Uvažene dame i gospodo, a gdje je nama ovde to javnost?
Odjednom su zašutali i zabezeknuto su me pogledali. U prvom trenutku taj pogled bio je, na izvjestan način, pun one samilosti kojom gledate jadnika koji pojma nema o čemu priča, a onda su se sjetili da sam ja od one sorte koja i kad ne zna šta priča može da pripremi jedan mali, fini logički pičvajz, te ukoliko mi odgovore brzopleto mogli bi da se dovedu u situaciju da im se opasno naizvodim ljubavi sa mamicama im njihovim.
Prva se osmjelila jedna kolegica, koja je počela polako i bojažljivo da razvija teoriju kako kod nas, istina, ne postoji potpuno razvijeno javno mnijenje, u smislu kako to definiše teorija, a i kako je blisko praksi razvijenijih demokratskih zemalja, ali da i u takvom stanju PR-ovi imaju poseban zadatak da participiraju u izgradnji istog, te je to, u tom smislu, nešto kao njihovo društveno odgovorno postupanje.
Ono drugo dvoje su podržali njene argumente, dopunjujući njenu tezu time da uvijek postoji nekakvo javno mnijenje, pa makar ono bilo i na samom početku svog razvoja, te da u svakom slučaju taj razvoj treba permanentno podsticati i usmjeravati u nekom pozitivnom pravcu.
Naravno, palamudili su oni još dosta, ali ovo je esencija tog njihovog palamudjenja.
Rekao sam im da mi je neobično milo što javnosti pretpostavljaju javno mnijenje, te da mi je nadasve simpatična ta njihova navika da identifikuju ta dva pojma, ma i nesvjesno, jer je poenta njihovog posla da se bave upravo javnim mnijenjem. Zapravo, radi se o tome da oni pokušavaju stalno da determinišu to mnijenje, pri čemu je srećna okolnost upravo činjenica da kvalitet njihove intelektualne sposobnosti za tako nešto upravo korespondira sa stepenom stanja javne svijesti o bilo kom značajnom javnom pitanju.
Stekao sam utisak da su ovde prestali da kapiraju šta im govorim.
Morao sam malo da im pomognem, pa sam i predstavio jednostavnije sličice. "Vid`te, mi imamo na djelu usko-konzumentsku javnost, koja decenijama i vijekovima persistira u komunikološkom kanalu radio Mileve, pri čemu je sposobna da recipira samo one informacije na koje su od Mileve navikli, i koje Mileva i inače može da im pruži. Takva "javnost" apsolutno je neosjetljiva na bilo kakve značajnije intelektualne impulse, i ona jednostavno nije u stanju da identifikuje bilo koji važniji proces koji se dešava oko nje i koji će direktno da utiče i na tu javnost. S druge strane, ni vi niste u stanju da analizirate poruke koje vam je neko prethodno već pripremio da prezentujete toj i takvoj javnosti, pri čemu se vaša uloga svodi na to da ste nešto dotjeranija, izazovnija, mačkastija Mileva od vaše babe, što ja posebno podržavam".
Mislim da su se ovde malko uvrijedili.
"Prema tome", rekoh, "postoji jedna opšta hipokrizija, koju prećutno svi legitimišemo, a prema kojoj mi imamo javnost i javno mnijenje (a nemamo), te, sljedstveno, imamo i službenike za odnose sa javnošću (koji su taman toliko kvalitetni kao i ta javnost sa kojom imaju interakciju).
S tim da te interakcije uopšte nema.
Nema, jer, s jedne strane, primitivna javnost ne razumije a i ne želi da razumije šta im vi pričate, jer vas instinktivno percipira kao klaunove koji tu nešto glumataju i "oće leba bez motike", a s druge strane, ni vi ne želite, a i ne umijete, da se obratite toj i takvoj javnosti.
Ne želite, jer i nema potrebe: proizvodi koje nudite tržištu ionako će da se prodaju zbog postojanja monopola i političkih direktiva, i to je tako, a vi tu služite čisto kao dekor koji treba da odigra svoju rolu u predstavi "ajde da se svi pretvaramo kako smo u demokratiji, slobodnom tržištu i kako je sve to tako prejebeno divno".
Ne umijete, jer ste Mileva koja je obula cipele bečke, a u glavi joj još melodije ličke, pa se ponašate u ovom našem okruženju kao slon u staklenoj radnji, da ne kažem k`o pokondirena tikva.
Troje službenika za odnose sa javnošću u tom momentu je demonstrativno odbilo da nastavi odnos sa zatucanim reprezentom javnosti :)
Zanimljivo na netu
