Najkraće rečeno, ljudi sa ovih prostora u Beogradu uspiju zato što su-face :)
Pokušaću malo da obrazložim tu tezu. Naime, postoji ono uvriježeno mišljenje da su u svim većim gradovima osnovni pokretači istih-pridošlice sa strane, pogotovo iz manjih mjesta. Prema toj teoriji, koja nije bez osnova, ljudi koji dodju u neki grad iz manjih mjesta više se trude od starosjedilaca. Prosto, na to su prinudjeni (pričamo sad o onima koji dodju bez štele i protekcije), jer valja im naći posao, smještaj i sve što već ide. Naravno, ništa novo da starosjedioci na dodjoše ne gledaju uglavnom baš blagonaklono, što je i logično-konkurencija nije lagodna stvar, pogotovo ako ste na kraju meča-donji. I to nije slučaj samo sa Beogradom, tako je sa svim mjestima.
Ovu teoriju ne odbacujem, ali kad je Beograd u pitanju ona ima nekoliko problematičnih mjesta. Prije svega, u Beogradu ne pali argument da se ljudi sa strane, eto, trude, pa zato i uspiju. U Beogradu se svi trude, ritam je prosto takav, da nemate nikakvih posebnih troškova potrošićete dnevno desetak-dvadesetak evra, a da niste ni svjesni. Kad na sve to dodate režije, komunalije, telefon, parking, prevoz, ovo, ono-dobijete cifru nad kojom morate da se zamislite. Dakle, tu nema neke razlike, i starosjedioci i dodjoši žestoko moraju da se bore samo da bi opstali u Beogradu (ovo je jedna od stvari koje me privlače u vezi ovog grada-taj ludački ritam mi je potpuno neodoljiv :). Dalje, imajući u vidu da ovi naši krajišnici, hercegovci i crnogorci svakako sve jesu, samo ne neki ubitačni radnici, mora se pristupiti detaljnijoj analizi, jer oni kad uspiju-baš ga uspiju :)
Zbog potreba takve analize, krenuću sad od samog početka priče. Naime, kad prosječan krajišnik zapali za Beograd, prvo što ga impresionira na samom ulazu u Beograd jeste sljedeće: "jeeebote, ovaj grad odmah počinje, vid` kakve su zgrade..koliko ljudi..kakve ribe, bogtemazo". Naš veseli krajišnik iste sekunde pravi borbeni plan: ja ovaj grad moram da osvojim. A moram i da jebem onu ribicu što prodje maloprije.
Te dvije rečenice, koje nisu produkt dubljeg promišljanja, nego najčistiji impuls koji nastane kao reakcija izazvana samim prizorom Beograda, determinišu čitavo kasnije njegovo djelovanje.
Priča se nastavlja na sljedeći način: našeg krajišnika u startu će taksista da opelješi k`o nikog njegovog. Osjećaće se kao da je s druge planete i imaće osjećaj da svi gledaju dok jednostavno sve radi pogrešno. Uopšte uzev, sve će mu ići grozno dok ne uspije da kupi pljugu i ne sjedne u neki mirniji lokal, da presabere utiske, srećan što je preživio sve to i što je i dalje čitav. Biće tu još nezgoda, uglavnom tehničke prirode. Ovaj ciklični proces odvijaće se nekoliko puta, a onda će junak ove pričice da skapira neke stvari.
Ok, stvari stoje ovako. U ovom gradu od kafe-kuvarice na Basovoj stanici pa sve do predsjednika države-svi sve znaju. Imaju ljudi svoje mišljenje i teoriju o svemu, od problema gužvi u saobraćaju, preko monetarne politike, do geostrateških odnosa Amerike, Rusije i Kine. Eksperti su na svim poljima, od kulture do nuklearne fizike. A opet, uprkos takvoj mega-talentovanosti, u realnim globalnim razmjerama gola su ona stvar. Što je i logično-svoje žvake mogu prodati samo jednom-dvaput, i to onima neupućenima. Njihov maksimalan domet i jeste da drpe par evra za taksi kad prvi put dodješ u Beograd, ili neka slična početna prevarica. U svijetu su ih skapirali, pa su ih i izolovali i zatvorili da medjusobno varaju sebe unutra, dok ne shvate da je to potpuna glupost. A ono što im je valjalo-odavno je otišlo.
Naš bekrija u tom trenutku gubi strahopoštovanje prema Beogradu, i detaljnije razradjuje svoj početni plan. "Dobro, ovde na relativno malom prostoru žive dvije i kusur Republike Srpske. Kad se zbroje stalni rezidenti plus studenti sa strane plus oni koji tu dolaze na posao plus turisti plus ko se tu još sve nadje po nekom petom osnovu-tu je sigurno oko tri miliona ljudi. Sjajno tržište. Koje su moje komparativne prednosti?
- Oni su pametni, a ja sam glup. Klasičan problem sujete. Izokrenuću taksi-metod: oni će misliti da me zezaju, a ja ću da im dam ta tri evra viška. Zauzvrat, oni će meni dati trista evra za-nizašta. Dakle, bacam se u trgovinu ili politiku, oblasti gdje se gordost najviše plaća. (Stoga ne treba da čudi što je velika većina nosilaca najviših političkih funkcija u Srbiji-rodjena van Srbije, a i oni koji imaju pare nisu uglavnom porijeklom iz Beograda)
- Povezaću se sa svojima. Mamicu im njihovu, nismo na Manjači pa da se koljemo oko tamo neke medje, vidiš ti koliki je ovo grad. Ovde moramo da se držimo zajedno, a opet ćemo se ćerati kad se vratimo u đedovinu.
- Povezaću se sa lokalnim boemima: ovde je kul imati takvu neku budalu kraj sebe u kafani, a nisu skupi. Plus, misle da su bogznakako značajni. M`da.
- Naću neke političare: em su sujetni, em šupljoglavci, em lakomi na pare. Idealno.
- Ako treba, povezaću se i sa strancima: ipak ja prodajem malo bolje priču od ovih domaćih, mene svim mogućim filosofijama doje još od kolijevke, samo reci prijatelju šta preferiraš-konzervatizam, liberalizam, socijalizam, mogu ja o svakoj, vidjećeš.
- I ono što je najbitnije: žene.
Žene su zapravo ključ uspjeha ljudi sa pomenutih prostora u Beogradu. To je prosto nevjerovatno. Ono što će svi, ali svi krajišnici, hercegovci i crnogorci reći za rodjene (muške, jel`) Beogradjane jeste sljedeće: pederčići. Nevezano za seksualno opredjeljenje istih. Jer, rodjeni Beogradjani imaju tu osobinu da su sami sebi-centar svijeta. Oni idu ulicom sa nekom finom djevojkom, i umjesto da gledaju nju-oni gledaju sebe u izlogu. A kakav je fiziološko-mentalno-temperamentni sklop našeg krajišnika? On da ide sa takvom lepojkom, ma on ne bi izdržao nego bi je zgrabio na licu mjesta, podigao, izljubio, a može biti i povalio na po ulice, jer kako čovjek da se suzdrži pored takve ljepote? I to nije fingiranje, to nije taktika: ovi naši su oko toga baš ludi. A to ženama na svim meridijanima-imponuje. Jer, u vražju mater, ženino je da bude centar svijeta muškarcu, a ne ovaj sam sebi. I tu padaju Beogradjani, a tu poentiraju ovi o kojima pišem.
Na takvu karakteristiku valja dodati još par stavki:
- ovi naši što odu u Beograd imaju istu komparativnu prednost kao Englezi koji dodju u Njujork: naglasak, brate. Ženama to simpatično. S tim da, da se crnogorci ne uvrijede, one malo pametnije i finije žene u Beogradu ipak više šmekaju nas krajišnike, jer smo prefinjeniji a i nismo toliko puni sebe (tu crnogorci upadaju u problem rodjenih Beogradjana, pa i ne čudi što se oni najbolje asimiliraju u novoj sredini).
- fizička pojava: jest` da svako pravilo ima izuzetaka, ali sudeći prema fizionomijama ljudi koje sam upoznao odavde a sad žive u Beogradu: svi su face. Em je to visoko, em karakteristično, em sa stavom, em sa očima, ovim, onim..muškarci iz Bg-a ovo neće skapirati, ali neka pitaju Beogradjanke, one će im objasniti ;)
- šarm, inteligencija i duhovitost: ima vjerovatno i toga da mi odavde nismo imali šta pametnije da radimo no da smišljamo efektne cake da muvamo domaće koke, koje se femkaju da je to čudo jedno, pa kad dodjemo u Beograd već smo potpuno istrenirani s te strane.
- avanturistički duh: da se razumijemo, čim je neko potegao preko 400-500 km da se probije u novoj sredini, taj nije neki smoto i dosadnjaković.
- u krevetu ovi naši nisu zadovoljni dok ne bude zadovolj(e)na i žena, te ne pristupaju toj raboti sa egoističkog stanovišta. Ovo je veoma bitan segment u cijeloj priči.
- genetski materijal: Cvijić je imao cijelu teoriju da najbolji genetski materijal nosi taj dinarski tip. Iz dijela te teorije koji ću citirati može se vidjeti zašto Beogradjanke tako vole ove naše:
Dinarski su ljudi živog duha i tanane inteligencije. Obdareni živom i raznovrsnom osećajnošću oni se često povode za svojom maštom, koja je vrlo živa i bogata, kao i za prvim impulsom oduševljenja i srdžbe. U svojim se akcijama obično inspirišu pobudama moralne i duhovne vrste; materijalni interesi imaju samo ulogu drugoga reda. Da bi se izazvala najveća suma njihove snage, treba dirnuti u njihovu osećajnost, osetljivost, u njihov individualni i nacionalni ponos; treba istaći pitanje časti ili ideal pravde ili slobode. To su glavni uzroci strasti koji pokreću dinarske ljude kao i uzroci sukoba koji se među njima javljaju; otuda proizilazi srećan ili nesrećan tok njihova života, mnogo više nego što potiče od sebičnosti ili od lakomosti. Sa ovim se inspiracijama mešaju rasni instikt, instikt za životom i za razvijanjem, instikt da se izvojuje svoje mesto u svetu i da se da svoja puna mera, instikt čija je snaga ogromna. Dinarski čovek ne veruje, da ima teškoća koje ne bi mogao savladati. Njegova je vera nepomućena, pouzdanje bezgranično.
Žene otvaraju sva vrata ;) One znaju najviše tračeva, znaju ko je dobar sa kim, ko se samo pravi da je dobar sa nekim, a zapravo ga organski ne podnosi, kako se najlakše može doći do neke pozicije i tome slično. Oni koji žele da baš idu visoko to će i da iskoriste, s tim da će najčešće i da padnu na tome: kad žena prepozna da im je to osnovni motiv, ona će takvoga sa posebnim njami i da sredi za sva vremena. Jer, ne treba gajiti iluzije, ženu možete da pojebete, ali nikad da nadjebete ;)
S ovim ću i da završim ovaj roman :) Nisam ni svjestan koliko sam se raspisao, dugujem izvinjenje onima koji dodju do kraja teksta :) Sad bih trebao i da ostavim neku napomenu, tipa "ovo je sve bilo zezanje, nemoj ko da se nadje uvrijedjenim", ali neću, to je bez`eze :)
Zanimljivo na netu
29.1.11 | 21
komentara
