Prosječno je izvor totalitarnog

Vrlo je moguće da griješim, ali čini mi se da postoji značajan broj ljudi koji ne znaju šta upravo da rade sa svojom ličnom slobodom. Oni prihvataju dio slobode, i to im je sasvim dovoljno. Višak im ne treba, i oni se distanciraju od njega. Medjutim, u izvjesnom trenutku taj odbačeni višak slobode počinje da ih plaši, i oni zahtjevaju da se učini nešto povodom toga.

Naravno, s obzirom da su tako koncipirani, u državi vide mehanizam koji treba da se pozabavi sa mnogim stvarima, pa tako i sa tim viškom slobode. Njihova zamisao jeste da država preuzme taj višak na sebe, odnosno da popuni vakuum.

Hodam prostorom. Lijepo mi je, zbilja. Vazduh je čist, i pejzaž je krasan. Ali, vazduh ne treba isuviše da je prozračan, nije to dobro za pluća. Tri metra su sasvim dovoljna za pristojnu stazu. Ostatak valja racionalno iskoristiti. Potrebna je tu nova infrastruktura. Da, sistem je potreban. Svi moraju da shvate to, da ne može da se šeta okolo tek tako. Kuda bi to sve odvelo..Ko ne želi da se pridržava toga, ko hoće da se nasumično i besplanski šetka okolo, e, izvinite, moliću lepo, taj treba da odgovara za takvo nešto pred zakonom.

Neinventivan čovjek je prosječan čovjek, i organski mrzi kreativnog čovjeka, jer ga ovaj-ne primjećuje

Kreativan čovjek nastoji da se ispolji, da komunicira sa drugim čovjekom i prirodom, da izadje napolje, i nešto tu uradi i istraži. Neinventivan čovjek uvjeren je da je već sve dovoljno istraženo, da nema šta da se otkrije, da su to opasni i destruktivni elementi, ti nemirni duhovi koji bi nešto da čačkaju, i da država treba to da smiri i uredi.

Zapravo, neinventivan čovjek je prosječan čovjek. Prosječan u smislu neposjedovanja bilo kakvih intelektualnih sposobnosti, vizije, lične hrabrosti i kreativnosti. On je nesvjesno svjestan ( :) ) da postoje i drugi i drugačiji, koji mogu više od njega, i onda se u njemu javlja taj strah od evolutivnih procesa, jednostavan strah da bude zamjenjen, odnosno nepotreban. A nema gore spoznaje od one da si nepotreban ;)

Neinventivni ljudi sklapaju prećutni i nepisani medjusobni pakt, kojim prvo konstituišu državu, a potom na nju prebacuju onaj višak svoje slobode. Od nje zahtjevaju da otudji i dio slobode kreativnih ljudi, iako su ovi protiv toga. Neinventivni ljudi državi mehanizmom većinskog odlučivanja (demokratija) delegiraju izmišljeno pravo na korišćenje sile, kojom ova treba da se obračuna sa svima onima koji ne samo da ne žele da se odreknu dijela svoje slobode, no istu nastoje i da prošire.

Totalitarizam je oružje prosječnih u njihovoj borbi da ljudska vrsta ne napreduje, jer bi time bili istorijski eliminisani.

Prosječni su osnovna brana napretku. Stoga su izmislili demokratiju, koja se zapravo sastoji u linčovanju kreativne manjine. To je izazvalo reakciju dijela te kreativne manjine, koja je bila dovoljno zla da ukapira da kroz tako modelirane odnose može, s jedne strane, da se riješi ostatka te inteligentne manjine, a s druge da pokori i upravlja primitivnom većinom.

Simbioza primitivne većine i dijela kreativne manjine, koju odlikuje pokvarenost karaktera, osnova je totalitarizma. 

Prirodnim tokom dogadjaja i prosječni bi se vremenom usavršavali, jer bi u suprotnom nestali. Tako bi se postepeno navikavali na slobodu, i sve manje bi je posmatrali kao opasnog neprijatelja. Totalitarizam pokušava da stvari ukuje, a pod oblandom zaštite većine. Inteligentna zlobna manjima, koja drži konce poretka, samo želi da u ropskom položaju drži većinu, a da ostatak inteligentne manjine likvidira, ne prljajući ruke, no ostavljajući taj dio posla izmanipulisanoj većini (koja je uvijek spremna da konstruiše giljotinu).

Svi ste vi kreteni. Idioti koji ne zaslužuju da budu spaseni. Znate samo za bijednu podmuklost i za jajarenje. Najveće budale, ipak, jesu oni koji vide kakvi ste, i sve kapiraju, a ipak misle da vam treba pomoći, i da možete da budete bolji. Sve kapiraju, a ništa ne kapiraju. Ljepota igre je u tome što će takve entuzijaste da bukvalno masakriraju oni koje bi ovi da spase. Neka im tako i bude!

Vidi onog, što se pravi. Izdig`o se, misli da je nešto. Prosto mu ispod časti da ode sa nama u birtiju. Kao, nešto je on mnogo pametam. Pametan je do moga. Budala, čitav život samo nešto čitkara. I još mu neko daje pare za takve gluposti. Moooreee, da se mene nešto pita u ovoj državi takvi bi meni lepo na njivu, pa motiku u ruke. Da vide šta je pravi pos`o. I kako se zaradjuje komad `leba. A ne k`o danas, kad nam `vaki kroje sudbinu. Sve to treba skupiti, pa tom motikom po tim glavetinama i glavonjama. A vid` stvarno, kol`ka mu glava! Pizda li ti materina, sve će vas pošten svijet jednom da pozavinta, pa da nam konačno svima svane..

Zanimljivo na netu

Pročitaj više

27.11.10 | 19 komentara

Raspad Evropske unije

Ukoliko se Evropska unija zbilja raspadne osnovni razlog biće napuštanje principa na kojima je nastala, odnosno onog vrijednosnog sistema kojim je (bila) inspirisana.

Početna ideja Evropske unije istovjetna je konstitutivnom principu Sjedinjenih Država: u pitanju je ideja slobode, na način kako su je interpretirali liberalni mislioci, što znači da je riječ o tome da pojedinac ima punu slobodu da živi, privredjuje, kreira, putuje, da se usavršava, realizuje svoje humane potencijale itd. Uz jedno jedino ograničenje: da svojom slobodom ne ugrožava slobodu drugog pojedinca.

Početni problem koji je pratio ovu ideju slobode jeste kulturno-istorijska zaostavština evropskih nacija, koje su redom konstituisane nasiljem, osvajanjem i destrukcijom nekih prijašnjih ideja i civilizacija. Zapravo, tkivo moderne Evrope (Evrope koja je nastala padom Rimske imperije) jeste totalitarno, i u njemu je uvijek bila primarna uloga polisa, države, crkve, nacije, klase, rase, a ne uloga individue. U tom smislu ne treba da čude sudjenja jereticima, inkvizicije, koncentracioni logori, gulazi-riječ je, prosto, o odbrambenom mehanizmu kolektivističkog koncepta, a koji je imanentan svim narodima i plemenima koji su pokorili Evropu poslije Rimljana.

Prema tome, jasno je da je individualistički koncept, koji je bio u ideološkoj pozadini projekta zvanog "Evropska unija", od samog početka realizacije tog projekta u dubokom i ozbiljnom sukobu sa nasljedjenim kolektivističkim konceptom. Zapravo, na djelu imamo klasičan sukob dvije potpuno suprostavljene ideje: prve, koja je dominantno vladala Evropom više od petnaest vijekova, i druge koja je postojala više u filosofsko-teorijskim raspravama i pismima poznatih evropskih mislilaca. Vrlo je vjerovatno da ova druga ne bi niti bila izvučena iz prašnjave fioke da u prvoj polovini dvadesetog vijeka Evropa nije bila žarište potpune implementacije kolektivističkog principa, manifestovane kroz boljševički i nacistički koncept organizacije života ljudi.

Sudbina Evropske unije, prema tome, suštinski zavisi od ishoda tog sukoba ideja. Pred njom su dvije mogućnosti: da prevlada kolektivistički koncept, koji se manifestuje birokratizacijom institucija Evropske unije, njihovim jačanjem, centralizacijom. Jasno je da taj koncept vodi ka jednoj totalitarnoj Državi Evropi, u kojoj će individua biti potpuno potčinjena jednoj glomaznoj i moćnoj Državi. Samo, tu postoje dva problema. 

Prvo, ta "moćna država" ni izbliza neće moći biti moćna poput, recimo, Kine ili neke druge sile, kojoj je totalitarizam, i to vrlo specifičan i određen, konstitutivni obrazac sui generis, i koga podržavaju i neki drugi elementi, kao što su jedinstvo nacije, istorije i mentaliteta. Država Evropa jednostavno ne može postati jedna moćna istočna despotija, jer ne postoje istorijski i kulturni preduslovi za tako nešto.

Drugo, narodi u Evropskoj uniji i previše su udaljeni i različiti da bi prihvatili takav jedan koncept evropske nad-države, ili super-države. Jasno je da bi neka nacija, ili nekoliko njih, morale da budu nosioci jednog takvog koncepta, a istorija pokazuje da ne samo da nikad nije bilo konsenzusa u Evropi oko identifikacije tog nosioca (ili nosilaca). Zapravo, kad god je neka evropska nacija pokušala da realizuje jedan takav koncept (Napoleonova Francuska ili Hitlerova Njemačka su najpoznatiji primjeri), dolazilo je do velikih i surovih sukoba i ratova, koji su nerijetko ostavljali kataklizmične posljedice po samu Evropu.

Upravo zbog nespremnosti (ako hoćete, i nesposobnosti) Evrope da prihvati suštinski individualistički koncept, i došlo je do njene "birokratske degeneracije". Mnogi danas Brisel, recimo, uporedjuju sa Moskvom za vrijeme boljševičke tiranije u Rusiji, ali postoje i plastičnije manifestacije tog nezadovoljstva birokratizacijom institucija EU, a o čemu svjedoči i svježi primjer žestokog sukoba u samom Evropskom parlamentu, gdje su evropski parlamentarci jedne druge optuživali ni manje ni više no za-fašizam.

Finansijska kriza samo je jasno na vidjelo prikazala sve te suštinske protivrječnosti unutar EU. S jedne strane tu su države čiji građani i nisu baš naučili da mukotrpno rade kako bi realizovali solidan životni standard, ali su itekako spremni da se zadužuju i troše. S druge strane, tu je Njemačka, vodeća evropska država i ekonomija, kojoj sve više ide na živce što mora da plaća nerad i javašluk drugih nacija. Samo je pitanje vremena kad će Nijemci potpuno otvoreno da poruče svojim evropskim partnerima da je došao čas da onaj koji najviše daje para ima i najviše prava, odnosno vlasničkog udjela u nekoj kooperaciji.

Da prekinem monotoniju teksta, na ovom mjestu postavljam čitaocima dva pitanja:

1. Da li je opravdano braniti evro u postojećim ekonomsko-finansijskim uslovima, odnosno da li će to uopšte i biti moguće ukoliko Španiju uskoro zadesi sudbina Grčke i Portugala?
2. Šta Njemačka treba da učini ukoliko države kojima je posudila novac nisu u stanju da isti vrate?

Čini mi se da je potpuno jasno da Evropska unija sa kolektivističkim konceptom nema baš sjajnu budućnost. Suštinsko pitanje jeste: da li su Evropljani spremni za slobodu? Da li su spremni za onaj drugi, individualistički koncept? 


Od odgovora na to pitanje, po mom skromnom mišljenju, zavisi budućnost Evrope.



Zanimljivo na netu

Pročitaj više

25.11.10 | 20 komentara

Mogu li žene da budu pametne?

E sad, da odmah, na početku i potpuno objasnim stvari: lično mislim da su žene uglavnom pametnije od muškaraca. Mada me nerviraju ta generalizovanja (iako priznajem da ponekad i sam volim da se zezam oko tih frustracija koje vuče čačkanje različitih kolektivističkih impulsa :). Ova tema je zapravo inspirisana nekim razmišljanjima jedne male pametnice i slatkice, koja je, normalno, ženskog pola, i kojoj je u nekoliko mahova naišlo da iznese neke zanimljive teze, koje sam joj obećao da će prije ili poslije osvanuti na blogčetu :)

Elem, njena teorija otprilike glasi da žene, koliko god da su inteligentne, pronicljive, analitične-jednostavno ne mogu da budu pametne. Ona je mišljenja da je ženama, kao polu, nekako urodjeno da imaju tu neku falinku, i da ih ista prosto onemogućava da budu i pametne, uprkos svim ostalim kvalitetima.

E sad, meni je tu interesantno sljedeće: djevojka koja je iznijela ovu teoriju sama je vrlo inteligentna (a ja kažem: i pametna). Zapravo, mislim da je ona pametnija i od velike većine muškaraca i žena. Stoga, ja bih njenu teoriju razvio u drugom smjeru: možda su žene pametnije od muškaraca ali, globalno, niko ne može da bude pametan. Ha! :)

Naravno, priznajem da je moja teorija, čak i da je ispravna, daleko dosadnija od njene teorije :) Stoga, ajde da se vratimo na dilemu mogu li žene biti pametne.

Možda je ona ciljala na to da su žene daleko senzibilnije od muškaraca, i da im taj pojačani senzibilitet ponekad "guši" intelekt. Ali, sama inteligencija se ne odnosi samo na kognitivnu sposobnost individue, no zapravo ima i svoju emotivnu i univerzalno-smisaonu komponentu. Dakle, niste inteligentni samo ukoliko sabirate racionalno dva i dva, nego vam je potrebno i da osjetite šta se iza brojki valja, odnosno da dalje sve to povežete u jednu širu cjelinu, koja prevazilazi vas kao dotičnu personu.

Druga njena teorija takodje je vrlo provokativna. Ona su, u osnovi, svodi na to da žene iz manjih gradova, ukoliko se ne udaju do tridesete godine, imaju neku ozbiljnu falinku. 

Rekao bih da je njena poenta da je vrijednosni sistem u manjim mjestima takav da ljudi i inače ranije stupaju u bračnu zajednicu, te ako neko ostane izvan toga-feleričan je. Lično, ova teorija mi je daleko spornija od one prethodne, jer negira opciju da možda postoji neko čeljade koje bi se udalo samo iz ljubavi, a ima tu "nesreću" da je iz manjeg mjesta i da do tridesete nije uspjelo da pronadje nekog svom srcu kompatibilnog (ajmo sad aplauz, Milko je romantik, vjeruje u ljubav :))

Ove dvije teorije su mi interesantne jer pokazuju da žene najviše mogu da opletu po samim ženama, te da muškarci uopšte nemaju potrebu da im se petljaju u posao. Stoga, ja ću sad da se fino smjestim u fotelju, da grickam kokice i da gledam kako će se same žene medjusobno pofajtati :D Neka igre počnu! :))



Zanimljivo na netu

Pročitaj više

21.11.10 | 22 komentara

Da li je Slobodan Milošević uopšte postojao?

Evo jednog zgodnog pitanjceta posjetiocima blogčeta: da li ste vi ikada vidjeli Slobodana Miloševića? Da li ste razgovarali sa njim? Da li ste išli u kafanu sa Slobom?

Ako niste, kako možete biti sigurni da je on uopšte postojao? Vidjeli ste ga na televiziji? Čuli na radiju, čitali o njemu u novinama? Glasali ste za njega? Nije sporno, mediji mogu svašta nešto da prikažu. Možda su našli nekog desetog lika, a možda je sve bila i koperfildska opscena.

U čemu je bio značaj Slobodana Miloševića? Da li je on mogao uopšte da ima neku ulogu? Zar je moguće da jedan čovjek snažno determiniše sudbine miliona ljudi? Da li se on pojavio, izrekao riječ, i postavio tako nove odnose? Da li je sve prije njega bila tabula rasa?

Možda su ljudi trebali nekog Slobodana Miloševića, pa su ga prosto, u nedostatku jednog takvog, izmislili. Onako kako im je odgovaralo da izgleda. Slobodan Milošević za Vaše domaćinstvo, kvalitetno a povoljno.

Dobra stvar sa proizvodom Slobom jeste što je jeftin, relativno dugo traje, a na kraju možete jednostavno da ga bacite u kontejner. I nikome ništa.

Kao da je Slobo svima trebao. I onima unutra, i onima napolju. Nema Slobe, a trebamo Slobu. Zažmurimo, uhvatimo se za ruke, zamislimo Slobu-i eto ga Slobo. 

Najbolja stvar u vezi Miloševića jeste što na njega možete sve da okačite. Što ste klošar. Što ste narkoman. Što vas je žena ostavila. Jer, zna se ko je kriv. I-život vam prosto dodje tako fin.

Instant krivac. Predivno.

Samo, nije Slobo originalan. To se redovno dešava. Mao, Staljin, Hitler. Imate neku frustraciju, želite da se malo izduvate, a da poslije ne mamurate, naručite u šopu instant krivca-i to je to. Zadovoljni i vi i komšije.

To mu dodje kao neka vrsta vudu lutke. U nju projektujete neke stvari koje želite da uradite, a da ne najebete zbog toga. I tako, lutka radi stvari, a vama fino. Poslije, kad sve to dosadi ili ode u vražju mater, bacite i spalite lutku.

Dakle, ljudi naprave lutke, pa im daju da ih vode. A poslije ih zapale. Ko je odgovoran: ljudi ili lutke? Ili su ljudi neodgovorni? Jel` to?



Zanimljivo na netu

Pročitaj više

18.11.10 | 15 komentara

Kako postati uspješan u neuspješnom društvu?

Naravno, prije svega treba definisati šta je zapravo uspjeh. U pitanju je individualna percepcija: za nekoga je uspjeh da stekne materijalno bogatstvo, za drugoga da bude ugledan član društva, neko treći bi, pak, da se realizuje duhovno, četvrti ganja nauku...

Kakogod, stvari valja pojednostaviti: uspjeh je nešto čemu težimo, a naše okruženje u poređenju sa nekim drugim, normalnijim zajednicama, neuspješno je u svemu (da zanemarimo sad cinične opaske tipa "uspješniji smo u neradu, kriminalu, korupciji i slično).

Za početak, treba shvatiti da recept za uspjeh apsolutno ne treba tražiti u društvu kojem pripadamo, jer već znamo da je ono neuspješno. Dakle, ni takvo društvo nije baš beskorisno, jer nam predočava šta ne treba da radimo, što je vrijedan savjet ;)

Lično, ne preferiram nešto posebno niti komparaciju sa nekim uspješnim likovima. Ponajviše zato što su ovde priče o nekim vajnim uspjesima pojedinaca uglavnom utemeljene nekim nečasnim radnjama i protekcijama. Naravno, postoje i časni izuzeci, ali ja ne volim da tražim neke rol-modele koje bih potom kopipejstovao. Mislim, čemu draž u tome? ;)

Prema tome, ako eliminišemo društvo i pojedinačne slučajeve, jasno je da nam preostajemo mi sami. Odnosno, svako preostaje sam samom sebi. Lovely :)

Iskreno, sama ta spoznaja me veseli. To je dobar početak ;) Osjećam strašan motiv zato što želim da napravim sjajne stvari u jednoj apatičnoj, nekreativnoj i, uopšte uzev, potpunim idiotima zasićenoj sredini.

Time sam se distancirao od društva: ono kao takvo, kao i velika većina ljudi u njemu, uopšte nema ovakvu vrstu motiva. Dakle, prvu pretpostavku uspjeha ovde sam realizovao: drugačiji sam.

Naravno, nisam jedini koji misli da je drugačiji. U stvari uglavnom svi to misle, pa i samo naše društvo misli da je nešto vajno drugačije od drugih društava. Ali, ne mari. Osnovno je da ne padnem u zamku da samo lamentiram o svojoj specifičnosti, no da se zbilja drugačije i ponašam.  Dobar primjer drugačijeg ponašanja bilo bi zadovoljstvo svojim životom, jer ljudi uglavnom nemaju tu naviku da im bude dobro i da su zadovoljni. Nema veze, ljudi nisu mnogo pametni, ali je važno da mi nekako daju te svoje pare. To je veoma bitno :)

Neko sad može da pomisli da je moja percepcija uspjeha čisto materijalna. Nije. Ja sam esteta, hedonista i veliki idealista. Ali, za te stvarčice mi trebaju pare. Zato mislim da bi mi iste ljudi trebali dati, jer njima džabe sve, pa i pare, kad ne znaju da uživaju.

Na izvjestan način, ljudi to već i čine. Daju mi pare, ali ja hoću više. Imam neke planove. Neko će se svakako zapitati i sljedeće:

A zašto bi tebi ljudi davali pare? Šta ćeš im dati zauzvrat?

Nemam pojma, smilsliću već nešto. Za početak, imaće tu divnu spoznaju da su pare dali meni, a ne tamo nekim budalama, kojima inače daju svoju kintu. Na kraju krajeva, saznanje da su dali lovu nekom ko istu zaslužuje i ko će znati kako da uživa u njoj i šta da napravi-neprocjenjivo je ;)

Da se vratim na temu: postati uspješnim jedino je moguće ukoliko postanete poput mene :) A da biste postali poput mene moraćete da se konsultujete oko toga sa mnom, jer cijenim da najbolje znam kako je to biti ja. To zadovoljstvo vas neće previše koštati, jer sam svjestan opšte ekonomske situacije. 

Summa summarum, ko hoće da se konačno baci u akciju, da postane faca, da preuzme stvari u svoje ruke i krene da živi život punim plućima neka me kontaktira preko mog mejla i budućnost može da počne ;)



Zanimljivo na netu

Pročitaj više

16.11.10 | 19 komentara

Kamata na kamatu

Iliti zašto ljudi ne vole Jevreje

Dobro, ima i ljudi koji vole Jevreje. Ima i ljudi koji su ambivalentni spram njih. Ali, koliko sam nešto pratio istoriju, ideologije, religije i medije-dosta je ljudi koji ih baš i ne mirišu. Čak štaviše-mnogi su ih i protjerivali od sebe. I nisu to bili samo nacisti. Jevreje su proganjali još u antičkom Egiptu, u vrijeme kad je bio svjetska super-sila. Sjećate se priče o Mojsiju, uostalom.

Ni Heleni nisu gotivili Jevreje. Bili su im smetnja u uspostavljanju globalne helenističke kulture, jer su Jevreji uvijek bili neobično zatvoreni i osjetljivi na svoju kolektivnu posebnost. Helenima je sve to pomalo išlo na živce, jer su uspjeli da dodju nekako do Egipta i Indije, a tamo neki Jevreji im kvare koncepciju. Smatrali su da Jevreji jednostavno nisu dovoljno mudri, a samim tim ni dobri, jer ne uvidjaju benefite koje donosi jedna globalna vladavina helenističkog razuma i estetike.

Sljedeća velika svjetska civilizacija-hrišćanstvo-takodje nije nešto posebno simpatisala Jevreje, iako je hrišćanstvo začeto kao jedna jevrejska sekta (sam Isus bio je Jevrej). Poznato je da su pape, kad bi slali krstaše u pohode, indirektno istima sugerisali da usput klepe malo i po Jevrejima. Zvaničan razlog netrpeljivosti hrišćana spram Jevreja vjerovatno bi bio taj što prvi optužuju ove druge da su izdali i osudili Isusa na smrt, odnosno što ga nisu prihvatili kao mesiju.

S druge strane, Jevreje nisu voljeli ni muslimani, iako su bili u žestokom sukobu sa papom. Nikad mi nije bilo jasno čemu ta njihova netrpeljivost, pa sam malko guglao. A izgugletovao sam ovo:

Jevreji – najljući neprijatelji islama i muslimana! 

"Allah dž.š., kaže: "Ti ćeš sigurno naći da su vjernicima najljući neprijatelji Jevreji i mnogobošci; i svakako ćeš naći da su vjernicima najbliži prijatelji oni koji govore: »Mi smo kršćani«, zato što među njima ima svećenika i monaha i što se oni ne ohole." (el-Ma'ida, 82.)"

"...I poniženje i bijeda na njih padoše i Allahovu srdžbu na sebe navukoše zato što u Allahove dokaze nisu vjerovali i što su ni krive ni dužne vjerovjesnike ubijali, zato što su neposlušni bili i što su sve granice zla prelazili." (el-Bekara, 61.); "...Kad god vam je koji poslanik donio ono što nije godilo dušama vašim, vi ste se oholili, pa ste jedne u laž utjerivali, a druge ubijali." (el-Bekara, 87.); op.prev.)"

"Imam Abdurre'uf el-Menavi rhm., u šerhu ovog hadisa, kaže: "Ovaj hadis nas upućuje na to da jevreji uvjek nastoje biti u odnosu na ostale gornji kako bi mogli upravljati njima. Uobičajavli su se baviti i medicinom kako bi mogli lako dolaziti do glavešina i vođa ostalih naroda koji bi se s vremena na vrijeme razboljevali – a koje bi kasnije, namjerno ili nenamjerno, krijući ubijali. Sa muslimanskim ummetom nastoje raditi isto ono što su uobičajavali raditi i sa božijim poslanicima (tj. ubijati ih, op.prev.)." (Fejdul-Kadir, br.7903.)"

Dakle, iz ovoga se vidi da i muslimani koji ne vole Jevreje otprilike razloge takve emocije nalaze otprilike isto kao i oni prije njih: Jevreji su lažljivi, prevrtljivi, ubili su Isusa, ali, posebno, misle da su posebni i izabrani. 

Čini se da je ovo osnovni problem, osnovni razlog netrpeljivosti prema Jevrejima: Jevreji misle da su posebni, drugačiji i izabrani. I znaju sa parama, pride. Dakle, pucaju direktno u sujetu drugih, jer svako voli da je poseban, drugačiji i izabran, i da mu je pun džep.  

Kad sve ovo imate u vidu, i dodate tu malo germanskog ponosa, osjećaja gadjenja prema komunizmu (a zna se ko je bio Marks), tešku ekonomsku depresiju-lako dobijate Hitlera i naciste. Ali, nije samo Njemačka: Jevreje je progonila i pravoslavna Rusija.

Bogamu: Jevreje, dakle, ne vare mnogobošci, jednobošci, katolici, protestanti, pravoslavci, muslimani. Hmm. 

 A opet, u Engleskoj su živjeli uglavnom fino. Tamo im nisu pravili bogznakakve probleme. Čak su im davali i neka prava, kad niko nije. A relativno brzo su postali punopravni sa svim ostalim građanima. 

Englezi i Amerikanci, prema tome, uglavnom nemaju neki poseban problem sa Jevrejima. Ono, tolerantni su. Neki ih optužuju i da su ih Jevreji potpuno preuzeli, da upravljaju njima, manipulišu ih. Uopšte, postoji ta tendencija da se Jevreji prikažu kao veoma sposobni, moćni i organizovani, a, zanimljivo, iza te tendencije stoje upravo oni koji ne vole Jevreje.  

Šta vi mislite o svemu tome? What`s big deal about all that? Da li je u pitanju samo obična teorija zavjere? Ako jeste, zašto je tako primamljiva masama? Kakva ste vi imali iskustva sa Jevrejima? Osjećate li neku emociju prema njima?  



Zanimljivo na netu

Pročitaj više

10.11.10 | 28 komentara

Amerika: banana republika?

U svojoj kolumni na sajtu New York Times-a Nicholas D. Kristof, dobitnik dvije Pulicerove nagrade, zapaža da Amerikanci više nemaju potrebe da se lomataju po bijelom svijetu kako bi locirali "banana republike" s obzirom da im je jedna veoma blizu. Da, gospodin Kristof se usudio da Sjedinjene Države, prvu silu svijeta danas, `ladno proglasi banana republikom, i nešto nisam primjetio da se počešao po glavi nakon toga. Naime, u odnosnom članku autor naglašava da su banana republike, po definiciji, one države u kojima malobrojna oligarhija kontroliše ogroman dio društvenog bogatstva, a da danas jedan odsto Amerikanaca kontroliše 24% nacionalnog dohotka.

Ovde je interesantno nekoliko stvari.

U jednom od najuticajnijih američkih medija jedan novinar otvoreno kritikuje državnu politiku, a zašto ne reći, jasno se sprda i sa nacionalnim ponosom, pišući ono što ne izgovaraju niti Kastro ili Ahmedinedžad: SAD-jedna obična banana republika. I ne fali mu dlaka s glave zbog toga. Može, naravno, svako da ima stav kakav hoće, ali nesporno je da je stepen ljudskih prava i sloboda u Sjedinjenim Državama daleko iznad onoga što se u posljednje vrijeme percepira u ostatku svijeta, kad je Amerika u pitanju.

Zašto je to tako?

Pa upravo zato što su Amerikanci veoma osjetljivi na prava i slobode za koje su se izborili prilikom sticanja nezavisnosti od engleske krune. Ovakvi i slični novinski tekstovi služe upravo da njeguju slobodu na kritičku misao, bez da se ista sankcioniše od strane države. Amerikanci se bore za svoju slobodu, čak i onda kad im je država protivnik. Ljudi ovde ne shvataju da je Amerikancima Amerika jedino draga u slučaju kad je njihov servis, mjesto gdje mogu slobodno da žive i rade, bez da im se sama država nešto posebno tu petlja. Esencija američke ideje jeste sloboda pojedinca i minimalna uloga države. To je taj individualistički koncept, a o kojem govori Edward Griffin.



Dalje, postavlja se sljedeće pitanje: šta je uopšte loše u tome da jedan odsto građana upravlja sistemom? 

Ukoliko znamo da je kvalitet po definiciji u manjini, odnosno da je rijedak (a kako ispravno poentira moj dobar prijatelj Nešo), zar nije logično da takva jedna kvalitetna manjina upravlja državnim polugama, koje imaju jasne, precizne i minimalne nadležnosti? Naravno, pretpostavimo da je ta manjina zbilja i kvalitetna, odnosno da do svog položaja i moći nije došla isključivo pomoću zločinačkih aktivnosti, a kakav slučaj je bio u totalitarističkim fašističkim, nacističkim i komunističkim državama. Jer, bilo bi zbilja pogubno pustiti masu-većinu da upravlja zajednicom. Tu, zapravo, na (ne)djelu imamo totalitarizam pair excellance. Masa ima demokratski kapacitet, ali demokratija, u osnovi, nije ništa drugo do jedan totalitaristički koncept koji promoviše konformizam, kolektivizam, neslobodu i agresiju prema svačemu što je drugačije. A ponajviše prema pojedincu, koji je izvan mase. 

 

Zapravo, osnivači američke nacije u svojim spisima, a i samim osnivačkim aktima Sjedinjenih Država, nigdje nisu govorili o demokratiji.  Oni su govorili o republici. O republici u kojoj žive slobodni pojedinci, čiju slobodu ograničava jedino sloboda drugog pojedinca. Država tu ima minimalističku ulogu, i slobodni građani plaćaju jedino nekoliko njenih funkcija, koje inače ne mogu sami realizovati. Dakle, ja kao građanin sam slobodan od nasrtaja na svoj dignitet i imovinu od strane drugog pojedinca, pojedinaca, mase i države. To je najviši dosegnuti ideal slobode.

Summa summarum, najveći protivnik čovjeka danas jeste-kolektivizam. Kolektivizam koji se skriva iza različitih ideologija, ali koji ima istu suštinu: potrebu za pokoravanjem pojedinca. Sve ostalo jeste samo zamazivanje očiju. Stvaraju se lažni neprijatelji, kako bi se ljudi homogenizovali, odnosno-pretvorili u bezličnu masu. A tu slobode nema.

Zanimljivo na netu

Pročitaj više

8.11.10 | 15 komentara

Smrtna kazna

Da ili ne? Ova rasprava ne tiče se samo prava i pravnika, no izaziva opštu pažnju u svakoj iole razvijenijoj zajednici. Ne želim na ovom mjestu da vas gnjavim čisto pravnim argumentima "za i protiv" smrtne kazne. Samo ću napisati da se oni, u osnovi, svode na to da država treba da ima na raspolaganju i ovaj krajnji vid represivne mjere, kako bi se društvo zaštitilo od onih najopasnijih delinkvenata. U pitanju su najčešće višestruki povratnici, koje prethodne druge, blaže kazne nisu odvratile od vršenja krivičnih djela, a sama počinjena krivična djela spadaju u red onih najtežih (i često, počinjenih na najbrutalniji način).

Protivnici smrtne kazne, pak, u osnovi smatraju da se smrtnom kaznom ne smanjuje broj izvršenih teških krivičnih djela, odnosno da je njen značaj u generalnoj prevenciji suviše minoran. Imajući to u vidu, oni cijene da je sa stanovišta borbe protiv kriminaliteta smrtna kazna neefikasna, dok je sa etičkog stanovišta potpuno sporna.

Pozitivna zakonodavstva različito tretiraju ovo pitanje. Uopšte, smrtne kazne danas je manje u savremenim krivičnim zakonima nego što je bilo prije nekoliko vijekova, mada je ne samo ima, no se relativno često i izriče i izvršuje (Sjedinjene Države i Iran, npr.). U Krivičnom zakonu Republike Srpske (a tako je i u krivičnim zakonima Srbije, Federacije BiH i Hrvatske) smrtna kazna je eliminisana, a zamjenjena je kaznom dugotrajnog zatvora.

Osnovno pitanje koje se tiče smrtne kazne jeste da li država ima pravo da oduzme nečiji život.

U svim modernim aktima koji se tiču sloboda i prava čovjeka i građanina (Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima, Evropska konvencija o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda, moderni ustavi) posebno se naglašava da je život čovjeka-neprikosnoven. To je njegovo osnovno pravo. Život je samo jedan, i postavlja se pitanje može li se i pod kojim uslovima to pravo suspendovati odnosno ograničiti.

 

Potpuno je jasno da država i inače ponekad čini stvari koje u značajnoj mjeri suštinski derogiraju ovo pravo: država šalje ljude u rat, gdje se život čovjeka stavlja u opasnost. Ili ima lošu ekonomsku politiku, čime takodje u radikalnim slučajevima može da ugrozi pravo čovjeka na život. Dakle, ona i bez smrtne kazne može da ugrozi ovo elementarno pravo. 

Medjutim, problem kod smrtne kazne jeste u tome što onaj na kome ona treba da se izvrši zna da će u taj i taj dan i čas da bude ubijen. Ovo je najnehumaniji i najsuroviji aspekt smrtne kazne, gori čak i od samog izvršenja. Jer, u svim drugim situacijama, čak i onim najopasnijim po čovjeka, ovaj može da se nada da će izbjeći ono najgore. Ljudima koji su osudjeni na smrtnu kaznu, u momentu njene pravosnažnosti, ta nada se oduzima. A ako je nada ono što je imanentno čovjeku, što je od prirode, a ne do drugog čovjeka i države, onda se postavlja pitanje ko ima pravo da je oduzima. 

Sljedeće pitanje jeste odakle državi pravo da ubija. Odakle predstavničkom tijelu pravo da donosi zakone koji državi daju mogućnost da ubije čovjeka. Da li njen suverenitet ima i tu komponentu da odlučuje o životu i smrti građana? A ako građani prenose dio svog suvereniteta na državu, da li iko od njih ima pravo da oduzme nečiji život? Jer, niko na drugoga ne može prenijeti više prava nego što ih sam ima. Ako je tako, ako niko od nas nema zakonsko niti prirodno pravo da ubije drugoga, odakle onda državi to pravo?

Koliko god da neko počini teško krivično djelo, koliko god ono bilo monstruozno, koliko god, na kraju krajeva, da takva neka osoba na najbrutalniji način oduzme života-ko ima pravo da učini isto, odnosno da na brutalan način takvoj osobi oduzme život?

Da li se onda država razlikuje od takvog ubice? Po čemu? Da li se građani koji ne protestuju protiv smrtne kazne razlikuju od takvog ubice? Ako razlike nema (a ja ne vidim suštinsku razliku), da li onda država i takvi građani u njoj legitimišu ubijanje? Ako je, dakle, ubijanje dozvoljeno, onda svako može da ubija. I, bogami, danas mnogi razmišljaju na ovaj način. 

Zapravo, postojanjem smrtne kazne legitimiše se ona maksima koju je Dostojevski tako fino objasnio, da je sve dozvoljeno. Formalno, jedan od ključnih argumenata pobornika smrtne kazne upravo i jeste da se istom šalje poruka da nije sve dozvoljeno, i da ćete platiti najskuplju cijenu ako napadnete na ona najelementarnija dobra. Time zagovornici smrtne kazne dolaze do paradoksa, jer su upravo oni ti koji, možda i nesvjesno, šalju poruku da je sve dozvoljeno, a u društvo implantiraju sjeme opšte nesigurnosti.

Zapravo, ključno je to da smrtnom kaznom država i građani koji su joj dali takvo pravo izjednačavaju sebe sa onim zločincem nad kojim se smrtna kazna izvršava. Odnosno, na izvjestan način, oni opravdavaju i njegov zločin. To je osnovna tragedija smrtne kazne. 

Ubistvo je ubistvo.

Šta vi mislite? 

Zanimljivo na netu

Pročitaj više

7.11.10 | 28 komentara

Banja Luka

Pisao sam već više puta da često putujem. I volim da putujem, volim taj osjećaj koji donosi kretanje. I nisam od onih koji putuju da bi upoznavali druge ljude, družili se, bla-bla. Ja putujem isključivo radi sebe, ne radi drugih. I to je to.

I nisam od onih koji žude da se vrate kući, u svoj grad. Pogotovo ako mi se dopada mjesto u kojem se nalazim. Recimo, iz Beograda baš nešto i ne volim da se vraćam u Banju Luku, mada to nije ni do jednog ni do drugog grada, no zbog nekog sasvim trećeg razloga :) Medjutim, kad sam već tu, odnosno kad se vratim u svoj grad, volim onaj osjećaj koji imaju ljudi koji se poznaju čitav život, i imali su i ovakve i onakve momente, zajednička opijanja, slavlja, tuče, svadje, mržnje i ljubavi. Kad se vratim u Banju Luku negdje izmedju noći i jutra huknemo i ona i ja, hukom koji kaže "a opet ti, hmm". Samo, uprkos svim nekim našim trvenjima i sporečkanjima, ipak je to "hmm" sa smješkom :)

Volim jednostavnost koja je imanentna Banjoj Luci. Taj grad se ne folira, jer kad se folira-ispada smješan. Srećom, brzo to ukapira, pa se vrati sebi. Banja Luka ima sve te mane koje i mi, banjolučani, imamo: ona voli da trača, da se hvali, da ponekad malko i izmisli neke stvari o sebi kako bi se pravila važna medju drugim gradovima. A ponajviše volim ritam Banje Luke: taj ritam potpuno je kompatibilan s mojim ritmom, dakle, polagan je, opušten. To je jedna od stvari koje mi uvijek fale kad sam npr. u Beogradu-oni tamo jure, jure, k`o muve bez glave, iako ih uglavnom niko ne čeka, niti imaju šta pametno da rade. Ali dobro.

Volim tu prirodno zelenu boju Banje Luke. Koliko god se ona urbano razvijala ostaje ta komponenta koja drži do prirode, do čovjeka. Obožavam da šetam ovim gradom, volim kad sam u nekoj finoj aleji, gdje u po grada mogu da se nadišem zraka. To je velika komparativna prednost ovog grada, jer druga veća mjesta uglavnom samo mogu da sanjaju o takvoj pogodnosti. Inače, već sam pisao o šetanju po Banjoj Luci, tako da nema potrebe da se ponavljam.

Postoji ona urbana legenda o banjolučkim ženama. Prema njoj, banjolučanke ne samo da su najljepše žene na svijetu, no ih je u samoj Banjoj Luci mnogo više od muškaraca (neki spominju i odnos 1:7). E sad, što se ljepote tiče, to je manje-više tačno, ali je ovaj odnos ipak malčice prenaduvan. Odnosno, prenaduvan je malo više :) I zapravo se ne razlikuje od odnosa u drugim gradovima. Ali dobro, bitno je da je već izgrađen taj brend koji se tiče banjolučanki, i to je najbolji brend koji ovaj grad ima.

Banja Luka bi mogla da pravi čudesne rezultate u kulturi i sportu. Mogla bi, ali joj se ne da :) Nije da tu nije bilo sjajnih stvari i ljudi, kao što su Petar Kočić ili rukometaši Borca (koji su bili i prvaci Evrope), ali banjolučanima se to ne da, jer oni već unaprijed znaju da su najbolji u svemu, pa što bi se bezveze mučili i znojili, kad mogu da zaglave negdje na Vrbasu na pivu :)

Uopšte, Banju Luku odlikuju kontrasti. Čak je i njena geografija takva: ona je podjeljena na brdsko-planinski i ravničarsko-panonski dio. Takav je i mentalitet ljudi, od ljutih gorštaka vrovaca (kojima pripada i moja malenkost), do ravničara, ljevčana (naši kleti neprijatelji, kojima je za vrijeme kralja Petra bilo zabranjeno da svjedoče na sudu koliko lažu :). Na izvjestan način, ta podjela determiniše i razvoj Banje Luke: s jedne strane, ona je konzervativna i tradicionalna, čime čuva svoju karakterističnost, dok se sa druge pruža prema Savi i Evropi, postajući tako dio evropske mreže gradova. Ukoliko bude dovoljno mudrosti Banja Luka može imati izuzetne koristi od tih svojih geografsko-mentalnih osobina.

 

 Ono što će banjolučani morati da poprave svakako je marljivost. Oni baš i ne vole da rade, a to nije lijepa osobina. Kakogod, činjenica da je Banja Luka regionalni centar i glavni grad Republike Srpske prouzrokovala je i značajan priliv stanovništva iz drugih mjesta, koji se bore i žestoko rade da bi ovde uspjeli. Zapravo, kao i u svakom drugom većem gradu, ti ljudi su motor razvoja, jer imaju želju, ambiciju i volju, koliko god postojao odboj koji uvijek i svuda karakteriše odnos "domaćih" i "došljaka". Ipak, te dječije bolesti se moraju preležati kako bi Banja Luka postala ono što svi njeni građani žele-moderan i prosperitetan grad, koji će zadržati onaj svoj specifičan šmek, zbog koga je svi mi i volimo.

Umjesto kraja, postaviću još nekoliko sličica Banje Luke. Ono, kao razglednica, "pozdrav iz Banje Luke" :)

 

Zanimljivo na netu

Pročitaj više

5.11.10 | 30 komentara

Optimalan proizvod

Dugo sam razmišljao šta je to što najviše treba ljudima. Koji je to proizvod još ostao neizmišljen, pa da ga izmislim i zgrnem lovu. Proklinjao sam samog sebe što nisam učio neke tehničke nauke, pa da mogu nešto pametno i konkretno da kreiram. Pa sam onda odlučio da, za promjenu, malo slušam i druge ljude, da čujem šta im treba, na šta se žale, kakve su im želje, i slično.

I onda mi se upalila ona sijalica, koja označava da ste osmislili nešto ultrazajebano.

Daću ljudima na iznajmljivanje dio zemlje na-selu. Da, znam da ste upravo sad svi pomislili "a jesi ga i smislio". Svjestan sam da svi gledaju kako da zbrišu sa sela, na kojem ostaju pusti čitavi mali Sibiri zemlje, te se s pravom nameće pitanje ko je toliko lud da ode tamo, i još zakupljuje nešto.

Ali, treba ići polako, ne može ništa preko noći. Percepcija se mjenja postepeno, i strpljivo ću djelati na tome.

Ljudi kažu da im je dosta svakojakih idiota: gore u mom kraju prvi idiot vam je na dvadeset kilometara.

Ljudi žele posao, da žive pošteno od svoga rada: gore mogu da posiju nešto, da drže svinje, krave, ovce, konje, štagod, i da žive pošteno i skromno od svoga rada.

Ljudi žele da budu svoje gazde, da im niko ne skače po glavi, da rade pomalo, da nisu opterećeni rokovima, ukratko-da im je posao human: gore diktiraju sami sebi tempo rada, niko im ne visi nad grbačom, svako je sam svoj šef.

Ljudi žele da žive i rade u ekološki optimalnim uslovima: gore zagađenja nema, Manjača je to, zrak je čist, ljudi su zdravi i jedri.

Ljudi žele da jedu zdravu i hranu bez bilo kakvih vještačkih aditiva: gore je sve prirodno, sir, kajmak, mlijeko, povrće, voće, meso.

Ljudi žele da imaju nešto vremena i samo za sebe: ako nečega ima, gore ima vremena koliko god hoćete. Vrijeme gore mnogo sporije teče, čovjek živi duže, ima kad da promišlja o filozofiji, da čita, uči.

Ljudi žele miran i siguran ambijent, gdje nema narkomana, ubica, vandala i sličnih vucibatina: gore se jedino mogu čuti domaće životinje, ponekad traktor i ljeti kombajn. Gužve i vreve nema ni pod razno, a sumnjivi tipovi bježe od sela k`o djavo od krsta.

Ljudima je dosadilo otudjenje: gore kad naidjete na čovjeka, što nije često, nemate vremena da mislite o tome da li vas je negdje tračao, slagao, ne ignorišete ga dok priča, jer ste uglavnom cijelo vrijeme sami, pa kad se neko pojavi želite sa njim siti da se ispričate, o lijepim i o manje lijepim stvarima, ali uvijek-ljudski i s pažnjom.

Ovo su samo neke od komparativnih prednosti moga proizvoda. I one su sve realne, konkretne (nije kao ono kad cigo hvali svoga konja). Moj proizvod treba ljudima, i oni to priznaju. Zapravo, priznaju da očajnički žele sve ove stvari koje im moj proizvod omogućuje, mada još uvijek imaju nešto protiv ambalaže. Ali, i to će se uskoro promjeniti.

Za moj proizvod radi vrijeme ;)



Zanimljivo na netu

Pročitaj više

4.11.10 | 11 komentara

Rješenje iz sna

Prvi put mi se desilo tamo u četvrtom razredu gimnazije. Tih dana smo na informatici radili Frontpage, s tim da je profesor predavao, poneko i pratio, a većina (u kojoj sam bio i ja) apsolutno nije fermala ni informatiku ni bilo šta drugo, jer smo bili zadnja godina, i apsolutno nam je sve bilo važnije od tamo nekih zezanija na kompjuteru.

Sjećam se da sam na tim časovima informatike, pored toga što se ni sekunde nisam zanimao za ono o čemu profesor govori, i fizički bio udaljen od kompjutera na kojem je profa demonstrirao tajne Frontpage-a. Zezao sam se sa nekim kolegicama, i ni na kraj pameti mi nije bilo da će mi u životu trebati sve te dosadne lekcije. Elem, bilo kako bilo, ipak mi je trebala makar dvojka iz informatike, a do nje se nije moglo doći bez da se na kraju polugodišta napravi web prezentacija uz pomoć odnosnog programa, kakva-takva.

Riješio sam da stvari okončam na svoj način: na dan ispita doću ranije u kabinet, uzeti knjigu, skapirati o čemu se tu radi, i to će biti to. To je bio veoma optimističan scenario, s obzirom da sam bio potpun duduk za informatiku.

Noć pred ispit desilo se, kakogod, nešto čudno. Sanjao sam kako sjedim za računarom i pravim web prezentaciju u tom veselom Frontpage-u. I to mnogo komplikovaniju od one koju smo učili. Jasno sam vidio šta i kako radim, stvari su na licu mjesta dobijale neku svoju unutrašnju logiku. Od A do Ž sam pripremio i pustio sajt u opticaj, i to sve u tom snu.

Kad sam završio posao-probudio sam se. I kako tada nisam imao internet kući, na brzinu sam se obukao i otrčao do najbližeg internet kafea, onako bunovan i neočešljan. Tamo sam bukvalno reprodukovao svoj san-i napravio isti onakav sajt kakav sam nešto prije toga napravio dok sam spavao.

Iz informatike sam dobio peticu, a profi sam sve potanko objasnio kako i šta se radi prilikom izrade prezentacije. Sreća pa me čovjek nije pitao kako sam tako brzo pohvatao konce (jer je znao da do par dana prije toga nisam znao ni da nadjem taj program na kompu), jer bi zbilja zvučalo da se prekenjavam da sam rekao istinu.

To je bilo tada. A onda mi se preksinoć desilo isto, samo malo drugačije :) Kolega iz druge službe imao je jedan problem na poslu. Pričao mi je o tome, ali nisam mogao puno da mu pomognem, sem da ga saslušam, jer nisam nešto upućen u problematiku. Kako mi je pričao o tome, iskreno, tako sam poslije momentalno i zaboravio na sve to. Sve do preksinoć, kad sam sanjao kako držim sastanak na kome izlažem novi način rješavanja problema koji je mučio moga prijatelja. U pitanju je zaista bio novi model, na prvi pogled potpuno nevezan za odnosnu tematiku, ali, opet, sa nekom svojom unutrašnjom logikom. Ujutro sam odmah otišao kod tog prijatelja, koji je već bio toliko očajan da prihvati moj prijedlog, iako je smatrao da je isti "nigdje veze s vezom". Otišli smo zajedno kod direktora i-to je bilo to. Čovjek je kontaktirao pretpostavljene u Beogradu, oni su uvidjeli da je sistem-sistem, i da je država-država, ali da tu ima tako djetinjih rupa i rupica, i stvari su prošle glatko (nemojte sad da pomislite da sam nešto muljao, u pitanju je čisto proceduralni aspekt ;)

Čitava ova stvar oko rješenja iz snova zainteresovala me da prošvrljam malo po netu, da vidim ima li nekog pametnog objašnjenja. U suštini, nadmen kakav jesam, nisam ni pomislio da će to neko nešto pametno objasniti. A i čemu sve to-bitno da ja sanjam pametno, i da imam korist od toga. Bravo Milko :) Kakogod, nešto sam i iščačkao, zanimljiv blog o snovima. A sam članak se upravo i zove Kreativni snovi.

Onda sam sinoć na tjubu pogledao neku emisiju o lucidnim snovima. I teško se razočarao-neka budala je pričala o tome kako, eto, on ne samo da je svjestan dok sanja da sanja, nego može i da upravlja snom, odnosno da radi tamo šta želi. Pa to obrazlaže nadugačko i naširoko, pa spominje i neku rusku školu, pa svašta nešto. Krelac nema pojma da isto radi svaki klinac. Od kad znam za sebe uglavnom dok sanjam-svjestan sam da sanjam. I veoma brzo sam skapirao da mogu fino da se zajebavam oko toga. Tipa, u snu radim štogod mi se ćefne. Letim, podjebavam, pravim trikove. I to mi nije bio neki big deal. Mislim, ovo da dodjem do nekog praktičnog rješenja mi je super, a samo zajebavanje-pa šta konkretno ima od toga?

Shvatio sam da postoje isfrustrirani tipovi, koji stvar ne mogu da uzmu u svoje ruke u real life-u, pa se onda kurče u snovima. Jest` im fazon. Meni je ta igrarija dosadila vrlo brzo, naime ukapirao sam da je dosadno kad dirigujem snovima. Alo, bre, hoću nešto novo, neizvjesno, totalno otkačeno. Koji će mi moj san koji planiram i kojim upravljam?!

Elem, koga to interesuje tu emisiju može pogledati ovde. Samo, koji će vam to djavo, čitajte mene, tu je sva vaseljenska mudrost nataložena, a ovo tamo je neka budala :))

I da, imate li vi kakvu korist od snova? :) (ono, kao interesuje me :))

Pročitaj više

3.11.10 | 24 komentara

Kad su supermarketi pojeli ljude

Često putujem kroz BiH i Srbiju. Preko Hrvatske. Ponekad me ima malo i u Crnoj Gori. Ono što je karakteristično za ove zemlje, s relativnim izuzetkom Hrvatske, jesu bivše industrijske zone oko gradova. Bivše, jer se u njima već godinama ništa ozbiljno ne proizvodi. Tu vas momentalno uhvati depresija, jer podsjećaju više na razvaljene ciganske čerge, no na mjesta gdje se nekad proizvodilo, i to za znatno veća tržišta od onih koja se danas smatraju ozbiljnim (za domaće prilike, naravno).

Nema više velikih privrednih subjekata. Industrijske proizvodnje danas na ovim prostorima ima jedino u obrisima, i više služi da se popune odgovarajući obrasci u zvaničnim statističkim evidencijama. Zemlje ex Yu, s izuzetkom Slovenije, budzašto su rasprodale svoje industrijske kapacitete. Isti, naravno, nisu pokrenuti i stavljeni ponovo u funkciju, nego su "stranu investitori" iste potpuno devastirali, prodajući ono što se moglo rasprodati od tehničke opreme, a pravi profit su napravili tako što su prodali nekretnine kojima su te firme raspolagale.

Proces je uglavnom tekao ovako: "strani investitor" (vrlo često i domaći "bizmismen") prvo bi investirao u domaće političare, koji bi potom ponekad i bukvalno za dž rasprodali domaće preduzeće. Naravno, ugovorom o kupoprodaju kupac bi se obavezao da će zadržati sve ili dio radnika (ponekad čak i da  će otvoriti nova radna mjesta), pokrenuti novi investicioni ciklus, povećati proizvodnju itd. Država bi se obavezala da će izvršiti reprogram (ili čak osloboditi potpuno) dugova tog preduzeća. U početku bi se i dešavale neke spoljne manifestacije "ulaganja": okrečili bi se oni zidovi do puta, promjenio bi se logo firme, platilo par reklama u lokalnim novinama. Nakon toga bi novi vlasnik uzeo pod najpovoljnijim mogućim uslovima kredit od fonda države-domaćina, koji je uglavnom nastao od sredstava dobijenih privatizacijom. Tim kreditom bi se djelimično platile otpremnine višku radnika (višak radnika bi postao višak, jer hej, tranzicija je u pitanju, efikasnost, produktivnost i sve to), a djelimično bi se investiralo u one djelatnosti za koje se novi vlasnik obavezao da će obezbjediti sopstveni novac. U suštini, i "strani investitor" i "domaći bizmismen" samo bi prali svoj mafijaški novac, i kad bi to konačno i učinili-objavili bi da i pored "svih napora da se preduzeće postavi na zdrave noge"-u tome nije jednostavno moguće ostvariti uspijeh.

 Nakon što bi se novac oprao, prodalo bi se (ponekad opet samoj državi) odnosno preduzeće, odnosno ono što bi od njega ostalo. U pitanju je balkanska varijanta ekstraprofita.

Mizerna sredstva dobijena privatizacijom djelimično odlaze direktno u džepove vladajuće finansijsko-političke oligarhije, a manjim dijelom njima se popunjavaju sve veće budžetske rupe. Zapravo, te pare idu direktno u potrošnju. Od realnih investicija u novu vrijednost, nauku, obrazovanje i tehnologiju-ni traga. Taj novac iz države izvlače strani tržišni lanci, koji takodje investiraju jedino u domaće političare, koji domaće tržište prepuštaju na milost i nemilost daleko konkurentnijim stranim proizvodjačima. Mi kupujemo njihovu robu i dajemo im svoj novac. Dio tog novca oni nam vraćaju tako što našim vladama po zelenaškim uslovima dodjeljuju kredite, koji opet dijelom idu u džepove naših vlastodržaca, a dijelom se kupuje socijalni mir.

Domaće vlasti su oduševljene takvim kreditima, a i što ne bi bile, jer njima kupuju još koji mandat, a pare će ionako vraćati građani. Kad ne budu imali od čega, isti će otići u dužničko ropstvo. Kmet ostaje kmet.

 Od profita koji zarade ovde i nad nama stranci potom otvaraju nove supermarkete i prave nove banke, u slučaju da nam se još neka kinta zaturila u slamaricama. I to su, u pravilu, najmodernije zgrade u gradovima u bivšoj nam državi.

Spolja gladac, iznutra jadac.

Stanovništvo stiče utisak kako se, eto, nešto gradi, kako smo moderni i napredni. Zapravo, za to sticanje utiska odgovorni su mediji koji služe onima koji imaju pare. Vama i meni, naravno.

Svi faktori koji mogu da mjenjaju stanje nabolje, a to su, prije svega, obrazovanje i realno privredjivanje, maksimalno su destimulisani od strane države. Lažnim reformama, inflacijom praznih diploma, poreskim oglobljivanjem domaćeg proizvođača. Država tjera u inostranstvo one najtalentovanije, dok mediokriteti dobijaju sjajnu šansu da eliminišu ma i naznaku kvalitativnih promjena. Inovativnost se proglašava naivnim i nepraktičnim idealizmom, kreativnost se ugušuje birokratskim procedurama, politička dosljednost i hrabrost se građanstvu objavljuje kao nacionalna izdaja.

Kritičko promišljanje, pak, najveći je i neoprostivi grijeh. Svuda su zacementirane dogme. Dogma o genijalnosti nacije. Dogma o evroatlantskim integracijama. Dogma o sjajnoj prošlosti. Dogma o idiotskoj prošlosti. Dogma o slavnom samoupravnom sistemu. Dogma o nevjerovatnim potencijalima neoliberalnog sistema.

Dogma, dogma, dogma.

Filozofija odiše apatijom i bezperspektivizmom. Klasični nihilisti bili bi ljubomorni na današnje humaniste, jer oni svoje poglede nisu znali tako vispreno da promovišu. Jer, treba uspjeti nametnuti kao generalne maksime "čemu svrha od svega toga" i "maa..štagod". Kad se na to doda i nikad bezličnija umjetnost-uspjeh je potpun.

Kakogod, energija optimizma nikad ne može biti manja od energije pesimizma. Zlo nikad neće nadvladati dobro. Destrukcija, u krajnjoj liniji, uništava i samu sebe.

Biće bolje ;)

Pročitaj više

1.11.10 | 19 komentara