Tajna uspjeha ljudi iz Krajine, Hercegovine i Crne Gore u Beogradu

S obzirom da imam neke planove oko preseljenja u Beograd, te radeći poprilično aktivno na realizaciji istih, zapitao sam se zašto ljudi koji u balkansku metropolu dodju iz drugih sredina, a posebno iz Krajine, Hercegovine i Crne Gore naprave često u tom gradu veći uspjeh (ok, uspjeh je relativna stvar, svako ima svoje poimanje istog, ovde mislim na neki generalni uspjeh u karijeri i poslu) od onih koji su rodjeni u Beogradu. Razgovarajući sa nekim poznanicima koji su se ostvarili u Beogradu, a porijeklo im je sa pomenutih područja, otprilike potvrdilo ono što sam i sam prethodno imao u vidu.

Najkraće rečeno, ljudi sa ovih prostora u Beogradu uspiju zato što su-face :) 

Pokušaću malo da obrazložim tu tezu. Naime, postoji ono uvriježeno mišljenje da su u svim većim gradovima osnovni pokretači istih-pridošlice sa strane, pogotovo iz manjih mjesta. Prema toj teoriji, koja nije bez osnova, ljudi koji dodju u neki grad iz manjih mjesta više se trude od starosjedilaca. Prosto, na to su prinudjeni (pričamo sad o onima koji dodju bez štele i protekcije), jer valja im naći posao, smještaj i sve što već ide. Naravno, ništa novo da starosjedioci na dodjoše ne gledaju uglavnom baš blagonaklono, što je i logično-konkurencija nije lagodna stvar, pogotovo ako ste na kraju meča-donji. I to nije slučaj samo sa Beogradom, tako je sa svim mjestima.

Ovu teoriju ne odbacujem, ali kad je Beograd u pitanju ona ima nekoliko problematičnih mjesta. Prije svega, u Beogradu ne pali argument da se ljudi sa strane, eto, trude, pa zato i uspiju. U Beogradu se svi trude, ritam je prosto takav, da nemate nikakvih posebnih troškova potrošićete dnevno desetak-dvadesetak evra, a da niste ni svjesni. Kad na sve to dodate režije, komunalije, telefon, parking, prevoz, ovo, ono-dobijete cifru nad kojom morate da se zamislite. Dakle, tu nema neke razlike, i starosjedioci i dodjoši žestoko moraju da se bore samo da bi opstali u Beogradu (ovo je jedna od stvari koje me privlače u vezi ovog grada-taj ludački ritam mi je potpuno neodoljiv :). Dalje, imajući u vidu da ovi naši krajišnici, hercegovci i crnogorci svakako sve jesu, samo ne neki ubitačni radnici, mora se pristupiti detaljnijoj analizi, jer oni kad uspiju-baš ga uspiju :)

Zbog potreba takve analize, krenuću sad od samog početka priče. Naime, kad prosječan krajišnik zapali za Beograd, prvo što ga impresionira na samom ulazu u Beograd jeste sljedeće: "jeeebote, ovaj grad odmah počinje, vid` kakve su zgrade..koliko ljudi..kakve ribe, bogtemazo". Naš veseli krajišnik iste sekunde pravi borbeni plan: ja ovaj grad moram da osvojim. A moram i da jebem onu ribicu što prodje maloprije



Te dvije rečenice, koje nisu produkt dubljeg promišljanja, nego najčistiji impuls koji nastane kao reakcija izazvana samim prizorom Beograda, determinišu čitavo kasnije njegovo djelovanje.

Priča se nastavlja na sljedeći način: našeg krajišnika u startu će taksista da opelješi k`o nikog njegovog. Osjećaće se kao da je s druge planete i imaće osjećaj da svi gledaju dok jednostavno sve radi pogrešno. Uopšte uzev, sve će mu ići grozno dok ne uspije da kupi pljugu i ne sjedne u neki mirniji lokal, da presabere utiske, srećan što je preživio sve to i što je i dalje čitav. Biće tu još nezgoda, uglavnom tehničke prirode. Ovaj ciklični proces odvijaće se nekoliko puta, a onda će junak ove pričice da skapira neke stvari.

Ok, stvari stoje ovako. U ovom gradu od kafe-kuvarice na Basovoj stanici pa sve do predsjednika države-svi sve znaju. Imaju ljudi svoje mišljenje i teoriju o svemu, od problema gužvi u saobraćaju, preko monetarne politike, do geostrateških odnosa Amerike, Rusije i Kine. Eksperti su na svim poljima, od kulture do nuklearne fizike. A opet, uprkos takvoj mega-talentovanosti, u realnim globalnim razmjerama gola su ona stvar. Što je i logično-svoje žvake mogu prodati samo jednom-dvaput, i to onima neupućenima. Njihov maksimalan domet i jeste da drpe par evra za taksi kad prvi put dodješ u Beograd, ili neka slična početna prevarica. U svijetu su ih skapirali, pa su ih i izolovali i zatvorili da medjusobno varaju sebe unutra, dok ne shvate da je to potpuna glupost. A ono što im je valjalo-odavno je otišlo. 

Naš bekrija u tom trenutku gubi strahopoštovanje prema Beogradu, i detaljnije razradjuje svoj početni plan. "Dobro, ovde na relativno malom prostoru žive dvije i kusur Republike Srpske. Kad se zbroje stalni rezidenti plus studenti sa strane plus oni koji tu dolaze na posao plus turisti plus ko se tu još sve nadje po nekom petom osnovu-tu je sigurno oko tri miliona ljudi. Sjajno tržište. Koje su moje komparativne prednosti?

- Oni su pametni, a ja sam glup. Klasičan problem sujete. Izokrenuću taksi-metod: oni će misliti da me zezaju, a ja ću da im dam ta tri evra viška. Zauzvrat, oni će meni dati trista evra za-nizašta. Dakle, bacam se u trgovinu ili politiku, oblasti gdje se gordost najviše plaća. (Stoga ne treba da čudi što je velika većina nosilaca najviših političkih funkcija u Srbiji-rodjena van Srbije, a i oni koji imaju pare nisu uglavnom porijeklom iz Beograda)

- Povezaću se sa svojima. Mamicu im njihovu, nismo na Manjači pa da se koljemo oko tamo neke medje, vidiš ti koliki je ovo grad. Ovde moramo da se držimo zajedno, a opet ćemo se ćerati kad se vratimo u đedovinu.

- Povezaću se sa lokalnim boemima: ovde je kul imati takvu neku budalu kraj sebe u kafani, a nisu skupi. Plus, misle da su bogznakako značajni. M`da.

- Naću neke političare: em su sujetni, em šupljoglavci, em lakomi na pare. Idealno.

- Ako treba, povezaću se i sa strancima: ipak ja prodajem malo bolje priču od ovih domaćih, mene svim mogućim filosofijama doje još od kolijevke, samo reci prijatelju šta preferiraš-konzervatizam, liberalizam, socijalizam, mogu ja o svakoj, vidjećeš.

- I ono što je najbitnije: žene.

Žene su zapravo ključ uspjeha ljudi sa pomenutih prostora u Beogradu. To je prosto nevjerovatno. Ono što će svi, ali svi krajišnici, hercegovci i crnogorci reći za rodjene (muške, jel`) Beogradjane jeste sljedeće: pederčići. Nevezano za seksualno opredjeljenje istih. Jer, rodjeni Beogradjani imaju tu osobinu da su sami sebi-centar svijeta. Oni idu ulicom sa nekom finom djevojkom, i umjesto da gledaju nju-oni gledaju sebe u izlogu. A kakav je fiziološko-mentalno-temperamentni sklop našeg krajišnika? On da ide sa takvom lepojkom, ma on ne bi izdržao nego bi je zgrabio na licu mjesta, podigao, izljubio, a može biti i povalio na po ulice, jer kako čovjek da se suzdrži pored takve ljepote? I to nije fingiranje, to nije taktika: ovi naši su oko toga baš ludi. A to ženama na svim meridijanima-imponuje. Jer, u vražju mater, ženino je da bude centar svijeta muškarcu, a ne ovaj sam sebi. I tu padaju Beogradjani, a tu poentiraju ovi o kojima pišem.

Na takvu karakteristiku valja dodati još par stavki:

- ovi naši što odu u Beograd imaju istu komparativnu prednost kao Englezi koji dodju u Njujork: naglasak, brate. Ženama to simpatično. S tim da, da se crnogorci ne uvrijede, one malo pametnije i finije žene u Beogradu ipak više šmekaju nas krajišnike, jer smo prefinjeniji a i nismo toliko puni sebe (tu crnogorci upadaju u problem rodjenih Beogradjana, pa i ne čudi što se oni najbolje asimiliraju u novoj sredini).

- fizička pojava: jest` da svako pravilo ima izuzetaka, ali sudeći prema fizionomijama ljudi koje sam upoznao odavde a sad žive u Beogradu: svi su face. Em je to visoko, em karakteristično, em sa stavom, em sa očima, ovim, onim..muškarci iz Bg-a ovo neće skapirati, ali neka pitaju Beogradjanke, one će im objasniti ;)

- šarm, inteligencija i duhovitost: ima vjerovatno i toga da mi odavde nismo imali šta pametnije da radimo no da smišljamo efektne cake da muvamo domaće koke, koje se femkaju da je to čudo jedno, pa kad dodjemo u Beograd već smo potpuno istrenirani s te strane.

avanturistički duh: da se razumijemo, čim je neko potegao preko 400-500 km da se probije u novoj sredini, taj nije neki smoto i dosadnjaković.

- u krevetu ovi naši nisu zadovoljni dok ne bude zadovolj(e)na i žena, te ne pristupaju toj raboti sa egoističkog stanovišta. Ovo je veoma bitan segment u cijeloj priči.

- genetski materijal: Cvijić je imao cijelu teoriju da najbolji genetski materijal nosi taj dinarski tip. Iz dijela te teorije koji ću citirati može se vidjeti zašto Beogradjanke tako vole ove naše:

Dinarski su ljudi živog duha i tanane inteligencije. Obdareni živom i raznovrsnom osećajnošću oni se često povode za svojom maštom, koja je vrlo živa i bogata, kao i za prvim impulsom oduševljenja i srdžbe. U svojim se akcijama obično inspirišu pobudama moralne i duhovne vrste; materijalni interesi imaju samo ulogu drugoga reda. Da bi se izazvala najveća suma njihove snage, treba dirnuti u njihovu osećajnost, osetljivost, u njihov individualni i nacionalni ponos; treba istaći pitanje časti ili ideal pravde ili slobode. To su glavni uzroci strasti koji pokreću dinarske ljude kao i uzroci sukoba koji se među njima javljaju; otuda proizilazi srećan ili nesrećan tok njihova života, mnogo više nego što potiče od sebičnosti ili od lakomosti. Sa ovim se inspiracijama mešaju rasni instikt, instikt za životom i za razvijanjem, instikt da se izvojuje svoje mesto u svetu i da se da svoja puna mera, instikt čija je snaga ogromna. Dinarski čovek ne veruje, da ima teškoća koje ne bi mogao savladati. Njegova je vera nepomućena, pouzdanje bezgranično.


Žene otvaraju sva vrata ;) One znaju najviše tračeva, znaju ko je dobar sa kim, ko se samo pravi da je dobar sa nekim, a zapravo ga organski ne podnosi, kako se najlakše može doći do neke pozicije i tome slično. Oni koji žele da baš idu visoko to će i da iskoriste, s tim da će najčešće i da padnu na tome: kad žena prepozna da im je to osnovni motiv, ona će takvoga sa posebnim njami i da sredi za sva vremena. Jer, ne treba gajiti iluzije, ženu možete da pojebete, ali nikad da nadjebete ;)

S ovim ću i da završim ovaj roman :) Nisam ni svjestan koliko sam se raspisao, dugujem izvinjenje onima koji dodju do kraja teksta :) Sad bih trebao i da ostavim neku napomenu, tipa "ovo je sve bilo zezanje, nemoj ko da se nadje uvrijedjenim", ali neću, to je bez`eze :)



Zanimljivo na netu

Blogovanje iz kafića

Dakle, danas sam odlučio da napravim jedan eksperiment. Sve je uobičajeno: otišao sam na pauzu u jedan lokal da popijem kafu (prva danas, strašno), s tom razlikom da sam ponio sa sobom laptop, a kafić je snabdjeven wireless-om. S obzirom da su mi toliko dosadili retardirani statusi i linkovi na fejsbuku, sve se rjedje koristim ovom socijalnom mrežom. Kad bolje razmislim, jedino mi služi za ostavljanje linkova ka ovom blogu :) Sve mi više na nerve ide i pregledanje informacija na nekim sajtovima koji su mi prije bili interesantni, te se odlučim da u po kafića napišem-blog :)

Dobra stvar kod kafe-blogovanja jeste što možete da posmatrate i slušate (daaa, odvratan sam, znam). Prva stvar koja mi je privukla pažnju ovde jeste interesantno hermafroditno društvance za susjednim stolom. Čini se da su u pitanju neki srednjoškolci koji su zbrisali sa časa, pa sad dijele oduševljenje zbog svog avanturističkog duha. Bože, tako su zadovoljni sami sobom. Samo, nema teorije da pogodim kog su pola. Ok, za jednu od njih vidi se da je žensko. A bolje da se ne vidi-jadnica, bubuljičava, nidjevezezna, ništa na njoj nije kako bi trebalo. Ono, i ostali su nikakvi, ali za njih makar postoji šansa da će neko veče, kad svi budu mrtvi pijani, neko muško ili žensko da im pridje, ono, usljed one divne mješavine alkohola i očaja izazvanog spoznajom da se noć bliži kraju a ništa nisu savatali. Ali, veće su šanse da Titanik izroni iz Vrbasa no da ovoj neko pridje..neeee, pa srećo ti ne smiješ da piješ kafu sa šlagom..jeeebote, riba će to sve još i da pošećeri..jap, pošećerila je.

Muzika je fina, lagana. Neki ambijental, šta li. Sad je ušla i neka fina plavušica. Garant studira nešto tipa ekonomije ili prava. Sva je sa stavom. Predvidjam da će je tokom ove ili sljedeće godine neki bumbar oploditi, potom je oženiti, pa onda varati, nju optuživati za varanje, i tako ti to. Ali, nema veze, preostaće joj fitnes, velnes i ostali nesovi sa svojim prijateljicama kokoškama, kojima će pričati o novom bazenu u novoj vikendici, koju je bumbar dobio utjerivanjem nekih dugova, a u kojem će ga varati sa onim majstorom iz filma koji, jel`, održava bazene.

Ljudi su tako divni, čisto osjetim nevjerovatnu poplavu optimizma kad ih ovako posmatram. 

Nego, pade mi na pamet. Možda bih trebao da brendiram ovo kafe-blogovanje. Super stvar: dogovorim sa gazdom nekog kafića da dan ili dva blogujem u njegovom lokalu u tačno odredjeno vrijeme. Stavljam na blogče slikice koje pravim u realnom vremenu a koje dočaravaju atmosferu. Sve to bude super nevjerovatno zanimljivo, pa se raja zainteresuje za čitav koncept. Dogovorimo neku promotivnu cijenu kafe za vrijeme mog blogendisanja, a najatraktivnije gošće dobiju specijalnu priliku da proćaskaju sa autorom. Ha!

Ono, takvo nešto niko ne radi. U Banjoj Luci definitivno, a mislim da nije drugačije ni u drugim ex yu gradovima. Jebote, mogao bih da postanem putujuća atrakcija :) Ljudi trebaju nove momente, tu je šansa :)



Zanimljivo na netu

Kako pobjediti apatiju?

Pregledajući sinoć sadržaje na domaćim blogovima pozitivno me iznenadila činjenica da već nekoliko blogera aktivno promišljaju kako savladiti apatiju i učmalost u sredinama u kojima se nalaze. E sad, tu su mi bitna dva segmenta:

1. O apatiji i stanju kolektivne depresije pisalo se maltene cijele prošle godine u domaćoj blogosferi, stanje je dijagnostikovano, ali rješenja nisu uglavnom bila ponudjena. Štaviše, poslije čitanja takvih tekstova i sam sam padao u depresiju, što definitivno nije nudjenje izlaza iz problema, no upravo suprotno-njegovo produbljivanje.

2. Autori koje sam noćas čitao imaju tu pozitivnu energiju, oni žele da mjenjaju stvari (koliko god okolina da ih ubjedjuje da je nešto takvo nemoguće).

Iako ih ima više, ovaj put ću izdvojiti tekstove:

Dezareo je pisao O intelektualnom kapacitetu i problemu apatije u njegovom Majdanpeku, na Promeni ideja izašao je članak Ravnodušnost je najgore stanovište, dok je Guru nešto ranije napisao tekst Nova realnost, kojim je nagovjestio poglede koje ljudi u svijetu imaju oko novih modela izlaska iz krize (novi modeli ujedno su jedino i mogući).

Dakle, prošli smo fazu konstatovanja krize, prihvatili smo uglavnom da je ona više rezultat degradacije elementarnih etičkih vrijednosti, apatije i odsustva kreativnosti nego poremećenih finansijskih faktora, a sad se i na ovim prostorima polako ulazi u fazu traženja rješenja.



Kako pokrenuti stvari? Kako motivisati prvo sebe, pa onda i svoje neposredno okruženje? Koja je to nova ideja? Koji je to novi proizvod? Koji su to novi principi efikasnog poslovanja? 


Ono što je odmah primjetno jeste da fokus prelazi sa obrazlaganja prošlosti, kukanja nad sadašnjosti i prebacuje se u-budućnost. Danas već prolazi, i znamo da i nije bilo baš nešto. Ono što treba da se uradi jeste da danas postane efektivna priprema za sutra. To je poenta priče. 

Apatija je nemoćna pred pripremom budućnosti. Ona tada prosto odlazi ne u drugi, nego u petnaesti plan. Ona čini sve da kompromituje budućnost, ona sugeriše da je budućnost crna, i da ništa nema smisla. Stanje apatije ne samo da je duboko neproduktivno-ono je smrtno.

Priprema budućnosti otvara širu perspektivu.  Bilo da je riječ o tome kako će kompanije da posluju u budućnosti, bilo o tome kako zatvoriti neke životne konstrukcije, snimiti muzički album, napraviti film, napisati knjigu, dizajnirati neki računarski program ili šta već. Bitno je da se čovjek prepusti kreativnim impulsima, ali i da osmisli precizan plan realizacije ideje, koga će se striktno pridržavati. To je recept uspjeha

Zanimljivo na netu


Utorak: M:tel ipak vodi računa o prijateljima prijatelja

Prije nekoliko dana na ulici sasvim slučajno sretnem jednog prijatelja, koji, jel`, baš radi u M:telu, i to u marketinškom sektoru. Zdravo, zdravo, bla bla truć. Šta ima, ništa, ništa, šta ima. I pošto smo se sreli u po bijela (radna) dana kažem mu "ok, znam zbog čega sam ja mimo kancelarije, ali de mi reci bogati kako ti izadje s posla, mislim znam da je u M:telu radna disciplina na nivou (da, da, ovde ga malko..ne, dobrano podjebavam). A čovjek mi k`o iz puške odgovori:

"Ma, druže, u M:telu su ti svi zaposleni preko veze, i niko tu ništa ne radi, a pogotovo u marketinškom sektoru"

Ja se u momentu oduševim. "Pa kako to, M:tel je ipak respektabilna kompanija, pravi strašan profit, nije mi jasno kako može to tako", naivan sam ja potpuno. "Ma velika većina je tu preko političkih linija, ostatak su kumovsko-rodbinske linije, a ima tek nešto malo onih koji nešto i znaju da rade. U kancelariji nas ima koliko hoćeš, nit` ko šta radi, nit` nas ko pita o bilo čemu. Meni je dobro, zvali su me k`o profesionalca, ali to je generalno otišlo do djavola". 


Pomislim, e moj prijatelju, reče ti u minuti ono o čemu bih ja pisao mjesecima. I to potpuno otvoreno, svjestan čovjek da svi to već sve ionako znaju. A niko ništa ne preduzima. Niti želi da preduzme. Dobro onima u foteljama M:tela, dobro partijskim aparatčicima koji su se tu uvalili, dobro partijama koje ga muzu, dobro i našim "braniocima" Republike Srpske što dozvoljavaju da nam se ovako kamči naš dio kapitala u toj kompaniji, a najbolje je, očigledno, klijentima i gradjanima koje M:tel dere kako stigne. Jer, valja odnekud pokriti minuse koji dnevno nastaju zbog ogromnog viška radnika, neracionalnog i neekonomičnog poslovanja, reprezentacije, vozikanja službenih kola i gdje treba i gdje ne treba, kampanja političara koje se finansiraju iz budžeta kompanije i tako dalje i tako dalje. A minusi se najbolje pokrivaju monopolskim i kriminalnim deranjem suve kože gradjana, koji su se navikli da ih tretiraju kao ovce, pa su nekako postali i rezistentni na sve to. Ko ima para, i pričaće na telefon. Ko nema, nek` se telepatski dovija kako umije.

Da na ovim prostorima postoji istraživačko novinarstvo bilo bi interesantno pročitati analizu koliko novca M:tel godišnje gubi zbog neefikasnog i neracionalnog (iracionalnog?) poslovanja. Da se ne zapošljavaju bez bilo kakve potrebe rodjake, ljubavnice, kumovi, sestrići, politički zgubidani-ostalo bi novca kojim bi se:

- smanjile cijene, a povećao kvalitet usluga M:tela
- finansirali projekti od lokalnog značaja
- stipendirali mladi umjetnici
- širila pokrivenost internetom
- promovisalo društveno odgovorno poslovanje
- obezbjedila sredstva za stipendiranje nadarenih studenata
- izgradila sportska igrališta
- i još mnogo toga od čega praktičnu korist bi imali oni koji su i vlasnici M:tela-gradjani.

Ali, tada ne bi bilo para za one koji sada muzu i M:tel i državu i gradjane. Zato to ne može tako. Zato to nije tema. Zato jer i M:tel i političku elitu boli kurac (ups) za vama.



Zanimljivo na netu


Kontakt

Ukoliko želite da stupite u kontakt sa administracijom Teze-Antiteze:

-kako biste nam iznijeli svoje sugestije, kritike i prijedloge;
-kako biste postavili određena pitanja i zatražili informacije u vezi sa Tezom-Antitezom;
-kako biste nam skrenuli pažnju na određene bitne teme koje Teza-Antiteza treba da obradi;
-ili iz bilo kojeg drugog relevantnog razloga,

 obratite nam se na naš zvanični mejl info@tezaantiteza.net.

Šta se stvarno krije iza promovisanja "prava homoseksualaca"?

Rasprava koja se povela na Miljinom blogu oko prava homoseksualaca i njihove potrebe da javnim paradama štite ta svoja prava koja su im, kako su neki komentatori sugerisali, ugrožena, navela me da malo razmislim o uzrocima čitave te priče oko "ugroženih" seksualnih manjinskih grupa. Ono što mi je uvijek bilo interesantno u tim raspravama jeste da oni koji zagovaraju prava homoseksualaca insistiraju na "borbi za opšta prava i slobode", "kako smo svi jednaki" i slično. Medjutim, ukoliko imate drugačiji stav-oni vas bez problema identifikuju kao biće mržnje, reakcionara, uopšte-tipa koji se zagubio tu negdje u evolutivnim procesima, i sa kojim i nema smisla da se uopšte raspravlja.

Zapravo, oni smatraju da postoji nešto što se zove "moderna civilizacija", koju poistovjećuju sa vrijednosnim sistemom zapadne civilizacije, koji karakteriše, kako misle, izvjestan skup prava i sloboda, a čiji neotudjivi dio jesu i prava i slobode homoseksualaca.

Šta je interesantno u cijeloj toj priči? 


Ukoliko bi se napravila ozbiljna analiza medju tim braniocima sloboda "jadnih" i "ugroženih" homoseksualaca, koja bi se bazirala na tome koliko oni uopšte poznaju intelektualno-filosofsko zaledje zapadne civilizacije, došlo bi se do zanimljivog zaključka da ogromna većina njih apsolutno nije upoznata sa djelima Kanta, Hegela, Hajdegera, Hjuma, Smita, da ne spominjem neke starije mislioce, a koji su postavili temelje vrijednosnog sistema Zapada. Zapravo, oni pojma nemaju ko su ti ljudi. Možda su čuli za njih negdje, ali njihov rad, filosofija i poruke su im potpuno nepoznati.

Prema tome, zagovornici vrijednosnog sistema Zapada ništa ne znaju o tom vrijednosnom sistemu. 

To je prvi bitan moment. Drugi je takodje veoma interesantan. Vajni branioci "ugroženih prava" homoseksualaca uglavnom pojma nemaju i da prežvakavaju odavno smišljene i svjesno podvaljene teze Frankfurtske škole, čija je misija bila da potpuno uništi zapadni sistem vrijednosti i klasične liberalne postavke društvenog uredjenja-neprikosnovenost lične slobode, privatnu imovinu, slobodno tržište, vjeru u Boga ili neku drugu transcedentnu kategoriju koja daje smisao čovjekovom postojanju. Frankfurtska škola zapravo je moderni sukcesor marksističke ideologije, i ne čudi što je sebi postavila upravo takve ciljeve, a koji se sublimiraju u onom osnovnom:


zavodjenje univerzalnog totalitarnog poretka na svijetu.






Već sam pisao jednom o Frankfurtskoj školi:

"U pitanju je nastavak marksističko-boljševičke teorije i prakse, ali sa izmjenjenim i perfidnijim metodama. Naime, kad su ukapirali da se Zapad ne može "revolucionisati" Lenjinovim metodama, napravili su plan da temeljnom dekonstrukcijom elementarnih vrijednosti zapadne kulture dodju do svog konačnog cilja-uvodjenja totalitarnog komunističkog društva. Caka je da se uništi čitav zapadni vrijednosni sistem, a putem "nove kulture", koja zapravo poništava onu "staru". U tom smislu angažovan je širok front, od ostrašćenih anarhista, radikalnih feministkinja, boraca za poštovanje "prava" homoseksualaca, nekonvencionalnih mislilaca itd. Trebalo se infiltrirati u sve relevantne društvene institucije, nametnuti novi "cool" obrazac ponašanja, i potom isti, a preko mas-medija, nemilosrdno širiti po cijeloj kugli zemaljskoj. Na kraju procesa bi se javio opšti skepticizam  prema zapadnoj kulturi, njeno preziranje, kulturni pesimizam i, sljedstveno, prihvatanje totalitarnog modela organizovanja društva, koje bi, ne trebam ni reći, bilo globalnog karaktera. Na taj način bi se iz zapadne svijesti istrgle sve značajne tekovine prosvjetiteljstva (razum bi bio proglašen retrogradnim, permanentno ispitivanje autoriteta bilo bi ismijavano, kako bi se lakše vladalo masom), dok bi se individualizam i ljubav žigosali kao produkt "trulih religija".

E sad, najzanimljivije je upravo to da oni koji se pozivaju na "prava i slobode" nekad s namjerom, a nekad iz neznanja (kao što je slučaj sa velikom većinom ovdašnjih "boraca za prava i slobode", upravo trasiraju put ka uništenju individualnih sloboda i zavodjenju jedne globalne totalitarne mašinerije. Moderni "liberali" praktično dezavuišu svaku od klasičnih liberalnih vrijednosti, što je i bila poenta pripadnika Frankfurtske škole od samog početka-uništiti liberalni sistem iznutra, pretvarajući ga u sopstvenu suprotnost.

Klasični liberali nigdje ne pišu o tome da je homoseksualnost prirodna stvar. Oni nigdje ne promovišu prava homoseksualaca. Ne zato što homoseksualnost prije nije postojala, no zato što su ljudi bili svjesni da je u pitanju jedna od psiholoških devijacija takvih osoba. Oni, naravno, nisu promovisali odmazdu nad takvim ljudima. S jedne strane zbog toga što im je bilo strano da se mješaju u intimu pojedinaca, s druge strane što su bili svjesni da nikakvog efekta ne može imati odmazda nad, suštinski, poremećenim osobama.

Opet, karakteristična je potreba da se psihološke devijacije ne samo opravdaju, već i nametnu kao stvar od javnog značaja. Svako paradiranje jeste znak potrebe onih koji paradiraju da budu vidjeni. Paradiranje je u direktnoj suprotnosti sa intimom. Stoga ne treba da čudi, a što se slažem sa jednim od komentatora kod Milje, da je na tim paradama više onih koji nisu homoseksualci-riječ je o tome da oni koji zbilja vole osobu istog pola nemaju potrebu da od te svoje ljubavi, šta god ko neko o tome mislio, prave javni spektakl. S druge strane, pak, promoteri "prava i sloboda" žele upravo to: da agresivnim javnim performansima, uz svesrdnu podršku mas-medija, nametnu svoj kulturološki obrazac, čime bi cijeloj svojoj konstrukciji budućeg totalitarnog sistema pridodali još jedan segment koji im je od značaja.

Prema tome, dok god se ljudi ne naoružaju znanjem biće samo puko sredstvo u rukama onih koji bi da oblikuju svijet po svojoj volji. Obični, nebitni pioni. Domaći "liberali" uopšte nisu svjesni da su samo sitno orudje u planu totalitarnog porobljavanja svijeta. Ta njihova nesvjesnost tragična je.



Zanimljivo na netu


Budućnost kompanija

Kompanije direktno zavise samo od jedne stvari: profita koji prave. Ukoliko prave više profita od investicija koje ulažu-preživjeće. Ovo pravilo poznato je svakom maloprodajnom trgovcu na tržnici.

Medjutim, kako doći do profita? Kako napraviti pare? Prije neki dan kaže mi jedan prijatelj da pare nikad nije bilo teže napraviti. Logično, svijet se u zadnje dvije decenije previše igrao štancovanjem papirnatih novčanica, a premalo je stvarao, iako postoji neka percepcija da smo kao civilizacija bili izuzetno kreativni u posljednje vrijeme. A zapravo, najrazvijenije zemlje svijete, pogotovo SAD, radile su manje-više ono što je Milošević radio u Srbiji u prvoj polovini devedesetih godina prošlog vijeka: štampale su gomilu papira, koje su nazivale hartijama od vrijednosti, bez pokrića u realnoj proizvodnji. To je i razlog krize u kojoj se svjetska ekonomija nalazi posljednjih godina. Ali, i to je već sve poznato.

Pitanje je kako to promjeniti, kako početi praviti realnu vrijednost, kako zaraditi realne pare?


Budućnost kompanija jeste u tome da postanu servisi klijenata. U bukvalnom smislu. Zapravo, ne samo to, kompanije moraju postati maltene vlasništvo tih svojih klijenata, koji će upravljati tim kompanijama, sa samo jednim ograničenjem: neće ubirati dio profita istih. Makar direktno. 

Riječ je o tome da će usluge koje će kompanije da nude biti potpuno personalizovane prema potrebama individualnih klijenata. Taj proces je već počeo: ljudi mogu da naruče svoj PC tako što će popuniti elektronski formular u kojem će precizirati kakav tačno računar žele da kupe. I kompanija će da im napravi baš takav računar. Ista stvar desiće se i u autoindustriji, kao i u svim drugim industrijama koje žele nešto da prodaju.



Poenta priče je sljedeća: s obzirom da pare nije lako zaraditi (kao što nikad i nije bilo, ukoliko se radi pošteno), ljudi će pažljivo da analiziraju šta im je zbilja potrebno. Vremena u kojima su mogli od banaka da uzimaju potrošačke kredite za svakojake vještačke potrebe su prošla: kupovaće ne ono što se mnogo reklamira, nego ono što im je mnogo potrebno. Na taj način racionalizovaće se prvo potrošnja, pa potom i proizvodnja. Usluga će biti kudikamo kvalitetnija, jer će biti u potpunosti prilagodjena stvarnim potrebama klijenata. Oni koji se ne prilagode-osudjeni su na propast.

Na taj način okončaće se antihumani koncpet potrošačke civilizacije. A nastupiće faza kreativne proizvodnje. Klijenti se neće moći posmatrati kao ovce koje će da kupuju šta god da im se servira. Ne zato što će odjednom postati bogznakako pametni, nego zato što neće imati para da se razbacuju okolo. Vremenom će sve više uvidjati, i potrošači i proizvodjači, da je permanentno sticanje konkretnih znanja neophodno da bi "ostali u sedlu". Stvar je u tome da će svi morati da traže načine da režu nepotrebe troškove, ali neće ih moći rezati na kvalitetu usluge, jer takvu uslugu niko neće htjeti da plati.

Troškovi će se rezati na izdvajanjima za državu. Ali, ne možete državi da srežete one troškove zbog čijeg bi smanjenja nastupila gora posljedica po same gradjane i kompanije. Na primjer, troškovi koji se tiču osiguravanja javnog reda i zaštite privatne imovine ne mogu da se srežu tek tako. Kao ni troškovi pravosudja.

Biće potrebno da prvo pojedinci, članovi zajednice, racionalno uvide da njihova ponašanja kojima narušavaju pisana i nepisana pravila ponašanja, odnosno kojima narušavaju slobodu drugog čovjeka, u svim njenim aspektima, jesu-trošak. I to trošak koji košta i njih same.

Nepoštovanje pravila je skupo, i nije dobro po biznis. Jer, nepoštovanje pravila aktivira čitav jedan antisistem, kao kontrareakciju. Bilo da je ona kriminalne ili državno-prinudne prirode. To je sve trošak. Trošite vrijeme, energiju, nerve, kreativne impulse. Trošite novac.

Budućnost sa sobom nosi manje pisanih, a više nepisanih pravila. Ne zato, ponavljam, što će ljudi postati odjednom pametniji i empatičniji, nego zato što je suprotno ponašanje isuviše skupo. Interes će biti glavni impuls promjene kulturnog, ekonomskog, uopšte-civilizacijskog obrasca. 

Ekonomija će se okrenuti nešto sporijem, ali utemeljenijem rastu. Racionalnije će koristiti prirodne resurse. Okrenuće se tehnološkim inovacijama i zamjenom deficitiranih sirovina tehnološkim pronalascima. Potrošačka civilizacija postaće civilizacija znanja i skromnosti. Skromnima će ljudi morati postati, jer jednostavno će na to biti prinudjeni. Opet, dakle, ne zbog svog moralnog preobražaja, jer neće moći drugačije.

Organizacija kompanije moraće, prema tome, da prati ovakvu promjenu civilizacijskog koda. Njen tehnološko-inovacioni dio u ukupnoj strukturi kompanije provodiće mnogo više vremena i ulagaće mnogo više kreativnosti i znanja u pronalaske novih tehnologija. Prosto, konkurencija će ih na to primorati. Komercijalni dio strukture će iznova i iznova pronalaziti načine da brine o potrebama pojedinačnih klijenata, jer će usluge biti personalizovane. Kadrovska politika biće orjentisana na lociranje najboljih radnika koji će biti u stanju da isprate ove promjene. A upravljačka struktura će biti prinudjena da shvati da je jedini održiv profit-onaj dugoročni, te da kratkoročne krupne dobiti vode pravo u ambis.

Ovakve civilizacijske promjene su nužnost. U suprotnom, neće biti civilizacije. A pitanje je i šta će biti sa čovječanstvom.



Zanimljivo na netu


Širenje perspektive

Ukoliko se krug čovjekovih ciljeva svede na koncizno precizirane materijalne momente, vremenski specifikovane, ukoliko su ciljevi brojčano odredjeni, ukoliko je cilj konkretni posao, zarada, odredjeni životni standard, zdravlje izvjesnog kvaliteta, zadovoljavajuća veza ili bilo šta drugo što se determiniše jasno odredivim parametrima-čovjek može lako da upadne u depresiju, apatiju i(li) u neko anksiozno stanje, ukoliko ima poteškoće pri realizaciji odnosnih ciljeva


Zbog toga je civilizacija u sve većem problemu: ona je sama sebi nametnula vremenske specifikacije (rokove) kao vrijednost, a istovremeno osjeća potrebu za Vječnim. Takva kontradikcija stvara opasnu frustraciju, jer postoji konflikt ciljeva koji, u takvom mentalnom stanju, jednostavno nije moguće razriješiti.

Isti je slučaj i sa poslovnim ili emotivnim ciljevima na mikro planu: gubitak posla, na primjer, osoba kojoj je neki odredjeni posao smisao egzistencije, shvata upravo kao suštinski debakl te svoje egzistencije. Nepremostiv konflikt u ovom smislu postoji i kad je riječ o ljubavi: savremeni čovjek osjeća nevjerovatnu potrebu da primi ljubav, ali istovremeno se plaši da je i pruži, što je pouzdan znak vladavine sujete, kojoj je imanentno to da čovjeka i njegove potencijale i perspektivu-sužava.

Postoji li rješenje?


Rješenje je širenje perspektive. Čovjeku treba širi dijapazon opcija, treba mu vječnost, vanvremenost, jer su mu tako koncipirani srce i duša. Njegov osnovni zadatak stoga je da uravnoteži i uskladi um sa srcem i dušom, odnosno da načini balans i harmoniju racija i emocije. 

Širenje perspektive, kao takvo,  ima srećnu okolnost da progresivno uvećava energiju optimizma kod čovjeka. A čovjek koji vjeruje u vječnu egzistenciju i vječnu ljubav, koji zapravo ne samo da vjeruje u to, nego mu to prosto postane modus vivendi, mehanizam po kojem živi i funkcioniše, ne može biti nesrećan čovjek.

Zanimljivo na netu


Krešete li se sa strane?

To je interesantna dilema. Dakle, da preciziramo situaciju:

U emotivnoj ste vezi koja vam je sasvim ok. Prema tome, niste sami, niste u lošoj vezi, naprotiv: sve je cakum-pakum, koliko to može da bude u nekom uobičajenom smislu. Partner/ka vam je interesantan/interesantna, duhovit/a..ma bla bla, super vam je veza, a vi valjda najbolje znate kakva veza vam je super.

A onda vam se pojavljuje varijanta da opalite nešto sa strane. Ili da budete opaljeni.

Ta druga osoba seksualno vas privlači. Godi vam sujeti da se smuvate sa njom. Onako, baš vas pali.

A onda vam se pruži mogućnost da to i učinite, prilika, takoreći, vanredna.

Šta ćete da učinite?

Sad sam imao namjeru da taksativno navedem par opcija, ali to je tako za očekivati i monotono. Jebeš to :) Budite kreativni, ljudi! U osnovi, odgovori se kreću od južnog pola gdje tamo negdje obitava misao da imate sjajnu emotivnu vezu, koja vas ispunjava (ne, dosta bre, nije nešto sad u redu sa logikom, ako vas ispunjava-kako ste se do djavola popalili k`o idioti na to nešto sa strane-vidite kako je tema psihološki prejebena, a) pa do neke tačke oko Zimbabvea gdje vam se, u osnovi, samo izvode neki divlji plesovi u divljim ritmovima savršene pomame sa novim ljubavnikom/ljubavnicom (ova konstrukcija je rezultat retardiranog koncepta proučavanja, izučavanja i analize lirike na časovima srpskog jezika, gdje lakše dobijete dobru ocjenu ako nakenjate par tona ovakvih baljezgarija).



Jeste li sujetni, ljudi?

Sigurno da jeste ;) Neki će sad da kenjaju kako su im se pružile takve šanse (do djavola, i dalje im se pružaju, jel`), ali oni jok; neki će da patetišu; neki će da pokušaju sve da okrenu na zajebanciju; neki će da se uvrijede; neki će da morališu...

Uostalom, sve je to dosadno ;)

Lično, pošto bi bilo krajnje licemjerno da nešto pitam vas, a sam da ne odgovorim, ja ne mogu da imam uopšte jaku emotivnu vezu sa nekom koja me prethodno već toliko ne pali da prosto nemam kad da se smuvam sa nekom drugom.

Kakvo je ovo preseravanje, svjestan sam, da :)

U svoju odbranu mogu samo da kažem da mi se živo jebe što mi ne vjerujete u ovom momentu da sam inače potpuno fin, vjeran i romantičan :P (kod ovakvih rečenica mi se dopada što uopšte ne pretenduju da ne budu sladunjavo-ogavne, već ih samo ispališ, i svi mogu da ti ga popuše, što je prosto predivno).

Dakle, sram vas bilo, koliko puta ste prejebali osobu koja vas voli (ono, nije vas volila, mislite da ste toliko raritetni da ste doživjeli pravu ljubav, ali prosto nemam druge fraze da je iskoristim u ovakvom momentu) spandjavanjem sa drugom osobom, koja je mimo vas vjerovatno bila sa još pola divizije..drugih..njih.

Ha! :)



 Zanimljivo na netu

Monopol uništava zajednicu i poštene ljude, M:tel je monopol

M:tel može odlično da posluži kao praktičan primjer zbog čega monopol kao takav razara jednu državu i narod. Bilo da je riječ o kompaniji sa većinskim državnim ili privatnim vlasništvom. U slučaju postojanja monopola, vi ste prosto prisiljeni netržišnim razlozima da plaćate više novca za neku robu ili uslugu iz svog džepa. Vi odvajate dio novca koji bi inače iskoristili da kupite neku knjigu, platite neku edukaciju ili učinite nešto slično što bi vas kao individuu učinilo konkurentnijim na tržištu ili bi prosto ugodili sebi zadovoljavanjem neke lične potrebe. U svakom slučaju vi ste zbog netržišnih razloga prisiljeni da štedite na sebi, pri čemu ograničavate sopstvene mogućnosti, što ima direktne ili indirektne posljedice po količinu novčanih jedinica koje ne samo da ste izgubili, jer plaćate cijenu potrebe monopoliste za ekstraprofitom, nego ste i onemogućeni da dobijete, jer vam je skresan obim investicionog potencijala, s obzirom da sredstva koja biste inače uložili u sebe-(bezrazložno) dajete drugome, koji se sa njima ponaša kako sam nagovjestio u prethodnom tekstu o našem vrlom (ne)prijatelju.

Priča se tu ne zaustavlja. Pretpostavimo da je riječ o državnom monopolisti. Zagovornici državnih monopola najčešće kao argument koriste fraze o zadovoljavanju nekih javnih potreba, državnih i nacionalnih, a od profita koji pravi takav monopolista. Praksa pokazuje da interesne grupe, koje na ovim prostorima kontrolišu sve partije, instaliraju svoje ljude u državna preduzeća, dijelom kako bi zadovoljile svoje "mašinerije" na terenu, a dijelom, i to značajnijim, da bi povukle javna sredstva u privatne džepove, pri čemu im je do javnog interesa i društveno odgovornog poslovanja stalo koliko do lanjskog snijega. Dvije ključne praktične posljedice takvog ponašanja jesu sljedeće:

1. Javna imovina i kapital u državnom monopolisti bivaju ili obezvrijedjeni ili transformisani u privatni poslovni i politički uticaj, koji se na kraju manje-više direktno manifestuje kroz ugrožavanje standarda gradjana koji su nominalni vlasnici tih istih javnih dobara, a preko nametanja znatno viših cijena roba i usluga od onih koje bi se inače formirale u uslovima tržišne konkurencije;

2. Realno smanjenje standarda i lične "investicione moći" gradjana, koje direktno reprodukuje stanje manje mogućnosti pojedinaca da stvaraju više vrijednosti, što ima posljedice opet po prihode u budžetskim sredstvima, koji bi inače bili značajniji da su gradjani u mogućnosti da prave više novca. 

Prema tome, društvena "korisnost" monopoliste kao što je M:tel praktično znači da najgori ološ dobija šansu da tudjim parama izgradjuje društvene pozicije i uticaj, što dalje implicira da svi oni koji vrijede moraju da napuste zemlju kako bi zaradili na osnovu svog rada, upornosti i znanja, a što im pomenuti ološ ovde onemogućava, jer se plaši da bi ga takvi, ukoliko dobiju društveni značaj koji im u normalnim i redovnim prilikama i prirodno sljeduje, ekspresno pomeli. Tako dolazimo do našeg današnjeg ambijenta: vladaju oni najgori, oni najbolji su otišli, a čeka se i da odu oni nešto malo nadprosječniji, čime će se na ovaj prostor i definitivno spustiti mračna olovna zavjesa neznanja, bezobrazluka i potpunog besperspektivizma.

Generalno, sve to ima za posljedicu totalirarne odnose u društvu, svešireću apatiju, iluzornost mogućnosti bilo kakve pozitivne promjene. Suština monopola i jeste da onemogući konnkurenciju, kvalitet i kreativnost. Ako stvari posmatramo na taj način, jasno je da se ništa ne mjenja već decenijama-sve je ostalo isto, a priča o promjeni društveno-političkog sistema, vlasničkih odnosa, demokratije, višestranačja i tranzicije-samo je mrtvo slovo na papiru.

Zanimljivo na netu

Šta ako?

Šta ako:

- nema bilo kakve egzistencije poslije smrti (Ono, otegnete papke, crvi vas smljackaju, i to je to)
- nema ljubavi (no samo kompleksi i sujete, za koje vam je potrebna druga osoba da ih smiruje, pa to sve licemjernim kolektivnim prećutnim ugovorom definišemo kao "ljubav")
- nema bolje budućnosti, no idemo u potpuno uništenje
- nema empatije, već je sve što učinimo da pomognemo drugima, u rijetkim trenucima kad se to desi, samo potreba da se izazove osjećaj samougode i ponosa, jer smo, eto, pomogli nekome, pa smo baš divni, jel`

Šta ako:

- postoji vječni život, ali pomisao na takvo nešto je bila isuviše uznemirujuća poslije ugodnog popodnevnog ručka i kafe, pa smo odlučili da nije vrijeme da se o tome priča
- postoji ljubav, ali opasno je voljeti kad ne znaš hoće li ti biti uzvraćeno i..da, tu je i ta pomisao postala uznemiravajuća, donesite čaj, molim
- postoji ne samo bolja budućnost, nego vremena ionako nema, sve je trenutak, vječni trenutak, i trebao je da bude ispunjen ljubavlju i radošću, ali, do djavola, nije li to dosadno? Viski, jebo čaj
- Postoji empatija, ali mimo naše kugle, u kojoj smo se zatvorili, da bismo posmatrali u staklu siluetu naših izazovnih figura

Šta ako:

-svijet eksplodira za deset minuta: jel` se radujemo tome, ili tugujemo, ili paničimo, ili jeeeeeebote kakve to sad veze ima
- sve to ionako nema nikakve veze
- navučeš par kilograma i prestaneš da mu budeš privlačna
- mu se jednostavno jebe za tobom
- si neplodan
- nikad nećeš napredovati u karijeri, ne zato jer te neko ne voli, već zato što si zbilja nesposoban
- se njih dvoje sklone, i prosto nas sve pošalju u pičku materinu i odu u Hercegovinu
- se i progore pantalone prilikom peglanja, no big deal



Zanimljivo na netu

Utorak na srijedu: M:tel vas jebe svakog dana

S obzirom da sam u tri dana proputovao preko 1.000 kilometara nisam stigao prije da napišem tekst o svojoj omiljenoj kompaniji, ali mislim da mi to ona neće zamjeriti. Na kraju krajeva, (ne)prijatelj je tu u svako doba dana i noći, i strpljivo vreba šansu da vam ga uvali.

Još u prvom tekstu iz ovog serijala o našem i vašem omiljenom (ne)prijatelju pretpostavio sam da će se naći onih koji imaju šta da nam kažu o njemu iz prve ruke. Juče sam razgovarao sa jednim prijateljem, koji mi je sugerisao sljedeće teze:


- Kako je moguće i ko je dozvolio zaposlenima u M:telu da voze službene automobile i kad nisu na dužnosti?

- Koliki je vlasnički udio Republike Srpske u M:telu i ko se brine o tom kapitalu?

- Koliko M:tel pomaže domaću kulturnu, umjetničku i sportsku scenu, odnosno koliko društveno odgovorno djeluje u Republici Srpskoj?

Što se prvog pitanja tiče, mislim da smo svi svjedoci (bar je u Banjoj Luci tako) da se M:telovi automobili mogu vidjeti naveče ispred marketa, klubova, kafana i ostalih mjesta, koja ama baš nikakve veze nemaju sa samim M:telom. S obzirom da se ti automobili kupuju od para koje nam M:tel harači, odnosno imajući u vidu drugu tezu, prema kojoj i država (odnosno njeni gradjani) ima dio vlasništva nad M:telom, postavlja se pitanje ko je to dozvolio da se (i) javna sredstva besomučno troše tako što zaposleni u M:telu u privatne svrhe koriste firmina sredstva (koja su većim dijelom vlasništvo gradjana Srbije, a manjim-gradjana Republike Srpske).

Uvažene dame i gospodo, ko koga tu voza? 


Prilikom prodaje Telekoma Srpske Telekomu Srbije prodato je 65% akcija ove kompanije. Ostatak čine akcije koje su u vlasništvu privatizacionih fondova i ostalih akcionara (čitaj: mali akcionari), odnosno 15% akcija ostalo je u vlasništvu fondova za restituciju i Fonda PIO. Prema tome, jasno je da upravo preko ovih fondova Republika Srpska itekako ima pravo i obavezu da se brine kako to M:tel posluje, jer se tu radi i o njenom kapitalu. Postavljam javno pitanje: ko je ispred Republike Srpske zadužen da se o tom brine, na koji način je odredjen za tu ulogu, kolika mu je plata i kakvi su mu rezultati u radu

Što se društveno odgovornog poslovanja M:tela u Republici Srpskoj tiče,  meni lično na pamet pada jedino sponzorisanje Rukometnog kluba Borac, i pokoja sporadična skromna donacija nekim festivalima, s tim da bi bilo interesantno napraviti analizu koliki profit M:tel pravi u Federaciji BiH, a koliki u Republici Srpskoj, te onda uporediti taj odnos sa odnosom sredstava koja M:tel ostavlja u ova dva entiteta a u vezi upravo sa pomenutim investiranjem u društveno odgovorne svrhe. Takva jedna analiza pokazala bi da kompanija daleko više ulaže u Srbiju, Crnu Goru i Federaciju BiH nego u Republiku Srpsku, s obzirom na odnose profita koje pravi u ovim zemljama. S obzirom da smo mi ovde svjesni koliko nas naš vrli (ne)prijatelj gotivi, te da nam je potpuno jasno da je njima takva praksa nešto potpuno normalno, postavlja se pitanje zbog čega institucije Republike Srpske ne reaguju povodom toga, kako zbog činjenice da je u pitanju stravična zloupotreba monopolskog položaja, tako i zbog već spomenute činjenice da i Srpska ima svoje vlasničke interese u M:telu. 

Da ponovim još jednom, ko god ima šta da doda o našem (ne)prijatelju, bilo u vidu ličnim impresija i iskustava, kakva god da su, odnosno ukoliko neko ima neki bombončić u vidu insajderskih informacija, može slobodno da mi piše na milkobl@gmail.com i iste će biti objavljene na blogčetu, sa ili bez navodjenja identiteta onoga ko je iste dostavio. 



Zanimljivo na netu

Odnosi sa javnošću danas i ovde: jel` može to licemjernije?

Jutros sam, ne svojom voljom, prisustvovao jednoj diskusiji troje, jel`, PR-ovaca, koji su davili i davili i davili o svojoj profesiji, toliko da su u jednom momentu prešli crvenu liniju, te ne samo da sam počeo (pažljivo) da ih slušam, već sam im pripremio i par pitanja, koja sam sva sublimirao u jedno.

Uvažene dame i gospodo, a gdje je nama ovde to javnost?

Odjednom su zašutali i zabezeknuto su me pogledali. U prvom trenutku taj pogled bio je, na izvjestan način, pun one samilosti kojom gledate jadnika koji pojma nema o čemu priča, a onda su se sjetili da sam ja od one sorte koja i kad ne zna šta priča može da pripremi jedan mali, fini logički pičvajz, te ukoliko mi odgovore brzopleto mogli bi da se dovedu u situaciju da im se opasno naizvodim ljubavi sa mamicama im njihovim.

Prva se osmjelila jedna kolegica, koja je počela polako i bojažljivo da razvija teoriju kako kod nas, istina, ne postoji potpuno razvijeno javno mnijenje, u smislu kako to definiše teorija, a i kako je blisko praksi razvijenijih demokratskih zemalja, ali da i u takvom stanju PR-ovi imaju poseban zadatak da participiraju u izgradnji istog, te je to, u tom smislu, nešto kao njihovo društveno odgovorno postupanje.

Ono drugo dvoje su podržali njene argumente, dopunjujući njenu tezu time da uvijek postoji nekakvo javno mnijenje, pa makar ono bilo i na samom početku svog razvoja, te da u svakom slučaju taj razvoj treba permanentno podsticati i usmjeravati u nekom pozitivnom pravcu.

Naravno, palamudili su oni još dosta, ali ovo je esencija tog njihovog palamudjenja.

Rekao sam im da mi je neobično milo što javnosti pretpostavljaju javno mnijenje, te da mi je nadasve simpatična ta njihova navika da identifikuju ta dva pojma, ma i nesvjesno, jer je poenta njihovog posla da se bave upravo javnim mnijenjem. Zapravo, radi se o tome da oni pokušavaju stalno da determinišu to mnijenje, pri čemu je srećna okolnost upravo činjenica da kvalitet njihove intelektualne sposobnosti za tako nešto upravo korespondira sa stepenom stanja javne svijesti o bilo kom značajnom javnom pitanju. 

Stekao sam utisak da su ovde prestali da kapiraju šta im govorim.

Morao sam malo da im pomognem, pa sam i predstavio jednostavnije sličice. "Vid`te, mi imamo na djelu usko-konzumentsku javnost, koja decenijama i vijekovima persistira u komunikološkom kanalu radio Mileve, pri čemu je sposobna da recipira samo one informacije na koje su od Mileve navikli, i koje Mileva i inače može da im pruži. Takva "javnost" apsolutno je neosjetljiva na bilo kakve značajnije intelektualne impulse, i ona jednostavno nije u stanju da identifikuje bilo koji važniji proces koji se dešava oko nje i koji će direktno da utiče i na tu javnost. S druge strane, ni vi niste u stanju da analizirate poruke koje vam je neko prethodno već pripremio da prezentujete toj i takvoj javnosti, pri čemu se vaša uloga svodi na to da ste nešto dotjeranija, izazovnija, mačkastija Mileva od vaše babe, što ja posebno podržavam".

Mislim da su se ovde malko uvrijedili.

"Prema tome", rekoh, "postoji jedna opšta hipokrizija, koju prećutno svi legitimišemo, a prema kojoj mi imamo javnost i javno mnijenje (a nemamo), te, sljedstveno, imamo i službenike za odnose sa javnošću (koji su taman toliko kvalitetni kao i ta javnost sa kojom imaju interakciju).

S tim da te interakcije uopšte nema.

Nema, jer, s jedne strane, primitivna javnost ne razumije a i ne želi da razumije šta im vi pričate, jer vas instinktivno percipira kao klaunove koji tu nešto glumataju i "oće leba bez motike", a s druge strane, ni vi ne želite, a i ne umijete, da se obratite toj i takvoj javnosti.

Ne želite, jer i nema potrebe: proizvodi koje nudite tržištu ionako će da se prodaju zbog postojanja monopola i političkih direktiva, i to je tako, a vi tu služite čisto kao dekor koji treba da odigra svoju rolu u predstavi "ajde da se svi pretvaramo kako smo u demokratiji, slobodnom tržištu i kako je sve to tako prejebeno divno".

Ne umijete, jer ste Mileva koja je obula cipele bečke, a u glavi joj još melodije ličke, pa se ponašate u ovom našem okruženju kao slon u staklenoj radnji, da ne kažem k`o pokondirena tikva.

Troje službenika za odnose sa javnošću u tom momentu je demonstrativno odbilo da nastavi odnos sa zatucanim reprezentom javnosti :)



Zanimljivo na netu

Utorak: dan za M:TEL neprijatelja

Kao što sam obećao, utorak posvećujem svom nemilom neprijatelju. Mada, jednu stvar im poštujem: ljudi su dosljedni. I ne prave se fini, kad nisu. Na primjer, nisu se ni trudili da glume da su kao ostale kompanije koje vode računa o tim nekim glupostima koje ljudima znače, kao što su neke novogodišnje akcije, sniženja i popusti. Ne. Jok. Mtelovci u potpunosti djele moju novogodišnju filosofiju, prema kojoj je čitav taj NG koncept potpun promašaj, i što bi se oni tu sad nešto izmotavali i glumili da im je stalo to toga.

Zapravo, mislim da njihovi marketinški stručnjaci razmišljaju u sljedećem pravcu:

Ono što tim idiotima od naših klijenata stvarno treba pokloniti za Novu godinu svakako je jedno novo fino poskupljenje impulsa, a to ćemo lijepo da im upakujemo kroz neku novu besmislicu tipa "povežite se sa vašim prijateljima na jebenom Madagaskaru i pošaljite im do dva sms-a dnevno-potpuno besplatno!

 Dakle, ako imate prijatelja na Madagaskaru moći ćete da mu pošaljete dvije besplatne poruke, dok će vaši razgovori sa korisnicima na ovim prostorima da se računaju kao da zovete Afriku. Sjajno, zar ne?

Bilo bi interesantno vidjeti kolike su novogodišnje bonuse sebi isplatili članovi upravnog odbora M:tela, a da u ovoj šugavoj i posranoj državi postoji nešto što se iz zajebancije još samo zove nezavisno novinarstvo, neko bi mogao i da postavi sljedeća pitanja:

- Na osnovu čega ste isplatili sebi bonuse?
- Šta je to većinski vlasnik kompanije dobio da biste vi sebi isplatili bonuse? (Većinski vlasnik M:tela je država Srbija, koja je po svom "osnivačkom aktu"-vlasništvo građana Srbije, koje M:tel ne zarezuje ni za suvu šljivu)
- Koliko ste sredstava od profita izdvojili u akumulaciju a koliko u svoje džepove?
- Koliko ste povećali stepen kvaliteta usluga koje pružate svojim klijentima?
- Koliko ste pomogli razvoj lokalnih zajednica u kojima poslujete?
- Koliko nadarenih studenata ETF-a stipendirate?
- Koliko ste sredstava izdvojili u smislu doniranja lokalnih pozorišta, omladinskih projekata, humanitarnih akcija, kulturnih manifestacija i sportskih priredbi?
- Znate li razliku izmedju pojmova "društveno odgovorno poslovanje" i "uvlačenje u analni otvor političkim razbojnicima"?
- Koliko ste zaposlili radnika preko raznoraznih rodjačkih, kumovskih, prijateljskih i sličnih veza i vezica?
- Koliko su takva zaposlenja realno bila potrebna i koliko koštaju vlasnika kompanije, odnosno gradjane?
- Šta ste u životu radili prije nego ste smjestili svoje debele pozadine u fotelje upravnog odbora M:tela, koliko imate relevantnog poslovnog iskustva i da li ste ikad radili u privatnoj firmi koja se borila na tržištu bez podrške političkih bandita? 
- Koliko je sekretarica zaposleno u M:telu?
- Koliko ima lica koja na osnovu ugovora o djelu primaju sinekure od M:tela?


Za sada, ovo je sasvim dovoljno pitanja od mene. Pošto nadležni u M:telu itekako vode računa (haha) o pitanjima i dilemama svojih klijenata, ukoliko neko od vas ima još neko pitanje, slobodno ga postavite, naš vrli (ne)prijatelj će sigurno da se počeše za onu stvar prije nego nam odgovori. 



Zanimljivo na netu

Čitaoci kažu

Powered by Disqus

Copyright © / Teza-Antiteza.

Template by : Urang-kurai / powered by :blogger