Hi quest ,  welcome  |  sign in  |  registered now  |  need help ?

Nevjerovatno, ali ljudi hoće-čovjeka

Written By Milko Grmuša on 31.10.10. | 31.10.10

Da, zbilja. Uprkos svim tim tezama i čitavim tomovima naučne literature koji se tiču otudjenosti čovjeka, regresije humanih vrijednosti i hipokrizije koja prati personalne odnose, čovjek nikad više nije trebao drugog čovjeka. To saznanje definitivno tjera na razmišljanje. Jer, čitav postmodernistički koncept, njegova filozofija, time pada u vodu.

Dejvid Bouvi početkom devedesetih godina sada već prošlog vijeka rekao je da muzičari mogu da zaborave na to da će (samo) objavljivanjem novih albuma da dodju do novca. Njegova poenta bila je da su nova tehnološka otkrića (cd, internet) stvorila sve preduslove neograničenog kopiranja nosača zvuka, i, sljedstveno, malo ko će dozvoliti takav luksuz i opterećenje svom novčaniku da kupuje neki album, kad jednostavno može da ga uzme. Bouvi, kakogod, nije pravio neku frku oko toga (možda i zato što se on materijalno obezbjedio long time ago), jer je shvatao da kvalitetan umjetnik uvijek ostaje na cijeni. On je savjetovao svojim kolegama da se što više okrenu live performansima, iliti koncertima, od kojih će zaradu uvijek imati onaj ko može da privuče ljude na svoj koncert, odnosno onaj zbog koga će neko da izdvoji novac da kupi kartu.

Zapravo, radi se i o tome da danas svaki kreten može da namiksuje neki slušljiv (ili makar nekome slušljiv) cd. Izvjesno, u pitanju je otvoreno plagiranje, i potpuno neinventivni tipovi dobijaju mogućnost da kradući druge dodju do zarade. Stoga je potpuno legitimno i da njih pokradaju maksimalno. Jer, prevara je prevara, i teško je jednu pravdati, a neku drugu žigosati.

Stvar je sve sličnija i sa književnicima. Oni koji vrijede, koje neko hoće da čita, u sve većoj su opasnosti da im djela osvanu na scribd-u, odakle će se istima moći sladiti za dž ko god želi. Naravno, uvijek ostaje broj ljudi koji zbilja cijeni vrijednost old-fashioned knjige, ali veliko je pitanje da li je ta brojka relevantna izdavačima, od kojih zavisi da li će uvaženi gospodin pisac imati od čega da živi (ponavljam, sad pričamo o onim kvalitetnim piscima). Šta preostaje ovim našim prijateljima? Da nadju neki dodatni posao, od kojeg bi se izdržavali, a da pisanje bude jedan fini i zanimljivi hobi? Hmm, ok, ali hobi je hobi, i teško da bi neko iz hobija napisao Braću Karamazove.

Pisci će morati da se snalaze, mada je nesporno da je osnovna stvar da pronadju način da svoj kvalitet dovoljno komercijalizuju, kako bi mogli da žive od njega, što je potpuno logično. Jedna od mogućnosti, a koju oni već upražnjavaju, jeste organizovanje kojekakvih književnih večeri i predavanja, za šta bi bili plaćeni. E sad, osim ukoliko nemaju debelu vezu u nekom ministarstvu kulture, postavlja se pitanje ko bi njih uopšte slušao. Da bi neko došao na promociju nečije knjige, ili njegovo predavanje, potrebno je da je taj već faca. Dakle, da je objavio nešto sjajno. A da bi to učinio neophodno je da se već uložio žestoko (intelektualno i materijalno), što nas dovodi u opasnost vrzinog kola.

Medjutim, ni to nije loše. Kvalitet (pre)ostaje ;) Oni najbolji će preživjeti i uspjeti, žabokrečina nam ionako ne treba. Oni najbolji će pisati najbolja djela, i što je posebno važno-znaće kako da dodju do čitaoca ;) A do čitaoca se dolazi tako što istog-poštujete. Potpuno sam uvjeren da je sam blog velika šansa za pisce, jer time silaze do svojih čitalaca, te se stvara jedna istinska interakcija, sa veoma kreativnim potencijalima takodje. Blog, e-mail, predavanja, posjete kampusa univerziteta, druženje sa čitaocima-sve su to stvari koje će pisac koji drži do svoje publike (a time i džepa) morati kvalitetno da radi.


Jer ljudi traže čovjeka.

Putokaz za ovakvo nešto prezentovali su, vjerovali ili ne, političari. Čak do prije dvadesetak godina politika se veeeoma razlikovala od ove današnje (iako je ona suštinski oduvijek ista). Prije su političari bili uštogljeni, dosadni, umrtvljeni. Nosili su jednoobrazna siva i tamna odijela, kravate, vodili su računa o tome da uvijek i na svakom mjestu daju formalne izjave, vodeći računa o opštoj političkoj korektnosti istih. Građani su ih interesovali tek za vrijeme izbornih kampanja, kad su se spuštali do njih, ali i to s mjerom i potpuno ukočeno. Uopšte, politika je bila rabota koja se ponosila svojom dosadom i formalizmom.

Danas politički uspijeh prave oni koji su zanimljivi ljudima ;) Oni koji se spuste medju ljude, razgovaraju sa njima, šale se i tračaju svoje protivnike. Zapravo, oni koji se ponašaju onako kao i njihovi birači. Ne ulazeći dublje u suštinsku (ne)opravdanost takvog ponašanja, jasno je da takva identifikacija imponuje glasačima, koji će da glasaju za nekoga koji je rekao "baš onako kako bih i ja rekao".

U tom kontekstu možete da vidite Obamu sa zavrnutim rukavima košulje, bez ili sa nemarno zavezanom kravatom, kako se spustio sa bine medju ljude, i sa njima živo razgovara o svim temama, od budžetskog deficita SAD do najnovijeg albuma Britni Spirs. Što se domaćeg podneblja tiče, tu je rol model Milorad Dodik, čovjek koji je uspio da postane poznat u široj regiji, iako dolazi iz jedne male Bosne i Hercegovine i još manje Republike Srpske. I ne samo to-on je postao svojevrsni (ne)kulturni fenomen, pop zvijezda, koju želite da vidite i čujete bez obzira slagali se sa njegovom politikom ili ne. Zato jer je on interesantan i zato što se spušta do ljudi. A ljudi su na ovim prostorima osjetljivi na svoju ličnost, i nikako ne vole da imaju političare koji ih gledaju s visoka, kojima smrde i koji se ponašaju drugačije od njihove percepcije kako treba da se ponaša neki političar. U tome je Dodikova formula uspijeha.

Spuštanje do ljudi sve je više i osnovni recept uspješnih menadžera (možda je uvijek i bio). Ja kao kupac želim da znam ko je čovjek koji stoji iza proizvoda koji kupujem. Želim da znam da li on ispunjava neke vrijednosne kriterijume, želim da znam da li je faca, duhovit, otvoren, kreativan. Ukoliko on sidje negdje odozgo samo da bi me pozdravio dok ja kupujem nešto u marketu, on me je kupio za duži period, i ja ću svake subote da idem u šoping baš u taj market. Ako me upita još i o mom mišljenju kako bi se proizvod koji kupujem mogao poboljšati, e onda ću ja da se istopim. A ako nešto od toga i uvaži, makar i na ambalaži, ja postajem doživotni konzument tog proizvoda, i ne samo to: ja ću svima da pričam o tom proizvodu, marketu i menadžeru koji stoji iza svega toga.

Kakva su vaša iskustva-da li vas je neko tako "kupio"? Da li vam je od značaja sam proizvod (umjetnički, tehnički, ovaj ili onaj) ili vas zanima i ko stoji iza toga? Na šta ste spremni da potrošite pare? ;)



31.10.10 | 16 komentara

Anabel

Written By Milko Grmuša on 29.10.10. | 29.10.10


Anabel. Ime iz bajki, ime za princezu. Desi se ponekad noću da se čovjek probudi, obliven hladnim znojem, a mozak mu šalje potpuno beskorisne informacije. Anabel. Princeze uglavnom neslavno skončaju.Riječ je o tome da one kraljice koje vidjamo, napuderisane i debele, e one su isto nekad bile princeze. Do djavola sa takvom princezom. Čemu san, čemu mašta? Ona će da postane, prije ili poslije, natekli mrzovoljni kreten. Anabel. I svi planovi će da se istope u puderu. 

Ljudi teku, ljudi govore, ljudi proistekli iz moje glave. Kako me ožeže neka misao, tako mi se rodi čovjek. I maše ručicama, i deklamuje (o da, tražio sam već dugo ovu riječ) sve te stvari koje mi lupaju po sujeti. Sujeta, sujeta, bla bla. Nabijem na onu stvar više i sujetu, a pogotovo psihologe i filozofe i ostale mudrace koji kažu čovjeku „sujetan si“, i to je to. Kao, to sve objašnjava. Ali, idioti previdjaju da bi tako bilo lako. Ne shvataju da sam se ja odavno ubio, i sad možeš sa sujetom mačku o rep. Moja indolentnost, moja potpuna ravnodušnost spram tudjih smrti je tako potpuno jasna: ako sam ja mogao da umrem, možete vala i vi. Strancu su za zlo uzeli što je pio bijelu kafu (jel` to bješe?) na dan majčine smrti (sahrane?), a mene zabole za sve sahrane svijeta. Koliko je puta svijet sahranjen? Koliko puta će ga još sahraniti? Ne znam, i nije me briga.

Metafizički posmatrano, znam da sam u pravu, mada je nesporno da me jebu na praktičnim stvarima. Moj osnovni problem jeste što sam prestao da u drugom čovjeku vidim sebe. I obrnuto. Ali, drugi čovjek ne shvata da sam to uradio zbog ljubavi prema njemu. Ja ne želim da budem ogledalo drugom čovjeku, jer mislim da on zaslužuje znatno bolji odraz. Ja sam se zapravo žrtvovao zbog drugog čovjeka, pizda mu materina. I tu je nastao naš duboki egzistencijalni nesporazum. On ne kapira da sam to učinio, ja ne kapiram zašto sam to učinio. Osudio sam ga tako na propast, iako sam ga na prvi pogled spasio. Osudjen da živi u neznanju, mučiće ga beskonačno mora nesvjesne krivice. I onda mi ne preostaje ništa drugo no da ga ubijem, da ga opet spasim. Time postajem ubica, ne, Ubica. Karakterni znak. Obilježje. Likvidator. 

Nisam stigao ni da kažem „keks“, a već sam ostao bez svake radosti u sebi. Samo hodam okolo, i spasavam jednog po jednog. Vršim masovni genocid. Spasavam druge, žrtvujem sebe. Spasavam druge, žrtvujem sebe. Žao mi i sebe, ali mene nema ko da spasi, kad su već svi spaseni i blaženo mrtvi. O jebem te živote. Hodam okolo, i kroz staklo ih gledam sve kako su srećni, jer sam ih pobio. Gamad. I onda mi za poklon daju refleksije svojih sujeta. I sad ja sa tim sjenama sujete svakojake budale trebam da gradim novu dimenziju. Potpuna iluzija, i još uz to potpuno pokvarena. I pošto sam bio dovoljno budalast da tu svoju veselu sujetu ubijem još onomad kad sam srokao i sebe, sad se kitim tudjim perjem i pravim si odjelo od tudjih krpica. Bolje bi mi bilo da hodam go, ali eto, zbog djece me blam. I regenerišem se iznova i iznova, pa opet iznova i iznova moram da se čuknem maljom. I kako sad to budalama da objasnim? Ko da shvati da moram dole stalno i opet da zaranjam, da upoznam potpunu dubinu? Da je bar da tražim školjke! A ništa ne tražim, samo gledam koliko može da se izdrži bez vazduha. 

Anabel. Moja natekla kraljica cereka mi se bezočno, i posmatra samozadovoljno svoje izmanikirane nokte. Bljuje mi se. Strašno mi se bljuje. Pljujem ja na sve to. Pljujem. Pljujem. I ubija me u pojam sva ta nepristojnost. Odsustvo osjećaja za delikatno. Svi brinu jedni o drugima, koliko god da ih ubijam. Svima je stalo do drugih. A kako ćete da prodrete u svoju suštinu, kako? Boli njih dupe za svoje suštine. Oni tračaju, i tračaju, i tračaju. Opijeni vinom zajedničkog duha, oni bi samo sintezu, sintezu, sintezu. Anabel. Samo bi da se sjedinjuju, i da zauvijek ostanu tako sjedinjeni. Čupam si srce od muke, hoću da ga zakopam na pustom ostrvu, k`o ker kad zakopa kost. Da mi je bar srce da sačuvam od hijena. Da ga bar pojedu! Neee-one bi da iščupaju i svoja srca, pa da nam se srca druže. Crkli dabogda. Uzeću toplinu direktno iz zemlje. Zemlja je topla, ugrijaće me. Zamuknuću, i prestaću da pišem. Jezik ljudi ne smijem više da koristim, jer ga detektuju. Detektuju, pa mi udju u trag. Moja misao mora da bude neprimjetna. N-ta frekvencija. Potpuno izolovana. Čista. Čista misao, čisti zrak, čista ljubav. Kreacija. Vraćanje korijenu. Vraćanje izvoru. Vraćanje Misli. Vraćanje Promisli. Anabel. Anabe. Anab. Ana. An. A. 

29.10.10 | 21 komentara

Seks, gabori i grad

Written By Milko Grmuša on 28.10.10. | 28.10.10

Pročitah tekst na Exxxxperimentu, koji se tiče oznake +18, i počeh da razmišljam o onoj seriji Seks i grad. Ovako, ja sam potpuno primitivan tip, sa izrazito primarnim nagonima, i ne razumijem se ja u te finese, značaj emancipacije žena, sublimirane poruke i tako ti to. Otkad sam skapirao tu seriju organski je ne podnosim, jer su mi glumice ružne k`o džukele. Ajd` to, no su mi i nesimpatične. I nisu duhovite. A šarmantne su k`o tegla krastavaca.

Ona glavna glumica, da, ona žvalava, u njena usta `ladno bi moglo da se parkira pola voznog parka gradskog autoprevoza. Mislim, velika joj usta. Bukvalno. Da je pametna, rijetko bi progovarala, a nikad se ne bi smijala. Ali, u redu. Mislim, humano je to. Ta namjera režisera serije. Da pokaže kako heroina može da bude i takva jadnica, sa kojom se priroda tako grubo našalila.

Ove ostale-isto budibogsnama. Te im koža neka pfaaaaaaaff, te kad navuku na noge one štiklice listovi im se nekako deformišu, pa loša šminka (mada, iskreno, nema šminke koja njima može da pomogne).

E sad, smješna strana cijele te priče jeste da su to, k`o biva, neke mačke, za kojima uzdiše pola Njujorka. Mislim, aj` zdra`o. Može to, samo u Šimširovcima i na tv ekranu. Ako su to zbilja najpoželjnije žene koje taj grad ima, e onda džabe Americi sve bogatstvo svijeta. Jadni ti njihovi muškarci.

Odaću vam tajnu: one su ostale usedjelice tako dugo vremena ne zato što traže pravu ljubav, Gospodina Pravog ili šta već, nego što niko sa iole normalnom dioptrijom ne želi da sa takvim gaborima ima posla. Da scenarista nije blagonaklon prema njima, serija bi se `ladno mogla zvati Post i grad, Manastir i grad, ili samo Grad, jer seksa tu i sa njima ne bi bilo ni za lijeka.
  E sad, ja prihvatam da sam bezdušni, mizantropski, idiotski i svaki drugi mogući kreten. Ali šta da se radi. Mislim da imam ustavnu obavezu da jasno saopštim svoj stav da je civilizacijska bruka da se onakvi gabori promovišu preko mas-medija u neke "ribe". Pa ljudi moji, samo u Beogradu i Banjoj Luci toliko je prelijepih djevojaka i žena, tako da me je čisto blam da se i usudim da ih poredim sa ona četiri žvalava stvora. Da se mene pita, njih bi se snimalo, i to danonoćno, kako bi se estetika vratila na tv ekrane.

Ja zbilja više ne mogu, osjećam da su mi ugrožena elementarna ljudska prava time što sam preko novina, interneta i drugih medija prosto bombardovan slikama kojekakvih spadala, a čiji izgled mi se pokušava nametnuti kao neki vajni model ženske ljepote. Jer, ti mediji su čudo, pa onda i ove naše ljepotice počinju polako da se unakažavaju, samo da bi ličile na one tamo žbahe.

Alo bre! Neka im neko da one marame da se prekriju. Dosta je više i toga. Svijetu je potreban neki Veliki Majstor Estetike, koji bi konačno postavio stvari na svoje mjesto. Nije što sam ja, ali mislim da bih bio idealan za tu ulogu. Znam, znam da će se sad javiti pametnjakovići koji će da trabunjaju o tome da je svako lijep nekome, da nismo svi isti, "o ukusima se ne raspravlja" i sličnim prekenjavanjima.

Ja kad vam kažem da je nešto lijepo, to je to. Šta imate vi više da diskutujete o tome. Jesam odmah fino rekao da je Monika Beluči vrh? Jesam vas zeznuo? Nisam, zdravo, dovidjenja.

I sve ovo radim samo zbog čovječanstva. Zbog toga da svijet bude ljepši.

Damn altruist :)

P.S.

Izvinjavam se zbog slike uz tekst, znam da će mnogi da se izbljuju, a velika većina večeras će i da ima noćne more, ali morao sam da dokumentujem svoje izlaganje.

28.10.10 | 43 komentara

Kakav proizvod želite da kupite, a da isti još ne postoji?

Written By Milko Grmuša on 27.10.10. | 27.10.10

Znam da je pitanje na izvjestan način paradoksalno. Kako da znate da nešto želite da kupite, a da taj proizvod još i ne postoji. Medjutim, pustite malo mašti na volju. Šta vam to zbilja treba, a niko od tih genijalaca koji smišljaju stvari nije našao za shodno da udovolji vašim željama i potrebama? Pazite, ljudi svaki dan smišljaju nova oružja, smicalice, začkoljice i slične zezancije. Svaki dan se rafovi prodavnica pune nekim šarenim kutijama, koje u osnovi ne sadrže ništa. Da li imate ponekad osjećaj da se ogromna intelektualna energija i inspiracija troši na potpuno beznačajne stvari?

Šta je to što očajnički tražite, a niko ne umije da vam to napravi?

Lično, meni treba uredjaj koji može da teleportuje ljude. Hoću da se za par sekundi mogu pojaviti na bilo kojem djelu zemaljske kugle. Naravno, u sklopu tog teleportovanja treba ukalkulisati sve one formalne radnje (pasoška kontrola, plaćanje virtuelne putarine i sl.). Potrebno je i da postoje teleport-punktovi u svakoj državi, kako bi se vršila kontrola putnika. Sve to treba da bude uvezano elektronskim putem, kako bi sistem bio što efikasniji.

Time bi došlo do enormne uštede vremena i resursa. Ljudi bi bili mnogo bliže jedni drugima. Isto tako, mnogo više bi učili jedni o drugima, povećala bi se tolerancija, kulture bi se nadopunjavale i bogatile. Svijet bi bio ljepše mjesto za življenje. 

E sad, taj uredjaj ne bi trebao da bude nešto posebno skup, iako shvatam da bi tip koji bi ga otkrio htio da postane globalni budža. Lično, mislim da je tajna uspjeha da pravite što pristupačnije proizvode, koje će većina moći da si priušti. Dakle, sam proizvod ne treba da bude posebno skup, a profit treba da se obezbjedi kroz održavanje toga proizvoda.

Učimo od interneta ;)

 Internet je povezao ljude. Internet je jeftin. Internet pruža ljudima mogućnost interakcije, aktivne uloge, kreativnosti. Na internetu učestvujete. I zato je tako prokleto dobar.

Sljedeći super-proizvod moraće da nadmaši internet. Moraće da ode korak dalje. Ljudi su danas razmaženiji no ikad, i neće ih biti lako zadovoljiti kojekakvim džidžamamidžama.

I zaista, kakav proizvod vam treba?



27.10.10 | 14 komentara

Kako pobijediti dosadu? Žene znaju kako ;)

Written By Milko Grmuša on 26.10.10. | 26.10.10

Vrlo jednostavno. Uzmete ženu, koja će da vidi demona. Šokirana takvim prizorom, uticaće na još desetak ljudi da skoče sa trećeg sprata. Nakon toga će svi da završe u bolnici, čime će biti poremećena rutina njihovog života u značajnom stepenu.

Tako je, zapravo, sve i počelo. Sjetićemo se i kako je našim praroditeljima postalo dosadno u raju, pa je Eva odlučila da malo žvakne onu jabuku. I za tili čas rutina je bila razbijena.

Sad se postavlja nekoliko pitanja.

Zbog čega je ženama uvijek neki djavo?

Mislim, samo malo pustite žensko, i ono će odmah da nadje djavla. I ajde što će da ga nadje, ono će i sve oko sebe zajedno sa sobom da otjera do djavola. Jer, žene jednostavno nemaju mira. One bi stalno nešto čačkale. Baš je i Milja skoro pisala o tome kako je svom mužu napravila silne glavobolje. Zamislite, naišlo joj da renovira stan. Kao da mu je nešto prije toga falilo. Ali neee, zašto da se uživa u njemu kao i svaki dan, kad se mogu pozvati majstori koji će tu nekoliko nedjelja da naprave potpun pičvajz. Zašto da s mirom neko sjedi u fotelji, drinka pivo i gleda fudbal, kad može da se nagutava prašine i dodaje neke gluposti moleru. Mislim, logično.

Zašto neki djavo baš uvijek naleti na ženu?

Ajde da pretpostavimo da naleti na neko uobičajeno muško. Odmah pri prvom neposrednom kontaktu nastaje problem: muško će pomisliti da mu je u posjetu došla tašta ili neka druga draga osoba, s nešto modifikovanom frizurom. I neće praviti neki big deal oko toga. Ili, ako se ovaj i predstavi, muško će ga gledati belo ("šta sad ovaj hoće"). I naposlijetku, kad mu ovaj ponudi jabuku, kazaće mu "jeb`la te jabuka, imaš ti neke prave meze?". Realno, djavo bi tada popizdio, i otišao bi. Kome? Pa ženi, naravno. Jer ova je sva neka razgovorljiva. Pa je interesuje šta je djavo u horoskopu. Pa jel` nosi traume nakon raskida sa andjelima. Pa kako je tamo kod njega. Pa jel` ima sa nekim da se druži, da izbaci frustracije iz sebe. Pa koji mu je film sa Meril Strip najdraži. Pa koji šampon koristi...

Zašto žena i djavo ne mogu da samo sjede i jebeno ne rade ništa?

Zato što imaju neku falinku. Ono, stalno se nešto vrpolje, nikad nisu zadovoljni, te zavjese, te tračanje, te ovo, te ono. Alo, bre, puca mi ova stvar što ti je drugarica raskinula sa dečkom nakon šest godina. Ko šljivi i tebe i Gavrila i sve te gore kreature, koji si se moj uopšte kačio sa njima. A budala ljudi. Sjedi, odmori.

Gdje je arheodgovor na sva ova pitanja?

Koliko se sjećam, Bog je rekao Adamu da će mu stvoriti ženu da mu ne bude dosadno. Msm, Adamu. Glupi Adam, samo je trebao reći istinu. Ali meni nije dosadno. Od tada je sve otišlo do djavola. Adam je mogao mirno sjediti u raju, pušiti kubanku, cugati pinja koladu, i sve bi bilo sjajno i bajno (rajno, jel`).

To je naš urodjeni problem. Ne znamo da kažemo da nam je dobro i ovako. Nije nam dosadno. Ne trebaju nam promjene. Ne interesuje nas psihologija. Mi smo primitivna bića, mada je ta naša primitivnost, metafizički posmatrano, najracionalnija stvar koju čovjek može da uradi.

 I zato i treba da se bacimo sa trećeg sprata. Kad smo kreteni.



26.10.10 | 33 komentara

Koliko vas boli dupe za Azerbejdžanom?

Written By Milko Grmuša on 25.10.10. | 25.10.10

Danas mi nešto došlo žao onih tamo u Azerbejdžanu. Ne, nije se desilo ništa tragično jutros u toj zemlji (bar ne koliko ja znam, i bar ne onoliko koliko se dešava svaki dan). Mislim, alo bre, Azerbejdžan. Nešto sam razmišljao-šta da ja živim tamo? Upucao bih se momentalno. Mislim, kapiram, znam da tamo nije kako se ovde inače misli, vjerovatno su sad već svjetlosnim miljama ispred nas u ekonomskom i svakom drugom pogledu, ali...jebi ga, Azerbejdžan. Katastrofa. Zamisli, ideš tako fino ulicom, kad ono hup hapa drapa šbuć-ti Azerbejdžanac. Je l` tako da bi bio deprimiran? ;)

Pa sam onda počeo da se divim Azerbejdžancima. Mislim, zato što ne počinjavaju masovna samoubistva (što meni djeluje jedino logično u njihovom slučaju). I mislim da im je jezik odvratan. Na izvjestan način, veoma se ponosim ovim svojim ružnim predrasudama. Nikad nisam čuo azerbejdžanski neko da priča, možda je i fini neki jezik, ali, eto, može mi se. Jebe se meni za azerbejdžanskom kulturom. Uhh, sad sam upravo skapirao, ja trenutno baš mrzim smrdljivi Azerbejdžan. Kad bi htio neko da zarati sa njima, sve da ih sroka. Amerika, Rusija, Kina, nebitno. Treba mi azerbejdžanske krvi. Hoću da kad dodjem sa posla, i kad grickam pomfrit, i pijuckam pivo, gledam na tv-u kako padaju bombe po Azerbejdžanu. Sve gori, djeca plaču. Novinar BBC-a ozbiljno referiše o broju poginulih za današnji dan. To je to, kvota je ispunjena, idemo dalje.

Planeta nema šanse sa Azerbejdžanom. Kako samo ružna riječ. Kako da ja od svijeta pravim jebeno estetsko utočište, kad su mi uvalili Azerbejdžance. Mislim, kako?

Ali, možda ja i volim zapravo Azerbejdžan. Ko se danas toliko bavio njima u svijetu? Da, koga boli dupe za Azerbejdžanom, sem njih tamo? Tako je, da, ja sam prokleti altruista, volim Azerbejdžance. Ipak sam fini. Jeeeeeee.

Ajmo svi da usvojimo po jednog ostavljenog mališu Azerbejdžanca. Gotovo je sad-ko se u prvom dijelu teksta gnušao mojim rasizmom, odvratizmom i kretenizmom, neka sad fino usvoji malog. Dosta je bilo zajebavanja. Ja ne valjam, a vi fini. Neće da može. Idemo sad da se svi volimo. Jebo vas ja.

Samo, ne treba ovoliko psovati. Već su me prekorevali zbog moga prostačkog stila. U vražju mater, sad kad sam altruista i fini, ne smijem si priuštiti da psujem, No-no. Ima da se izražavam k`o Englez. Ugladjeno, kulturno, otmjeno. Navučem na sebe neki tamni verbalni frak, i biiiiiiiiip se okolo. Nego, kad sam već kod Engleza, odo` da izgugletam da ne postoji možda društvo englesko-azerbejdžanskog prijateljstva. Ček` malo..Jok, biiiiiip se Englezima za Azerbejdžance. Mada, vidim da postoji neka inicijativa koja pledira ka rumunsko-azerbejdžanskom prijateljstvu.

Biiiiiiiiiip..bolje da ne počinjem sad o Rumunima.

25.10.10 | 11 komentara

Boljim vibracijama do boljih rezultata

Written By Milko Grmuša on 21.10.10. | 21.10.10

Sjajan tekst Lejle Brčaninović Kreativnost i improvizacija u jazz muzici i organizaciji naveo me da malo razmislim o nekoj svojoj percepciji kako bi trebalo da izgleda i funkcioniše organizacija kojoj bih volio da pripadam. Prije svega, to je organizacija u koju želim da odem svako jutro da radim. To je sistem u kojem se znaju pravila igre, i gdje je odgovornost jedna od ključnih karakteristika. Ali, to je i mjesto gdje ja lično mogu da odsviram neku svoju melodiju, koja je plod moje inspiracije, i koja će obogatiti čitavu kompoziciju, bez da mi se u roku od pet minuta pojavi neka nadrndana ufurana menadžerska budala, koja će zbog nedostatka sluha da mi da jedan vaspitno-popravni ukor.

Medjutim, nije samo do ovih budala gore. Postoje i one budale dole, koje jednostavno nemaju dovoljno smjelosti, znanja i kreativnosti da odsviraju nešto sami. A da to bude kvalitetno. Postoje, naravno, tipovi ljudi koji uvijek žele da guraju nešto na svoju ruku, medjutim ne umiju i da zbilja naprave sami nešto dobro. Oni kompromituju onda i pokušaje onih koji znaju da rade. 

Druga vrsta su poltroni, koji i kad bi znali nešto da urade neće to da učine, no idu kod šefa da uzmu njegove note, kojima se dive do imbecilnosti i čine da ne samo da se ništa novo ne kreira, no se stvara onaj ultrainspirativni osjećaj potpune bljutavosti kod ostatka orkestra.

I, naposlijetku, tu su i oni koji i znaju i nisu poltroni, ali-nemaju muda. Šta o njima više i da pišem.

Zapravo, ja želim da moja organizacija daje golove. Što više golova, naravno, poštujući pravila igre. Bez varanja. Ali, pri tome, želim i da igramo što lepršavije. Odigraj dupli pas sa mnom, čovječe. Ukupni utisak nimalo nije nevažna stvar. Ljudi će dolaziti u našu organizaciju i kupovaće naše proizvode i usluge ne samo zbog kvaliteta istih, nego i zbog ukupne predstave i ambijenta.

Jer, ljudi se poistovjećuju sa onim ljudima i organizacijama koji se slažu sa njihovom percepcijom uspješnog kolektiva i atmosfere. Oni žele da budu dio takve priče. Ljudi žele da im se dese lijepe stvari, da ih ujutro u pekari dočeka nasmješena prodavačica, da na poslu rade nešto konkretno, a kreativno, da ih okružuje pozitivan šmek. Zapravo, ljudi su danas i očajni zbog toga što te normalne stvari mogu da nadju jedino u bajkama i filmskim sapunicama. To je veoma deprimirajuće.

Zbog toga je najvažnija stvar koju danas trebate da učinite da biste napravili uspijeh-izazivanje dobrih vibracija. To je ključna stvar. Ukoliko ljudi inspirišu one oko sebe, oni će i da prave profit. I to nije izmišljanje tople vode, ovako je bilo oduvijek. Problem je nastao u onom trenutku kad je sujeta, koje je takodje bilo oduvijek, preskočila dozvoljeni prag tolerancije, i počela da koči. Prvo individuu, a potom i ljude oko nje. Sujeta se nevjerovatno brzo reprodukuje, to je opasan virus koji uništava okolinu.

Manje sujete, više dobrih vibracija. I stvari će da krenu ;)

21.10.10 | 37 komentara

Mislite li dovoljno na sebe? Zapravo, to me i ne zanima

Written By Milko Grmuša on 19.10.10. | 19.10.10

Možda je problem u tome što premalo mislimo na sebe. Možda mi, zapravo, uopšte nismo egoisti. Ili smo totalni egoisti. Nije ni bitno. Mnogi ljudi ovde misle o opštem dobru. Misle o drugima, o cjelini. O kolektivnoj sreći. Iskreno, gadi mi se taj humanistički impuls. Prezirem priče tipa "ma nisam tu bitan ja, zaista, treba da ima mjesta za sve..". Alergičan sam na metastazirani altruizam.

Ja ne mogu nikoga da spasim. Mogu samo sebi da namjestim neko fino veče, dobro vino, muziku, nju, naravno. Jebeš sve ako nje nema tu :) Mogu da radim svoj posao najbolje što umijem, ne pljačkajući nikoga. Mogu da čitam zanimljive knjige, blogove, mogu da odem da pogledam neku utakmicu. Sasvim dovoljno. Sve te stvari činim ja sam, samome sebi. Realno govoreći, živo me zabole za drugoga, ali mislim da se na ovom mjestu često prave pogrešne procjene. Kad kažem da me boli ona stvar za drugu osobu, to ne znači da ja imam nešto protiv nje. Uvažene dame i gospodo, valjda je evidentno da sam ja potpuno ambivalentan prema drugoj osobi, odnosno spram nje nemam bilo kakvih emocija. Znači, niti je volim, niti je mrzim, niti joj se divim, niti je prezirem, niti bilo šta.

Ja kad udjem u neku radnju ili pekaru, kažem "dobar dan". To je tako fino. Kažem i šta mi treba, pitam koliko to košta, te se na kraju zahvalim i saopštim posljednji pozdrav. Mene nimalo ne zanima da li je osoba preko puta mene taj dan dobila na lotu, pa da joj čestitam i radujem se njenom dobitku, ne interesuje me da li joj je maloljetno dijete ozdravilo nakon teške bolesti, svejedno mi je ako je taj dan saznala da joj je dijagnostificiran rak pluća. Jebi ga, ja sam došao da kupim veknu crnog hljeba. Šta sad tu nešto.

Vidim da kod ljudi radi ta kolektivna svijest. Potreba da svima bude dobro. I kad čitam blogove vidim da se mnogi ljute što tamo nešto ne funkcioniše, ili što su ljudi ovakvi ili onakvi. Ne kapiram to. Mislim, pišem blog da bih pisao o sebi, jebote, to su lične stvari, individualne percepcije. Na kraju krajeva, moram da poštujem ako su neki ljudi tamo odlučili da bace atomsku bombu na sebe. Sloboda volje.

Za mene je vrhunac primitivizma kad se neko nervira zbog nekog drugoga. Kakve ja imam veze sa nekim drugim? Ja imam pravo da se nerviram ako je dan vjetrovit, a ja mrzim vjetar. To je sasvim normalno-puše mi vjetar, u vražju mater. Kako sad pa to? Ne volim vjetar. Vjetar je bezobrazan. Navalentan je. Pazi, molim te, dolazi mi tu, i nameće svoje vrijednosne stavove. Pička mu materina, ja to ne radim njemu. Primitivac.

Uopšte govoreći, ovih dana sam se vratio Deep Purple-u. Mnogo volim taj bend. Volim kako su se igrali, slagali melodije. Volim kad Blekmur i Lord prate jedan drugoga, kad im se solaže udaljavaju i zbližavaju. Volim ples te njihove muzike.

Dobar je Purple.





19.10.10 | 26 komentara

Kako da zaradite na budalama

Written By Milko Grmuša on 17.10.10. | 17.10.10

Imam jednu tehniku. Često se danas dešava da vam ljudi pričaju nešto. U velikoj većini slučajeva ljudi su potpune budale, i zadnja stvar koja vam treba jeste da ih slušate. Naravno, neki ljudi otvoreno kažu drugim ljudima da ne žele da slušaju njihove gluposti. To su čestiti ljudi, samo što previdjaju da su ove budale dovoljno sujetne da im to nikad ne zaborave. I jednom će da im napakoste.

Druga vrsta jesu oni najblentaviji medju ovim pametnima. Oni upadnu u raspravu sa gorepomenutim budalama. Ajoj...ovi em imaju problem kao i ovi gore, em se bezveze nerviraju dok se objašnjavaju sa kretenima. To je potpuno iracionalno, neefikasno, zaludno.

Moj metod je sljedeći. Prije no što ga objasnim, treba reći da budale zaslužuju da budu ošišane, i ne treba im činiti uslugu tako što ćete se (uzalud) truditi da im objasnite bilo šta. Dakle, prosvjetiteljstvo-jok. A pogotovo jok nerviranje i svadjanje sa njima.

Budale uvijek gledajte da zeznete. Ili od njih izvucite pare, ili se dobro zezajte dok ih jebete u mozak ;) Ako uspijete oboje..ma nema dalje, vi ste kraljevi ;)

Ako stvari posmatramo na taj način, potpuno je jasno da nam je potreban treći put :). Dakle, ja budale niti stjeram u tri lijepe, niti ih prosvjećujem. Oh no, not me :) Kada mi budala nešto priča, ja je gledam i-ćutim ;) Otprilike kad me tako sahvataju neki debili, ja se pravim da ih slušam, značajno ponekad mrdnem glavom, ponekad načinim i onaj kez koji otprilike znači "da, da, u pravu si, ali šta ćeš, to kapiramo samo nas dvojica". Uopšte mi ne pada na pamet da bilo šta kažem. Ako su mi nebesa već poslala kretena, e onda mogu fino da iskoristim tih nekih petnaestak minuta (to je neki prosjek) da mislim o finim stvarima. Dakle, apsolutno se isključim. Ali, moja mimika je automatizovana, i budala misli da sam potpuno unutra.

U tome sam se toliko usavršio, da sam ponekad bezobrazan, pa tu caku koristim i sa onima koji i nisu baš budale. I znate šta? Ni oni ne kapiraju da ih kuliram sve u šesnes`. Tako sam jednom "razgovarao" i sa nekim profesorom. Bila je tu neka grupa ljudi, nešto se pričalo, a profa krenuo sasvim ozbiljno da nešto meni govori. Sjećam se da je imalo smisla, ali mi je dosadilo. I onda sam se izgubio tamo negdje..a on je pričao, pričao i pričao. A ja sam ga značajno gledao, gledao i gledao. Na kraju je čovjek rekao okupljenima kako sam veoma pametan dečko, i da sam rekao nekoliko interesantnih stvari :)))

Šta time dobijate? Uštedu vremena i energije da razgovarate sa ljudima. Efekat koji je maksimalan. Vrlo često i neku poprilično materijalnu vrijednost.

Ponekad ljudi valjaju prilično ozbiljne gluposti. Mene te gluposti katkad veoma uveseljavaju. S obzirom da sam veseljak po prirodi, meni se tada mnogo smije. Ali, eto, mnogi ljudi ne vole kad im se smije u brk. Ajd` dobro, ne ulazim u to. U takvim situacijama ja fino stavim jednu ruku preko usta, da spriječi onaj kez od uva do uva, a ostavim ozbiljne oči i onaj dio lica koji ostane nepokriven. Ako stvari baš odu u ozbiljnom pravcu, odnosno ukoliko osoba preko puta baš lupeta do bola, fino se izvinem, i odem do toaleta. A tamo se upišam od smijeha ;)

Prema tome, na budalama se zaradjuje. Tačnije, pametni zaradjuju na budalama. Ko se sa budalama prepire i objašnjava-taj je veća budala od njih.

Mislite o tome ;)

17.10.10 | 16 komentara

Marš na Drinu-marš ka sebi, marš ka normalnom

Written By Milko Grmuša on 15.10.10. | 15.10.10

Sinoć sam slušao malo muziku (a to "malo" se premetnulo do u tri ujutro, pa sam sad k`o zombi :). Šetao sam se You Tube-om, slušao sve i svašta (kako bi me bacali povezani linkovi). U jednom momentu, u Laibach fazi, na albumu NATO, preslušam sljedeću stvar, koju sam prvi put čuo sada već daleke 1995. godine, tamo negdje pred sam kraj rata.



Moj prvi utisak kad sam čuo ovu Lajbahovu verziju tradicionalnog srpskog vojnog instrumentala ostao je nepromjenjen do današnjeg dana: naježim se kad je god čujem.  Dakle, zbilja, Marš na Drinu jeste ratom inspirisana numera, ali u originalnoj verziji, iako se osjeti taj naboj koji sa sobom donose rat i stradanja, osjeti se i želja za slobodom, vraćanjem kući, životom, dakle pacifističkim vrijednostima, koje posebno dolaze do izražaja kad naidje onaj veseli dio, kad čovjek jednostavno dobije snažnu želju da skoči i zapleše :) Nemam pojma, meni je Marš na Drinu omiljena tradicionalna svečana pjesma, i da je do mene-to bi bila nacionalna himna. No, medjutim, u Lajbahovoj verziji stvari stoje drugačije. Sam naziv je provokativan: Mars on River Drina. Ne znam zašto, kad se čitava verzija uzme u obzir, ovo mu više dodje kao Mars (drevni bog rata) na rijeci Drini. Zaista, ova verzija kao da je modifikovana nekom radioaktivnom supstancom, kao da su svi oni impulsi, koje je izvorna pjesma, nosila sa sobom, perverzno modifikovani ludilom vremena u kojem je Laibach stvarao svoju interpretaciju. U prvoj verziji ja osjećam poziv za slobodom, mirom, u drugoj-samo hladnoću, neku nevjerovatnu, smrt, mrak. Laibach je načinio horor verziju Marša na Drinu, i mislim da su se u Zagrebu i Sarajevu bezveze ljutili kad bi Slovenci pustili ovu stvar, jer ona je, zapravo, više šamar samim Srbima. Uostalom, Laibach je daleko ispred svoga vremena, i na njih niko i ne može da se ljuti.

Medjutim, kako to na Tjubu obično biva, link po link, i ja otkrijem potpuno nepoznate verzije Marša na Drinu. Ok, za onu od Shadows-a sam znao, ali...pojavilo se tu još koječega, i počeo sam da razmišljam...


Riječ je o tome da se šezdesetih godina prošlog vijeka u zapadnoj Evropi itekako svirao Marš na Drinu. Ali, u novim muzičkim formama, popu i rokenrolu, prije svega. Razmišljam, jebote, kako su ti ljudi (tada još i klinci) uopšte znali za srpsku temu iz Prvog svjetskog rata?! Alo, bre, u pitanju je vrijeme blokovske podjele svijeta, pred-hipi perioda, kada se ljudi na Zapadu bave zajebavanjem, vaćarenjem, socijalnim problemima, narkoticima..kakvi sad tamo neki Srbi, u tamo nekoj Jugoslaviji, baj d vej komunističkoj?!

Prosto je nevjerovatno da se tih godina u samoj Srbiji ne svira nigdje Marš na Drinu, a eto, svira se u Engleskoj, Americi, pa čak i u Švedskoj, i, da ne povjerujete-u Zapadnoj Njemačkoj?! (izvinjavam se zbog ovoliko znakova čudjenja, ali sam zbilja ostao prokleto fasciniran).

Verzija Shadows-a je simpatična, ali pazite samo spot i ritam Jokers-a. Mislim, kakav rad nogu :)



Mislim, stvarno :) Kako od jednog vojnog marša napraviti rokenrol plesalicu :) Fenomenalno. Ali, rad nogu...:))

Selimo se u Švedsku, gdje su The Spotnicks-i pripremili svoju verziju. Mislim, tu sam se upišao od smjeha. Alooooooo..Marš na Drinu by the..Spotnicks..mislim, asocira li vas na šta naziv benda? :))



Ako mislite da se igra tu zaustavlja, varate se ;) Ako su asocijacije proradile na Spotnicks-ima, vjerujte mi da sam se zaljuljao na stolici kad sam skapirao da postoji i verzija-Chet Atkins-a (Čet Etkinsa) :))). Iskreno, mislio sam sinoć u jednom momentu da su mi u kafiću, u kojem sam proveo cijelo jučerašnje poslijepodne, stavili krišom neke tabletice u kafu :). Spotnicks..Chet Atkins..Aaaaaaaajd zdraaaaaaaa`ooooo :))))

Dakle, idemo u Junajted Stejts :)



 Iz USA-e, back in Europe. I to zamislite-u Njemačku. Zemlju protiv koje se Srbija borila u Prvom svjetskom ratu, i zemlju čiji su vojnici slušali Marš na Drinu koji su pjevali njihovi neprijatelji na bojnom polju. Lično, ova verzija mi se najviše dopada. James Last je majstor svog zanata.



Dakle, situacija je sljedeća: kad mi sami nismo vodili računa o svojoj kulturi i tradiciji-drugi jesu. I to oni za koje su nas komunisti ubjedili da su nam krvni neprijatelji. Komunisti su uništili našu kulturu, potpuno degenerisali nacionalni i kulturni identite, obrnuli naglavačke vrijednosni sistem. Naši saveznici odjednom su postali naši najljući protivnici, izvor zla i nepravde. Na jebenim evropskim top of the pop-sima išao je Marš na Drinu, dok je na domaćim televizijama emitovano svako moguće ideološko smeće, samo ništa od domaće kulture.

I onda se pitamo otkud ovo danas?! Otkud nasilje, divljaštvo, primitivizam, ksenofobija prema Zapadu? Drugarice i drugovi, jebo vas Tito i partija cijela. Mi smo sami dali pristanak na svoje uništenje. Ono najbolje što smo imali od intlektualaca komunisti su pobili u par godina oko rata. Državu su preuzeli nesvršeni konobari, bravari i panduri. Mladost Srbije sahranjena je na Sremskom frontu (zaboga, da toga nije bilo, Nijemci bi ostali u Srbiji. Još barem petnaest dana duže). A ono kreativnih tipova što je preostalo, u medjuvremenu smo deportovali na Zapad. Svaka čast. Danke Serbia.
 Naljutih se, kreten. Trošim nerve na budale. Jeb`la ih udba.  Prije će komunizam da napuste Kina&Kuba, no mi. Al` dobro, možda tako treba.

Nešto vremenski bliža nama jeste verzija hevi metal benda Soulfly. Primjetno je da je ova verzija veoma slična originalnoj.



I opet, nešto razmišljam. Da je pameti i u nas, k`o što nije, i sami bismo nešto uradili da predstavimo svijetu i neke svoje istinske vrijednosti, a ne samo bitange, kriminalce i ološ najgore vrste. Svi ovi bendovi i likovi, čije sam verzije srpske pjesme postavio, ukomponovali su tradicionalno sa duhom vremena u kojem su živjeli. To su istinski umjetnici, koje zabole ona stvar za tim da li je neka tema bugarska, estonska ili peruanska, no ih jedino interesuje ima li tu kvaliteta. E sad, pitanje je za psihijatra zbog čega mi dozvoljavamo da najgore od sebe nudimo svijetu, a da ono kvalitetno krijemo k`o zmija noge. Zbog čega iz Srbije u svijet idu samo ružne slike, kad ja, koji nisam iz Srbije, znam bar desetak djevojaka samo iz Beograda koje su "anonimusi", a `ladno mogu da odu  u bilo koju svjetsku metropolu i da je poljuljaju iz temelja svojim šarmom, inteligencijom, elokventnošću i ljupkošću. Ali ne, imamo onog debelog istetoviranog krkana. Njega ćemo da izvozimo. Proizvod nam je upičkumaterativan. 

Postoji li ijedna institucija u Srba (ne bih rekao da je stvar mnogo bolja i kod naših komšija) koja se bavi promocijom našeg naroda u svijetu? Njegovih afirmativnih vrijednosti. Pozitivnih rezultata. Postoje mali milioni (dobro, i veliki) birokrata i aparatčika, poptuno nebitnih i sporednih likova, koji isisavaju resurse i sokove ljudi ovde, a ama baš ništa korisno i konkretno ne rade. Zar ne bi bilo logično da neko počne da radi svoj sjajno plaćen posao, te da okupi ono najbolje što imamo da pokažemo i drugima. Da pokažemo da postoji i druga strana, da smo imali i imamo sjajne pjesnike, slikare, muzičare, glumce, sportiste, naučnike. Da pokažemo da možemo da se takmičimo u afirmativnim rabotama, jer nije nam svima osnovni rekvizit štangla. Da pokažemo da smo normalni.

Jer, ipak je najljepša ova verzija. Original.

15.10.10 | 17 komentara

Pleši sa mnom

Written By Milko Grmuša on 14.10.10. | 14.10.10

Samo, moram te odmah upozoriti da sam ja od čudne sorte. Sa mnom će ti ples biti satkan od nagona, snova, visova, špilja, mizantropizma, Hajdegera, Heraklita posebno, misticizma, simplicizma, radikalizma, anarhizma, klasik-liberalizma, zajebantizma, vina, duvana, dodira, pogleda, blagoslova, prokletstva, okultizma, Raskoljnikova, Karamazov Ivana, čednosti, izopačenosti, i, nadasve, ne volim da plešem kad ima drugih parova na podijumu.

Ne znam kako ti plešeš. U jednu ruku, spreman sam da učim i tvoj ples. Samo, ti dobro znaš da će biti tako jedino dok me intrigiraš svojim plesom. Priznajem da mi dosada kompromituje sposobnost stabilnosti, i to umije da bude ozbiljan problem. Dakle, nije u pitanju neka imanentna mi potreba da mjenjam partnere, koliko ples.

Jedan pokret zahtijeva da si visoka, u drugom, pak, moraš da si nisi takva. Jedan ritam te hoće plavu, drugi je nezamisliv ako nisi braon. Volim tvoje zelene oči, zaljubljen sam u tvoje tamne oči. Želim da me osvježiš potencijom svog proljeća, tako mi se jedu plodovi tvoje jeseni.

Razmahni se, slobodno. Leti, dobro je znati da si bila gore, prije no si pala. Pad nije let, ne slušaj budale. Ali, plesati se može na različitim nadmorskim visinama. Ništa neobično u tome.

Smiješ da plešeš sa mnom?

14.10.10 | 7 komentara

Ispovijest udbaša-šta je zapravo Udba?

Written By Milko Grmuša on 13.10.10. | 13.10.10

Prva i osnovna stvar koju čovjek treba da zna jeste da se Službi treba vjerovati. Ne zato što je Služba nepogrešiva, ne zato što pledira da bude religijska institucija, ne zato što mi imamo nekakav metafizički odnos spram nje, ne. Služba je danas jedini sistem koji ovde funkcioniše. Zapravo, Služba je jedina institucija kod nas u modernom vremenu koja je pokazala da bez obzira na okolnosti i uslove-može da funkcioniše. To joj daje legitimitet.

Mi smo uspjeli upravo to-da napravimo sistem. Sve prije toga išlo je na improvizaciju, tu arhaičnu osobinu ovog podneblja. Sve prije toga bilo je zasnovano na ličnim pobudama, emocijama, kolektivnim impulsima, zabludama. Mi smo sve što nema veze sa razumom likvidirali. Mi smo jedini racionalni sistem danas i ovde.

Sistem funkcioniše bez obzira da li neko iskočio iz njega. Služba je toliko ozbiljna da eventualni ekscesi pojedinaca u njoj ne mogu da naškode sistemu. Mi smo veoma dobro svjesni ljudskih mana i ograničenja-bilo bi suludo da čitav koncept osudimo da zavisi od individua. Svaki pojedinac je nadomjestiv. Jedino je Služba nenadomjestiva.

Uprkos ustaljenom mišljenju, mi nismo taoci ideologije. Mi nismo boljševički proizvod. Mi smo jedino uvjereni i neophodnost postojanja sistema. Mi pravimo sistem, ne ideologije. Mi smo, na kraju krajeva, postojali i prije komunista. Većina naših agenata radila je u obavještajnim strukturama Aleksandrove policije. I to su bili najsposobniji agenti. Kasnije su, naravno, svoj posao radili i za komuniste. Jer, družba je družba, a služba je služba. Mi smo profesionalci, koji rade svoj posao. Mi pravimo sistem.

Mi jedini znamo šta se tačno dešavalo, te, shodno tome, jedini i znamo kuda sve ide. Mi smo aktivni, ostali su pasivni. Mi kreiramo istoriju. Mi kreiramo budućnost. Mi vodimo ovu zemlju. Mi je već dugo vodimo. Imali smo na početku problem: ljudi su bili primitivci, varvari. Morali smo da modernizujemo zemlju. Zato je komunizam bio potreban. Doveli smo na vlast komuniste kako bi sproveli industrijalizaciju, odnosno kako bi eliminisali ambijent u kome je dozvoljena anarhija. Pojedinac nije primaran, primaran je sistem. Ko to nije shvatio, ili je bio likvidiran, ili smo ga deportovali da uništi neprijateljske sisteme, ili smo ga doškolovali na Golom otoku.

Služba nije okovana na nacije, države, regione. Služba je univerzalna. Kao što i sistem treba da bude univerzalan. Neko bi to iz neznanja nazvao totalitarizmom, ali radi se o tome da se čovjeku ne može prepustiti planeta. Planeti treba sistem, odlučan i centralizovan, koji bi bio u mogućnosti da racionalno koristi njene resurse. Jedini način da se izbjegne opšta havarija, potpuna katastrofa, jeste da se ludilo, imanentno kako čovjeku, tako još i više kolektivitetu, ograniči, a suverenitet i formalno ozvaniči kao sredstvo Službe. Jer, da ponovim, Služba je jedina racionalna. Sve ostalo su nekontrolisani i nesazreli divljaci.

Mi smo dijalektičari. Mi znamo da usmjeravamo stvari, čineći ponekad da se dese pojedine pojave koje, na prvi pogled, izgledaju suprotne našim stvarnim ciljevima. Mi proizvodimo političare i partije, kako bi upotpunili opštu sliku o demokratiji i višestranačju, odnosno pluralizmu, ali i kako bismo kanalisali različite energije i impulse koji postoje u narodu. Mi smo ti koji smo neki dan organizovali Porodičnu šetnju. Mi smo ti koji smo organizovali Paradu ponosa. Mi smo ti koji smo poslali navijače u Đenovu. Mi smo ti koji smo doveli Miloševića. Mi smo ti koji smo odveli Miloševića. Mi smo ti koji smo rodili Đinđića. Mi smo ti koji smo ubili Đinđića. Mi smo ti koji su napravili radikale. Mi smo ti koji smo rasturili radikale. Mi smo ti koji brane Srpstvo. Mi smo ti koji smo izvor evropejstva u Srbiji.

Mi smo ti.

Nama je potrebna energija, koja je precizno usmjerena. Vi ste neartikulisani, zato smo vam potrebni. Mi djelujemo na svim kontinentima, i mi ćemo da stvorimo bolji svijet. Vi ste danas ili očajni, ili rezignirani. Mi vam trebamo, da bismo osigurali bolju budućnost za vas i vašu djecu. Vi i vaša djeca ćete biti konačno dio Velikog Sistema. Vi i vaša djeca konačno ćete biti spaseni. Vi i vaša djeca ćete shvatiti da smo mi Mesija. Vi i vaša djeca ćete nas slaviti.

13.10.10 | 9 komentara

Ubijen predsjednik

Written By Milko Grmuša on 12.10.10. | 12.10.10

Ljudi vole da čuju loše vijesti o ljudima koji su k`o neki big deal. Čak i kad im se dive, kad ih obožavaju zapravo, oni najviše vole kad saznaju da se istima nešto loše desilo. Sjetite se samo ubistava/smrti nekih slavnih osoba. Recimo, kad je poginula Lejdi Di, svi su se uskomešali da vide koji joj je bio omiljeni kolač, ženturače iz Donje Šnjegotine su komentarisale njenu frizuru, lokalni klošari kontali su jel` bolje biti princezin muž, ljubavnik ili udovac.

Šta da se radi, takva ljudska priroda. I sam sam primjetio da mi postovi koji u naslovu sadrže neku lošu vijest, da ne kažem vijest smrtne konotacije, imaju kudikamo više čitanja od ostalih. Još ako su u pitanju neke slavne osobe, tipa američkog predsjednika, stvari se maksimalno zahuktavaju. E sad, zamislite efekat kad iskombinujete ta dva fenomena. Aaaaaaamaaaaaziiiiiing, što bi rekli oni koji reknu na engleskom.

Mislim da mediji, i to oni najveći, prosto trebaju s vremena na vrijeme da poneki predsjednik, i to ne tamo neki šonjo, nego prava faca, bude ubijen. I prirodna smrt je ok, izaziva pažnju, prodaje novine, gleda se tv, ali ubistvo..prva liga. To je to, to nam treba.
 Medijska računica je jasna: predsjednici su ionako i predugo uživali u lovorikama koje nosi njihov položaj. Narod im je to dao, mediji omogućili. Red je, brate, da i predsjednici uzvrate, i to tako što će biti ubijeni. Normalno.

Kenedi je bio pun pogodak. Mislim, čovjek je morao da bude ubijen. Lijep, šarmantan, pametan, zgodan, stalno praćen nekim afericama. I uz to veoma popularan. American president. Paz`te, čovjek je popularan u eri Bitlsa i Elvisa Prislija. Zamislite da je danas neki predsjednik popularan k`o Lejdi Gaga i Madona (ja se izvinjavam, jel` Madona još uvijek megapopularna?). I beng beng, pandrkn`o predsjednik. Bogamu.

Ajmo sad iskreno (Joooooj što volim ove momente u blogovanju :D). Da ste otvorili neki biznis sa medijima, i patite se nekako, i da vam neko ponudi da prvi dobijete vijest o ubistvu predsjednika, tj. da imate ekskluzivu, koja može da znači ekspresnu otplatu svih kredita, odlazak mjesec dana na Havaje i žestok rast na medijsko-profitnoj skali, a da vi zauzvrat date metafizičko odobrenje da predsjednik zbilja bude ubijen (to mu dodje ako kažete yes, on će biti ubijen, a ako kažete..ma ono drugo, što se nadam da nećete :D), šta biste uradili? ;)

12.10.10 | 21 komentara

Kad se unutrašnjem nagonu dozvoli da postane javna manifestacija

Written By Milko Grmuša on 11.10.10. | 11.10.10

Ja mislim drugačije. Šta da se radi, danas je moderno biti fensi. Vidim, pored samih pedera, onih koji direktno ili indirektno zaradjuju od njih i(li) na njima, političara (nebitno koje provenijencije), umjetnika, sportista, novinara, osudu nasilja povodom tzv. Parade ponosa i od strane Srpske pravoslavne crkve, raznih "desnih intelektualaca", pa čak i nekih svojih prijatelja za koje znam šta misle (ili su mislili) o takvim ljudima.

Divno. We all live in the yellow submarine

Meni se oduvijek gadilo licemjerje. Sve mogu da progutam, samo to ne. A licemjerje povodom jučerašnjeg događaja prevazilazi i inače visoke granice uobičajenog na ovim prostorima.

O čemu se radi?

Ajde da budemo dosljedni. Pederi imaju pravo da paradiraju javno. Odlično. Dakle, imamo situaciju da neko iznosi svoju intimu javno. Interesantno. Ovde se ne radi o tome da neko traži izmjenu krivičnog zakona u pravcu inkriminisanja takvog ponašanja. Koliko mi je poznato, ne postoje ozbiljne inicijative da homoseksualno ponašanje udje u opis nekog krivičnog djela. Prema tome, niko im ne brani da budu to što jesu.

Medjutim, pederi žele da izadju na ulicu, i da svima demonstriraju svoj način života. Vrlo dobro. Ajde onda da izadju na trgove fino i svi hetero parovi koji uživaju u oralnom seksu. Skupe se lijepo u po bijela dana, i krenu na pos`o. Nemoj niko da se buni, imaju ljudi pravo na to. Njihovi seksualni afiniteti jesu njihova lična stvar, lična prava, zagrantovana ustavom. Neka puše ljudi, šta fali.
Paz`te, ja sam za slobode. Samo, dosljedno do kraja, moliću. Ako pederi imaju pravo da javno demonstriraju svoj estetski pogled na svijet, onda i ja imam pravo da obznanim javno svoju činjenicu da taj njihov pogled na svijet ozbiljno narušava moje pravo na sopstveni estetski doživljaj svijeta. Imam to pravo, zar ne?

Ako pederi mogu da izadju na ulice kako bi promovisali svoj pogled na svijet, čime jasno narušavaju moje pravo da uživam u drugačijem doživljaju istoga, i ako je to ok, onda je ok i da ja izadjem javno na ulicu, i da demonstriram svoje vidjenje stvari. Zapravo, oni atakuju na moj estetski doživljaj, što legitimizira i moj atak na njih. Loš je argument da oni nikog fizički ne ugrožavaju: oni nameću svoje vrijednosti, što i meni daje za pravo da činim isto.

Da neko pederima zabranjuje da se u svojim stanovima ponašaju kako žele, to bi bio problem. I zbog nepovredivosti stana, i zbog narušavanja intime. Ali, ako dozvolimo da intima postane javna, da izadje na ulicu, i ako nemamo ništa protiv da devijantna ponašanja proglasimo ponosom, e onda izvinite, moliću lijepo, moramo da dozvolimo i drugi oblik devijantnih ponašanja, a to je da dozvolimo i fizičkoj agresiji da izadje na ulicu.

Radi se o principu. Ako intima postaje javna stvar, i ako je to dozvoljeno, onda svašta nešto postaje dozvoljeno. Jer, ne može biti privilegovanih intima.
Prosto, u pitanju je nametanje svoje individualnosti. A kad se dodje do nametanja, dobijete za rezultat ono što se juče dogodilo u Beogradu.

Osnovno je to da mi dozvoljavamo da isključivo unutrašnji impulsi, nagoni, ono što je imanentno individui-izadje napolje. Nemam ništa protiv. Juče je i izašlo napolje. Sve je izašlo napolje. Samo, ponavljam, licemjerno je da je jedno divno, bajno, krasno, a drugo bljak. Ako može napolje jedna devijacija, može i druga. Ako može napolje jedno ponašanje koje je neprihvatljivo za veliku većinu, onda može i drugo.

Lično, podržavam. Sve impulse obznaniti. Uskomešati svakodnevnicu. Ići protiv konvencionalnog. Prilagoditi svijet svojim pogledima i potrebama. Ići u borbu.

Revolucija, bogtemazo :)

11.10.10 | 28 komentara

Ekskluzivno-kafa sa Džordžom Bušom Mladjim

Written By Milko Grmuša on 10.10.10. | 10.10.10

Džordž, prijatelju, reci mi svoje vidjenje situacije.

Vidiš, druže, stvari su uvijek iste, i stvari nikad nisu iste. Što bi rek`o Bouvi,

For in truth, it's the beginning of nothing and nothing has changed everything has changed

Barak se kurčio da može donijeti promjene. Zamisli to. Apsolutno da ne povjeruješ: tip ili je mnogo glup, ili je izuzetno pokvaren. Pazi, potpuno je jasno da jedan čovjek, iako crnac, ne može ništa da promjeni. Sistem je sistem, i sa istim nema zajebavanja. Dakle, ili si naivan, ili misliš da su drugi potpuno naivni, da ne kažem debilni. 


Ali, obrati pažnju na ovo, molim te. Za mene su govorili da se ne zna da li sam gluplji ili pokvareniji. A šta sam ja zapravo činio? Vodio sam zemlju i njene građane u jedinom normalnom pravcu. Zamisli, svi ti kenjatori pojma nemaju šta bi se desilo da azijati provale odozdo. Zamisli sve te pičkice u Švedskoj, Belgiji, Francuskoj da im se pojavi pred vratima jedan solidan terorista. Ja sam u stvari čuvao Evropu i Ameriku od druge civilizacije. Ti druže veoma dobro znaš da je istorija satkana od samo jednog sukoba. Oni odozdo idu prema nama. Huni, Germani, Sloveni, Mongoli, Turci..svi su oni napadali Zapad. Rušili su Rim, rušili su civilizaciju. Zapravo, kad malo bolje razmislim, ne postoje civilizacije. Postoji Civilizacija, i postoji Anticivilizacija. Snage Anticivilizacije uvijek pokušavaju da prodru u Civilizaciju, kako bi je uništile.

Riječ je o tome da je Evropa uglavnom već devastirana, kao i dobar dio svijeta. Mene su svi označili kao problem, svi ti vajni ljevičari se kunu u Če Gevaru, Trockija, Rozu Luksemburg, ili makar Bona. A poenta je u tome da je Anticivilizacija poslala nama papu i religiju da uništi naš sistem vrijednosti. Nema razlike izmedju pape i Staljina, to su sve agresori sa Istoka, koji su ovde poslani da nas porobe.

Istok ne može ništa da stvori. Sunce se rodi na istoku, da, ali kako se rodi, tako kad vidi koliko je sati gleda kako da pobjegne odozdo. Istok ima samo jednu filozofiju, filozofiju destrukcije, koju dijeli na nekoliko pod-varijanti, doktrina. Hrišćanstvo, judeizam, islam, budizam, komunizam..sve su to filozofije uništenja. I sve te filozofije bačene su na Zapad.

Ja sam odlučio da kažem "dosta". Ja sam odlučio da na Istok bacim bombe. Vidiš, zlo mora biti uništeno. Ko se ne bori protiv zla-saučestvuje sa istim. Velika je i ona prevara o balansu. Balans takodje mora biti uništen. Planeta mora doći u stanje dis-balansa, kako bi konačno krenula naprijed. Snage destrukcije, koje nam, kako vidiš, šalju svoje doktrine i glodju naš duh, i koje emituju negativne energije, moraju biti likvidirane sa naše planete. One su već nekada bile na drugim svijetovima, i odasvud su ih prognali. Mi svoju veličinu moramo manifestovati time što ih nećemo samo prognati, jer bismo ih time nekim drugim nesrećnicima nakačili na vrat. Mi moramo da ih uništimo, jednom za svagda.

To je sve lijepo Džordž, ali i sam si rekao da je promjena nemoguća. Kako si ti onda planirao da je izvršiš?

Vidi, promjena je potrošena riječ. Promjena već hiljadama godina znači samo neku pišljivu reformu. Šminkanje, takoreći. Promjena je podvala, koja potpuno onemogućava razvoj. Promjena, da budem potpuno precizan, trajno legitimiše postojeće stanje, jer suštinski onemogućuje kvalitativno drugačije stanje. Prema tome, sve su to potpune zajebancije.

Ja sam imao viziju. Viziju koja podrazumijeva Novo, satkano od suštastvenosti Staroga. Ti si druže, kako često ističeš, poštovalac dijalektike i Heraklita, pa vjerovatno kapiraš o čemu govorim. Naš problem nastaje izmedju Novog i Starog. Izmedju je Istok, koji je deportovan ovde kod nas. I ovde je, virusu slično, počeo da nagriza i uništava naš svijet. Ljuta trava na ljutu ranu, kažu tamo kod vas.

Ali, toliko su se infilitrirali ovde kod nas, da mi ljutu travu nisu dozvolile naše institucije. Nabijem ih.


Čime se sad baviš Džordž? Prestpostavljam da imaš više vremena?

Iskreno, dosadjujem se. Mislio sam da pišem neku knjigu, ali ukapirao sam da je to za šonje. After all, ja sam osam godina držao pepeljaru pored crvenog dugmeta. Kakvo sad pa škrabanje.

Nategnem ponekad koju, tu i tamo. Realno, ipak sam ja faca. Pogledaj me, da, faca. Krasi me i izuzetan smisao za humor. Kreteni, mislili su da sam ja glup, a ja sam zapravo njih prejebavao sve u šesnes`. Ti debili uopšte nisu kapirali moje fore. Znaš, zbilja je deprimirajuće kad ljudi toliko zaglupe, da ne osjećaju te fine nijanse sarkazma.

Šta imaš na kraju da poručiš Džordž?

Ljudi ne zaslužuju da budu spaseni. Osim nekoliko finih trebica.

10.10.10 | 7 komentara

Eutanazija: da ili ne

Written By Milko Grmuša on 8.10.10. | 8.10.10

Ne znam :) Mislim, pojma nemam, kad se dodje do onih momenata kad se o eutanaziji obično govori. Valjda je sve zasnovano na slobodnoj volji, tako da...

Medjutim, o nečemu drugom razmišljam. Zašto ne bismo proširili koncept? Na sve ljude. Paz`te, situacija je manje-više ista: imamo tu osobe, njih nekoliko milijardi, koje su osudjene na smrt. Ovaj, svi će da umru. Pa zašto da se ljudi pate, boluju, doživljavaju nepravdu, razočarenja. Nije to humano. Treba ubiti sve ljude, za njihovo dobro :)

E sad, postavlja se pitanje ko bi ubio sve ljude. Možda da odredimo jednog čovjeka, da on sroka sve ostale, pa da na kraju ubije i samog sebe. Samo, to bi u praksi išlo malo teže-ima tu puno posla ;) Možda kad bismo mu dali crveno dugme. Ali, vrlo vjerovatno, tad bi istovremeno i on bio mrtav. Hmm..

Dakle, problem. Mislim da bi, ipak, trebalo da makar jedan ostane živ, pa da pogleda sav taj prizor. Umjetničkog efekta radi. To se nikad prije ni poslije ne bi vidjelo, šteta da ostane neprimjećeno. 
Samo, sve su to gluposti. Ne možemo mi to uraditi. Ali, pazite ovo. Razmišljam nešto jutros, i došao sam do zaključka da oni koji su dali život-isti i uzimaju. Pogledajte sve te mrtve: mnogi od njih su ostavili iza sebe potomstvo. I nakon što su umrli, oni traže živote onih kojima su iste dali. I..uzimaju ih. I tako se to stanje neprestano reprodukuje.

Onaj ko je prvi umro, taj je povukao u smrt za sobom i sve ostale koje je stvorio. Tu dobija izvjestan smisao ona Ničeova o smrti boga. Ali, isto tako, smisao dobija i ona o vaskrsenju Isusa i njegovoj nekreaciji, jer on ništa nije stvorio, pa, sljedstveno, od njega ništa nije niti moglo da umre.
Ako se to sve uzme u obzir, onda ne-eutanaziju jedino možemo opravdati ako nadjemo način da ne umremo. Što će reći, da uništimo vrijeme. Poenta eutanazije jeste da što prije učinimo ono što će se ionako desiti. Naravno, njome mi dižemo sebe, jer sami preuzimamo stvari u svoje ruke, dok bi se inače to završilo mimo naše volje i uticaja. Ali, uništimo li vrijeme, uništavamo i samu smrt, te, sljedstveno, eutanazija postaje potpuno izlišna. Uništimo li vrijeme, mi uništavamo smrtnu dimenziju Vaseljene.

Ili ćemo ubiti vrijeme, ili ćemo ubiti sebe. Trećeg nema :)

Pretpostavimo da ubijemo vrijeme (nema potrebe za pretpostavljanjem ove druge varijante, ona je ionako mejnstrim :) Objektivno, došli bismo u opasnost da živimo vječno, ali da se smrtno dosadjujemo, jer bi nam bila izuzetno sužena mogućnost promjena.  U tom slučaju bili bismo prinudjeni da kreiramo alternativne dimenzije koje bi generisale promjenu, kad već više nema vremena. Zapravo, načinili bismo paralelne živote samih nasih i, sljedstveno, paralelne univerzume. Dakle, isti likovi, ali drugačije obučeni ;)

Bilo bi nekoliko milijardi nas, u drugačijim uslovima. Ono što nam je nedostatak dimenzije vremena uskratio, a to je razvoj (ili regres, nebitno), kompenzovali bismo tako što bi naša misao (koja, kad imate na raspolaganju vrijeme, znači viziju, plan) kreirala novu dimenziju, koja bi bila pljunuta ona do koje bismo, inače, došli vremenom. Ali, tu bi ostala ukovana ;) Jedna dimenzija jeste samo jedan moment, zapamtite ;) Ako želite drugi moment, pravite drugu dimenziju.

Idemo dalje :) Dolazimo, kao što možete da primjetite, u situaciju da su se naše misli (ideje, dimanzije) potpuno otudjile od nas samih. Naše ličnosti, u različitim dimenzijama, ne da nemaju veze jedna sa drugom, nego ni sa svojim kreatorima, tj. nama samima. Šta sad? :)

;)

Tu dolazimo do poente. Nekako mislim da se upravo ovako baš sve dešavalo. I da je onda neko mnogo pametan uvidio da jedino uz smrt može doći do ponovnog okupljanja ličnosti. Cjeline. Reintegracija cjeline jedino je moguća u smrti, jer je iz smrti sve i nastalo. Stoga nam je potrebno i vrijeme, s tim da ukapiramo da ono nema samo jedan smjer, no da je dvosmjerno. I to je to :)

Šta vi mislite? :)

8.10.10 | 28 komentara

Čitaoci kažu

Powered by Disqus

Arhiva tekstova

Želiš sadržaj putem mejla?

Prijatelji Teze-Antiteze