvoljava da, što bi rekli Englezi, mislite izvan kutije. Time se zapravo došlo do samog vrhunca u funkcionisanju totalitarne priče: građani sami od sebe ubijaju ma i nagovještaj zdrave inicijative. Građani drže sami sebe u zarobljeništvu.
Stoga, treba jasno reći: "autoriteti" su kreteni. Nemojte ih se plašiti, nema nikakvog razloga za to. To su obične jajare i kukavice. Nekreativni tipovi. Njih eliminišete samim poimanjem te činjenice. Kada uvidite koliko su zapravo jadni-oni iščezavaju, kao oni mjehurići od sapuna.
U zadnjih petnaest dana, bez onog mog eksperimentalnog gladovanja, izgubio sam pet kilograma. Samo pijem neke kafe i pušim k`o sumanut. Fabrika duvana Rovinj samo na meni može komotno da pravi godišnji solidan profit. Zaozbilje, kad ministar finansija tužno zbori o spoljnotrgovinskom deficitu, misli na one silne marke koje ja bacam, i baaacaaam na pljugu :)
