Da, zbilja. Uprkos svim tim tezama i čitavim tomovima naučne literature koji se tiču otudjenosti čovjeka, regresije humanih vrijednosti i hipokrizije koja prati personalne odnose, čovjek nikad više nije trebao drugog čovjeka. To saznanje definitivno tjera na razmišljanje. Jer, čitav postmodernistički koncept, njegova filozofija, time pada u vodu.
Dejvid Bouvi početkom devedesetih godina sada već prošlog vijeka rekao je da muzičari mogu da zaborave na to da će (samo) objavljivanjem novih albuma da dodju do novca. Njegova poenta bila je da su nova tehnološka otkrića (cd, internet) stvorila sve preduslove neograničenog kopiranja nosača zvuka, i, sljedstveno, malo ko će dozvoliti takav luksuz i opterećenje svom novčaniku da kupuje neki album, kad jednostavno može da ga uzme. Bouvi, kakogod, nije pravio neku frku oko toga (možda i zato što se on materijalno obezbjedio long time ago), jer je shvatao da kvalitetan umjetnik uvijek ostaje na cijeni. On je savjetovao svojim kolegama da se što više okrenu live performansima, iliti koncertima, od kojih će zaradu uvijek imati onaj ko može da privuče ljude na svoj koncert, odnosno onaj zbog koga će neko da izdvoji novac da kupi kartu.
Stvar je sve sličnija i sa književnicima. Oni koji vrijede, koje neko hoće da čita, u sve većoj su opasnosti da im djela osvanu na scribd-u, odakle će se istima moći sladiti za dž ko god želi. Naravno, uvijek ostaje broj ljudi koji zbilja cijeni vrijednost old-fashioned knjige, ali veliko je pitanje da li je ta brojka relevantna izdavačima, od kojih zavisi da li će uvaženi gospodin pisac imati od čega da živi (ponavljam, sad pričamo o onim kvalitetnim piscima). Šta preostaje ovim našim prijateljima? Da nadju neki dodatni posao, od kojeg bi se izdržavali, a da pisanje bude jedan fini i zanimljivi hobi? Hmm, ok, ali hobi je hobi, i teško da bi neko iz hobija napisao Braću Karamazove.
Pisci će morati da se snalaze, mada je nesporno da je osnovna stvar da pronadju način da svoj kvalitet dovoljno komercijalizuju, kako bi mogli da žive od njega, što je potpuno logično. Jedna od mogućnosti, a koju oni već upražnjavaju, jeste organizovanje kojekakvih književnih večeri i predavanja, za šta bi bili plaćeni. E sad, osim ukoliko nemaju debelu vezu u nekom ministarstvu kulture, postavlja se pitanje ko bi njih uopšte slušao. Da bi neko došao na promociju nečije knjige, ili njegovo predavanje, potrebno je da je taj već faca. Dakle, da je objavio nešto sjajno. A da bi to učinio neophodno je da se već uložio žestoko (intelektualno i materijalno), što nas dovodi u opasnost vrzinog kola.
Medjutim, ni to nije loše. Kvalitet (pre)ostaje ;) Oni najbolji će preživjeti i uspjeti, žabokrečina nam ionako ne treba. Oni najbolji će pisati najbolja djela, i što je posebno važno-znaće kako da dodju do čitaoca ;) A do čitaoca se dolazi tako što istog-poštujete. Potpuno sam uvjeren da je sam blog velika šansa za pisce, jer time silaze do svojih čitalaca, te se stvara jedna istinska interakcija, sa veoma kreativnim potencijalima takodje. Blog, e-mail, predavanja, posjete kampusa univerziteta, druženje sa čitaocima-sve su to stvari koje će pisac koji drži do svoje publike (a time i džepa) morati kvalitetno da radi.
Jer ljudi traže čovjeka.
Putokaz za ovakvo nešto prezentovali su, vjerovali ili ne, političari. Čak do prije dvadesetak godina politika se veeeoma razlikovala od ove današnje (iako je ona suštinski oduvijek ista). Prije su političari bili uštogljeni, dosadni, umrtvljeni. Nosili su jednoobrazna siva i tamna odijela, kravate, vodili su računa o tome da uvijek i na svakom mjestu daju formalne izjave, vodeći računa o opštoj političkoj korektnosti istih. Građani su ih interesovali tek za vrijeme izbornih kampanja, kad su se spuštali do njih, ali i to s mjerom i potpuno ukočeno. Uopšte, politika je bila rabota koja se ponosila svojom dosadom i formalizmom.
Danas politički uspijeh prave oni koji su zanimljivi ljudima ;) Oni koji se spuste medju ljude, razgovaraju sa njima, šale se i tračaju svoje protivnike. Zapravo, oni koji se ponašaju onako kao i njihovi birači. Ne ulazeći dublje u suštinsku (ne)opravdanost takvog ponašanja, jasno je da takva identifikacija imponuje glasačima, koji će da glasaju za nekoga koji je rekao "baš onako kako bih i ja rekao".
U tom kontekstu možete da vidite Obamu sa zavrnutim rukavima košulje, bez ili sa nemarno zavezanom kravatom, kako se spustio sa bine medju ljude, i sa njima živo razgovara o svim temama, od budžetskog deficita SAD do najnovijeg albuma Britni Spirs. Što se domaćeg podneblja tiče, tu je rol model Milorad Dodik, čovjek koji je uspio da postane poznat u široj regiji, iako dolazi iz jedne male Bosne i Hercegovine i još manje Republike Srpske. I ne samo to-on je postao svojevrsni (ne)kulturni fenomen, pop zvijezda, koju želite da vidite i čujete bez obzira slagali se sa njegovom politikom ili ne. Zato jer je on interesantan i zato što se spušta do ljudi. A ljudi su na ovim prostorima osjetljivi na svoju ličnost, i nikako ne vole da imaju političare koji ih gledaju s visoka, kojima smrde i koji se ponašaju drugačije od njihove percepcije kako treba da se ponaša neki političar. U tome je Dodikova formula uspijeha.
Spuštanje do ljudi sve je više i osnovni recept uspješnih menadžera (možda je uvijek i bio). Ja kao kupac želim da znam ko je čovjek koji stoji iza proizvoda koji kupujem. Želim da znam da li on ispunjava neke vrijednosne kriterijume, želim da znam da li je faca, duhovit, otvoren, kreativan. Ukoliko on sidje negdje odozgo samo da bi me pozdravio dok ja kupujem nešto u marketu, on me je kupio za duži period, i ja ću svake subote da idem u šoping baš u taj market. Ako me upita još i o mom mišljenju kako bi se proizvod koji kupujem mogao poboljšati, e onda ću ja da se istopim. A ako nešto od toga i uvaži, makar i na ambalaži, ja postajem doživotni konzument tog proizvoda, i ne samo to: ja ću svima da pričam o tom proizvodu, marketu i menadžeru koji stoji iza svega toga.
Kakva su vaša iskustva-da li vas je neko tako "kupio"? Da li vam je od značaja sam proizvod (umjetnički, tehnički, ovaj ili onaj) ili vas zanima i ko stoji iza toga? Na šta ste spremni da potrošite pare? ;)
Dejvid Bouvi početkom devedesetih godina sada već prošlog vijeka rekao je da muzičari mogu da zaborave na to da će (samo) objavljivanjem novih albuma da dodju do novca. Njegova poenta bila je da su nova tehnološka otkrića (cd, internet) stvorila sve preduslove neograničenog kopiranja nosača zvuka, i, sljedstveno, malo ko će dozvoliti takav luksuz i opterećenje svom novčaniku da kupuje neki album, kad jednostavno može da ga uzme. Bouvi, kakogod, nije pravio neku frku oko toga (možda i zato što se on materijalno obezbjedio long time ago), jer je shvatao da kvalitetan umjetnik uvijek ostaje na cijeni. On je savjetovao svojim kolegama da se što više okrenu live performansima, iliti koncertima, od kojih će zaradu uvijek imati onaj ko može da privuče ljude na svoj koncert, odnosno onaj zbog koga će neko da izdvoji novac da kupi kartu.
Zapravo, radi se i o tome da danas svaki kreten može da namiksuje neki slušljiv (ili makar nekome slušljiv) cd. Izvjesno, u pitanju je otvoreno plagiranje, i potpuno neinventivni tipovi dobijaju mogućnost da kradući druge dodju do zarade. Stoga je potpuno legitimno i da njih pokradaju maksimalno. Jer, prevara je prevara, i teško je jednu pravdati, a neku drugu žigosati.
Stvar je sve sličnija i sa književnicima. Oni koji vrijede, koje neko hoće da čita, u sve većoj su opasnosti da im djela osvanu na scribd-u, odakle će se istima moći sladiti za dž ko god želi. Naravno, uvijek ostaje broj ljudi koji zbilja cijeni vrijednost old-fashioned knjige, ali veliko je pitanje da li je ta brojka relevantna izdavačima, od kojih zavisi da li će uvaženi gospodin pisac imati od čega da živi (ponavljam, sad pričamo o onim kvalitetnim piscima). Šta preostaje ovim našim prijateljima? Da nadju neki dodatni posao, od kojeg bi se izdržavali, a da pisanje bude jedan fini i zanimljivi hobi? Hmm, ok, ali hobi je hobi, i teško da bi neko iz hobija napisao Braću Karamazove.
Pisci će morati da se snalaze, mada je nesporno da je osnovna stvar da pronadju način da svoj kvalitet dovoljno komercijalizuju, kako bi mogli da žive od njega, što je potpuno logično. Jedna od mogućnosti, a koju oni već upražnjavaju, jeste organizovanje kojekakvih književnih večeri i predavanja, za šta bi bili plaćeni. E sad, osim ukoliko nemaju debelu vezu u nekom ministarstvu kulture, postavlja se pitanje ko bi njih uopšte slušao. Da bi neko došao na promociju nečije knjige, ili njegovo predavanje, potrebno je da je taj već faca. Dakle, da je objavio nešto sjajno. A da bi to učinio neophodno je da se već uložio žestoko (intelektualno i materijalno), što nas dovodi u opasnost vrzinog kola.
Medjutim, ni to nije loše. Kvalitet (pre)ostaje ;) Oni najbolji će preživjeti i uspjeti, žabokrečina nam ionako ne treba. Oni najbolji će pisati najbolja djela, i što je posebno važno-znaće kako da dodju do čitaoca ;) A do čitaoca se dolazi tako što istog-poštujete. Potpuno sam uvjeren da je sam blog velika šansa za pisce, jer time silaze do svojih čitalaca, te se stvara jedna istinska interakcija, sa veoma kreativnim potencijalima takodje. Blog, e-mail, predavanja, posjete kampusa univerziteta, druženje sa čitaocima-sve su to stvari koje će pisac koji drži do svoje publike (a time i džepa) morati kvalitetno da radi.
Jer ljudi traže čovjeka.
Putokaz za ovakvo nešto prezentovali su, vjerovali ili ne, političari. Čak do prije dvadesetak godina politika se veeeoma razlikovala od ove današnje (iako je ona suštinski oduvijek ista). Prije su političari bili uštogljeni, dosadni, umrtvljeni. Nosili su jednoobrazna siva i tamna odijela, kravate, vodili su računa o tome da uvijek i na svakom mjestu daju formalne izjave, vodeći računa o opštoj političkoj korektnosti istih. Građani su ih interesovali tek za vrijeme izbornih kampanja, kad su se spuštali do njih, ali i to s mjerom i potpuno ukočeno. Uopšte, politika je bila rabota koja se ponosila svojom dosadom i formalizmom.
Danas politički uspijeh prave oni koji su zanimljivi ljudima ;) Oni koji se spuste medju ljude, razgovaraju sa njima, šale se i tračaju svoje protivnike. Zapravo, oni koji se ponašaju onako kao i njihovi birači. Ne ulazeći dublje u suštinsku (ne)opravdanost takvog ponašanja, jasno je da takva identifikacija imponuje glasačima, koji će da glasaju za nekoga koji je rekao "baš onako kako bih i ja rekao".
U tom kontekstu možete da vidite Obamu sa zavrnutim rukavima košulje, bez ili sa nemarno zavezanom kravatom, kako se spustio sa bine medju ljude, i sa njima živo razgovara o svim temama, od budžetskog deficita SAD do najnovijeg albuma Britni Spirs. Što se domaćeg podneblja tiče, tu je rol model Milorad Dodik, čovjek koji je uspio da postane poznat u široj regiji, iako dolazi iz jedne male Bosne i Hercegovine i još manje Republike Srpske. I ne samo to-on je postao svojevrsni (ne)kulturni fenomen, pop zvijezda, koju želite da vidite i čujete bez obzira slagali se sa njegovom politikom ili ne. Zato jer je on interesantan i zato što se spušta do ljudi. A ljudi su na ovim prostorima osjetljivi na svoju ličnost, i nikako ne vole da imaju političare koji ih gledaju s visoka, kojima smrde i koji se ponašaju drugačije od njihove percepcije kako treba da se ponaša neki političar. U tome je Dodikova formula uspijeha.
Spuštanje do ljudi sve je više i osnovni recept uspješnih menadžera (možda je uvijek i bio). Ja kao kupac želim da znam ko je čovjek koji stoji iza proizvoda koji kupujem. Želim da znam da li on ispunjava neke vrijednosne kriterijume, želim da znam da li je faca, duhovit, otvoren, kreativan. Ukoliko on sidje negdje odozgo samo da bi me pozdravio dok ja kupujem nešto u marketu, on me je kupio za duži period, i ja ću svake subote da idem u šoping baš u taj market. Ako me upita još i o mom mišljenju kako bi se proizvod koji kupujem mogao poboljšati, e onda ću ja da se istopim. A ako nešto od toga i uvaži, makar i na ambalaži, ja postajem doživotni konzument tog proizvoda, i ne samo to: ja ću svima da pričam o tom proizvodu, marketu i menadžeru koji stoji iza svega toga.
Kakva su vaša iskustva-da li vas je neko tako "kupio"? Da li vam je od značaja sam proizvod (umjetnički, tehnički, ovaj ili onaj) ili vas zanima i ko stoji iza toga? Na šta ste spremni da potrošite pare? ;)
31.10.10 | 16
komentara















