Poruka državi: smanjujte poreze ili umrite!

Danas je jasno kao dan: država ne samo da nema recept za ublažavanje recesije, ne samo da nije dio rješenja, no je upravo dio problema. Privreda bi se nekako i iskobeljala iz ove krize, medjutim država, troma,  korumpirana, neinventivna i skupa-to joj ne dozvoljava i vodi je sa sobom pravno ka-dnu.

Sve je već jasno i svi već znaju šta država sve radi da bi uništila i ono malo privredne aktivnosti na ovim prostorima: država, preko svoje birokratije i partijskih oligarhija, generiše kriminal i korupciju, antistimulativan upravni sistem guši ekonomsku inicijativu, politička napetost i konflikti, uz prethodne faktore, ne da onemogućavaju ljude sa strane da ovde investiraju, već i ovi odavde gledaju samo kako da pobjegnu glavom bez obzira. Država je od sebe otjerala ono najpametnije što je imala, kako bi mogla nesmetano da teroriše i pljačka prosjek koji joj je preostao.

Medjutim, kako stara izreka kaže, "možeš kako hoćeš, nećeš dokle hoćeš". Državu očekuje libijsko-egipatski scenario. To je potpuno jasno. Domaći političari nisu ni svjesni kako malo treba da se upali fitilj koji će izazvati takav požar, u kome će malo njih izbjeći da ostanu ugljenisani. Ludaci, vidite li šta se dešava?

Mislim da je zaludno njima bilo šta govoriti, a pogotovo ih savjetovati. Nisam siguran da će poslije njih, izborima ili protestima, doći neki puno bolji od njih. Kažem, ono što je vrijedilo odavno je otišlo. Kakogod, ko god da je na vlasti i  hoće da učini pravu stvar trebao bi da uradi sljedeće:

Da smanji radikalno broj fiskalnih oblika, poreskih stopa i, uopšte, fiskalno/poresko opterećenje gradjana i privrede.

Privreda danas kreditira državu. Privrednici moraju da plate porez državi u zakonskom roku, inače država protiv njih poduzima oštre mjere. S druge strane, država ne poštuje svoje obaveze, i niko joj ne može ništa. Država ne obavlja na kvalitetan način svoje ustavne i zakonske obaveze, štaviše, ona produkuje dodatne probleme. Porez na dodatu vrijednost privrednici isplaćuju nakon što se izdaju fakture, umjesto da ga plate po naplati proizvoda/usluge. Isti izvori ekonomske snage oporezuju se višestruko, što je protiv svake zdrave ekonomske logike. Na primjer, vaša plata oporezuje se još kod vašeg poslodavca, koji državi uplaćuje porez na dohodak. Zatim vi iz tog svog dohotka plaćate PDV na svaki proizvod koji kupite, odnosno plaćate akcize za robu koja je kategorisana kao akcizna. Pored toga, takodje se dio dohotka izdvaja kroz doprinose za penziono i zdravstveno osiguranje, a danas je potpuno jasno da ta sredstva odlaze u rupu bez dna, odnosno da oni koji plaćaju te doprinose ama baš nikakve protivusluge neće za taj SVOJ novac dobiti u budućnosti. Dakle, u pitanju je eklatantan primjer bezočne pljačke radnika i preduzetnika od strane države.

Postoji jedno staro američko fiskalno pravilo, prema kojem treba uporediti korist koja se dobija od ubranog poreskog prihoda sa onom koja bi nastala da je novac ostao kod poreskog obveznika. Ukoliko je ova druga korist veća od prve-taj porez ne treba ubirati.  Dakle, država koristi prikupljene poreze kako bi namirivala partijske oligarhije i državnu birokratiju. Ta dva elementa služe za pljačkanje i maltretiranje gradjana i privrede. To je faktičko stanje. Idealno stanje bi bilo..da to ne rade, jel`. Danas je evidentno da i zdrav politički i upravni sistem ne može da vodi privredu, a kamoli ovakav kao što je naš. Stoga, državu treba  skloniti od privrede.

Time se:

- prepušta onima koji se bave privredom i znaju šta je ona da je vode;
- smanjuje se državna birokratija, što implicira i da se smanjuju upravne procedure i troškovi;
- smanjuje se obim korupcije (prosto jer se smanjuje i obim nadležnosti države i broj njenih službenika-potencijalnih subjekata korupcije)
- ostaje veći dio sredstava za objektivno socijalno osjetljive kategorije stanovništva;
- ostaje više sredstava za zdravstvo, nauku i obrazovanje, bez kojih nije moguće da zajednica brže krene naprijed.

Naravno, postoje poslovi koje pojedinačni privrednici ne mogu sami da obave. Kapitalni infrastrukturni projekti ne mogu uspješno da budu realizovani bez uloge države. Medjutim, potreban je drugačiji koncept. Umjesto da država sama odlučuje koji projekti će biti realizovani, iz kojih sredstava i na koji način, potrebno je u tu priču uključiti i same gradjane i privrednike. Naime, do sada je država preko takvih projekata samo uspjevala da se dodatno zaduži, dok poslovi ili nisu bili uradjeni kako je zamišljeno, ili uopšte nisu bili uradjeni. A dug je ostao. A taj dug će da plaćaju gradjani i privreda. Stoga, oni koji plaćaju treba i da odlučuju. Redukovana država treba samo da omogući okvir i da garancije, dok se kroz mehanizme koncesija i javno-privatnog partnerstva jedino mogu realizovati takvi projekti. Ako ne mogu tako-onda valja pričekati bolja vremena.

Zaključak: smanjenjem fiskalnog opterećenja dobija se više sredstava koja ostaju gradjanima i privredi da podmiruju svoje potrebe, servisiraju svoje obaveze (jačaju svoju likvidnost) i proširuju obim svojih poslovnih aktivnosti, a gubi se u značajnom dijelu stanje korupcije i državnog kriminala. Dobija se više slobode za gradjane, a smanjuje se samovolja birokratije. Dobija se više radnih mjesta u privredi (koja su realna i pune budžet države), a smanjuje se broj parazitskih mjesta u impotentnim državnim službama. Prema tome, zaključak i poruka su jasni: smanjujte poreze, odmah i beskompromisno. 

Jer, kroz smanjenje poreza, odnosno novca koji se daje državi na raspolaganje, realizuju se i drugi bitni zadaci koji moraju biti obavljeni ukoliko se želi da se stanje popravi: već je spomenuto smanjenje korupcije, a tu su i giljotina propisa, odnosno deregulacija privredne aktivnosti, dekonstrukcija mehanizama partijske države, vraćanje u fokus stručnosti, a ne partijske podobnosti, smanjenje mogućnosti sprege političara i kriminalaca (prosto zato što se političara sve manje ferma), jačanje civilnog sektora, oštriji monitoring od strane javnosti rada pravosudnih institucija itd. Ukoliko biste počeli da reformišete sistem tako što biste prvo krenuli sa nekim od ovih poslova, bez da ste prvo ograničili dotok para državnom čudovištu-bili biste osudjeni na neuspijeh, čak i kad biste imali iskrene namjere i pri tom bili na samom hijerarhijskom vrhu u državnoj strukturi. Jer, udružene snage birokratije, partijskih oligarhija, obavještajnih kružoka i, zašto ne reći, onih inostranih faktora kojima odgovara ovakvo stanje na ovim prostorima, lako bi osujetile vaše namjere. Milom ili silom. Dok god im ne prekinete ključni izvor snage i uticaja-novac-ništa niste napravili i stvari će se pogoršavati.

Zbog toga je ova kriza izuzetno dobra stvar: ili će se stvari radikalno promjeniti, ili će navedene sile zla da se uguše u njoj. Najgore bi bilo da stanje ostane negdje napola. Nikad napola, ovaj put bez kompromisa.

Live and let die!




Zanimljivo na netu

Pročitaj više

28.2.11 | 32 komentara

Ubi me politička korektnost, a tako bih vam rado jebao majku

To je to. Razmišljam dugo kako prodrmati stvari. Ljudi u osnovi ne reaguju, ali kad im se najebete majke-o da. Problem ekonomije jeste u tome što nismo bogovi. Jednostavno, ne možete da budete sami sebi dovoljni, pa morate da stupite u interakciju sa drugim ljudima. Stvarno morate. Koliko god da ste sjajan pronalazač, koliko god se trudili čitavog života da ne zavisite od drugih-zavisite. Morate nekom da prodate taj patent, morate da platite račune. Vi prenosite jasnu poruku: kupi bre to, kupi od mene, hoću pare.

Danas svi nešto prodaju. Neko svoje znanje, neko svoj rad, neko imovinu, neko bicikl, neko obraz, neko dupe. Nije ni bitno. Poenta je u tome da sve može da se kupi. I sa čime onda vi da izadjete na tržište? Ljudi su već sve smislili, i teško da imate originalan proizvod. A čak i da imate-neko mora da ga skapira.

Trebaju vam svjetla..ne, dodjavola, trebaju vam reflektori da se sruče na vaš proizvod. Ne želite čak ni da ubjedjujete druge da je on dobar i koristan. Vi prosto grmite unutra, zatvorenih usta: pizda ti materina, samo kupi, kupi. Jebe mi se što ti to ne treba. Naravno da ti ne treba. Svi već sve ionako imamo. Ali, takva je igra, i nisam je ja smislio. Ti nešto kupiš, ja nešto kupim. I sad moramo da učestvujemo u tom licemjerju. Kao, pravimo se da nemamo pojma. Kupuj, bagro. 

To je to. To treba reći ljudima. Ne može se više drugačije-tako ćete jedino biti i različiti i iskreni na ovoj velikoj pijaci. Da li ćete i prodati svoj proizvod? Nemam pojma, ko to može da zna. Ali, da li ćete ga prodati i bez toga? Ovako, realno je za pretpostaviti da će i vama da se najebu mame. Ali, bar ćete se osloboditi. Oslobadjanje je dobro, ima nečeg sjajnog u tom interaktivnom svepičkaranju. A pošto je činjenica i da postoji taj neki konstantan broj mazohista u društvu, mislim da imate šansu.

Vaša ciljna grupa zapravo treba da budu mazohisti. I poneki avanturista. To su vaši ljudi. Čemu trošenje energije i resursa da bi ste svima bili prihvatljivi? Nema od tog ništa. Svačiji prijatelj je ničiji prijatelj. A vama treba da ljudi znaju za vaše usluge.

Šta da se radi, ljudi na to reaguju. Ovaj tekst živ je dokaz. Jebiga, došli ste da ga čitate. Da je korektan, i da sadrži u sebi svu mudrost, plemenitost i altruizam svijeta-njaaa, koga briga. Bio bi dosadan, bio bi isti. Mi već znamo koji su to pravi izbori. Bili smo nekad u raju, i mogli smo da klopamo šta god. Samo ne jabuke sa jedne..jabuke, jel`. I baš tu su ovi naši praroditelji htjeli. 

Vi, jednostavno, donosite pogrešne odluke. Ali, to je skroz ok. Oduvijek je tako. Karakteristika naše vrste jeste da pravimo pogrešne izbore. Jer, ispravan izbor je em dosadan, em dovodi do kraja priče. Hepi enda. Mi pokušavamo da produžimo bivstvovanje čineći pogrešne izbore. Da ne bismo stigli do kraja puta, biramo stranputice. Čovječe, ljudi bi još da hodaju.

Zabava. Pročitah negdje da je jedini pravi biznis-šou biznis. Logično. Sve oko vas je tako dosadno, isprazno, depresivno, monotono. Želite paljbu, bogamu. Želite rokenrol. I za ulaznicu za tu žurku spremni ste da platite evro i po. Pola evra je mineralna voda. Udjete unutra, i gledate šta će dalje biti. Treba vam još, još...Još. Još drugačijeg, još zabavnijeg. Da se ne lažemo, nakon početne faze da vam neko jebe sve po spisku, želite i da se jebete. Želite seks. Želite jebeno mnogo seksa. I za to ste takodje spremni da platite. Ovako ili onako.

Hese je bio genije. Magično pozorište je budućnost ekonomije. Ljudi hoće da budu sve, da probaju sve, da ih probaju svi. Ličnosti su monotone: koji će ti djavo ličnost? Bestraga joj glava, njoj i njenoj monotonoj strukturi. Ljudi traže dezintegraciju ličnosti. Ljudi su šizofrenici.

Mogao bih ovako do sutra :)



Zanimljivo na netu

Pročitaj više

26.2.11 | 17 komentara

Preporuka filma, knjige i albuma: Parfemist, Biciklisti i Dejvid Bouvi

Nedavno mi je u Blicu izašao članak u kojem sam preporučio jedan film, knjigu i CD. S obzirom da se isti nije pojavio u online izdanju novina, ovde ga objavljujem u potpunosti. 

Parfemist (Perfume: The Story of a Murderer) Tom Tykwer-a iz 2006.godine jeste od onih filmova koji jednostavno ne mogu da vas ostave ravnodušnim, koliko god da ste unaprijed spremni na nešto potpuno drugačije i bez obzira koliko ste izvježbali želudac za svakojake psihičke egzibicije koje su moderna stvar ovih dana. Film je zapravo ekranizacija novele Patricka Süskind-a iz 1985.godine, a radnja je smještena u osamnaestovjekovni pejzaž Francuske, koji je prikazan sirovo i bez neke posebne romantike, koja je tako prečesto patetični privjesak svake priče čija je sudbina da je vezana za Pariz. Jean-Baptiste Grenouille, koga glumi Ben Whishaw, jeste esteta sa veoma istančanim čulom mirisa, koji je u ranoj infantilnoj razvojnoj fazi u smradu neke pariške ulice jednostavno pokupio neki miris, koji mu postaje opsesija i čitav svoj život posvećuje tome da pronadje i obogati taj miris. Glavni lik sastojke za svoju magičnu aromu pronalazi u tijelima mladih djevica, u koje se zaljubljuje zbog tog nečeg što nose u sebe, te ih ubija kako bi od svake izvukao suštinu njenog specifikuma. 

Film i inače karakteriše jedna nevjerovatna igra paradoksa: zbog potrebe za Lijepim Jean-Baptiste čini najmonstruoznije zločine, zbog ljubavi masakrira, a zbog nezemaljske potrebe da osjeti i ljudima pokaže raj-spušta se u sam pakao. 

Zapravo, čitav film kao da ima intenciju da cijelo vrijeme progresivno povećava čisto gadjenje kod gledaoca, da bi na kraju i likovi u njemu i sam gledalac bili spojeni u magičnoj simbiozi čiji je “okidač” udisaj arome parfema koji je na kraju Jean-Baptiste uspio da kreira. Momenat kad se rulja okupila da ga linčuje zbog njegovih zločina prosto perverzno podsjeća na antiscenu Hristovog raspeća, u kojoj glavni lik ushićeno podiže ruku i pušta svoj rajski parfem, koji udišu okupljeni, a medju kojima je i otac jedne od masakriranih djevojaka. Trenutak kad očajni otac, nakon što je primio u nozdrve magičnu aromu, ne samo da zaboravlja na svoju patnju, nego i blagosilja ubicu zbog toga što je ovjekovječio njegovu ćerku u vječnosti Velike Ljepote, nakon čega se sa ostatkom rulje prepušta kolektivnom vodjenju ljubavi na trgu, jeste razlog zbog koga jednostavno ne možete sebi priuštiti luksuz da ne pogledate ovaj film. Jer, ovakvo nešto definitivno niste vidjeli. I niste omirisali.

Fama o biciklistima Svetislava Basare, po skromnom mišljenju autora ovog članka, jeste najbolji domaći roman u drugoj polovini dvadesetog vijeka. Basara, čuven po svojoj potrebi za (književnim) egzibicionizmom, provokacijom i vanredno istančanim smislom za humor, kako je i sam priznao, napisao je ovaj roman sa sličnim motivom kojim je Servantes pisao svog Don Kihota: da se u brk nasmije suncokret(en)skoj odlici palanačkog mentaliteta koji se oduševljava fenomenima koje je neko, iz nekog razloga, odlučio da nametne kao nešto mnogo značajne, da ne kažem-sudbonosno svjetske, u smislu zaboravljanja na sopstvenu ličnost, dignitet i slobodu, a kako bi neko lakše manipulisao depersonalizovanom nekritičkom masom. Radnja romana formalno prati famozno tajno udruženje biciklista, koji vladaju svijetom tako što su telepatski medjusobno povezani, a članovi nisu hendikepirani vremenskim ograničenjima, što im omogućuje da komuniciraju jedni sa drugima bez obzira da li su rodjeni, umrli ili tek treba da se rode. 

Zapravo, Basara poentira sa sjajnom tezom o nebitnosti, o nepostojanju vremena, pri čemu sugeriše da su pojave i dogadjaji u prošlosti determinisani planovima u budućnosti, čime potpuno pretumbava ustaljenu percepciju o linearnom toku vremena. Vremenu i čovjekovoj sujeti, koja mu nameće stav da se njega u čitavoj toj priči nešto posebno ferma, biciklisti pretpostavljaju Hrista, kao vrhunsko arhenačelo, sa kojim sve ne da počinje, teče i završava, nego je jednostavno stalno tu i jeste, a čovjek se sa čovjekom povezuje u bezvremenskoj (jedino mogućem Vječnom) Ljubavi. 

Biciklisti shvataju da im je najveći protivnik u njihovoj misiji upravo njihova sujeta, te u potpunosti prihvataju da su najveći grešnici i bitange od svih ljudi, a takva percepcija legitimiše njihovu namjeru da se beskompromisno predaju Hristu, očišćeni od prljavštine svojih velikih Ja. Naravno, roman bi bio izuzetno dosadan i nepopularan da je pisan ovakvim tonom i stilom kako sam ja počeo da pišem ovaj mali osvrt na isti. Fama je pisana lakim, duhovitim i pitkim rukopisom, i namjenjena je onim književnim sladokuscima koji uživaju u čarima vesele, cinične provokacije, koja uboga čovjeka prosto tjera da propusti nešto više dnevnih obaveza i zapali nešto više cigareta nego što inače ima običaj, kako bi sebi priuštio intenzivan osjećaj zadovoljstva dok je prepušten biciklističkim akrobacijama Basarinog nemirnog duha. Stoga, ne dozvolite sebi da trošite vrijeme na ovako besmislene i suvoparne osvrte na Famu-odmah se bacite na nju. Medju nama budi rečeno, u jednom dijelu romana biciklisti otkrivaju u šiframa tajnu stalne potencije, i bila bi šteta da je ne identifikujete. 

Station to Station David Bowie snimio je 1976.godine u Americi u svojoj fazi pune heroinske zavisnosti, proučavanja Kabale i veza nacističke ideologije i okultnih teorija i simbola. Alter-ego koji je tom prilikom Bowie kreirao, Thin White Duke, smatra se posljednjim velikim Bouvijevim karakterom, i kroz album se kreće od Ketera do Malkuta kroz šest sjajnim pjesama, šest stanica, od kojih je prva sjajna desetominutna Station to Station. Zbog ovog albuma, a posebno zbog scenografije koja je pratila Bouvijeve koncerte na kojima je promovisao album, mnogi su optuživali umjetnika zbog njegovog koketovanja sa nacizmom. Simboli, pokreti, provokativne poruke i gestovi-sve je to izazivalo publiku i postavljalo se pitanje da li je droga toliko isprala Bouvijev mozak da je došao do te tačke da umjetničku inspiraciju pronalazi u proskribovanoj ideologiji. 

Bouvi je zapravo kroz čitav album do u tančine razbijao svoju ličnost, podsmjevajući se činjenici da njenu strukturu čine prvenstveno strahovi, kompleksi, paranoja i perverzija, sa poentom da upravo takva ličnost jeste moderna ličnost, ličnost dvadesetog vijeka, koji karakteriše najljigavije licemjerje prema kojem smo formalno porazili svoje mračne impulse i ostavili mržnju, sujete i sukobe iza sebe, odnosno potpuno smo se emancipovali kao pojedinci i civilizacija, a zapravo nikad nismo bili usamljeniji, zatvoreniji, patetičniji i sa tako mnogo zla u sebi i sa toliko potrebe za destrukcijom, koja nam je maltene postala imanentna. 

Porazili smo nacizam, a postali smo nacisti. I to mnogo licemjerniji od onih Hitlerovih. Evropa koja je odbacila Boga i Ljubav zarad neke navodne emancipacije potpuno se zatvorila u sebe, proizvodeći tako strašnu destruktivnu silu u kojoj će se konačno i ugušiti, osim ukoliko..osim ukoliko se ne otvori i ne okrene ljubavi.

It's not the side-effects of the cocaine
I'm thinking that it must be love

Što se zvuka tiče, u pitanju je nastavak Bouvijeve “američke faze”, koju je započeo prethodnim albumom Young Americans, a koju karakteriše živopisna mješavina fanka, soula i pop-roka, s tom razlikom da je atmosfera Station to Station-a znatno muzički ozbiljnija i donekle mračnija, što je, na kraju krajeva, i bio Bouvijev cilj. Ko sluša Bouvija ovaj album je svakako već preslušao, i vjerovatno mu zauzima počasno 
mjesto na policama sa CD diskovima. Ko nije, ko mu je kriv.

Zanimljivo na netu

Pročitaj više

25.2.11 | 20 komentara

Partijska država i državna partija

Prije izvjesnog vremena jedan moj prijatelj pozvao me da me upita kakva je razlika izmedju partijske države i državne partije. Naime, on studira sociologiju, pa mu se približio neki test, a profesor je studentima rekao da će na odnosnom testu biti upravo to pitanje, te da odgovora na isto nema niti u udžbeniku, niti na internetu.

Nekako mi se nije dalo da guglam i tražim karakteristike partijske države na netu, a pogotovo mi se nije išlo u biblioteku da to radim. Na kraju krajeva, zašto bih ja radio posao tih studenata? :) Ipak, s obzirom da mi je pitanje interesantno, razmislio sam malo o tome.

Prva i osnovna razlika izmedju partijske države i državne partije je vrlo jasna: partijska država i dalje je država, a državna partija i dalje je partija, te ih u tom smislu razlikuju elementarne osobine države i političke partije.

Koliko god suštinski odnosi moći, koji su u ovom slučaju potpuno isprepleteni izmedju nosilaca najviših državnih i partijskih funkcija, bili na istom mjestu, ipak postoji formalna razlika. O tome su vodili računa u totalitarnim državama, pa je Tito, na primjer, bio predsjednik Jugoslavije, ali i generalni sekretar Komunističke partije. Dakle, nije došlo do formalnog spajanja partije i države, ustav nigdje nije pominjao da su partijski organi i funkcioneri po automatizmu i državni. Kao što to nije bilo predvidjeno niti statutom Komunističke partije. Ne postoji formalna uslovljenost, prema kojoj bi nosilac neke partijske funkcije bio po automatizmu nosilac državne funkcije.

Partijska je ona država u kojoj partijske oligarhije uzurpiraju suvereno odlučivanje gradjana, tako što same odlučuju o svim bitnim segmentima funkcionisanja države. 


Postoji više mogućnosti u tom smislu: ili postoji samo jedna partija u državi koja se tako ponaša (primjeri komunističkih partija u SSSR, Kini, SFRJ), ili postoji formalno više partija, ali samo je jedna relevantna, a ostale imaju kozmetičku ulogu, ili postoji više partija koje se medjusobno takmiče oko preuzimanja vlasti, ali se kad dodju na vlast ponašaju po istoj matrici. A ta matrica je jednostavna: partija na vlasti odlučuje o svim bitnim pitanjima, te grubo smanjuje opseg prava i sloboda gradjana, a kako bi za sebe prigrabila što više ingerencija. Partijska država sužava opseg individualnih prava i inicijativa, te sama i autonomno (bez učešća gradjana) odlučuje o državnim pitanjima i kreira i sprovodi državnu politiku. Zapravo, u partijskoj državi partija na vlasti nadredjena je i samoj državi i njenim gradjanima

Državna partija jeste ona koja kroz svoje djelovanje i ideologiju označava stremljenja i ciljeve države koju vodi, a ta stremljenja i ciljevi upravo su sadržani u partijskoj ideologiji i njenim ciljevima. 


Državna partija je na vlasti i ne postoji proceduralna mogućnost da je neko smjeni sa te vlasti. Postoji sličnost sa jednom od mogućnosti u partijskoj državi-u pitanju je situacija kad samo jedna partija formalno postoji. U ovom slučaju nema nadmetanja izmedju više partija, postoje samo nadmetanja unutar državne partije. Državna partija ima, naravno, svoju autonomnu strukturu i ne poistovjećuje se sa samom državom, ali ona je ta koja suvereno odlučuje o tome ko će obavljati koju državnu funkciju.

Formalnim napuštanjem komunizma na ovim prostorima danas ne postoji niti u jednoj ex yu državi državna partija, ali su sve te države, s izuzetkom Slovenije, klasični primjeri partijske države, u kojoj je politička oligarhija apsolutno nadredjena gradjanima, koje posmatra kao podanike. Ove državice daleko su od pravne države, koja podrazumijeva da je jedini autoritet suverenitet gradjana formulisan u pravnim normama, koje važe jednako za sve i kojima se svi moraju podvrgnuti, uključujući i nosioce najviših državnih i partijskih funkcija. 

Ono što je izuzetno problematično jeste realna mogućnost da ove partijske državice ne evoluiraju u pravnu državu, nego da nezadovoljstvo gradjana ovakvim stanjem, koje je sve izraženije, eskalira u pravcu brutalne vladavine i terora mase, što će značiti direktan i surov udar na individualna prava i slobode. Jer, ne treba zaboraviti da vladavina prava znači ne samo zaštitu gradjana od samovolje monarha, oligarhije i državnih organa, već i zaštitu pojedinaca od terora većine, koliko god isti imao demokratsku formu (odluka većine).

Zanimljivo na netu

Pročitaj više

23.2.11 | 5 komentara

Konkurs za direktora M:tela

U skladu sa našim dobrim poslovnim običajima i nepisanim pravilima, raspisujemo konkurs za upražnjeno radno mjesto direktora M:tela. Uslovi su sljedeći:

Opšti uslovi:

- Da je kandidat naše gore list (mi smo ozbiljna kompanija, koja drži do tradicije i šmeka koji daje rodbinska povezanost zaposlenih)
- Da kandidat nije u svojoj karijeri dobijao posebna profesionalna i stručna priznanja (sujeta je omiljeni djavolov grijeh, kako je to fino rekao Al Paćino u Djavoljem advokatu, i samo nam fali neki nabjedjeni lik, koji misli da je nešto posebno zbog tamo nekih desetki u indeksu ili odličnih rezultata na prethodnom poslu)
- Da kandidat nema opasnu naviku da postavlja previše pitanja (ako mu sve moramo objasniti, onda i nije za ovaj posao. Nama treba ozbiljna osoba koja će preuzeti palicu nad poslovanjem kompanije, bez da se nešto posebno petlja u njenu već utvrdjenu i sjajnu poslovnu politiku, već da čisto bude tu, jer to treba tako)
- Da kandidat nije od one vrste radoholičarskih ludaka, koji bi vazda nešto da rade (ništa gore ne može ozbiljnu kompaniju da snadje od nekog ludaka koji bi stalno nešto radio i bio na poslu. Takvi kukuriku tipovi em što sami po cijeli dan ne mrdaju iz kancelarije, em to traže i od ostalih. Naša poslovna politika, kakogod, jeste da vodimo računa o potrebama naših zaposlenih za kvalitetnim životnim sadržajom i mimo posla, jer posao je samo alatka kako bi ljudi živjeli bolje i humanije, a kako je drug Stipe Šuvar lijepo umio da objasni)
- Da kandidat ne počne da vršlja po arhivi kompanije (ne treba nam detektiv, no pristojno i pametno čeljade, koje je svjesno kako to ide)

Posebni uslovi:


- Poznavanje lokacija dobrih restorana i kafića (direktorovo je da umije na strašnom mjestu biti i postojati, ali i da zna gdje se može dobro zameziti sa poslovnim partnerima)
- Istančan osjećaj za kadriranje (to mu dodje kao osjećaj zašto je bolje zaposliti ministrovu snaju, nego tamo nekog štrebera koji samo što je izašao sa ETF-a)
- Nepoznavanje stranih jezika (da je Bog htio da svi ljudi razumiju sve ljude, ne bi napravio onaj rusvaj oko Vavilonske kule. Zadnje što nam treba jeste neki poliglota koji će da nam dok si rek`o keks uvede na tržište stranu konkurenciju. Dole izdajnici!)
- Nepoznavanje rada na računaru (a šta bi nam onda radili ovi buljuci sekretarica koje smo zaposlili, nego da vise po vascijeli dan na fejsbuku i vrše onlajn promociju kompanije na drugim socijalnim mrežama)


Nudimo:

- Najbolju platu u regionu (provjereno)
- Službena kola (gdje god i kad god vam zatrebala)
- Posebne regrese i stimulacije (predvidjeli smo to već godišnjim planom poslovanja, a vi nemojte primiti ako nećete)
- Mnogo slobodnog vremena i kulturno-sportsko-rekreativnih sadržaja (vodimo računa o svakom zaposlenom, a da nećemo o našem direktoru, ihh)
- Atraktivnu seksretaricu (da vam se nadje pri ruci kad vam ustreba)

Vaš CV možete dostaviti u pisanoj ili elektronskoj formi na (e-mail) adresu kompanije, što će vas samim tim sasvim dovoljno diskvalifikovati i pokazati vašu neozbiljnost i nekompetentnost (k`o da mi nemamo šta da radimo nego da čitkaramo te koještarije: em ima ko o tome odlučuje, em ste svakako lagali u njima).

Zanimljivo na netu

Pročitaj više

22.2.11 | 9 komentara

Kriza nikad neće prestati i kriza je šansa

A velika kriza je velika šansa. Treba se privikavati na stanje stalne krize. Jednostavno, nije stvar u tome da ekonomske probleme produkuju jedino globalizacija, manipulacija velikih zemalja monetarnom politikom, finansijski baloni i slični fenomeni koji se najčešće označavaju kao faktori krize. Sve su to samo posljedice jednog mnogo značajnijeg uzroka. Naime, riječ je o tome da ljudi danas imaju na raspolaganju sve više relevantnih informacija. Internet će tek da pokaže svoju revolucionarnu suštinu.

Svi znamo da je taj internet značajan. Sami smo svjedoci koliko nam je postao neophodan u svakodnevnom životu. On je tu, sveprisutan i sveobuhvatan. Koristimo ga u poslovne svrhe, učimo preko njega, povezujemo se sa ljudima, pijemo kafu sa nekim iz Melburna preko skajpa, zasnivamo i održavamo emotivne veze, čitamo online izdanja New York Times-a i gledamo Russia Today. Danas je smješno praviti one analize tipa "koliko vremena dnevno provodite na netu". Bolje bi bilo istraživati "za šta vam danas nije potreban internet". Odgovor bi mogao da prestravi. 

Informacije više nisu samo dostupne. Prosto, informacije su vam već servirane.  Ne samo zbog toga što neko ima potrebu da vas neprestano spamuje, ne samo zbog toga što neko ima mračni plan da izmanipuliše sve oko sebe. Pogledajte sadržaj svog e-mail inbox-a, google reader-a, netvibes-a: prepuni su informacija koje ste, zapravo, sami tražili, a još niste stigli da ih pročitate. Više ne morate da se pitate šta se to stvarno dešava, vi znate šta se dešava i dajete svoj doprinos dešavanjima. Tolstojeva teza iz Rata i mira da svaki vojnik može da utiče na konačan ishod velike bitke nikad nije bila aktuelnija.

Ljudi danas ne samo da imaju mogućnost da saznaju kako se živi širom svijeta-oni to već znaju. Takvo saznanje prosto utiče na to da svi zahtjevaju izvjestan životni standard: zašto i ja ne bih imao fin stan, auto, dvorište, posao, kao Ana sa fejsa (Ana je simbol savremenog vremena, dodjavola, Ana je ime koje možete naći na svim meridijanima). Anin životni standard prosto postaje rol model, ne zato što je to dio zavjere mračnih skrivenih klubova i organizacija, već zato što je Ani zbilja lijepo.

Potrebe koje iziskuje Anina civilizacija brojne su i ljudi traže način da ih ostvare. Niko više ne želi da čeka par  decenija da počne da živi kao Ana. Ljudi to žele čim prije, jer-život je jedan. A pogotovo mladost je jedna. Kad to skapirate postaje vam mnogo jasnije otkud ti finansijski baloni, zbog čega su se naduvavali finansijski derivati i, uopšte, u čemu je tehnička kvaka tekuće svjetske ekonomske krize.

Ta svjetska ekonomska kriza, u svojoj ogoljenoj suštini, predstavlja razliku izmedju Aninog i vašeg životnog standarda, a omogućena je-fejsbukom. Ona se neće razriješiti tako što će vlade ukinuti internet ili što će se ljudi okrenuti guruima koji savjetuju kako preživjeti dan sa 0.75 dolara. 

Zapravo, kriza se više nikad neće razriješiti. Jednostavno, previše je informacija. Svi ih kreiramo i puštamo u promet, svaki dan. Informacije ubrzavaju krizu.  Rokenrol će postajati sve brži i sve ludji. Kad se čovjek navikne na tu činjenicu, kad odustane od pokušaja da zaustavi krizu (što je nemoguće), kad se prepusti tom ritmu-može postati zabavno.

Jer, kriza je šansa. Stalna kriza je stalna šansa. Kriza znači da se pravila igre mjenjaju svakodnevno. Ako su pravila danas bila protiv vas, možda će sutra da odigraju u vašu korist. Ali, neće odigrati sama i umjesto vas. To već nije zabavno. Morate sami da odsvirate ritam koji vam odgovara. Koga više zanima taj odnos fanka i biznisa preporučujem knjigu Funky Business-Talent makes capital dance.

Oni koji imaju problem sa krizom, nestabilnošću, oni koji traže sigurnost-nagrabusili su. Heraklitova maksima panta rei nikad nije bila aktuelnija. Danas ste potonuli i čini vam se da je sve gotovo. U tom slučaju javite familiji da vam organizuje sahranu za prekosutra. To nije stav koji se danas traži. Traži se danas sam na dnu i voda mi je već u plućima, ali sad ću žestoko da se napregnem i sutra ću da se sunčam na plaži i pijem egzotične koktele sa nekom lepojkom.

To je taj stav.



Zanimljivo na netu

Pročitaj više

21.2.11 | 30 komentara

Koliko ste konkurentni?

Da skratimo priču. Problem ovog prostora ne treba tražiti u filozofiji, tradiciji, geopolitičkim odnosima, ideologijama, bla bla truć. Stvar je vrlo jednostavna: domaća radna snaga potpuno je nekonkurentna. Poznajem zaista mnogo ljudi na ovim prostorima. I da imam sad milion dolara da pokrenem neki svoj posao, od svih njih koje poznajem ne bih zaposlio niti dvoje.

Jer,

- nisu pametni koliko misle da jesu;
- uglavnom ne znaju ništa konkretno da rade;
- mnogo pričaju;
- lijeni su;
- ne mogu da ustanu u šest ujutro;
- neinventivni su;
- uvijek kasne;
- sporo uče;
- sporo napreduju.

Priča počinje od samog jutra. Ljudi ovde uglavnom ili prespavaju ili ustanu kad treba. Ni ovo drugo nije dovoljno, jer na posao morate doći bar petnaest minuta ranije. Zbog tog početnog kašnjenja, a i zbog urodjene sporosti, onda stalno negdje kasne. Dogovorite radni doručak u 9.30-oni zakasne petnaest minuta. Skandalozno. A još je skandaloznije što ne kapiraju da je to skandalozno.

Ne da ne idu u susret problemu, nego im je stav sljedeći: ko zna da li će se to uopšte desiti. Ja znam da će se desiti, i da će se desiti i prije nego što se očekuje u negativnoj varijanti da se desi. I da će problem biti još problematičniji. Kad sve tako i bude, jer se na poslu najbolje manifestuju Marfijevi zakoni, onda je njihovo "rješenje" sljedeće: najbolje da pustimo da se to riješi samo od sebe.

Oni posao posmatraju kao nešto što je nužno zlo, koje je tu da ograničava njihove genijalne predispozicije. Sve je to njima bezveze. Sve bi oni to bolje organizovali. Imaju oni recept za sve. Samo, niko ih ne razumije. Od političara, do naroda. To ih jebe. Inače bi oni..moj brale..ihh..

Neka moja procjena je da na ovim prostorima  ima viška nekoliko miliona zaposlenih. Posao koji je danas uradjen u Republici Srpskoj, Federaciji BiH, Srbiji, Crnoj Gori i Hrvatskoj mogao je biti uradjen na isti način da je samo jedna trećina radnika danas otišla na posao, pod uslovom da rade na racionalan, efikasan i ekonomičan način. I pri tom ne mislim da se oderu od posla, da rade četrnaest sati, da nemaju pauze, itd. Ne. Mislim na kvalitetan desetočasovni rad, sa pauzom od pola sata. Bez zivkanja na telefon, bez fejsbuka, bez kafendisanja.

Taj višak zaposlenih čini čitavu domaću ekonomiju nekonkurentnom u globalnim razmjerama, čak i da eliminišemo dodatne problematične faktore: tehnološku zaostalost, infrastrukturne probleme, birokratsko-proceduralne kočnice, fiskalne destimulacije. Razum govori da bi se višak trebao otpustiti, odnosno da ljudi koji danas nisu uradili ništa odu na tržište rada i tamo pokažu da vrijede. 

Tu se vraćamo na početni problem: ukoliko se vrate na tržište rada, tamo će da ostanu godinama bez posla-jer ne mogu ništa da ponude. Nemaju znanje. Nemaju vještine. Nemaju radnu naviku. Nemaju radnu etiku. Da imaju bilo šta od toga-sami bi sebi otvorili neku opciju. Ovako, čekaju da im to država riješi.

Jedna pričica: kad sam bio klinac fascinirao me jedan djedica koji je živio tu blizu nas. Bio je penzioner, mnogo star. Pravio je sepete. Radio je to nevjerovatno. Bio je umjetnik. Mogao sam satima da sjedim pored njega i gledam kako od drveta pravi te predmete, koji su simpatični i koji imaju konkretnu svrhu. Tad sam skapirao da najbolje možeš da procjeniš čovjekovu sposobnost tako što ćeš vidjeti šta on to konkretno može da kreira.

Da imam tih milion dolara, i da pokrećem svoj posao, i da je taj dedica još živ i elementarno funkcionalan-zaposlio bih njega. Najozbiljnije ovo mislim.

Zanimljivo na netu

Pročitaj više

16.2.11 | 32 komentara

Zašto volim Ameriku?

1. Zato što u njoj nikad nije zaživjela bilo kakva ljevičarska partija. A nije zaživjela zato što je Amerika zemlja Slobode i Individualizma.

U Sjedinjenim Državama postoji puna sloboda registrovanja političkih partija. I predrasuda je da u Americi postoje samo dvije partije, Republikanci i Demokrate. Zapravo, u SAD je registrovano na stotine i stotine različitih političkih stranaka, najrazličitijih mogućih ideoloških uvjerenja. Slobodno djeluje čak i Američki fašistički pokret (American Fascist Movement), kao i Komunistička partija Sjedinjenih Država (Communist Party USA). Ipak, niti jedna od tih i takvih političkih opcija nija našla pogodno tlo u Americi. Zašto?

Prije svega, ideja Sjedinjenih Država jeste ideja Slobode i Individualizma. Američki "otac nacije" i autor Deklaracije o nezavisnosti Tomas Džeferson rekao je da je Amerika "veliko carstvo Slobode" koje promoviše-republikanizam. Nisu Džeferson i osnivači Sjedinjenih Država tek onako insistirali na republikanizmu, a ne na demokratiji. Oni su bili veoma svjesni one Aristotelove podjele državnih uredjenja, po kojoj demokratija spada-u loše oblike. Dati vlast mnoštvu jeste najbolji način da uništite Slobodu, jer je mnoštvo uvijek okrenuto ka destrukciji, nije sposovno za racionalno promišljanje i samo gleda kako da giljotinira svakoga ko odudara od prosjeka. Amerika insistira na čovjeku, pojedincu, jer je samo čovjek taj koji djela i promišlja, a kolektiv je samo fikcija, stvorena da bi vlasti i moći željni manijaci došli do nekog trona. Na kraju krajeva, kao duboko religiozna zemlja, Amerika insistira na pojedincu i slobodi, jer su to i osnovne poruke samog Hrista-on nije bio došao da spasava Jevreje ili bilo koju grupu, nego je bio došao da spasi čovjeka. I obraćao se čovjeku. Zato su ga kolektivisti i razapeli, uostalom.

Dalje, ko god je došao u Ameriku, došao je inspirisan avanturističkim duhom i potrebom da pronadje sreću. Ova "potraga za srećom" bila je Džefersonu toliko važna karakteristika Amerike, da ju je u Deklaraciji o nezavisnosti označio kao treće osnovno čovjekovo pravo, odmah iza života i slobode (snimljen je i istoimeni film, The Pursuit of Happynes, radjen po istinitoj priči, sa Vil Smitom u glavnoj ulozi). E sad, ljudi koji su došli u Ameriku jer su upravo pobjegli od tih silnih "dobara" kolektivističkih sistema posljednji su koji će prihvatiti bilo kakve vrijednosti drugačije od vrijednosti klasičnog liberalizma. Stoga u Americi postoje samo dvije ozbiljne političke partije, koje su, pogotovo u ranijoj fazi američkog razvoja bukvalno bile samo dvije frakcije jedne klasične liberalne partije. I danas je manje-više tako, razlike izmedju republikanaca i demokrata su minimalne, mada se zna desiti da u demokrate zaluta pokoji socijalista (primjeri Ruzvelta i Obame). Naravno, s obzirom da je Amerika trn u oku svim kolektivistima, a najviše onim najokorjelijima-Vatikanu i komunistima, nesporno je i da je mnogo ubačenih elemenata koji na sve načine pokušavaju da unište tu samu suštinu Sjedinjenih Država-Individualizam i Slobodu.

Prema tome, sama vrijednosna osnova Amerike jeste individualistička. Tu jednostavno nema prostora kolektivnim političkim konceptima. Amerikanci su izgradili i naciju i državu i sistem upravo na individualizmu. I zato u Americi nikad nije zaživjela bilo kakva socijalistička stranka, iako je položaj radnika u SAD-u možda bio i gori od onoga evropskih radnika u prvoj polovini dvadesetog vijeka. Jednostavno, ljudi su u Ameriku i stigli upravo da bi radili, i pošto američki sistem najviše cijeni rad-to su ti radnici znali da će se probiti gore samo ukoliko žestoko rade. I zato nisu pravili proleterske revolucije, nisu gubili vrijeme na jalovim sastancima sindikata i komiteta, nego su-radili. Sa namjerom da jednom drugi rade za njih. Iz istog razloga u Americi nije zaživjela ni fašistička partija, u vrijeme kad su te ideje bile snažne u cijeloj Evropi. 

Ipak, Amerikanci ne zabranjuju ni komunističku ni fašističku partiju. Jer, time bi uništili sebe, svoju ideju. Time bi se odrekli Slobode. Oni puštaju svima da se izraze i da djeluju, s jedinim ograničenjem da se time ne ugrožava sloboda drugog pojedinca. Budući da su potpuno posvećeni slobodnom tržištu, oni cijene da je potrebno da postoji i slobodno tržište političkih ideja. Tu se ključno razlikuju od komunista i fašista-ovi zabranjuju sve one koji ne misle kao oni, a prvi su im na udaru klasični liberali i individualci. Amerikanci kažu "ok, imate slobodu da djelujete, a da vidimo koliko ljudi će da vas prati". Volim Ameriku jer je tako malo onih koji prate ove budale.

2. Zato što se u Americi najviše cijeni rad. 


Već sam pisao gore o tome. "Američki san" znači da sloboda omogućuje čovjeku da svojim marljivim radom i znanjem ostvari uspjeh. Kolektivistički koncepti to brane-tu nema odskakanja, samo proklete uravnilovke. Blesava teza o "jednakosti ljudi" iskorištena je da ljudi budu jednaki u-ropstvu. Ljudi nisu jednaki, ljudi su različiti, i to je prirodna stvar. Ljudi jedino trebaju da budu ravnopravni pred zakonom, dok je sve ostalo na njima. Koliko će uspjeti u životu zavisi od količine rada koji ostvare. A to je najbolje sredstvo da oplemenite čovjeka-rad, rad i samo rad. Ako radiš više od drugoga, onda treba i da imaš više od drugoga. Logično. Prirodno. Samo kolektivističkim ispranim umovima to nije ni logično ni prirodno. Oni bi u kaput iste veličine da obuku i Šejkila O`Nila i Madonu. 

3. Zato što su Amerikanci religiozni ljudi. 


In God We Trust. Oficijelni slogan Sjedinjenih Država. Samo, ta religioznost nije nametnuta-Amerikanci pripadaju različitim religijama, i njihovo je individualno pravo da se obraćaju Bogu na način kako žele. Opet sloboda. Na istoku vas skrate za glavu u sekundi ukoliko se molite Bogu drugačije nego što je propisano, ili ukoliko se uopšte molite. Ili ukoliko se ne molite. Oni to tamo na istoku mjenjaju malo-malo. Budale.

4. Zato što Amerikanci ne vjeruju u dogme-oni vjeruju samo u Boga, Individualizam i Slobodu.


Amerikanci sve podvrgavaju kritici i preispitivanju. Oni stalno pokušavaju da unaprijede stvari. Thinking outside the box je njihov idiom. Najžešći i najprecizniji kritičari Amerike jesu u samoj Americi. Pisao sam već o tome. 


5. Zato što su jedini primili kod sebe poslije Drugog svjetskog rata pripadnike Jugoslovenske vojske u otadžbini.


Znali su vrlo dobro kakva su lažljiva gamad komunisti. Znali su vrlo dobro da je Draža Mihailović prvi gerilac u Evropi koji je ustao protiv Hitlera. Znali su vrlo dobro da su legitimni i legalni pripadnici Jugoslovenske vojske u otadžbini spasili američke pilote. Znali su sve to vrlo dobro. Zato je Hari Truman i odlikovao Dražu Mihailovića, kao i De Gol, uostalom. Dok su Srbi ubijali Srbe koji su se istinski borili protiv totalitarizma svih boja i provenijencija, zemlja koja je zasnovana na Slobodi i Individualizmu je odlikovala ove druge. Toliko o tome.

6. Zato što u Americi nema M:tela, niti će ga ikad biti.

Slobodno tržište. Dvije riječi koje momentalno raspršuju čitav M:telov koncept. Da posluje u Sjedinjenim Državama, i da ima početnu prednost od milijardu dolara, M:tel bi svejedno tamo propao u roku od tri godine. Ako bi izdržao i toliko. S obzirom da se polako približava utorak, dan za M:tel, ovaj tekst poslužiće i toj svrsi. Pisanje o Slobodi, Individualizmu i slobodnom tržištu najbolji je lijek protiv m:telovske boleštine.

Zanimljivo na netu

Pročitaj više

14.2.11 | 63 komentara

Slobodni gradovi za individualiste, ostatak države za kolektiviste

Na Tržišnom rešenju objavljen je tekst "Slobodni gradovi u Hondurasu", a koji se odnosi na ideju Pola Romera o uspostavljanju slobodnih gradova u okviru suverenih država. O samom konceptu tih slobodnih gradova takodje možete da pročitate članak na Tržišnom rešenju.

U osnovi, riječ je o tome da se u okviru države ustavom predvidi mogućnost da jedan ili nekoliko gradova imaju status slobodnog grada, što znači da se statutom/poveljom takvog grada, a koji je zasnovan na odnosnim odredbama samog ustava, omogući takvom gradu da ima svoje specifično zakonodavstvo, pravosudni sistem i izvršnu vlast, a koji bi bili bazirani na vrijednosnim i ekonomskim principima klasičnog liberalnog kapitalizma. Ideja je da se u nerazvijenim državama, naprimjer u Hondurasu, načini jedan eksperiment koji bi, ukoliko uspije, mogao biti rol model za cijelu državu.

Osnovni cilj jeste da se u slobodnim gradovima zasnuje uredjenje koje pruža gradjanima punu slobodu da u skladu sa svojim interesima i potrebama realizuju svoje ideje, pri čemu je jedino ograničenje poštovanje slobode drugog gradjanina. To ograničenje manifestuje se kroz institucije grada, koje služe zaštiti slobode gradjana, njihove imovine i koje se ne mješaju u ekonomsku aktivnost tih gradjana.

Romer na svom blogu detaljnije opisuje dokle se stiglo u realizaciji ove ideje u Hondurasu. Ono što je zanimljivo jeste da je slobodnim gradovima (chapter cities) ostavljena i mogućnost autonomnih odnosa sa inostranstvom, s tim da je jedino ograničenje u tom smislu poštovanje okvirnog suvereniteta matične države. Cilj je, naravno, da se u direktnoj komunikaciji sa stranim partnerima omogući priliv investicija, odnosno kapitala.

"This bold step did not go unnoticed—several major international investors have already expressed interest in the project. President Lobo will soon travel abroad to build more public and private support. We hope that the rest of the world will respond in kind, working with the Honduran people to establish a new city—a city that could become an important hub for the Western hemisphere and a driver of growth and development in the region"

Ne treba ni spominjati da je fiskalni sistem, kao i ukupni privredni ambijent u slobodnim gradovima, potpuno posvećen promovisanju slobodnog tržišta, odnosno da su porezi i drugi fiskaliteti strogo ograničeni na obezbjedjenje kvalitetnog obavljanja javnih funkcija, kojih je malo i koje su taksativno navedene. Iskren da budem, ovi slobodni gradovi djeluju mi kao istinski raj na zemlji :)

Naravno, ova ideja nije nešto novo, nije u pitanju otkrivanje tople vode. S jedne strane, ona je inspirisana uredjenjima klasičnih liberalnih država prošlog (sad već pretprošlog) vijeka, koje su ostvarivale dinamičan privredni rast, pri čemu su bile bazirane na ličnoj inicijativi svojih gradjana, a sloboda je bila ključna vrijednost. S druge strane, izvor inspiracije još je dalje u prošlosti: slobodni gradovi bili su oaze slobode u srednjovjekovnoj, feudalnoj državi, u kojoj su kraljevi davali posebne povelje (chapters) odredjenim gradovima na svojoj teritoriji. Te povelje sadržale su odredbe koje su definisale ugovorni odnos izmedju suverena i tih gradova, koji su imali obavezu plaćanja jedinstvenog poreza kralju, odnosno poštovanje njegovog vrhovnog suvereniteta. Sa svoje strane, pak, kralj se obavezivao da će poštovati i štititi punu autonomiju tih gradova, koji su imali punu slobodu da trguju sa drugim gradovima i državama, odnosno da zasnuju poseban administrativni i sudski sistem, definisan posebnim pravnim propisima.

Simptomatično je da su uvijek nosioci progresa, privrednog rasta i ideje slobode bili upravo oni gradjani koji su bili dovoljno marljivi, kreativni i hrabri da poduzimaju preduzetničke poslove. Zapravo, pošteni preduzetnici i jesu najbolji dio svake zajednice, i stoga nimalo ne čudi što su pametni politički lideri tražili uvijek način kako da sa njima naprave strateški dogovor. Država koja ne poštuje poštene i sposobne preduzetnike sama sječe granu na kojoj sjedi, a liderima koji svoju političku karijeru grade na populizmu i demagogiji, koju većina ljudi voli da čuje, jer je isuviše lijena da svoju sudbinu preuzme u svoje ruke-upravo se na kraju i osveti taj populizam i demagogija. 

Revitalizacija ove ideje u dvadeset i prvom vijeku znači samo jedno: kolektivistički pristup došao je do ivice ambisa. Što je i logično. Napredak i strateške odluke neće izvesti masa/gomila/rulja, nego sposobni i odgovorni pojedinci. Masa je po prirodi okrenuta destrukciji, a ne konstrukciji. Većina je uvijek sklona konformizmu, a djeluje jedino kad joj se ugrozi mogućnost lagodnog života. Stoga je i koncept države blagostanja ostavio potpuno pogubne efekte: ljudi su odučeni od rada, slobode i odgovornosti, i samo traže nekog tutora koji će da ih čuva i pazi. Civilizacija je tako dovedena u stanje potpune neinventivnosti i učmalosti, jer je na uštrb lijene i intelektualno ograničene većine, na čijim jedrima su plovili političke moći željni karijeristi, ograničavana sloboda i preduzetnički elan kreativne manjine, kojoj je država svojim fiskalnim nametima prosto ubijala volju i za poslovanjem i za životom.

Neophodno je, stoga, radikalno promjeniti koncept. Samo, to nije jednostavno izvesti. Država blagostanja i ostali totalitarni koncepti intelektualno su zatupili ljude. Širok je danas front protiv Slobode i Individualizma: čudna mješavina ljevičara svih provenijencija, fašista, teokratista, neoliberala, šovinista, feministkinja i ostalih budala. Većina su budale, zapravo. Infantilni tipovi kojima treba zaštita Države, Vodje, Klase, ko će ga znati čega. Zato treba ići korak po korak. Slobodni gradovi su odličan početak. Individualisti neka žive u njima, kolektivisti neka žive u ostatku države, jedni sa drugima. I svi zadovoljni.



Zanimljivo na netu

Pročitaj više

12.2.11 | 9 komentara

Kako smuvati ribu koja se ne da lako?

Kakva politika, kakav posao, kakvi bakrači. Ovo je osnovni problem i ovo je osnovna vještina. Početni princip, takoreći. Sve što čovjek radi, na kraju krajeva, radi da bi našao i zbario neku finu lepojku. Ostalo su pomoćne discipline, vannastavne aktivnosti.

Zanimljivo, o ovom osnovnom civilizacijskom problemu ne priča se previše. Mediji nameću neke druge, suštinski sporedne teme. A oni koji pišu i govore o ovoj temi, uglavnom to rade na način da problem nikad ne riješite, no samo da ga reprodukujete, kako biste uvijek zvali upravo njih i tražili savjete. I davali im pare. Poput vodoinstalatera, koji nikad ne poprave zbilja kvar, nego srede stvari taman toliko da vam se kupatilo ne potopi nekih mjesec dana, nakon čega ih zovete ponovo, pa ponovo, pa ponovo.

A osjeća se u vazduhu neka opasna energija. Mislim, ljudi su nezadovoljni jer nikako nešto stvarno da smuvaju. Sve se svodi na neke šeme i šemice, veze i vezice, nerijetko i imaginarne. Postoje mnogi parovi koji su sklopili prećutni dil, i ti su mi najgori: ljudi se uopšte ne vole, ali, eto, bezveze im da budu sami, pa glume tu neki djavo. Da ne pričam uopšte o kresanju sa strane. Ili o maštanju o nekoj drugoj ili drugom dok si već kobajagi u nekoj ozbiljnoj priči. Pa o bježanju u posao ili neku sličnu devijaciju.

Najopasnija stvar za čovječanstvo nije atomska bomba, nisu neki opičeni teroristi, nisu totalitarne multinacionalne kompanije, i nisu ograničeni političari. Ne, to su sve samo posljedice znatno ozbiljnijeg problema: potpuno je evidentno da, naprimjer, teroristom postaje onaj koji prethodno nije umio da se umili i smuva neku mačku, pa je kreten odlučio da digne pola grada u vazduh. 

I umjetnost je prepuna tih bezveznjakovića koji su izgradili čitav opus na svojim fantazija koje nikad nisu niti smjeli da pokušaju ostvariti, kao i na njihovim kompleksima iz toga proizašlim. Uopšte uzev, ne volim umjetnike, i mislim da te bitange treba zatvoriti u njihove šugave galerije i klubove, da jedni drugima kljuckaju džigericu. Inače nisam takav, ali jutros nešto ne volim umjetnike (joooooooj, ne mogu da vjerujem, dok ovo pišem na radiu počinje Ring of Fire od legende nad legendama, boga nad bogovima-Džoni Keša. To je pravi umjetnik i genije, gospodo isfrustrirani i nabjedjeni umjetnici, mame vam ga nabijem žvalave).

Ovaj tekst će opravdano krenuti malo drugačijim smjerom, ali ok. Džoni je upravo ono o čemu pričam-Džoni je bio čovjek koji je nevjerovatno volio pičku. Ali, nije on bio kreten-on je nevjerovatno volio ženu u njenom totalitetu. Opjevao je, pored pičke, i kosu i pogled i oke i none i guzu i sve. A Džoni je cijeli svoj život volio samo jednu ženu. Respect Johny, rust in peace.

Tu polako dolazimo do poente. Da biste smuvali ribu koja se ne da lako, a koja je baš zato i žena o kojoj pričam, ona prava, najbolja, jedina i vrh, i zbog koje ste spremni da učinite sve na svijetu, što je potpuno i logično, jer šta drugo uopšte i zaslužuje neki poseban trud, e onda morate da je prihvatite u njenoj ukupnosti. Nije prava žena tek tamo neka fufica. Ali, ne treba prenebregnuti da ima u njoj i toga. Dakle, potrebno je zadovoljiti njene potrebe. Potrebno joj je imponovati-morate biti muško, jebi ga. Ono, sa jasnim stavom. I kad zajebete, a mnogo ćete često zajebati, prosto zato što smo mi muškarci koncipirani tako da često sjebemo stvari, morate da prihvatite odgovornost za svoje postupke. Bez bježanja i palamudjenja. Bez opravdavanja. Eto, zasr`o sam, i ja sam kriv, niko drugi. I ja ću to riješiti. I potom to i riješim.

Morate biti faca. Ali, to nije samo ono što vam se na prvi pogled čini da jeste. Nije to samo izigravanje neke veličine. Najčešće, nikad nije to. Morate zbog nje i da se spustite i da poletite. Da kažete ponekad šefu da se zabije u trpezariju i nabaci još koju tonu sala na svoju stomačinu, a da vi idete da je nazovete i kažete joj "bejb, večeras moram da te jebem. To nije izraz mog nepoštovanja prema tebi, to znači da sam upravo skapirao da ništa nije bitnije od tebe i da ne želim da više igram igrice, jer i ne mogu-ti me provaljuješ na prvu. Jednostavno, hoću da ti se predam totalno. Mogao sam i da ti ne kažem prvu rečenicu, pa da glumim da sam fin. Ali, ja sam ovakav, i sklanjam onu potencijalnu ljigavost i licemjerje koje je imanentno finim riječima koje vode ka tome što sam prvo i rekao. A, takodje, znam i da ti je simpatičan ovaj pristup, i sad se smješkaš, a to volim".

Kad se ona ne da lako, to vas često žestoko raspizdi. Poenta je u tome da to ponekad pokažete, a nekad ne. Nekad jednostavno morate da joj date vremena. Davanje vremena zapravo je izražavanje poštovanja njene slobode i ličnosti. Šta god pomislili dok ovo čitate, niste na pravom putu ako je ne poštujete. Jednostavno, ne možete da je volite ako je ne poštujete. Mislim, kako da budeš sa nekim prema kome ne gajiš najdublji respekt? Men` to nepojmljivo. Dakle, ostavite je malo. Iskulirajte. Kulirajte je. Imaju i žene, poput svih ljudi, tu izvjesnu dozu mazohizma u sebi. Čak i da vas uopšte ne gotivi na početku, ako ste prethodno bili veoma uporni, pa onda stopirate sve-ona počinje da se pita "ok, šta je sad ovo". I zainteresuje se, prosto zato što razmišlja šta se to dodjavola dešava. To su bitni momenti i prelomne faze.

Jer, žena tad pomisli "e on će meni tu da kulira. Sa`će on da vidi svog boga. Ribo, idemo na depilaciju i na šminkanje, vidjeće lik šta je mačka". Ne pitajte me da to objasnim-ne znam. Imaju žene u sebi tu izvjesnu dozu potpune iracionalnosti. Ne pokušavajte uopšte to da pojmite, samo prihvatite stvari kakve jesu. 

Kad cica dodje na kolica, tu više nema prostora za zajeb. Upamtite: caka je u kombinovanju. Uvijek u kombinovanju. Grubo i nježno. Nježno i grubo. Poljubite je žestoko. Pa je ljubite lagano. U seksu nemoj da zatajite-ukoliko se tu ne pokažete, piši propalo. Par puta je morate žestoko imati. Ono, da gori crna zemlja. Potom-vodite ljubav sa njom. Usnama iscijelite svaku ranu na njoj. Stopite se u jedno. I recite joj koju lijepu, ne možete stalno da budete k`o ja. A onda opet-žestoko. I tako. Vidite da je veoma značajno da možete pet-šest puta za veče (praktičan savjet: jedite dosta groždja, kod mene provjereno pali).

Uskoro bi stvari trebalo da legnu. Pametni ljudi znaju da su upravo kupili kartu za vječnost. Budale ne skapiraju, pa sve zajebu. Jebeš budale.



Zanimljivo na netu

Pročitaj više

10.2.11 | 44 komentara

Utorak: šta radi M:tel auto na Jahorini u subotu u 14 časova?

S obzirom na onu staru poslovicu da slika govori više od hiljadu riječi, odlučio sam da vam ovaj utorak podarim jedan bombončić. Naime, rekao sam već da mi se u zadnje vrijeme javljaju mnogi koji takodje imaju predivna iskustva sa našim emtelovskim prijateljima, i koji žele da se priključe čitavoj ovoj akciji na neki način. Ovu sliku dobio sam nedavno od jednog prijatelja koji je u subotu (neradni dan u M:telu) u po bijela dana fotografisao M:telovo službeno vozilo na Jahorini. Šta ono tu radi? Vjerovatno je neki šefić u M:telu odlučio da malo da si oduška od napornog rada, pa je doveo ženu (ljubavnicu) u neki jahorinski hotel. Hej, moraju ljudi malo da humanizuju svoj teški život, jel`.

M:telu nije problem da finansira ovakve mini-ekskurzije svojih zaposlenih. Znaju oni da će to narod sve pozlatiti od svoje muke. Iako je M:tel u periodu od 1.januara 2010. do 30.septembra 2010.godine ostvario neto dobit od 78.459.310 konvertibilnih maraka, što je za osam miliona KM manje u odnosu na isti period 2009.godine, očigledno da taj pad profita nikoga u M:telu posebno ne tangira. U prilog toj tezi govori i podatak da su zaposleni u M:telu u periodu 01.01.2010-01.09.2010. potrošili 1.119.355 KM za troškove goriva, što je za skoro 300.000 KM više u odnosu na isti period u 2009.godini, iako je, kako se vidi, smanjen profit koji kompanija pravi. Dakle, više troše nego što zaradjuju. Što opet ne čudi, s obzirom na sličicu na početku posta-ljudi se vozikaju po turističkim destinacijama u regionu, ko šiša efikasno i ekonomično poslovanje.

Za svoj (ne)rad zaposleni u M:telu su u pomenutom periodu imali neto primanja od 22.226.781 KM (cifre ponekad ne dočaravaju stvari, u pitanju je preko dvadeset i dva miliona konvertibilnih maraka), bez da tu uračunamo naknade za topli obrok, zimnicu, pomoći zaposlenima i slično. Ukupni troškovi zarada, naknada zarada i ostalih ličnih zarada u odnosnom periodu iznose 62.606.082 KM (šezdeset i dva miliona KM). Lole poput ovoga koji ide na Jahorinu službenim kolima koja finansiraju gradjani plaćanjem harača M:telu dobijaju 4.201.804 KM na ime "naknada za rad van radnog vremena" (treba pitati te ljubavnice jel` ekipa baš tako dobro "radi"), što je za nekih 300.000 KM više u odnosu na isti period u 2009.godini. Opet moram da ponovim, M:tel je 2010. imao slabije poslovne rezultate nego u 2009.godini.

Ali, sve je to ok. Jer, oni koji vode M:tel smatraju da im kompanija posluje izuzetno dobro, pa su sebi u odnosnom periodu isplatili sami sebi dodatnih 141.044 KM na ime naknada članovima Upravnog i Nadzornog odbora, što je, ne trebam ni reći, za nekih osam hiljada KM više nego u istom periodu u 2009.godini.

Rezime: M:tel ima sve manju dobit, iako su mu usluge, koje su sve nekvalitetnije, sve skuplje, a za to vrijeme povećavaju se naknade zaposlenih i članova Upravnog i Nadzornog odbora kompanije. Mašala.

Sve je, dakle, jasno. Dok vi gledate kako da sastavite kraj sa krajem, pri čemu samo možete da maštate o nekom zimovanju, uvažene dame i gospodo gradjani, vašim parama ljudi u M:telu finansiraju svoja privatna putovanja, povećavaju sami sebi plate i živo ih zabole dupe što kompanija, koja je vlasništvo gradjana, ostvaruje poslovne gubitke. Svakako ćete vi to sve da nadoknadite.

P.S. Dolazi i ljeto..koliko goriva treba da se provozaju kola do..Grčke?



Zanimljivo na netu

Pročitaj više

8.2.11 | 15 komentara

Moć Riječi

Često se govori o tome koliko je zapravo značajna riječ. Civilizacija je nastala tako što su se ideje ljudi na neki način ovaplotile u izrazu. Prije su ljudi reagovali na primitivnije impulse, posmatrali su jedni druge i uočavali različite znakove koji su sugerisali različite vrste emocija-agresivne namjere i pretenzije, simpatije, mržnju i slično. Pojavom artikulisanih riječi komunikacija se digla na viši nivo, stekla se mogućnost izražavanja suptilnijih i apstraktnijih ideja. Zapravo, čovjek je stekao mogućnost da na optimalniji način izgradjuje sebe i svoju okolinu.

Lično, ni sam nisam svjestan koliko može riječ "teška da bude". Ona ima tu vrstu snage da izazove snažnu reakciju kod druge osobe, da aktivira  njen čitav unutrašnji psihičko-emotivni mehanizam. Razmišljao sam o tome kako osoba A. ujutro krene na posao, sa nekim svojim mislima i planovima, a onda joj osoba B. saopšti nešto, i njen čitav dan krene u potpuno drugom, neplaniranom pravcu. Ponekad su te riječi toliko snažne da imaju moć da potpuno promjene raspoloženje drugog čovjeka, mogu da ga inspirišu, razljute, obraduju. Mogu nevjerovatno mnogo.

Čovjek na osnovu riječi drugih živi svoj život.  

Ova spoznaja, izražena u svom najčistijem obliku, prosto je fascinantna. Ne samo da objašnjava na čemu je zasnovana stvarna moć onih koji vladaju svijetom, već sugeriše i nešto dublje: ljudsku potrebu da čuju. A opet, stiče se često utisak da niko ne sluša nikoga. Zapravo, kao da svi pričaju, a slušaju samo sebe. To je interesantno. Objašnjavam to samom sebi time da u toj polifoniji nema neke posebne riječi ("nisam našao onu pravu reč") koja je čovjeku stvarno bitna. Kao da svi traže tu pravu riječ, možda novu riječ, na koju bi reagovali, i u toj očajničkoj potrazi kolektivno izgovaraju kojekakve stvari ne bi li nekako došli do nje.

Zbog toga su sve te riječi koje traže Riječ devalvirale, pa ih niko i ne kupuje, iako ih je tako mnogo. S druge strane, Riječ nikad nije bila traženija i skuplja. 

Mislim i da je blogovanje izraz te potrebe da se nadje Riječ. Očigledno da klasični mediji nisu ispunili očekivanja i potrebe ljudi, koji preko blogova pokušavaju da pomognu u potrazi. Oni koji su izgradili čitav mehanizam manipulisanja ljudskom potrebom za Riječju definitivno ne gledaju blagonaklono na taj fenomen: monopol nad riječima donosio im je silne privilegije. Online komunikacija, socijalne mreže, forumi i blogovi mogu da izazovu kod ljudi koji učestvuju u njoj potpuno drugačije emocije, planove i odluke. Zbog toga sam potpuno uvjeren da je internet posljedna brana uspostavi totalitarne globalne vladavine: iako ima svoje zamke, on omogućuje "autsajderima" da se izraze. Izražavanje pojedinaca narušava ujednačenost melodije pomoću čije frekvencije su oni moćni htjeli da unificiraju svijet i ljudske živote.

Ova spoznaja je sjajna, zbog nje i pišem blog. Čitajući sinoć svoje tekstove na blogu i komentare posjetilaca fasciniralo me koliko neke riječi mogu da izazovu različite povratne reakcije posjetilaca bloga. Sve mi je to učvrstilo teoriju da je provokacija ponekad jedini izlaz iz učmalosti. Jednostavno, ponekad je potrebna šok terapija kako biste pacijenta ostavili u životu.

Jer, dok god ljudi reaguju-živi su. To je jedino bitno.

Pročitaj više

7.2.11 | 37 komentara

Ne trebaš da ubijaš kretene, oni to sami sebi najbolje rade

Juče poslijepodne u čitaonici jedne biblioteke u Banjoj Luci našao sam se kako bih iskoristio nekih sat i po vremena slobodnog vremena da izvučem neke zabilješke iz Istorije islamske filozofije, kojoj namjeravam da se posvetim u nekih narednih desetak dana. U pitanju nije klasična čitaonica, koja je posebno odvojena od drugih prostorija, već se radi o integrisanoj biblioteci i čitaonici. To je skroz ok, pošto biblioteka na Obilićevu o kojoj pišem jeste poprilično mirna i ne nešto posebno frekventna, i sa nekim pozitivnim ambijentom za koncentraciju. Stoga je ona vrlo često moj izbor kad god trebam da se fokusiran na neki intelektualni rad.

Elem, kad sam došao juče stvari su izgledale uobičajeno. Uzmem šta mi treba od literature, i krenem da čitam. U biblioteci samo dvoje radnika, koji gledaju svoja posla, i neki dečko od nekih tako dvadesetak godina. On je za računarom (da, tu postoji i pet računara sa internetom, čija je originalna namjera bila da se koriste za učenje, ali je kasnije dozvoljene da se isti mogu koristiti do pola sata i u nenastavne svrhe-zapamtite da je ovo pravilo biblioteke, postavljeno na veoma vidno mjesto).

U neko doba djevojka koja radi u biblioteci odlazi na pauzu, i unutra ostaje samo njen kolega, pomenuti klinac i ja. Taj mali je na netu gledao neke basket zezancije, zakucavanja, dobre poteze, ovo ono, a to sam shvatio tako što je pojačao ton do daske, iako je imao slušalice. Taman nekih sat vremena koliko sam učio pojavljuje mu se prijatelj, koji sjeda do njega za drugi računar, bez da je ostavio člansku karticu na uvid (da, da, znam da sam bljutavi formalista, ali uvijek se pozovem na pravila kad stvari počnu da idu u pogrešnom pravcu).

Sad počinje spektakl.

Slušalice ne koristi ovaj drugi, pa što bi i prvi. Počinju ljudi fino glasno da pričaju, jer nije im se lako razumjeti dok neki razulareni novinar krešti: "oh my God, what a dunk!!!" Preporučuju jedan drugom linkove, komentarišu, uživaju ljudi.

Ja počinjem da razmišljam o situaciji. Stanje je takvo da ne možete da čitate ni Pinokia, a kamoli da se posvetite filosofskoj meditaciji u islamu. Da li da dignem noge na sto, zapalim pljugu i naručim momcima neku picu i pivo, s obzirom da je atmosfera u biblioteci stadionska? Ili da prljavoharijevskim metodama zavedem red? Mislim, ljudi ne kapiraju duboko humanističku pozadinu misije Prljavog Harija. Kad je neko toliki kreten da uopšte ne shvata da se u biblioteku ulazi na prstima i komunicira šaputanjem (u čitaonici je to pomnoženo sa dva puta), kad neko jednostavno ne shvata takve stvari, kad ne posjeduje elementarnu inteligenciju, a o empatiji da ne pričamo, zbog čega se uopšte ljutiti na Harija? Hari je zakon, Hari je kralj, Hari je Dobro. Hari, uzmi jebeni magnum i prospi mozak posranim retardima na licu mjesta. To je potpuno ok.

Jer, budimo realni. Budimo iskreni. Kakva je korist od te dvojice konjina? Mislim, to su potpuni idioti, i oni nikad neće učiniti ništa kreativno, ništa svrsishodno. Oni su smetnja progresu. Oni su Zlo. Zlo treba eliminisati. Po kratkom postupku. 

Nisam imao magnum. Do djavola, čovjeku uvijek nedostaje ono što mu stvarno treba. Jedino mi je preostalo bilo da razmišljam o demokratiji, liberalizmu i konstitucionalnim pravima. Realno posmatrajući, njih su dvojica, a ja sam jedan. Demokratski, oni imaju pravo da rade to što rade. Većina, brale. S te strane ja mogu da se pokupim i odem. Klasični liberali su razmišljali o tom problemu. Uprkos nekim tumačenjima da su oni vjerovali da su ljudi po prirodi dobri, jasno je da to nije tako: ko god je pametan uvidja da su ljudi u velikoj većini potpune budale, bitange i ološ najgore vrste. Znao je to i Aristotel, pa je demokratiju svrstavao u loše oblike vladavine.

Šta su uradlili klasični liberali?

Njivove elementarne vrijednosti jesu Sloboda i Individualizam. To im je zapravo sva ideologija. Vrlo jednostavno. Oni znaju da je velika većina ljudi takva kakva jeste, ali budući da su potpuno opredjeljeni za slobodu i individualizam, a pri tom su i dosljedni, časni i moralni ljudi, oni ne mogu da se ponašaju poput komunista, nacista ili bilo kojih drugih totalitarista, koji bi sve probleme riješili tako što će da pobiju ili strpaju u logore sve one koji ne misle kao oni. Zapravo, ukoliko bi se tako ponašali-oni bi poništili sami sebe i svoje vrijednosti.

Stoga su se oni ponašali pragmatično, a vodeći se načelima prirodnog prava:

- Nisu bili za eliminaciju države (poput marksista i anarhista), ali jesu bili za to da ona ima ulogu "noćnog čuvara, odnosno da se ne petlja u zonu privatnog, a privatno je sve što nije javno. Naravno, šta je to javno taksativno su precizirali.

- Niko nema pravo da čovjeku ugrožava njegovu svetinju-njegovu privatnu zonu. Sloboda je dar od samog Boga, i kad se On nije tu nametao i naturao svoju volju, tek onda ljudi nemaju pravo to da rade. Prema tome, osnovno je pravilo da slobodu čovjeka ograničava jedino sloboda drugog čovjeka. Država interveniše jedino u slučaju povrede tog pravila, i to je razlog zašto slobodni pojedinci izdvajaju odredjena sredstva iz svog budžeta i prenose ih na račun države. Sistem bezbjednosti i pravosudja je ingerencija države, i ti sistemi moraju biti dovoljno plaćeni da kvalitetno realizuju svoje zadatke.

- Demokratija je metod odlučivanja u vezi sa javnim poslovima, a kojih je malo. Na ovo se svodi poenta jučerašnje situacije u biblioteci. Naime, demokratija je vezana za oblast javnog. A javnog je malo. U privatnom nema mjesta demokratiji, tu je pojedinac, individua. Tu je sloboda. Nema šta drugi da se tu petljaju, pa da onda nešto odlučuju.

Dakle, moje je pravo da učim u biblioteci ukoliko prihvatim njena pravila (biblioteka je autonomna da ih propiše, jer je to njena zona privatnog). Ja prihvatam ta pravila (plaćam članarinu, ponašam se kako sugerišu pozitivne, tj. norme koje je taksativno utvrdila biblioteka, ali, isto tako, poštujem i nepisana pravila ponašanja koja izviru iz prirodnog prava, a ta su prava bitna ne samo zbog toga što ne možete sve da propišete u formi pozitivnog akta, već i zato što osjećanje prirodnog prava vas legitimiše kao dovoljno inteligentnu i duhovno razvijenu jedinku, koja može da se nazove čovjekom), i niko poslije toga nema pravo da narušava moja neprikosnovena prava, taman da je u biblioteci njih sto koji žele da se ponašaju na način koji je suprotan tim mojim neprikosnovenim pravima.

Sloboda je iznad demokratije, i kad god se sloboda i demokratija nadju u konfliktu-dužnost pravednog čovjeka je da bude na strani slobode, jer je demokratija koja nema uporište u slobodi-najgora od svih tiranija. 

Slobodi je inherentna odgovornost. To ljudi ovde zaboravljaju. Kažu "evo, danas imamo demokratiju i slobode, i sva ta prava, i vidi kako živimo". Potpuno infantilno ponašanje. Prije svega, nema danas ovde slobode, udba i njen sistem vrijednosti i dalje je na snazi. Ali, i nije to od ključnog značaja, jer ljudi ovde traže tutora, traže moćnog zaštitnika koji će da misli za njih i koji će da im obezbjedi ručak. Ljudi ovde ne žele da rade, i traže opravdanja. U pitanju su nedovršeni ljudi, ljudi prošlosti ili ljudi izgubljeni u nekom evolutivnom ćorsokaku. Ljute se na političare, a zaboravljaju da su ih upravo oni birali, a i da ti političari nisu pali s Marsa, nego su odavde i pljunuti su onakvi kakva je i većina ljudi, koja uvijek i bira one koji su joj nalik.

Dobro je, i to je vrlo dobro, i to je dokaz ingenioznosti i neograničene dobrote onoga koji je stvarao Univerzum, što oni koji su slobodni-osjećaju sreću cijelim svojim bićem. Gdje god i kad god da žive.

Dobro će na kraju da pobijedi. Zapravo, Dobro je pobijedilo odmah u početku, jer dobar bješe Izvor.

One kretene iz biblioteke i sve koji su im nalik, a nije ih malo, stigne na kraju upravo njihov kretenluk i bezobrazluk. Uništi ih sopstvena glupost i zloba. A pakao im je da se valjaju i preganjaju tako svi u tom svom kolektivističkom blatu.

P.S.

Pogledajte intervju Edvarda Grifina u produžetku, sjajna opservacija o uporištu kolektivizma u samom zlu.



Zanimljivo na netu

Pročitaj više

5.2.11 | 44 komentara

Radikalni feminizam i multinacionalne kompanije-zajedno na braniku marksizma

U pitanju je interesantan fenomen. Naime, radikalni feminizam i širenje istog i sve veći uticaj multinacionalnih kompanija u uobičajenom diskursu dovode se u vezu sa praktičnim posljedicama ekspanzije zapadnog sistema vrijednosti, pri čemu se misli na liberalnu ideologiju. Zapravo, tako tvrde oni koji danas sebe smatraju liberalima, a zapravo su nesvjesni stvarne prirode neoliberalizma koji ih je opčinio (a koji, uzgred budi rečeno, sa klasičnim liberalizmom ima veze koliko i ja sa tekvandoom), kao i svi oni čija je ideološka matrica u svojoj osnovi totalitaristična.

Radikalni feminizam, iako se doktrinarno zalaže za uspostavljanje slobodnijih i humanijih odnosa u društvu, zasnovanih na ravnopravnosti kao konstantnoj vrijednosti i potrebi, zapravo pokušava da razgradi osnove liberalnog društva i to tako što će poništiti jednu od esencijalnih karakteristika liberalizma: podjelu na javno i privatno, a u pravcu pretvaranja lične sfere u političku. Time se, s jedne strane, trasira put ka uvodjenju opšte totalitarne vladavine (sve je javno, sve je podložno evaluaciji i represijama vlade), dok se s druge strane eliminišu intima i ljubav, koje se zamjenjuju Velikim bratom i pravnom (državnom) regulacijom tih intimnih odnosa.

Ideološka matrica multinacionalnih kompanija potpuno je zasnovana na klasičnoj marksističkoj tezi da razvoj društva prati razvoj proizvodnih snaga, odnosno da razvoj tehnologije i samih proizvodnih odnosa u izvjesnom trenutku dostiže takav stepen koji klasični kapitalistički društveni, privredni i pravni odnosi ne mogu da prate. Tada će zajednica, kako Marks smatra, doći u dilemu: ili će napustiti kapitalističke svojinske odnose, koji su, kako on i njegovi sljedbenici smatraju, postali brana napretku zajednice, ili će doći do opšte društvene regresije.

Multionacionalne kompanije već su poodavno prevazišle državne i nacionalne okvire, a sljedeća etapa u njihovom razvoju (ili "razvoju") jeste napuštanje tradicionalnih svojinskih odnosa koji će biti optuženi  za nemogućnost efikasnog upravljanja resursima i ekonomskim potencijalima kompanije. Zahtjevaće se kolektivno vlasništvo nad kompanijom izmedju različitih sektora (menadžerskih, akcionarskih i društvenih, npr.), koji će ubrzo da konvergiraju u neki vid funkcionalnog vlasništva (kako god se to formalno bude zvalo), s tim da će se isto ogledati u dva aspekta:

1. formalno, uvjeravaće se javnost kako su u osnovi svi gradjani vlasnici kompanija i niko konkretno nije vlasnik (zvuči poznato?), a kompanije djeluju u njihovom i interesu cijelog društva;

2. suštinski, istinski vlasnici, odnosno jedini stvarni upravljači i uživaoci privilegija koje donose resursi koje ima jedna multiplikovana multinacionalna kompanija, biće oni koji su i prije svega toga imali najveći uticaj na svjetsku proizvodnju.

Zapravo, oni u čitav proces i ulaze kako bi integrisali političku, ekonomsku, pravosudnu i kulturnu supremaciju nad cijelim svijetom, odnosno kako bi dokrajčili osnovne liberalne vrijednosti: individualizam i slobodu. 

Prema tome, s obzirom da totalitarne sile zla nisu uspjele da oblikuju svijet metodama Vatikana, boljševika i nacista, odlučili su da pod plaštom kvaziliberalnih vrijednosti ostvare svoj naum. Sukobi koji se dešavaju u svijetu, a kojima smo svjedoci ovih dana, zapravo su samo korak ka realizaciji tog cilja. Ono što autori totalitarnog projekta zaboravljaju, kakogod, jeste da se Sloboda ne može pobjediti tek tako. Zapravo, na kraju ona pobjedjuje.



Zanimljivo na netu

Pročitaj više

3.2.11 | 27 komentara

Hiperprodukcija blogovanja o marketingu: kako najbolje da se ispovraćate

Lunjajući domaćom blogosferom postajem polako prestravljen količinom tekstova koji se tiču-marketinga. Prestravljen nije riječ koja je adekvatna, zapravo čovjek ponekad mora da bude politički korektan, jer ne možete uvijek reći "ako mi se nešto penje na onu stvar jeste hiperprodukcija tekstova koji se tiču marketinga, brendiranja i ostalih pizdi materina".

Kapiram da postoje blogovi čija je jednostavno tematska sadržina priča o marketingu i svim pratećim sadržajima. Ali, u zadnje vrijeme većina blogova se pretvara u jedno te isto. Poput tehno muzike ("muzike", jel`): tuc, tuc, tuc. Naravno, opšte je poznata činjenica da mene u krajnjoj liniji savršeno zabole ona stvar šta ko piše, ali, jebi ga, pošto svaka ljudska rabota ima neku hipokriziju koja joj je imanentna, a hipokrizija blogovanja se sastoji u komentarisanju i tekstova drugih, a ne samo svojih, to i ja moram ponekad komentarisati ono što ljudi napišu.

I pripremim se fino, istuširam ujutro, obrijem, napunim srce i dušu svakojakim altruizmom i ljubavlju prema bližnjem svom, odem da radim, ukradem vremena da i blogosferu napunim i oplodim nečim finim, i stvarno imam dobre namjere, i dogovorim se sa samim sobom da biram riječi i budem pristojan-kad ono marketing. Marketing. Brendiranje. Marketing. Marketing.

Jebem te živote. Balkan ima najviše marketinških eksperata po glavi stanovnika u ovom dijelu galaksije. To implicira sljedeće zaključke:

- Ekonomija ex yu sfere jedna je od najrazvijenijih na svijetu. Jer, toliko marketinga i eksperata koji ga objašnjavaju i bave se istim znači da imamo tuštu proizvoda koji se ovde prave, i sad ih samo treba prezentovati potrošačima, čiji je osnovni problem na šta da utroše tih 1000 evra plate koju u prosjeku primaju;

- Javnost na ovim prostorima ubjedljivo je najrazvijenija na kugli zemaljskoj. Jer, čim je toliko marketinških eksperata znači da nam je javnost toliko sofisticirana i senzibilna na različite vrste marketinških impulsa, da prosto vapi za još jednim takvim blogom.

- Druge nacije na svijetu izdvajaju ozbiljna sredstva iz budžeta kako bi u svoje obrazovne sisteme implementirale učenje jezika sa ovih prostora, jer bi bilo prosto nehumano ostaviti vaskoliko čovječanstvo lišeno briljantnih marketinških lekcija naših eksperata.

- Domaće firme prosto hrle na internet svakog dana kako ne bi propustile nove tendencije u reklamiranju, brendiranju, promovisanju i tako ti to.

Balkanski Servantes imao bi definitivno materijala za svog modernog Don Kihota. Već vidim i njega, a i Sanča Pansu mu: Don Kihot sjedi za stolom sav ponosan, ispred njega mu laptop, a u njemu plemenita ideja da svaku firmu nauči osnovnim principima prodaje i brendiranja svojih proizvoda, koje firme ovde, uzgred budi rečeno, uglavnom uopšte ne proizvode. Sančo Pansa mu uključuje laptop u utičnicu, obilazi preduzeća i nosi prospekte koji su ode mudrosti i ekspertskog genija njegovog časnog viteza.

Mislim, seks, al` aj` zdra`o.

Ne preostaje mi ništa drugo nego da pažnju posvetim ostatku autentičnih blogova: od sad pratim modne blogove, one koji se bave hranom i kuvanjem, šivenjem, i tako tim temama o kojima ništa ne znam (zato što me ne interesuju ni "ič"), ali gdje čovjek može da osjeti živa čovjeka (ženu) s druge strane monitora. Na kraju krajeva, možda naučim da spremim još nešto pored jaja na oko i makarona. I one instant supe.



Zanimljivo na netu

Pročitaj više

2.2.11 | 28 komentara