Nova godina će vam biti gora od ove na izmaku, i u principu ste najebali

Ljudi me oduševljavaju svojom potrebom da se zavaravaju. Ljudska vrsta se stalno i iznova nada raju, ne želeći da prihvati da će u raj na kraju ući samo mali broj, što je sjajno, s obzirom da su ljudi nevidjena djubrad i vrsta koju karakteriše permanentna degeneracija. 

Tako i danas, vidim, iako u značajno manjem intenzitetu nego ranijih godina, ljudi se raduju Novoj godini. Smatraju da će biti bolja. Trče okolo i čestitaju jedni drugima, iako ne vidim poentu cmakanja hodajućih mrtvaca. Svi oni učestvuju u jednoj opštoj hipokriziji, koja se manifestuje jednim velikim smradom, koji isparava iz njihovih mozgova, srca i duša. Uostalom, šta da se radi.

 Ovaj..ne bih da budem partibrejker, ali mislim da zaslužujete istinu: sljedeća godina velikoj većini vas biće gora nego ova, bićete stariji, neki od vas će da obole, para će biti manje jer je kriza galopirajuća, bićete na više sahrana nego svadbi i, uopšte uzev, realno ste najebali.

 Potpuno je jasno da će nam budućnost biti gora od prošlosti. Postavlja se pitanje da li su ljudi prokleti mazohisti ili su samo idioti, kad se raduju budućnosti. A na kraju krajeva, budućnost je, poput prošlosti, izmišljena kategorija. Postoji samo "sad".

Ukoliko tako posmatramo stvari, stvari se donekle popravljaju, i u život ulazi pokoji zračić sunca. Tad bismo mogli da razumijemo i svu tu frku oko Nove godine, jer bi cijelu priču posmatrali kao hedonističku potrebu ljudi da se opuste i uživaju to veče. To je potpuno ok, pogotovo ako je to uživanje praćeno bludom, razvratom i perverzijama svake vrste-ja sam onda odmah za. Ali, uvažene dame i gospodo, ne dozvoljavam da idemo dalje dok ne raščistimo sve oko osnova slavljenja Nove godine: ne slavimo, dakle, budućnost i pogotovo joj se ne radujemo, jer smo se složili da ona ne postoji, a ako postoji-odvratna je, već slavimo slavlja radi. U tom smislu očekujem značajnu kreativnost večeras, i nadam se izvještajima koje ćete sutra ostavljati na blogčetu u vidu opisa grupnog bludničenja koje ste pripremili za večeras.

U zdravlje :)



Zanimljivo na netu

Pročitaj više

31.12.10 | 20 komentara

Postoji li potreba za ozbiljnim političarem mužjakom, kadrim da zadovolji potrebe biračkog tijela?

Tema je nadasve ozbiljna, iako će se izvjesno naći onih koji će da je smatraju irelevantnom. Sve češće razmišljam o tome da na ovim prostorima nedostaje  političar koji bi pogledom bacio u trans nekoliko stotina hiljada žena, koje bi doživljavale sladostrašće dok bi ga posmatrale i slušale na javnim skupovima. Ovako, čini se kao da je politička scena prepuna impotentnih i bezveznih likova, zbog kojih njihove sekretarice gube i po nekoliko časova dnevno na koljenima kako bi ovi stekli samopouzdanje, ali ni to ne pali.

Jer, mnogi autori ističu da je za lidera veoma bitno da osjeća taj "duh naroda" (ok, upravo sam izmislio ovu sintagmu, ali mislim da postoje psihološke i sociološke teorije koje su čačkale nešto oko toga). A kud će bolji poznavalac tog duha od onog koji osjeća potrebe ženki u svojoj državi i koji im šalje suptilnu, ali jasnu poruku da on može sve da ih zadovolji.

Zapravo, mora se priznati da takav lider ne samo da poznaje potrebe i psihologiju značajnog dijela populacije u svojoj državi, nego im i daje ono što njima treba, nadu u bolje sutra, nadu da će sve da ih zadovolji, osjećaj zadovoljstva, sigurnosti i ispunjenosti naspram permanentne frustracije i svešireće apatije.

Da li je možda i osnovni problem ovog društva u alarmantnom porastu broja nezadovolj(e)nih žena, koje dalje kroz svoje potomke šire osjećaj frustracije, čime se kontaminira ukupno stanje nacije u pravcu jalovih političkih diskursa, bez konkretne akcije i pokretanja pozitivne atmosfere i novog kreativnog impulsa? 

Jer, žene čine polovinu biračkog tijela. Ukoliko ih neki tip zainteresuje, one će izaći na glasanje i staviti mu sebe, odnosno svoju podršku na raspolaganje. Zauzvrat, on će njima staviti do znanja da mogu da računaju na njegovu snagu, odlučnost, autoritet, političku potenciju. A ove posljednje itekako fali, jer svi osjećaju kako nam je politička scena suštinski impotentna, te da ista očajnički treba erektivnu silu kadru da stvari pokrene sa mrtve tačke. Dovoljno je pogledati ma i letimično njuške koje obitavaju na pomenutoj političkoj sceni, i sve vam je jasno. Poznati su i procesi koji su doveli do praktičnog dezavuisanja nekada jakih političkih stranaka samo zbog toga što su po mišljenju žena u njihova rukovodstva ušle ortodoksne šonje, koje im nikako nisu ulijevale povjerenje da mogu da svrše ozbiljne državne poslove. 

S druge strane, ne treba da čudi podrška koju Ruskinje daju Putinu, odnosno Amerikanke Obami. Prvi je već odavno okarakterisan kao alfa-mužja, a o čemu svjedoči i Vikiliks, dok nije bilo teško pogoditi kome će žene u Americi dati podršku, olinjalom i onemoćalom vijetnamskom veteranu Mekkejnu, ili mladjem, obdarenijem i izdržljivijim Obami. Stvari su unaprijed bile jasne. 

Imajući sve to u vidu, jasno je da domaće biračko tijelo drhti od žudnje za snažnim zadovoljenjem svojih primarnih potreba. Novi investicioni ciklus neće se pokrenuti sam od sebe, potrebna je čvrsta i velika snaga koja će oploditi usahlo tlo domaćeg podneblja. 



Zanimljivo na netu

Pročitaj više

30.12.10 | 11 komentara

Naj-djubre kompanija godine-M:tel

Odavno su fašisti iz M:tela zaslužili da im posvetim posebnu pažnju, ali budući da sam ja izuzetno tolerantan i trpeljiv čovjek ćutao sam, gutao i trpio. Ali, dosta je bilo bre više. Sad im službeno objavljujem rat, i obećavam da se neću smiriti i da ću svakog utorka da im posvetim jedan tekst na blogčetu, do smrti. Tj, do njihovog bankrota. 

Da nije u pitanju neki moj individualni hir pokazuje nevjerovatna koincidencija. Naime, jutros je i Sajberka napisala post o kretenima iz M:tela , doduše ona je bila fina i pristojna, ali sam zato ja tu da im uzvratim istom civilizacijskom mjerom i žargonom kakav zaslužuju. 


Naime, odavno je poznato da je M:tel postala kompanija koju apsolutno ne interesuju njeni klijenti, kao niti društvo u kojem djeluje i ostvaruje (ekstra)profit. Ljudi se to odavno uočili, a na fejsbuku postoji i grupa koja se sasvim primjereno sprda sa sloganom ove pljačkaške kompanije, prigodnog naziva "M:tel, imate (ne)prijatelja". I zaista, teško je čak i u ovakvom okruženju kakvo je naše, a pogotovo u nekim normalnijim sredinama, pronaći adekvatan primjer koji bi poslužio za komparaciju sa ovim pljačkašima, vucibatinama i idiotima, čiji je jedini cilj da oglobe do maksimuma zajednicu u kojoj obavljaju svoju kriminalnu djelatnost. Jer, u normalnim državama apsolutno nije moguće da jedna kompanija ima tako privilegovan položaj na tržištu, a da se ponaša tako bahato prema toj istoj državi, njenim gradjanima i svojim klijentima. M:tel ne samo da se ne ponaša u skladu sa opšteprihvaćenim načelima društveno odgovornog poslovanja, ne samo da ama baš niti jednim konkretnim potezom ne doprinosi razvoju zajednice u kojoj otima ogromne pare, već je počeo da se ponaša toliko bezobrazno da se u lice podsmijava svojim klijentima, gradjanima i zdravoj pameti.

Bio sam u Beogradu nekoliko dana poslovno, kako bih uspio da završim stvari od kojih živim i od kojih, izmedju ostalog, plaćam i danak ovim pljačkašima iz M:tela. Desila mi se ista stvar kao i Sajberki: pare koje sam uplatio u jednoj banci u Beogradu kako bih izmirio svoj račun za mobilni nisu na vrijeme stigle do računa M:tela, i frajeri su mi `ladno isključili mobilni. E sad, da stvari budu jasnije, ja redovno plaćam svoj danak, koji mjesečno nikad, ali nikad nije ispod sto i nešto evrića. I sad, kad mi je mobilni najpotrebniji, kad preko njega završavam mali milion poslovnih i privatnih obaveza, moj "prijatelj" mi olakšava život tako što me lišava najpotrebnije alatke koja je čovjeku potrebna kad se nadje u drugom gradu. A tom prijatelju od mene godišnje u štek odlazi i do dvije hiljade evra, a zauzvrat mi daje jedno veliko Ništa, bez da u isto ukalkulišem jebavanje u zdrav mozak, što mu dodje kao neki poseban paket, jel`te.

E sad, priča se tu ne završava. Jutros odem fino u sjedište Gestapa, ovaj M:tela, i tamo `ladno izgubim skoro sat vremena, jer su službenici toliko nesposobni i neodgovorni da ne znaju i neće da obavljaju svoj posao, pa je jedna službenica otišla na neku pauzu, a drugi šalter je ostao zakrčen. I tako sam morao da čekam sat vremena, da rizikujem otkaz na poslu, da bi se službenica konačno smilovala na mene grešnog i pitala me šta mi treba. "Treba mi krv, pizda ti materina". Nisam to, naravno, rekao, jer me priroda osakatila finim ponašanjem. Ali, dok sam čekao da ljudi obave svoj posao i puste mi u funkciju mobilni za koji nema niti jedan razlog da ne bude aktivan (svi računi izmireni), posmatrao sam tu gomilu ljudi oko mene. Nisu u problemu samo oni sa mobilnim telefonima, M:tel zajebava i one koji su tu došli zbog fiksnog telefona, interneta, čega god. Jedan čovjek je uporno, strpljivo i kulturno objašnjavao gospodji sa šaltera da je uplatio sve novce da bi mu neko došao iz M:tela da mu ukloni kvar sa fiksnog telefona, a dotična gospodja mu se smješka u brk i kaže "ali, mi smo kvar otklonili u pustili telefon u funkciju". Šta vrijedi nesrećniku da joj objašnjava da telefon i dalje ne radi, šta mu vrijedi što sa svog mobilnog zove kuću i daje gospodji sa šaltera svoju suprugu koja joj objašnjava da telefon i dalje ne radi. "Mi smo kvar otklonili i pustili telefon u funkciju".

Gledajući nas u gomili kako čekamo da damo pare ovim pljačkašima, sjetio sam se Šindlerove liste i onih scena kako Jevreji stoje u redu i čekaju da budu ubijeni. S tim da moram da priznam razliku, jer su nacisti bili humaniji i oni nisu bili toliko licemjerni, pa su stvar završavali veoma brzo, a djubrad iz M:tela sadistički i uporno inovira stalno nove mehanizme iživljavanja nad svojim klijentima.

Ali, kriv je onaj ko to dozvoljava. Ko dozvoljava da se tako ponašaju prema njemu. Kao i Sajberka, javno obećavam da ću čim izadjem iz ugovornog roka istih stopa da za sva vremena napustim M:tel, i potpisaću ugovor za mobilni i sa crnim djavlom prije nego ponovo sa njima. Ono, istina, tragedija ove sredine jeste da mnogo bolji nisu ni drugi mobilni operateri, ali preostaje nada da će se i ovde pojaviti neka normalna kompanija, koja će oduvati ove parazite i pokazati im šta je to odgovorno poslovanje i ponašanje na tržištu.

S obzirom da sam već napisao da ću od sada svaki utorak na blogčetu da posvetim jedan post gamadi iz M:tela, pozivam sve one koji imaju negativna iskustva sa njima da, ako žele, na moj mejl pošalju ista, pa ću ih objaviti sa ili bez navodjenja imena, zavisno od toga kako je vama prijatnije.

Gospodo iz M:tela, Do you feel lucky?

Well, do you, punk? 





Zanimljivo na netu

Pročitaj više

28.12.10 | 15 komentara

Ovce nisu pojele ljude..ovce ne jedu ovce

 "Ovce su pojele ljude" Tomas Mur

 U svakom poslu osnovna stvar koju tražim od svojih saradnika jeste odgovornost. Odgovornost znači da vam osoba sa kojom radite tačno i precizno saopštava sve relevantne informacije, odnosno da stoji iza svojih riječi i postupaka. Nisam od onih tipova koji insistiraju na nekim formalnostima i sitnicama. Samo tražim od svog saradnika da mi tačno kaže šta može da uradi, pri čemu se ne ljutim i nemam problem sa tim da to što mi kaže neko može da shvati kao nedovoljno. Sve je ok, ali samo uradi to što si rekao da ćeš da uradiš.

Jer, u suprotnom, dolazite u situaciju da morate po nekoliko puta da provjerite da li je neko obavio svoj posao, a od čega direktno zavise i vaše aktivnosti. I na kraju dana, skapirate da ta osoba nije uradila ono što je sama rekla da hoće da uradi. U takvim situacijama žestoko se posvadjam sa samim sobom, jer sam vjerovao neodgovornoj osobi, umjesto da sam sam završio posao. To, naravno, nije bio moj posao, ali na kraju mi svakako sljeduje da ga ja završim. I kad je već tako, trebao sam da ga uradim odmah, bez da se zamajavam sa idiotima, te tako trošim vrijeme, resurse i energiju.

Moj osnovni problem je to što kad se prihvatim nekog posla, iako uopšte nisam nešto posebno marljiv, želim da ga okončam i napravim rezultat. Ok, ovo je ideja, ovo je metodologija, ovo je cilj, ovo su rokovi. Želim da dodjem do tog cilja, i da obavim svoj dio posla maksimalno odgovorno, i zbog sebe i svog samopoštovanja, ali i zbog drugih koji participiraju u tom lancu, i čiji rad zavisi od moga rada. Na kraju dana, ukoliko je svako svoj dio posla ostvario čestito i odgovorno-imamo rezultat. Osjećaj pravljenja rezultata bitan mi je koliko i naknada koju zaradjujem obavljanjem tog posla. Sve to mi je nekako potpuno prirodno i logično.

E sad, na ovim prostorima za većinu ljudi to nikako nije prirodno i logično. Odnosno, bar to nije slučaj sa većinom ljudi sa kojima sam imao "zadovoljstvo" da radim. Ti ljudi imaju neku čudnu filozofiju da će sve nekako da se završi samo od sebe, te da nije svrsishodno da se oni tu nešto posebno angažuju.

Zašto ja kao radnik Čistoće da čistim snijeg? Pa svakako će se istopiti sam od sebe..uskoro.

Dalje, uz ovaj početni optimizam oko toga da će konkretni poslovi da se riješe sami od sebe, kod takvih ljudi postoji dubok i ozbiljan filosofski pesimizam oko krajnje poente.

Ma čemu sve to..ionako ništa nema smisla.

U takvoj konstelaciji odnosa i mentaliteta čovjek počinje takodje da se pita da li ima bilo kakvog smisla poduzimati bilo šta konkretno u ovakvom okruženju. Ovde se rad ismijava, a svaka ambicija je neoprostiv grijeh. Jednostavno, da biste nešto uradili, uvijek ćete naletiti na ljude kao prepreku. Bilo u privrednom, bilo u birokratskom segmentu priče. Oni vas strpljivo čekaju, i osmišljavaju genijalne strategije kako da vam ubiju i posljednje zrnce volje da nešto uradite.

Ali, s druge strane, ja ne znam šta bi me to tjeralo da ustanem ujutro da nemam energiju i želju da nešto napravim, kreiram. Sanjam dan kad ću pokrenuti nešto svoje, i gdje će mi jedini saradnici na tom poslu biti-mašine. Ono, ja sam tu da mislim, dajem ideje i radim, a mašine mi pomažu u svemu tome. Još kad i upravni sistem bude elektronski, e pa to će da bude raj na zemlji. Živo me više zabole ona stvar za (de)humanizacijom posla, potrebe za ljudskim saradnicima, bla bla. Ne trebaju mi ljudi, treba mi odgovornost. Do finalnih konzumenata ću već naći način da dodjem, to je moja briga i posao.

Taj dan mora doći, zar ne? :)



Zanimljivo na netu

Pročitaj više

26.12.10 | 10 komentara

O nama

Teza-Antiteza je blog koji se vodi već nekoliko godina. Za to vrijeme, prolazila je kroz različite faze-od kratkih crtica koje su se odnosile na različita polja interesovanja svog autora, pa do bavljenja ozbiljnijim osvrtima na različite društvene fenomene. U određenom momentu postalo je jasno da ovaj blog više ne predstavlja izražajnu formu samo jedne, nego da u njegovom kreiranju i vođenju učestvuje više osoba. Ta činjenica rezultirala je novim domenom bloga, novim dizajnom, ali, prije svega, jednim novim pristupom kako vođenja bloga, tako i kreiranja njegovog sadržaja i komunikacije u onlajn prostoru.

Teza-Antiteza, prije svega, bavi se izražavanjem slobodarskih ideja, odnosno njihovom afirmacijom, kao i pokušajem uobziravanja uloge novih ideja u kreiranju budućnosti. Iako je ona već uokvirila vrijednosni okvir u kojem se ispoljava njen sadržaj, Teza-Antiteza ostaje otvorena za sva mišljenja i ideje koje nisu u korelaciji, ili su čak i u sukobu sa vrijednosnim sudovima koji reprezentuju ovaj blog. To znači da jedan od ciljeva ovog bloga i dalje ostaje kvalitetan i plodonosan dijalektički sukob različitih mišljenja, stavova i koncepata, koji jedino može da stvori nešto novo.

Pročitaj više

25.12.10 | 0 komentara

Ljudi najviše napadaju one najbolje od njih: samohrane majke

Jedna od osobina ljudske zajednice jeste ta što su u njoj veoma često osudi podvrgnuti oni koji inače zaslužuju jedno veliko poštovanje. Ljudi imaju običaj da slave, proklinju ili kude sve one koji su drugačiji od njih, pri čemu se ne vode razumom i dobrom voljom, nego patološkim impulsima, lažnim moralnim normama i sličnim glupostima. Ono što mene dugo iritira jeste jedna hipokrizija koja se tiče odnosa okoline u ovom našem podneblju prema samohranim majkama. Te žene su u značajnom broju ono najbolje što naša zajednica ima. U pitanju su karakterne i hrabre osobe (ne sve, naravno, generalizacija nema smisla kad su ljudi u pitanju, ali ja ovde pišem o ženama koje poznajem), čiji je jedini "grijeh" u ovom smrdljivom društvu taj što su se "drznule" da žive svoj život onako kako misle da treba da ga žive, ne želeći da trpe bahato, samoživo i bezobrazno ponašanje ljudi sa kojima su bile u braku, ili su jednostavno prestale da vole svog supružnika, a ljubav im je bila osnovni razlog zbog koga su i ulazile u bračnu zajednicu.

Formalno-pravno, ne postoje neke posebne posljedice za osobe koje odluče da se razvedu. Djete ili djeca će živjeti kod onog roditelja kako se bivši supružnici dogovore, odnosno kako odluči sud prilikom brakorazvodne parnice, a na osnovu mišljenja nadležnog organa starateljstva, koje bi trebalo da bude zasnovano na najboljim interesima tog djeteta i(li) djece. Iako je za djecu razvod roditelja svakako stresna situacija, pogotovo u nekom mladjem dobu, svakako da je manje stresna od života u jednom stalno naelektrisanom ambijentu, kakav odlikuje loše brakove.

Ipak, s druge strane, neformalne posljedice su daleko značajnije. Okolina, po pravilu, odgovornost za raspad bračne zajednice redovno fakturiše ženi. U tom smislu interesantno je da su najčešće same žene te koje najviše kritikuju one žene koje se razvedu i odluče da žive samostalno. Za ozbiljnu analizu je da li je u pitanju posljedica patrijarhalnih vrijednosti u zajednici, ili pak neki dublji patološki impuls kod takvih žena, koji se možda ogleda u ljubomori prema svakoj ženi koja odluči da kaže "dosta je" i preuzme svoj život u svoje ruke, lišavajući se svakog nepotrebnog i ograničavajućeg tutorstva, čime se svaka osoba na najbolji način emancipuje.

Samohrane majke su žene koje nisu pristale da žive u bračnoj zajednici koja je bila daleko od kvalitetne. To su žene koje žestoko rade (opet ponavljam, generalizacije ne volim, ali najčešće je tako) kako bi na najbolji mogući način odgojile, vaspitale i školovale svoju djecu, pri čemu se nerijetko maksimalno posvećuju u žrtvuju.

Ko ima pravo da o takvim osobama kaže bilo šta ružno i zbog čega?

Meni lično takve žene su uzor, jer praktično afirmišu sve one vrijednosti koje neobično poštujem. Odlučnost, stav, predanost, marljivost, borbenost, beskompromisnu potrebu da žive onako kako žele. I zbog tih  najlegitimnijih mogućih stavova trpe iskušenja koje lično teško mogu i da pojmim. Zbog toga uvijek volim da čujem ili pročitam kad neka takva osoba načini nešto vrijedno u životu. To vraća vjeru u sam život, u njegovu pravednost.

A šta smo bez takve vjere?



Zanimljivo na netu

Pročitaj više

23.12.10 | 20 komentara

Potreba za sladostrašćem: osnovni pokretač čovjeka

Sladostrašće je vrhunski princip. Svima nam treba da dobro svršimo. To je suština priče. Sve što radimo u životu, naše obrazovanje, usavršavanje, spremanje dvorišta, karijera, društvene konekcije-sve je to jedna kompleksna predigra, kojoj je jedini bitan cilj-da svršimo. U pitanju je igra Velikog Kruga Života-svršavanjem do (novog) početka.

Potreba za sladostrašćem ima nekoliko sastavnih segmenata. Čežnja, uzbudjenje, strah, želja, nagon. Instinkt je ključan, jer to je ta nevidljiva ruka koja nas vodi kroz život, i sprečava naš budalasti mozak da se zatruje vještačkim konvencijama i pravilima, čiji je jedini cilj da unište čovjeka i Prirodu. Instinkt nam omogućuje da tačno znamo gdje je početak, gdje je kraj (neposredno prije početka) i koji je pravi put. Volim instinkt.

Stvar počinje da se zagrijava u momentu uočavanja jasne želje da se osvoji druga osoba, ali da joj se, istovremeno, i preda. Ta druga osoba je suprotne energije od moje, i ja želim da je imam i da me ima. Krajnji cilj jeste onih nekoliko trenutaka u kojima je stanje svijesti nadljudsko, kad u čovjeku nema boli, srdžbe, uopšte-misli. Samo osjećanje potpune blaženosti. Čovjek u momentu svršavanja zbilja neobično podsjeća na sveca, zaokružen i potpun.

 Sukob, rat, agresija, osvajanje, predavanje-da bi se na kraju došlo do potpunog spajanja u jednom, gdje svako prestaje da bude ograničen tijelom i egom, istovremeno potpuno otjelotvoren i samoostvaren, i ovaploćuje se u svome "nad-ja", kome stremimo uvijek. Zapravo, tih nekoliko trenutaka jesu ukradeni momenti, preview samog Raja.

Raj je stanje permanentnog sladostrašća.

Otuda i potreba za vječnim životom, odnosno povratkom u raj. Mi se jebemo da bi se vratili u stanje bezgrešnosti. Taj put pronalazimo u sjedinjenju sa svojom suprotnom energijom, u dijalektici čulne i emotivne ljubavi, koja je jedino plodonosna i kreativna.

Krajnja i početna suština muškarca je da oplodi, a žene da bude oplodjena.

Tako dolazimo do nove kreacije, odnosno to je jedini način da se pobjedi entropija, destrukcija, zlo. A izraz te pobjede jeste rodjenje novog.

U nekim narednim postovima pokušaću da objasnim kako princip sladostrašća valja primjeniti u biznisu, umjetnosti i politici, poljima ljudskog djelovanja koja u zadnje vrijeme nepodnošljivo odišu neplodnošću i u kojima je sve manje strasti i potencije.



Zanimljivo na netu 

Pročitaj više

22.12.10 | 31 komentara

Kakav muškarac treba ženi?

Razgovarao sam sa JungleQueen o ovoj temi, i ona mi je potvrdila ispravnost moje teorije, višestruko potvrdjene u praksi. Naime, u plodonosnom dijalogu došli smo do zaključka, a koji sam ja već odavno formulisao, da je ženi potrebno, u globalu, jedno šarmantno, duhovito i inteligentno muško djubre, koje će je, s vremena na vrijeme, tretirati kao princezu, poklanjati joj fine stvari, diskretno joj stavljati do znanja nekim naizgled beznačajnim postupcima koliko mu ona znači i tako ti to, ali i koje će sve ostalo vrijeme prema njoj da se ponaša kao biću niže vrste, koje zaslužuje jedino da se dobro opali, koje nije vrijedno da se na isto posebno troši energija i koje je, na kraju krajeva, prezadovoljno i nebesima zahvalno što je imalo takvu sreću da se neki mačor smilovao da bude uz nju takvu.

Naravno, složili smo se da kad se suština ovakve ženske potrebe potpuno ogoli i jasno prezentuje to izaziva uglavnom bijes, srdžbu, prokletstvo i tako te fine stvari od strane samih žena prema onome ko to učini, ali jasno je da je to, na izvjestan način, dio jednog rituala, da ne kažem igre, gdje žene glume da im je sama igra odvratna, ali kad ostanu same medju četiri zida sa sobom i svojim primarnim impulsima-znaju da je stvar upravo takva.

Naučni procesi i konkluzije tako su naporni. Naravno da moje kolegice blogerke znaju da ja sve ovo ne mislim, i da sam potpuno uvjeren da su one i sve druge žene bića više dimenzije, te da sam ja presrećan što me se katkad sjete i bace fini pogled na mene odozgo iz te sfere ;)

 U tom smislu, poklanjam im jednu pjesmicu ;)



No da se vratimo ozbiljnim stvarima. Postoje teorije još iz antičkih vremena, a konkretno mislim na Aristotela,  koji je cijenio da je žena biće niže vrste, te da se njena misija suštinski svodi na to da čeka da je muškarac popuni, pri čemu je ona pasivna, a muškarac aktivan. Jungle i ja smo se složili da su prošla slavna vremena, te da je danas previše muškaraca papučara koji zapravo čekaju da žena postane muško, kojima je jedino zadovoljstvo da se ušuškaju pored nje, pri čemu ne samo da nemaju inicijative, nego su potpuno zavisni od same žene, zbog čega i same žene postaju sve frustriranije, jer njima, u osnovi, treba istinsko muško.

Naravno, pri igranju igre, žene će reći da im je potreban partner koji ih razumije, koji je senzibilan, nježan, pažljiv, bla bla. Bullshit! Žene to ne žele, i takav muškarac im može biti samo dobar prijatelj, koga vole i cijene samo kao prijatelja, i to je to. O tome je, uostalom, pisala Mahlat. Prema njemu ne mogu da razviju one druge emocije, jer im jednostavno takav muškarac-nije muško. A zna se šta je muško-muško je biće koje žene ne razumije, ne želi da ih razumije, već ih samo dobro kljuca, poput svakog dobrog pijetla, koji zna kako treba sa kokama.

Žene smatraju (opravdano, uostalom) da su one bića emocija, senzibiliteta i nježnosti. I prema tome, to je njihova stvar. Ne muška. One su te koje će da vole, pate, sjeku vene. Ukoliko se muškarac tako ponaša, on nije muško, no jedna fina dobrica, sa kojom može da se priča o svemu, ali sa kojom se ne ide u krevet. Potpuno jasna logika, i ja je potpuno opravdavam (ja, inače, uvijek stojim iza žena: :)

Prema tome, jasno je da su žene divna bića, ma predivna, i niko sem njih ne zna tako čedno i umiljato isprazniti čovjeku pepeljaru i otići u prodavnicu po pivo. Žene, chears ;)

 

 

P.S.

Jungle nije, naravno, potvrdila moju teoriju. Zlobno sam je iskoristio, i ima puno pravo da me opauči kriglom po glavudži ;)

Zanimljivo na netu

Pročitaj više

17.12.10 | 91 komentara

Iz dnevnika jednog monaha: cilj je ubiti duh, ne tijelo

Dopada mi se ideja da se na blogčetu objavljuju istrgnute stranice nečijih dnevnika, zabilješki, svesaka..Stoga ću na ovom mjestu prenijeti zabilješke jednog monaha, koji se u svojoj dvadeset i devetoj godini našao spletom okolnosti u manastiru D. u jednoj maloazijskoj pustinji.

Poslije svih ovih decenija čamotinje u manastiru shvatio sam na koliko su pogrešne bile potrage svih monaha i isposnika u našoj istoriji. Naime, svi su oni tražili Boga tako što su mučili tijelo, kako bi oslobodili svoj duh. Vjerovali su da je tijelo okov za duh, a da se samo uz pomoć duha može doći do Boga. Ovo je esencija ideje svih monaha, bez obzira kojoj vjerskoj školi ili religiji pripadali, i stara je koliko i sami ljudski rod.

Nesvjesno, oni su tom svojom idejom determinisali i sve kasnije ideologije i filosofije. Sve se one, u osnovi, svode na glorifikovanje duha (nauštrb ili bez kondemnacije tijela, odnosno materije). Vjerovali su da je naše tijelo uzrok naše nesreće i prokletstva, te su se svi nadali i veselili vječnom životu, koji, kako su mislili, znači koegzistenciju individualnih duhova u jednoj savršenoj harmoniji.

Oh, kakve su to zablude bile!

Prava je istina da je duh izvor našeg prokletstva. Naša duša je pokvarena, ne tijelo. Naša duša kvari i razgradjuje sve oko sebe, naše tijelo i naš svijet. Braniti dušu i misliti da će ona da nas spase-to je naš najveći grijeh i zabluda.

Naša duša pokvarena je oduvijek. I naša duša izvor je naše neslobode. Na kraju krajeva, naša duša nas vodi u apokalipsu, u kojoj ćemo biti uništeni. Razlog tome jeste što je Tvorac zao. I ne samo to-naš tvorac je Satana sam.

Zato je naša duša zla-zato što ju je stvorio zli Tvorac. Preko nje nas kontroliše, i vodi u apokalipsu, kako je planirao još kad nas je stvorio, i stavio to proročanstvo u knjige, prema kojima se vodimo. Naša duša je smrtna, i zato sa njom nema vječnog života, već samo vječne smrti u zlom Tvorcu.

Ali, šta se to desilo? Desila se naša Majka, Priroda, koju je Tvorac stvorio, da bi imao u čemu da se ogleda. Prije je bio potpuno sam, i to mu je smetalo, jer je njegova sujeta neograničena, i trebalo mu je ogledalo da se posmatra. Stoga je stvorio Prirodu, koja je bila potpuno suprotna od njega. Materijalna i dobra.

I zato, kad je stvorio čovjeka, Tvorac je stvorio samo njegovu dušu, jer je on sam Duh. Ta duša se ogledala u Prirodi, i tako smo dobili tijelo. Naše tijelo nam je dala majka, a dušu otac. S obzirom da je Priroda takodje vječna, ali za razliku od Tvorca-dobra, svrha našeg postojanja jeste da ubijemo zlo u sebi, odnosno da ubijemo svoju dušu. Naše tijelo je dobro, i naše tijelo je izvor našeg spasenja i vječnog života. Zato moramo da se ratosiljamo duše, koja je kvarna, i koja nam razgradjuje tijelo i vodi nas u smrt.

Kad uspijemo da uništimo zlo u sebi, odnosno kad uništimo svoje duše, u Prirodi više neće biti zlih duhova, te samim tim Tvorac neće imati čime u Prirodi da se ogleda. Jednostavno rečeno, on će tad da ispari, poput dima. I nastupiće Dobro, Život i Sloboda, vo vjeki vjekov.



Zanimljivo na netu

Pročitaj više

16.12.10 | 12 komentara

Iz jednog pismenog rada: "Sto godina samoće" kao povod za likvidaciju Latinoamerikanaca

Iz jedne hartije pronadjene nedaleko od gimnazije u našem gradu, koja je očevidno istrgana iz sveske u kojoj se pišu pismeni radovi, da bi se dobile, jel`, ocjene, koje su veoma važna stvar za karijeru i život mladog čovjeka.

Osvrt na roman "Sto godina samoće" Gabrijela Garsije Markesa

Najsažetije rečeno, jedini častan izlaz za tog probisvjeta i nitkova Markesa bio je da nakon završetka pisanja ovog šugavog romana isti zapali, te da se potom posveti izučavanju nuklearne fizike, kako bi konstruisao bombu koju će baciti na Latinsku Ameriku, Španiju, Portugaliju i sve zemlje u kojima prevladavaju te bijedne, smrdljive i intelektualno impotentne latinske rase, nakon čega bi pištoljem u glavu presudio i samom sebi.

Naravno, tako bi postupio svako sa trunkom poštenja u sebi. Kafka, iako Jevrej, bio je skoro pa častan čovjek, te je većinu svojih pisanija svojeručno zapalio, iako je nesumnjivo bio darovit pisac. Medjutim, od Latina, Indijanaca, Arapa i njihovih poganih mješavina takav častan potez ne možete očekivati.

Jedina vrijednost ovog bljutavog romana jeste što je u tančine opisao isto takvu bljutavost Južnoamerikanaca, a koji se ne razlikuju posebno od gore pomenutih rasa. U pitanju je zaista genetska sinteza ljudi i životinja, sa obličjem ljudi, a intelektom i senzibilitetom svinja, pacova i raznorazne gamadi, što ponekad, kako i sam Markes priznaje, dolazi do jasnog izražaja i ponekom fizičkom manifestacijom takvog unutrašnjeg sastava (dijete koje se rodi sa svinjskim repom).

Jadni su pokušaji još jadnijih recenzenata i kritičara (tipova koji, uzgred budi rečeno, zaslužuju javno šibovanje jednom nedeljno zbog kontaminiranja životne sredine svojim paćeničkim i dupelizačkim nebulozama, od čijih imbecilnosti je jedino veća njihova neplodnost) da nepreglednu slikovnicu skaradnih motiva, seksualnih kompleksa, tradicionalnih predanja, socijalnih revolta, suštinski neistraženih okultnih vještina (naravno, ko i da očekuje od jednog latinoamerikanca da suštinski istraži bilo šta), protkanih jarkom željom pisca da izadje iz svoje novinarske učmalosti i anonimnosti lakim štivom i brzim parama, predstave kao tobožnju višeslojnu sliku, gdje su pomenuti momenti samo površinski, narativni sloj, iza kojeg se krije dublja filosofija poimanja vremena i čovjekove rezignacije izazvane smrtnošću svoga bića.

Pljujem ja na sve to!

Prije nego što se odluči da li toj posranoj rasi treba oduzeti pero i zabraniti im da uče da čitaju (jer njima imanentna unutrašnja struktura degeneriše ma i najsjajnije bisere svjetske mudrosti) ili ih odmah jednostavno pobiti kao posljednju djubrad, treba jasno reći da je uvreda zdravog razuma klasifikovati na isti način (tj. romanom) djela jednog Dostojevskog, sa bijednim pokušajima piskaranja masnog i ljigavog novinarskog potrčka Garsije. Zamislite, samo objektivne analize radi, komparaciju jednog Ivana Karamazova sa bilo kojim od hirovitih i prizemnih Buendija (sram me što uopšte vršim ovakvo poredjenje, ali izvinuću se već naglašenom potrebom za objektivnu analizu). Iza Ivana Karamazova stoji i proističe-ideja, suštastvena i čista, dok iza svakog Buendije stoji-svinjac. Ivan Karamazov se potpuno koncentriše i do u tančine predstavlja uzvišenost i tragiku jedne djetinje suze, u kojoj vidi materijalizaciju samog Boga, dok je opsesija svakog Buendije da opali neku svoju rodicu, čime Garsija samo recipira ionako retardirane i neplodne Frojdove budalaštine, predstavljajući ih kao nešto interesantno i sudbonosno.

Stoga, predlažem da jedan od zaključaka svakako bude da se pored pomenutih smrdljivih i retardiranih rasa likvidira obavezno i onaj idiot u Ministarstvu prosvjete, koji je kurton od ovog romana uvrstio u spisak obavezne literature.

Pored jedinice za ovaj pismeni rad i ukora koji je, prema mojim saznanjima, dobio autor rada, izvjesni K.I., zanimljiva je i nota koju je ispod samog rada napisala profesorka srpskog jezika koja je pregledala sam rad, te je prenosim u cijelosti.

Iako je evidentno da je K.I. potpuno površno čitao roman, ne ulazeći i ne trudeći se da udje u dublju analizu djela, što samo po sebi ne bi imalo ozbiljnijih posljedica sem loše ocjene rada, sporno je to što je učenik sebi dozvolio (iako je ničim nije zaslužio) slobodu ne samo da se arogantno i neučtivo odnosi kako prema romanu i samom piscu, već i da jednim apsolutno neprihvatljivim i neprimjerenim klasifikacijama obilježi cijele rase i narode, što je odlika ljudi, ideologija i vremena za koje smo se nadali da su prošle. Čak i kad bismo sve to stavili u stranu, pravdajući učenika mladošću i godinama kad temperament provri, ne smijemo nipošto zanemariti jasne znakove dubljih psiholoških poremećaja K.I., koji, ukoliko im se odmah ne posveti ozbiljna pažnja, prijete da dotičnog osude na doživotno socijalno neadaptirano ponašanje, čija devijantnost može da rezultira i veoma tragičnim posljedicama. Stoga, preporučujem da se učenikom pozabave ne samo direktor i pedagog, nego i da se isti uputi na pregled nekom eminentnom psihijatru, kako bi se mladi K.I. na vrijeme počeo liječiti od bolesti koja ga je, očevidno, ozbiljno ugrozila.



Zanimljivo na netu

Pročitaj više

14.12.10 | 12 komentara

Par crtica o novinarskom šljamu

Maloprije mi moj dobar drug, koji će uskoro da pokrene svoj blog pa ću i da ga linkujem, reče jednu pametnu stvar da se sa medijima i novinarima nikad ne treba kačiti, čak i kad nisu u pravu, odnosno da valja progutati i teške gluposti koje ti oni nanesu i tako te bezrazložno kompromituju, kako ne bi nastavili da ispiraju usta tobom.

Redovni čitaoci blogčeta već sad znaju u kojem pravcu ide ovaj tekst ;)

Ja sam, naravno, razmislio o tom savjetu svog dobrog druga, i uvidio sam da je on u pravu. Što se tiče svih onih koji se bave nekim poslom, kojima je novinarsko čerečenje zadnja stvar koja im je potrebna. Medjutim, mene lično zabole ona stvar za medijima i novinarima, odnosno živo me boli uvo za sve one koji svoj posao rade nesavjesno.

Više puta sam javno i otvoreno kritikovao i svoju struku, jer mi je išla i ide na živce ona floskula o nepogrešivosti sudija, pravnog sistema itd. Alo, bre, griješe oni, i to griješe itekako. Zašto da dozvolimo opštoj hipokriziji da nametne percepciju da je drugačije?

Isto je i sa medijima i novinarima. Zašto je grijeh reći da velika većina njih ne samo da ne radi svoj posao objektivno, već da je u pitanju najgori ljudski ološ, koji radi isključivo za pare, i apsolutno ništa drugo ga ne interesuje. Nebitno koliko će ljudskih sudbina da se uništi zbog toga. Naravno, postoje i časni izuzeci, i oni zaslužuju divljenje, jer samo oni znaju kako je danas i ovde raditi taj posao časno, objektivno i profesionalno.

Javna je tajna da iza velike većine medija, da ne kažem svih, stoje kriminalci, udba, uvoznički lobi i(li) političko-finansijska oligarhija. Ako neke razlike izmedju pomenutih kategorija uopšte ima. U pitanju je najgora bagra, koja sistematski i uporno kontaminira javni prostor, s jedinim ciljem da anestezira umove, da im nametne neke potpuno irelevantne teme, da ocrni svoje protivnike, kako bi se javnost uništila, a ljudi pretvorili u stoku, koja poslušno mrda repićem.

Naravno, ljudi se služe svim i svačim. Djubre je u nama, pa je djubre i van nas. Ali, ako me nešto nervira, nervira me to licemjerje. Kad se novinari sjete svojih prava. Njima se ne smije ništa prigovoriti, jer je to, jel`te, atak na profesiju i nezavisno novinarstvo.

Nezavisno novinarstvo?! Mokra vatra?!

Prema tome, pravila igre su sljedeća: novinar ima pravo da laže, jer je za to plaćen od onih koji imaju moć. Naravno, ogromna većina novinara plaćeni su bijedno, ali to i zaslužuju. S jedne strane zato što prihvataju da igraju u takvom kolu, i što se bave takvim stvarima da za njih zaslužuju ne pare, no dobru šibu, a s druge zato što su neorganizovani, slabi i što nemaju samopoštovanje i stav.

Uz političko-finansijsku oligarhiju i pravosudni sistem, novinari su rak-rana ovog društva. Oni direktno legitimišu najgore kriminalce, bandu i ološ. Na prste jedne ruke mogu se prebrojati novinari koji ne spadaju u kategoriju najšugavijeg ljudskog šljama. I ta nekolicina zaslužuju da ih budućnost slavi kao mučenike i svece, jer to i jesu. 

Svakako, ovde pišem o onim novinarima koji se bave politikom, privredom, pravosudjem i svim onim oblastima za koje su zainteresovani nosioci moći. Sasvim je logično da oni koji za 120 evra skupljaju vijesti sa tržnice ili čame u pustim pozorištima nisu dio ove priče. I oni su mučenici.

Pitanje za čitaoce jeste sljedeće: zbog čega se ovo pitanje ne pokreće? Zašto su tzv. novinarske slobode neprikosnovene? Postoji li u našem diskursu nešto što se zove odgovornost? 

Uzgred budi rečeno, a o tome je već pisala Cyber Bosanka, nedavno je bila jedna emisija na BHT-u o blogovanju. Tema se ne tiče direktno ovog teksta, ali sam u toj emisiji pokušao da objasnim značaj koji blogovanje ima u smislu bogaćenja ili stvaranja javnog mnjenja, koje danas na ovim prostorima, nažalost, ne postoji.





Zanimljivo na netu 

Pročitaj više

7.12.10 | 22 komentara

O Walter Wolfu, puritankama, brutalnom seksu, i tako tim finim stvarima

 Ovaj tekst sadrži eksplicitan humanistički sadržaj, i stoga nije preporučljiv za one koji se ne prepuštaju čarima bluda, transcedencije i igranja igrica na mobilnom telefonu.

Jedna od prednosti ovih noći koje čovjek zasluži svojim insistiranjem da spozna kako to izgleda pakao (ovo je, naravno, preseravanje, jer nije dotle došlo, ali je to upravo i problem, jer najviše mrzim latentno depresivna stanja, kojima nedostaje kvalitetne depresije, ali zato itekako obiluju masovnim izostankom svake moguće emocije, izuzev osjećaja potpunog besmisla) jeste što dozvoli ponekome da se obruši na nju, život i sve ostale lažne percepcije realnosti, koje su nam nametnute otkako smo samosvjesni.

E sad, dosta. Prokleta množina. Nismo svjesni, nismo ništa, ja nisam svjestan, i ja nisam ništa.

Tako. Jedne nevolje se upravo riješih, relativno lako, i evo ga-već jedno zadovoljstvo. Sa`će i drugo, pljuga. Plus neka stara votka. Njami.

Dakle, da rezimiram stvar. U ovako nadrealnoj noći, koja traje satima i satima, gdje je sve obojeno nekom bojom mraza, sive, tamne i svakojake boje, koja nije crna (tu je dio problema, zasigurno, jer lakše mi je kad je noć potpuno crna, volim takve noći, ali me strašno muče ovakve boje, sivkasto-tamkaste, gdje mi sve dodje kao da mi se duša ispovraćala po staništu), već upravo ovakva kako objasnih u zagradi, najbolje stvari što čovjeku, ovaj, meni, mogu da se dese jeste jedna cigara i dvije godine stara votka.

Neka samo neki usrani ekspert bilo koje provenijencije pokuša da nešto kaže o samoubicama, kako su ovakvi i onakvi-jebaću mu milu majku momentalno.

Samoubistvo je uvijek tu negdje. A moj osnovni problem je što ne mogu da se ubijem, iako sam potpuno uvidio da je to jedini pametan izlaz za pristojnog čovjeka. Dok nisam to skapirao, bilo je lakše. Ali eto, morao sam da saznam mudrosti i tajne, i ko me jebe.

Tako mi treba neka promjena. Patetičnije, da sam pokušao, da sam se trudio mjesec dana da napišem nešto patetično u ovakvom momentu-ne bih napisao, kao što upravo napisah. Čuj, kome ne treba promjena. Ali, nabijem više na onu stvar sve to. Hoću da budem patetičan, čisto kako bih samog sebe potpuno zamrzio, što će me odvesti do mješanja alkohola večeras, što je dobro.

Zašto je dobro mješati alkohol večeras, neko bi mogao da se zapita.

Naravno, niko neće da se zapita, jer se danas više ionako niko ništa ne zapituje. A otkud meni pravo da konstatujem šta ko danas radi ili ne radi, moliću lepo? E pa zato što sam ja onaj koji bi bacio atomsku bombu na sve, i to mi daje tu vrstu legitimiteta da postavljam svakojake budalaste tvrdnje. Jer, treba biti veliki humanista da si spreman da u svakom momentu skratiš svima muke.

A kako si ti siguran da svi imaju muke? Dobro, nisi baš toliko glup, preformulisaću pitanje: kako si ti siguran da svi uglavnom stalno imaju muke?

Nemam pojma. Načinio sam pretpostavku, pretpostavke radi. Fino mi se uklopila u ambijent. A i kakav bi to svijet bio gdje bi ljudi živjeli bez neke žestoke muke? Gdje je tu estetski momenat? Jer, ima neke poetike, neke čari u teškoj muci. Volim ljude koji se pate, iako ih prezirem. Zapravo, ne volim ih, takodje. Ne volim ljude i prezirem ih, bilo da su sa mukom ili bez nje. S tim da ako su srećni onda im želim smrt.

Ha!

Tu smo, dakle. Više mi ne trebaš ti da sa tobom vodim imaginarni dijalog, poslužio si svojoj svrsi. Došao sam do poente. Vidiš kako sam ja odvratan: stvorio sam te, i iako si mi bio jedini pristojan drug ove večeri ja sam te ubio kad mi više nisi bio potreban. I sada sam u stanju kreativnog monologa, što me ispunjava zadovoljstvom, jer opet dobijam onaj self respect..kurac self respect, self love, ili kako već Englezi to kažu, jer sam sam sve ovo izmislio. Imam osjećaj koji je vrlo interesantan, i imponuje mi. Jer, iz potpunog besmisla, škrabajući prazne riječi iz praznog tijela i prazne duše i praznog svega i jeeeeeeebote koliko je ovo sve bilo prazno i nikakvo i fuj-kreirao sam nešto.

Ja sam prokleti Bog, u vražju mater.

I zato je sve ovako sjebano. Stvari dobijaju unutrašnju logiku. Ja sam Tvorac svega, i budući da sam poptuno besmislen, patetičan, očajan i dozlaboga nikakav-i samo moje djelo je takvo. E sad, ako sam stvorio i ljude, a svakako jesam, to objašnjava što su i oni takvi, i zašto ih tako prezirem.

Stop!

Zadnji pasus mi se nikako ne dopada, ali ne želim sad to da brišem. Zapamtite samo da je zadnji pasus kurton, i ko hoće nekad da piše neka nikad ne napiše ovakav zadnji pasus, jer je isti em bezveze em ne proizilazi iz čitavog toka teksta.

Eto, sad sam nešto pametno naučio nekoga. Zemljo, da li si čvrsta dovoljno da izdržiš na sebi ovolikog altruistu?

Dakle, sad sam napravio pauzu u pisanju od preko desetak sekundi, što je znak da sve stopiram. Do sad sam pisao brzinom svjetlosti, bez stajanja, i to će zasigurno da rezultira brojnim gramatičkim i pravopisnim greškama. Posebno volim da pravim takve greške, jer znam da postoji ona vrsta žena koje vole da to izgleda pravopisni besprijekorno, i ta njihova ljubav je prerasla u potpunu patologiju. Bolesnice! Mislim da one doživljaju pritajeno sladostrašće kad vide da neko pravopisno griješi. To mu dodje kao ona vrsta puritanki, koje morališu o svemu, a pogotovo o jebačini, ali u sebi pritajeno maštaju da ih neko najniže rasturi od one stvari.

Uostalom, kreteni.

Huh..umorih se..i ostadoh bez pljuge..ova bješe zadnja..koliko traje jedan Walter Wolf dugi? Koliko treba da se ovaj tekst napiše. Odo` kupiti cigare.

Pročitaj više

6.12.10 | 14 komentara

Svjedočanstvo Antihrista

Ljudi (a, bogami, i više vrste) često misle da ću se ja jednom pojaviti (ili sam se već pojavio) kako bih ustrojio nekakvo svoje "carstvo zemaljsko", odnosno kako bih ušao u sukob sa Hristom, koga, kako navode, želim da konačno pobjedim. U pitanju je, naravno, elementarno nepoznavanje činjenica. Ali, u redu je, to sam zapravo sam i anticipirao, jer takvu igru sam upravo ja postavio.

Vid`te, ja sam stvarni Tvorac. Znam da sad mislite "e jesi nas iznenadio, pa upravo je takav tvoj stav i sujeta i doprinijela tvom Padu". Ali poenta je da ja nikad nisam pao. Ne postoji Sotona. Ja sam zbilja Onaj koji je sve stvorio iz ničega, prije vremena i prostora. Ja sam za šest dana stvorio čitavu Vaseljenu, koja je proistekla iz mene.

Ja sam stvorio i Hrista. Hrist je moje čedo. I ne samo to: moja je odluka da se označim Antihristom. Moja je odluka da me Hrist na kraju pobjedi. To je neminovno. Ne samo zbog one priče o gospodaru i sluzi, ne samo zbog glupe Frojdove ideje o potrebi sina da ubije oca, kako bi došao na njegovo mjesto. Nije u pitanju ni Brutov sindrom. Ne.

Radi se o tome da ja svjesno idem u sukob sa Hristom kako bih izgubio, odnosno kako bi početno Ništa postalo ne samo Nešto, nego Sve. Nije čak u pitanju ni dijalektički proces (Milko, crkni), po kojem bi se sukob Hrista i mene završio jednom svetom sintezom i kreiranjem Novog. Riječ je o suštastvenoj potrebi arheuzroka da i sam nadje svoju suštinu, odnosno da savlada svoju usamljenost. Ali, nisam se dobro izrazio, što mi je i bila namjera. Prosto, potrebno je da se ostvari moja prvobitna zamisao da se obogotvori sve što sam stvorio. Ali, put nije da to ja učinim, već neko drugi. Moj sin, kome sam se direktno suprostavio, i koji će pobjediti mene i moje djelo-svojom ljubavi.

Postoje mnoge predrasude. Jedna od njih je da sam ja vladar samo zemaljskog svijeta. Da mi je namjera da vladam, ne bih se ograničio samo na zemlju, jer ja sam sve stvorio. Druga predrasuda je ona o grešnicima. Prema njoj, ja podržavam grijeh, a Hrist ne. Oh, kako je to dubok nesporazum. Ja sam uvijek bio protiv grijeha, čak sam ljudima sa izvjesnih brda slao i svoje zakonike, kako bi što manje griješili, ne toliko zbog mene, koliko da njima život bude komforniji. Na kraju krajeva, zbog svog prvog grijeha ja sam izbacio prve ljude iz raja. Bio sam veoma strog po tom pitanju. Ali, eto, meni pripisuju da promovišem grijeh, i da me isti raduje. Čudno.

Hrist, s druge strane, potpuno je za grijeh. Mnogi zaboravljaju da je on najveći grešnik. On je na sebe preuzeo sve grijehove čovječanstva, da vas podsjetim. Prema tome, on je daleko veći grešnik od Hitlera, Staljina, Sadama i svih ljudi koji su bili, jesu i koji će biti zajedno.

Baš zato što je iskusio potpun grijeh, što je iskusio njegovu suštinu, potrebno je da se kroz Hrista svi ponovo nadjemo u Jednom. Hrist je ljubav, jer ko drugi može da oprosti grešnicima, ako ne najveći grešnik. Da vas podsjetim, pokajanje je najveća, božanska vrlina. Pokajanje utire sujetu, i otvara se za čistu ljubav. Stoga je najveći grešnik onaj sa najviše ljubavi, onaj koji je prevazišao sebe tako što je prevazišao svoj ego. I zato je Hitlerovo pokajanje kudikamo značajnije i plemenitije od pokajanja tamo nekog kokošara, jer je Hitlerova patnja i spoznaja daleko veličanstvenija.

Kao sveopšti grešnik Hrist je sveopšta ljubav. Ona je potpuno otvorena za sve, ona nema granica. Ona pobjedjuje smrtne dimenzije vremena i prostora, u njoj se ponovo okuplja sve što sam stvorio, a što je u medjuvremenu kroz grijeh, patnju i smrtnost spoznalo veličinu Hrista. Njen izbor Hrista je izbor Slobodne Volje, i zato ja nisam mogao odmah da pretvorim čovjeka u Boga, jer to bi bilo nametanje volje, a Bogu se ne može nametati bilo šta, a pogotovo volja. 

Zato će me Hrist na kraju pobjediti. Zato što će me kroz sebe potvrditi. Bez Hrista ja bih ostao nepotvrdjen.



Zanimljivo na netu

Pročitaj više

3.12.10 | 19 komentara

Statički i dinamički identitet

Identitet u uobičajenom diskursu, ali i percepciji, označava, sam po sebi, jedno statičko stanje. Zapravo, u pitanju je skup izvjesnih karakternih, kulturoloških, bioloških i drugih karakteristika, koje sačinjavaju esenciju neke ličnosti ili takve vrste kolektiviteta koji je povezan gorenavedenim karakteristikama.

Uobičajeno je da se za identitet vezuju sve one osobine ličnosti na osnovu kojih formiramo svoj sud o samoj toj ličnosti. Te osobine vidimo kao trajne, odnosno, bolje rečeno, mi identitet i percipiramo upravo na način da ga vezujemo za te trajne osobine i karakteristike. Na primjer, ako je osoba A sklona nervoznim reakcijama, naglim pokretima, ako često upada u konflikte-mi za takvu osobu kažemo da je burnog temperamenta, odnosno izgradjujemo svoju sliku o osobi A kao nervoznoj, i kad god spomenemo ili pomislimo na nju naša prva asocijacija upravo jeste ta njena odlika.


"Laki je malo nervozan"

Prema tome, mi identitet vezujemo za trajne kategorije, odnosno naše poimanje identiteta jeste statičko.

Ovde, medjutim, postoji problem. Takva percepcija onemogućuje promjenu. Naš identitet ostaje zarobljen svojim karakteristikama, ostaje ukovan. Mi ne možemo da napredujemo, kao pojedinci, jer da bi se promjenili prvo moramo da preispitamo sami sebe, a onda da svoju ličnost dopunjavamo, eliminišemo neke osobine, dodamo nove, itd.

Istorija čovjeka i civilizacije pokazuje da se do danas ništa nije suštinski promjenilo, jer sam čovjek nije našao snage i volje da se suštinski promjeni. Do te promjene jedino je moguće doći ukoliko prestanemo sebe da posmatramo kao, u osnovi, završenu i izgradjenu priču. Osnovna stvar jeste da napustimo predrasudu da ćemo prestati biti stabilne ličnosti ukoliko u samu esenciju svog perciptivnog mehanizma uvedemo novi točkić koji će omogućiti stalno preispitavanje, kako sebe, tako i okoline, odnosno koji će insistirati na permanentnom procesu regeneracije svijesti.

Panta rhei

Dinamički identitet, dakle, znači da nas karakteriše upravo to da nemamo zakovanih karakteristika, odnosno da nam je jedino stalna-promjena. Primjećujete da se dinamičkim identitetom počinjemo ponašati kao i sama priroda, čiji je osnovni mehanizam neprestana promjena i obnavljanje. Pored toga, ukoliko prihvatimo ona mišljenja prema kojima fiziološko stanje prati psihološko, onda može da se ustvrdi i da se fizički regenerišemo ukoliko nam identitet postane dinamičan, što je i logično. 

Statički identitet nužno vuče ka apatiji, depresiji i nihilizmu, u stanju kad kod osobe prevladava "mirno stanje", a u "nemirnom stanju" dolazi do nervoze, sukoba, isključivosti, rata. Dinamički identitet, u "mirnom stanju", označava transcedenciju, regeneraciju misli i ideja, a u "nemirnom"-kreativno ispoljavanje, komunikaciju i ljubav. Da, ljubav je moguća ako ima slobodnih ličnosti, kreativnih/inspirativnih i želje da se upozna, a ne pokori, druga osoba.

Najvažnije, statički identitet dovodi do kraja, odnosno do uništenja, smrti. Dinamički identitet vodi u obnovu, život.

Dobro je što je dinamički identitet stvar budućnosti.



Zanimljivo na netu

Pročitaj više

1.12.10 | 15 komentara