Blog "Milko Grmuša" ulazi u jednu novu fazu. Koncepcija koja je razvijana posljednjih godinu i po dana, a koja se bazirala na miksu provokacije, protivrječnosti, spajanja istih u nove početne premise, zatim tekstovi koji su se bavili budućnošću, ideologijama, književnošću, pravom, ekonomijom i psihologijom-dala je rezultat: blog je došao u fazu da ga mjesečno posjećuje skoro 5.000 individualnih posjetilaca, pri čemu je rast posjeta i komentara kontinuiran i stabilan.
Dobitna koncepcija neće se mjenjati, u nekim segmentima, štaviše, biće pojačana i pooštrena, ali biće i obogaćena. U tom smislu prvi novitet na blogu biće tviter intervju-"tviterju": riječ je o tome da autor bloga postavi deset pitanja preko tvitera nekom interesantnom sagovorniku, koji obavezno mora imati nalog na tviteru, i koji potom, takođe preko tvitera, na tih deset pitanja da svoje odgovore. Naravno, za obe strane važi jedno pravilo: svako pitanje i svaki odgovor moraju da se smjeste u 140 karaktera. Pa ko se bolje snađe.
Prvi tviterju vođen je sa g.Srđanom Rajčevićem, direktorom Agencije za informaciono društvo Republike Srpske. G.Rajčević ima svoj profil na tviteru, kao i lični sajt, što se i očekuje od čovjeka koji je zadužen da izgrađuje informaciono društvo u Republici Srpskoj. Lično, veoma poštujem činjenicu da je g. Rajčević našao vremena da odgovori na postavljena pitanja, znajući da će ista biti objavljena ovde na blogu, gdje je ostavljena mogućnost komentarisanja i polemike. Takođe, za godinu dana ponovo ću od njega tražiti tviterju, čisto da bismo napravili analizu šta je urađeno za dvanaest mjeseci. Uostalom, ako se negdje treba pokrenuti debata o informacionom društvu, onda je to internet. Iskreno se nadam da će i drugi javni funkcioneri što prije da prepoznaju važnost onlajn komunikacije sa građanima, a ono što ja mogu da obećam jeste da će se ova tviterju praksa nastaviti na ovom blogu i ubuduće.
Tviterju sa Srđanom Rajčevićem, direktorom AIDRS-a (Agencija za informaciono društvo Republike Srpske)
1. Koja su tri ključna cilja AIDRS-a?
- AIDRS od osnivanja teži jednom cilju - Republika Srpska, razvijeno informaciono društvo za sve, pod istim uslovima.
2. Najznačajniji ostvaren projekt iz Strategije razvoja e-vlade?
- Definitivno uvođenje elektronskog potpisa u pravni sistem Republike Srpske i praktična realizacija u ovoj godini (za javnu upravu).
3. Kakve konkretne koristi građani imaju od rada AIDRS-a?
- Pravna zaštita u elektronskom poslovanju (legislativa), digitalni identitet (u realizaciji), razvoj e-servisa (kontinuirano).
4. Koju upravnu proceduru mogu kao građanin da završim putem interneta?
- Testni servis: izvod iz zemljišne knjige, u realizaciji: elektronske matične knjige, u pripremi: on-line registracije privrednih društava.
5. Da li Vlada RS planira da u gradovima u RS uvede slobodne wireless zone?
- Radimo na tome već dvije godine, po rješavanju finansija očekujemo pilote u Banjaluci i Istočnom Sarajevu.
6. U kojim segmentima je e-uprava zamjenila upravu i koliko je javnih sredstava ušteđeno na taj način?
- Konkretno: sjednice Vlade bez papira, elektronska pisarnica - sa realizacijom e-potpisa uspostaviće se jedinstveni DMS za rep. upravu.
7. Kakve su mogućnosti e-poslovanja u Republici Srpskoj i BiH?
- Usvojen kompletan zakonski okvir, potvrđen od Evropske komisije. Ko želi da posluje elektronski to svakako može u RS.
8. Na koji način Vlada RS i javne ustanove onlajn komuniciraju sa građanima?
- Putem portala eSrpska, AIDRS i portala Vlade, e-mail, twitter. U planu uvođenje kolaboracionog el. servisa (live video, msg, voice).
9. Koliko je uopšte internet zastupljen u poslovnim i političkim aktivnostima u RS i BiH?
- Još nedovoljno u poređenju sa zemljama EU, slično ili više u odnosu na zemlje regiona
10. Znate li koliko ministara u Vladi RS ima fejsbuk ili tviter nalog i da li preko istog komuniciraju redovno sa građanima?
- Taj mi podatak nije poznat. U svakom slučaju AIDRS takve aktivnosti zagovara i aktivno promoviše.
Na raspolaganju vam je sasvim dovoljno faktografskih informacija. Takođe, ukoliko su vam relevantne teorije zavjere, i njih imate na pretek. Ovo će biti nešto drugačiji pristup temi.
Mjesto: Evropa. Vrijeme: doba vjerskih ratova nakon reformacije.
Hrišćani se nemilosrdno međusobno istrebljuju. Prethodno, katolička crkva pokazala je krstaškim ratovima kakav je njen koncept međureligijske saradnje. Gradovi i sela u Evropi postaju velike arene u kojima je dopušteno svako zvjerstvo u ime Boga.
Kad se ne ubijaju, ljudi nešto i rade. Privredni sistem srednjevjekovne Evrope bio je zasnovan na feudu, ali i na strukovnim udruženjima različitih profesija-cehovima, esnafima i gildama. Ta strukovna udruženja imala su izuzetno važnu ulogu u srednjovjekovnoj Evropi: ona ne samo da su bila kičma privrede u gradovima, već su imala i snažnu socijalnu, socijalizirajuću i etičku ulogu u srednjovjekovnom evropskom društvu.
I kao što su postojali esnafi obućara, pekara, trgovaca i tako dalje, postojalo je i strukovno udruženje slobodnih zidara. U pitanju su bili zidari i vajari, koji su bili slobodni zato što nisu radili za druge zidare i vajare-bili su, dakle, majstori, ne šegrti i kalfe. Slobodni zidari su zidali, gradili i vajali. Oni su kreirali. I osjećaj kreacije, kako to i inače biva, izazvao je kod njih veoma ugodna osjećanja. Kreacijom se čovjek ponajbolje približuje Bogu.
Slobodni zidari, poput svih ostalih cehova, družili su se u svojim sopstvenim prostorijama, odajama, ložama. To nije bilo ništa čudno tih godina, naprotiv-svi su to tako radili. Zapravo, tako se radi i danas-udruženja imaju svoje prostorije u kojima se njihovi članovi druže, razgovaraju i rade. S obzirom na već pomenutu činjenicu da je to bilo vrijeme strašnih vjerskih ratova i destrukcije, slobodni zidari sve češće su se pitali:
Zbog čega se ljudi ubijaju toliko? Ta nije moguće da to čine zbog Boga! Sve savremene religije kažu da je Bog jedan i da je dobar-on zato, zasigurno, nikad niti bi tražio niti bi dozvolio da se ljudi ubijaju u Njegovo ime. Čemu onda sve to? Destrukcija je od đavla, kreacija od Boga. Uništavanjem i razorom idemo ka paklu, kreiranjem se vraćamo Tvorcu. Velikom neimaru galaksije. Mi to najbolje znamo, ništa ljepše i bogougodnije nego kad se napravi nešto novo, nešto lijepo, nešto korisno. Osjećaj kreacije je neopisiv i ljudi bi bili mnogo srećni kad bi se okrenuli stvaranju, koje pretpostavlja slobodu i ljubav, a nasuprot rušenju, koje se napaja mržnjom i ropstvom.
Slobodni zidari su počeli potom da na razgovore u svojim ložama pozivaju i filosofe, književnike, sudije, pa čak i neke slobodnomisleće sveštenike. Htjeli su da vide kako razmišljaju ljudi koji se bave drugačijim poslom od njihovog, kako misle ljudi od duha. I kad su shvatili da su pametni ljudi uglavnom pametni, te da nema neke posebne razlike među njima, odlučili su da masonom može postati i neko ko nije slobodni zidar, već je neke druge profesije, pod uslovom da se radi o slobodnomislećim i pametnim ljudima, otvorenim, tolerantnim i koji su potpuno posvećeni Tvorcu, Slobodi i Ljubavi.
Naime, njima je bilo jasno da svijet jedino ima šansu ukoliko je povezan sa svojim Tvorcem, putem Slobode i Ljubavi, a kako je i pisano u svetim knjigama. Stoga, masoni poštuju sve monoteističke religije, oni su deisti, i smatraju bogohulnim svako ubijanje i šikaniranje u ime Boga. Nijedna religija ne može da ima monopol na tumačenje Tvorčeve volje. To je za masone neprihvatljivo.
Naravno, kad živite na prostoru i u vremenu kad agenti Vatikana dobijaju platu tako što lociraju jeretike i vještice, koje treba spaliti na lomači u Njegovo i ime ljubavi i praštanja, nije pretjerano preporučivo takve sesije, razgovore i namjere saopštavati pred nekim ko nije potpuno pouzdan. Takva potreba dovela je do dodatne tajnovitosti djelovanja masona, odnosno do posebnih pristupnih obreda u masonski red, a što je počelo da izaziva podozrenje ljudi, koje je posebno podgrijavala crkva, mrzeći masone zato što pokušavaju da ograniče njen uticaj i monopol ne samo na tumačenju Boga, nego i na mišljenje (philosophia ancilla theologiae, filozofija je sluškinja teologije).
Da ne bi bili obješeni ili spaljeni, masoni su bili prinuđeni da svoje učenje i okupljanja drže u strogoj tajnosti. Pored tog momenta, postojao je još jedan: ljudima možete dati onoliko mudrosti koliko oni mogu da podnesu. Dati im više od toga-može da ih ubije. Mogu da polude. To je kontraefekat.
Svojim principima masoni su privlačili intelektualnu elitu. Stoga ne čudi što iza svih revolucija kojima se dokida feudalizam, njegova filozofija separacije i sužavanja, kao i njegova netolerancija, stoje upravo masoni. Bratstvo, sloboda, jednakost, veliki slogani Francuske revolucije, jesu masonski slogani. Američki očevi nacije, u velikoj većini, bjehu masoni. To, naravno, iritira određene tipove, jer je masonerija danas uglavnom ocrnjena u široj javnosti, međutim te činjenice svakako jesu pohvalne-novi sistem, nastao nakon feudalnog, šta god ko mislio o njemu, bio je svakako kudikamo bolji, napredniji, humaniji i slobodniji od prethodnog. To je nesumnjivo.
Šta je masonerija u međuvremenu postala, da li je ona danas više fensi nego što okuplja slobodne, nezavisne i altruističke duhove-može se raspravljati. Sve ima svoj početak i kraj, uspon i degradaciju. Na kraju krajeva, panta rei.
Ja nisam, i to posjetioci ovog bloga dobro znaju. I ne samo da sam protiv-žestoko sam protiv, ali to sad nije tema. Riječ je o tome da lično smatram da je učinjena jedna prevara krajem osamdesetih godina prošlog vijeka na ovim prostorima-politička elita odlučila je, makar su se verbalno tako izražavali, da pređu iz jednog u drugi društveno-ekonomski sistem. Naravno, danas znamo da je sve to bila prazna priča, ništa se suštinski nije promjenilo-isti ljudi i danas vladaju ovim prostorom, s tim da su društveno vlasništvo, koje je i prije bilo pod njihovom kontrolom, danas i formalno transformisali u lično, tj. njihovo.
I dalje na djelu imamo totalitarizam, s tim da većina ljudi danas živi gore nego ikad. Sloboda nije došla na ove prostore, nema transparentnosti, nema javnosti, nema slobodnog tržišta. Dakle, na djelu imamo perverziran nekadašnji sistem, koji se predstavlja kao nešto drugo, a najsličniji je robovlasničkom uređenju. Pošteni radnici su upropašteni, pošteni preduzetnici su uništeni, pošteni seljaci su dovedeni do prosjačkog štapa.
Riječ je o tome da tih spornih godina niko ljudima nije objasnio u čemu je suština dotadašnjeg sistema i kakav je stvarno taj novi, u koji su se, verbalno, bili zaputili. Ljudima je prosto rečeno "biće bolje, ništa se ne sekirajte". Nije bilo debate. Naravno, oni koji su pedeset godina bili nosioci najcrnjeg totalitarizma i nisu mogli ljudima da objasne šta je to slobodno tržište, koje su njegove prednosti i mane-oni sami o tome nisu imali pojma. Čak i da su imali dobru volju i namjere, a nisu, oni ne bi umijeli da izvrše na kvalitetan način tranziciju.
Trebalo je potpuno otvoriti stvari: ljudi ovde nisu protestanti i imaju drugačiju predstavu o radnoj etici, nemaju individualistički pristup stvarima, traže zaštitu države, ne osjećaju se sigurno kad su sami sa sobom. To su činjenice, sviđale se one meni ili bilo kome drugom, ili ne.
Ljudi ovde nisu znali u šta su se zaputili. Nisu o tome donosili bilo kakvu odluku, nije bilo referenduma na kome bi se izjasnili da li su socijalizam ili kapitalizam ili nešto treće. To su ozbiljne stvari i o njima narod treba dati svoj sud.
Zašto sve ovo pišem? Iz tog razloga što sam sve više uvjeren da kapitalizam i slobodno tržište nemaju plodno tlo na ovom prostoru. Jednostavno, ljudi taj koncept ne razumiju, plaše ga se, odbojan im je. Bogatstvo je oduvijek na ovom podneblju posmatrano kao grijeh, ko je imao pare, ma i da ih je pošteno zaradio, izazivao je podozrenje okoline. Princip odgovornosti za sebe-ljudi ovde uglavnom ne prihvataju. Njima treba paternalistički nad-subjekt koji će da brine o njima. Država, vođa, nebitno. Bitno da je to samo neko mnogo moćan, za koga (ili za što) misle da može da ih zaštiti.
U tom slučaju dolazi do jednog tragičnog nesporazuma-ljudi ne žele kapitalizam, čak i da dođemo do jedne dobro uređene države i nekorumpiranih političara. Njima je sam taj koncept sporan. Naravno, sad im je kapitalizam još više sporan, jer ovo što se danas dešava povezuju sa tržištem i kapitalizmom, ne shvatajući da ovo danas jeste sve, samo ne normalan tržišni sistem. Rekao bih da će se i klasični liberali i ortodoksni komunisti danas po prvi put složiti u tome da je ovo danas najgore moguće stanje.
Stoga, stvari treba vratiti na početak. Ljudi treba da razgovaraju i da vide šta im najviše odgovara. I kad izaberu-da prestanu onda da se žale. Tad može da im se kaže birali ste, dobili ste.
Uvjeren sam da će oni opet napraviti loše izbore, ali to je tad njihova stvar.
Znam da mislite da je naslov navlakuša. Nije. Znam i da mislite da ima neka caka. Nema. Istina je, konačno se pojavio neko ko može da zamjeni M:tel. Konačno je tu neko ko pokazuje kako se to radi. Konačno je tu neko ko vam je zaista prijatelj.
U pitanju je neko ko je tu, zapravo, već neko vrijeme. Priznajem, ja sam prvi potpuna budala, i nisam do sada shvatio kakve sve pogodnosti mi taj pravi prijatelj nudi. Bezveze sam bacao pare da bih plaćao astronomske račune kriminalcima iz M:tela. A onda mi se upalila lampica.
Skajp. Bio je tu sve vrijeme. Istina, koristio sam ga, ali ne dovoljno. Ali, danas su mi se sve kockice poklopile.
Skajp je pravi prijatelj i najbolja moguća kompanija. Oni nam svoju uslugu, kao pravi prijatelju, daruju besplatno. Mislim, kakav je to prijatelj koji vas da ne kažem šta u zdrav mozak, poput M:tela i pri tom vas pljačka do maksimuma, ne pružajući vam za sve to bilo kakvu posebnu uslugu? Skajp je društveno odgovoran, brine o našim parama, omogućuje nam da budemo povezani i, što je najbitnije, na pravi način pokazuje da postoji alternativa banditima iz M:tela.
Sve može da se obavi preko skajpa. Poslovni razgovori, porodični, ljubavni, prijateljski, ma svi. Ko god može sebi da priušti koliko-toliko kvalitetnu internet vezu i računar, taj može potpuno besplatno da razgovara koliko ga volja. A na kraju svakog razgovora fine skajp vas pita da li ste zadovoljni kvalitetom tog razgovora, videom, zvukom, ma čime god. Zamislite to. Mislim, ja kao istraumirana žrtva M:telovog terorizma ne mogu da dođem sebi poslije skajpovanja. Alo bre, pa skajp čike su prosto predivne, zaljubljen sam u njihovu kompaniju. Oni zaista pokazuju kako im je stalo do klijenata.
Sms-om možete sa ljudima da se dogovorite kad ćete na skajp, pa da se fino ispričate. Neke sitnice možete obaviti upravo tim porukicama. A ako je baš nešto hitno, možete da telefonirate, ali ne posebno dugo-sve može da se kaže u dva minuta. A ako treba više, taman ćete za vrijeme koje inače trošite na razgovor doći do kompjutera sa internetom. Skajp, brate.
A sad pažnja: ukoliko svi pređemo lijepo na skajp, odnosno potrošnju M:telovih impulsa svedemo na minimum, to će uskoro rezultirati padom profita tih terorista, padom vrijednosti njihovih akcija i, ne zadugo, njihovim bankrotom. To će biti naša velika pobjeda. Sunce slobode opet će da grane, satana će da izgubi jedno od svojih glavnih uporišta na kugli zemaljskoj i život će opet biti lijep.
Ako imate neki dobar proizvod ili ideju, ako pružate neku odličnu uslugu-vi, prirodno, želite da budete dio jednog velikog tržišta. Veliko tržište je sjajna stvar za vas, jer imate šta da mu ponudite. Veće tržište, veće šanse za uspijeh.
Zamislite da imate jednu originalnu ideju za neki internet sajt. Bilo bi pogubno da se sa tim svojim sajtom fokusirate isključivo na grad u kojem živite, čak i da ste iz ovog dijela Balkana i živite u Beogradu, koji predstavlja najveći pojedinačni dio tržišta na prostoru bivše Jugoslavije. Jednostavno, zašto se ograničiti na dva i po miliona ljudi koji govore jedan jezik, kad je u svijetu sigurno preko 30 miliona ljudi koji isti jezik razumiju? (Primjera radi, Banja Luka šalje mnogo posjetilaca na ovaj blog, odmah iza Beograda. Međutim, da sam fokusiran samo na Banju Luku, broj posjeta bio bi višestruko manji, a i iz same Banje Luke ne bi dolazio ni deseti dio trenutnih posjetilaca. S druge strane, kad se sabere broj čitalaca iz Beograda i Banje Luke-on nije ni polovina od ukupnog broja posjetilaca). Naravno, ukoliko je, ipak, ideja da se što više specijalizujete, da idete ciljano na neke segmente populacije, to je druga priča. Zapravo, ta populacija u tom slučaju predstavlja vaše ciljano tržište i bilo bi glupo da izgubite to svoje tržište zbog nečega što to nije.
Poenta priče jeste da se pametni, hrabri i pošteni ljudi, koji imaju dobre ideje i koji su spremni žestoko da rade da bi ih realizovali, nikad ne plaše većeg tržišta i jače konkurencije. Štaviše, oni su svjesni da je veće tržište veća mogućnost, a jača konkurencija samo ih čini boljima i uspješnijima.
Da se vratim na početni primjer-kad bih htio da pokrenem neki web portal-to bi bio regionalni web portal, koji bi se bavio temama iz zemalja ex Yu. Zašto? Zato što bi samo takva jedna priča mogla da bude koliko-toliko profitabilna, odnosno da ne zavisi na ovaj ili onaj način od lokalnih centara moći. Samo jedan takav projekat bi mogao da privuče pažnju dovoljnog broja posjetilaca za nezavisno i isplativo funkcionisanje. Takva koncepcija dalje može jedino da se širi ukoliko bi se instalirala i opcija za engleski jezik, s tim da lično nikad ne bih samo prevodio sadržaj portala, nego bi na engleskom bile one teme koje mogu da interesuju ljude koji ne razumiju ovdašnje jezike, a iz nekog razloga su zainteresovani za ovu regiju (naprimjer, turistička ponuda, sportisti, naučnici, umjetnici sa ovog podneblja, zanimljiva preduzeća i slično).
Uvijek mi se diže kosa na glavi kad se potegne priča o mogućnosti da se ovaj prostor uključi na neko veliko tržište, pa se nađu oni koji bacaju anatemu na takvu opciju. Smatram veoma ograničenima one ljude koji se zalažu da postanemo dio Evropske unije, a da pri tom nikako nije dobro da tržišno i ekonomski budemo povezani i sa Rusijom, Turskom ili bilo kim trećim. Ili obrnuto. Takođe, smatram veoma opasnim one tipove koji su protiv svake moguće tržišne integracije. Ne, poenta je da nam na raspolaganju bude što veće tržište. I ko god želi da nam to omogući, pri koliko-toliko prihvatljivim uslovima-to neizostavno mora da se prihvati, ukoliko se želi da se nešto pokrene na ovim prostorima. Lično, bio bih presrećan da živim u zemlji koja je u bescarinskoj uniji sa svim zemljama svijeta. To bi bilo fantastično.
Oni koji su protiv tržišnih integracija ili su glupi, ili su bez dobrih poslovnih ideja, ili su lijeni, ili su se obogatili tako što imaju monopol sile na nekom malom prostoru (banana državici), ili sve to zajedno. U pitanju su ljudi koji se plaše konkurencije i koji žele da se zatvore, kako bi na miru tavorili u svojoj žabokrečini. Oni žive u neprestanoj paranoji da neko želi da ih osvoji, zauzme, okupira, a da se malo osvrnu oko sebe shvatili bi da niko i ne želi da sa njima ima posla. Prosto, takvi ljudi sami sebe izoluju, i tako najbolje sami sebe uništavaju. Niko sa strane ne može bolje da ih uništi od njih.
Evolucija je miran proces, koji se odvija polako, ali neumoljivo. Ona znači da ukoliko nisam kvalitetan, koliko god se krio u nekim jendecima od svijeta, na kraju ću da budem prevaziđen, odnosno-biću mrtav, biću prošlost, i to vrlo vjerovatno ona prošlost koja je nebitna, pa me neće niko uskoro ni pominjati. Griješe oni koji misle da će se sačuvati auto-izolacijom od svijeta-svijeta će biti, njih neće. Ekonomija je veoma jednostavna-ona znači neprekidno nadmetanje ideja, pri čemu bolje ideje pobjeđuju lošije. I sve se na kraju dana svodi na to-ako gubite, to znači da imate nedovoljno dobre ideje i da je neko bio pametniji i marljiviji od vas. I tad imate izbor: ili ćete kukati zbog toga i objasniti to nekim velikim zavjerama protiv sebe, jer vi ste inače najpametniji, pa vas zato i ne vole, ili ćete sutra izaći sa boljom idejom i više raditi da je ostvarite.
I logično je sve to: širi umovi imaju potrebu da se dalje šire, da se uvijek i iznova realizuju i potvrđuju. Skučeni umovi, pak, stalno se skupljaju, zatvaraju. Na kraju sami sebe pojedu, u bolnoj agoniji autodestrukcije.
Na ovaj članak inspirisali su me tekstovi Ognjena Divljakai Lejle Brčaninovićna Prajmovom blogu (Prime Communications je jedna od rijetkih, ako ne i jedina kompanija u BiH koja je izuzetak od pravila da kompanije ovde nemaju svoje korporativne blogove), Da li trebate korporativni blog i Nezadovoljni kupci su PRilika, koji su se dotakli jedne teme koja naoko jeste ilustrativna kad se dotaknemo pitanja profesionalnosti i vizije domaćih kompanija, ali koja je, takođe, po meni, možda najbolji pokazatelj samog korijena problema ekonomije na ovim prostorima.
Domaće kompanije, one koje na kraju mjeseca imaju više prihoda nego rashoda, a pogotovo one koje imaju jače profite, nikad neće pristati da vode korporativne blogove na kojima će biti dozvoljeni komentari-jer bi to bila katastrofa po njih. Ne samo da to ne bi bio pozitivan marketing, to bi ogolilo svu njihovu suštinu, koja se u najvećem broju slučajeva svodi na sljedeće:
Najprofitabilnije kompanije na ovim prostorima ili su državni monopolisti ili su vlasništvo tajkuna, koji su ih privatizovali na krajnje sumnjiv, da ne kažem kriminalan način. Te kompanije prave ogromne profite ne pridržavajući se pravila igre slobodnog tržišta, koje im je najveći neprijatelj. One, imajući podršku političke oligarhije i obavještajnih i paraobavještajnih krugova mafijaškim metodama prave biznis, što ne samo da urušava ekonomski i socijalni, nego i derogira čitav politički sistem, pravosuđe, ali i, što je možda i najkrupnija posljedica-potpuno uništava sve pozitivne vrijednosne norme u društvu.
Dakle, "respektabilna" kompanija na ovim prostorima ili je u državnom vlasništvu, što u prevodu znači da njom potpuno raspolažu političke partije i njihovi funkcioneri, koji tu zapošljavaju svoje stranačke poltrone, ljubavnice, rođake i kumove, i koje posluju preko namještenih tendera i koristeći se praznim prostorom na tržištu, jer totalitaristička država ne dozvoljava da bilo ko upadne na taj teren, ili su privatno vlasništvo tajkuna, koji su većinu firmi dobili bukvalno za dž (ok, jedan evro), pa im je država, budući da im ni ta cijena nije bila dovoljna, prvo oprostila dugovanja, pa ih je preko svoje razvojne banke (pare od privatizacije strateških preduzeća) kreditirala, pa im je oprostila potom nevraćene rate i rate kredita, pa im je zažmirila na oba oka što otvoreno krše ugovore o privatizaciji, budući da mimo tih ugovora daju otkaze radnicima, mjenjaju lokacije preduzeća, mjenjaju djelatnosti itd. Tajkuni bi najčešće prodali nekretnine tih firmi, čija vrijednost višestruko prevazilazi sve ono što su oni uložili, taj novac bi smjestili na eskort račune, kao i veći dio kredita koje su dobili od države, a nešto malo bi uložili u otvaranje nekih novih kapaciteta, na novim lokacijama, koje su pravili na nekom jeftinom zemljištu, i te daleko skromnije kapacitete od onih prodatih bi prikazivala kao neke vajne investicije.
Znate one priloge iz dnevnika-otvara se tako neki novi pogon, tu je "bizMismen, tu je pola vlade, tu je prešjednik, i svi palamude kako, eto, to jeste još jedan jasan znak kako nam sve ide u sjajnom pravcu, kako vlasti odlično rade, kako je sve fenomenalno.
Ko onda može da očekuje da se takve kompanije zamlaćuju tamo nekim korporativnim blogovima? Em se njihovi vlasnici i direktori marketinga (koji su najčešće zaposleni u taj sektor jer nisu znali gdje drugo da ih zaposle, a trebalo ih se, jel`te, nekako uhljebiti) još nisu privilki na e-mail, a kamoli da kapiraju šta je sad taj crni blog, em zato što bi njihov blog značio njihovo uništenje.
Zamislite samo M:telov blog. Pa znate šta bih im samo ja sve napisao? Naravno, ne možete to da zamislite, jer koga briga u M:telu za mišljenje klijenata. Oni su monopolisti, imaju potpunu podršku države za svoj kriminal i boli ih uvo šta vi mislite o njima. Njihovi zaposleni imaju takve plate da ih zabole ona stvar šta ko o tome misli i oni egzistiraju u nekom svom paralelnom svijetu.
Korporativni blog vode kompanije koje se sa drugim, konkurentskim kompanijama, bore na tržištu za svakog potencijalnog klijenta i mušteriju. Njima je blog jedno od sredstava komunikacije sa svojim (potencijalnim) klijentima i veoma vode računa o svom imidžu u javnosti. Na kraju krajeva, pametne kompanije su svjesne da im povratne reakcije ljudi, ma bile iste i negativne, samo pomažu da usavrše svoj proizvod i tako poboljšaju brojke na svojim računima.
Prema tome, tamo gdje imate normalno tržište imate i kompanije sa korporativnim blogovima. Tamo gdje nemate normalno tržište, imate našu privredu. Najznačajnijim domaćim korporacijama ne trebaju blogovi, kad ionako kontrolišu sve bitne elektronske i štampane medije.
Dakle, jasno je da nijedna veća kompanija na prostorima ex Yu neće u dogledno vrijeme napraviti svoj korporativni blog. To je potpuno jasno. Ako i naprave, neće omogućiti komentarisanje na istom, što je zapravo negacija blogovanja. Međutim, na takvo ponašanje nemaju pravo manje firme, one koje rade koliko-toliko pošteno i odgovorno. Koliko god da im je teško, koliko god da imaju i drugih problema, nemaju pravo da ne nauče kako se otvara e-mail nalog, kako se pristupa socijalnim mrežama, kako se pravi blog, kako se komunicira sa (potencijalnim) klijentima i partnerima. Štaviše, one moraju da upotrijebe takvu taktiku, jer im ništa drugo ne preostaje ako žele da prežive. One moraju koristiti taktiku "malih osica", koje ne mogu da se rvaju sa monopolističkim nosorozima, ali mogu neprestano da ihh ubadaju i nerviraju, dok ovi toliko ne polude i ne naprave neku fatalnu grešku.
Male kompanije moraju da definišu svoj stabilan krug klijenata, sa kojima će biti u neprestanoj interakciji. Tako ne samo da će steći "kul imidž", već će prenijeti jasnu poruku da su im njihovi klijenti važni i da im je ne samo stalo do njihovog mišljenja, nego da isto i uvažavaju. Tako se pravi pozitivan feedback koji znači da svoje usluge i proizvode prilagođavate svojim kupcima i klijentima, koje uključujete u proces donošenja odluka, čime:
1. prodajete svoj proizvod/uslugu i 2. širite krug lojalnih klijenata/partnera koji 3. dalje šire pozitivnu priču o vama, odnosno 4. društveno odgovorno poslujete.
To je najbolji mogući način da se ljudima omogući alternativa-male kompanije pokazuju kako treba da se radi, i ne samo to-one stiču poštovanje i lojalnost. Što više takvih kompanija, to više lojalnih potrošača. I to manje uticaja kriminalnih monopolista. Naravno, ovi neće mirno sve to posmatrati. Ipak, neće moći ni da se ponašaju kao do sada, jer će proces započete evolucije svijesti mjenjati i odnose u političkom sistemu, koji je sada glavno uporište tajkuna. Zapravo, ekonomija definiše principe čitavog društvenog sistema, i svaka pozitivna promjena u privredi vuče na bolje i sam sistem. Zato je veoma važno da svako shvati sopstveni značaj u ovim procesima, koliko god se isti ponekad činio potpuno nevažnim.
Dakle, logično je i očekivano da monopolisti nemaju korporativne blogove. Vi, mali i srednji preduzetnici, kakogod, ne možete sebi priuštiti takav luksuz. Mi, obični smrtnici, vaša smo jedina šansa.
Pročitao sam skoro u knjizi Marketing od A do ZFilipa Kotlerada je dobar marketing najbolji način da uništite loš proizvod. Iskren da budem, kad mi je ta knjižica došla u ruke bio sam veoma skeptičan. Ovi silni marketinški eksperti koji me okružuju online i offline neposrednom ambijentu učinili su da mi želudac proradi svaki put kad pročitam ili čujem samu riječ "marketing". Međutim, kad sam vidio da Kotler nije budala, odnosno da je čovjek stvarno nešto pametno i efikasno radio u životu, zainteresovao sam se i u cugu pročitao cijelu knjigu, koju svima koje takođe iritira marketing zbog domaćih eksperata toplo preporučujem.
Kotler sugeriše da dobar marketinški stručnjak ne treba da ima posla sa proizvodima sumnjivog kvaliteta. Dugoročno, ne samo što će proizvod neviđeno da izblamira i sebe i onog koji ga proizvodi i prodaje, no i samog marketara. Jednostavno, poenta je u tome da je ne samo neetično, nego i neprofesionalno ljude lagati i uvjeravati ih da je kokoš heftalica. Takođe, Kotler jasno poručuje da svi u kompaniji moraju biti jedan koherentan i efikasan tim, čiji je osnovni zadatak da kreira što bolji proizvod ili da pruži što bolju uslugu kupcu, koji je svetinja, i čije je zadovoljstvo top prioritet. Nema laganja, nema prevare. Zadovoljan kupac ponovo će da kupi, mnoogo zadovoljan kupac svima će da priča o tom proizvodu/usluzi/kompaniji i to je najbolji mogući marketing.
E moj Filipe, prijatelju, vidi se da si svuda radio, samo na Balkanu nisi. Ovde su ti frajeri iskrivili logiku do perverzije.
Prije svega, vodeći se Kotlerovom filozofijom, na prostoru ex Yu možemo komotno da rasformiramo prvo sve države sem Slovenije, potom da likvidiramo 95% preduzeća i ostalih uslužnih djelatnosti. Idemo redom.
Država treba da bude servis građana. Servis. Ljudi su u državama bili robovi, pa kmetovi, pa podanici. Danas su oni u normalno uređenim državama građani, kojima država služi. Ne naređuje, ne pokorava, nego služi. Država treba da bude poput automehaničara-imate neki problem, odete do nje, dobar dan, dobar dan, imam taj i taj problem, koliko to košta, kad možete da završite, hvala, zdravo doviđenja. I to je to. Ako nije tako, ako ne živite u takvoj državi znajte da ste u rangu onih divljih plemena o kojima smo učili u školi da ih posjećuju naučnici da bi otkrili kako su ljudi izgledali i šta su radili prije par hiljada godina.
Na ovim prostorima država je mehanizam kojim mafijaška sprega tajkuni-političari-uvozni lobi-njima svima lojalni mediji otvoreno totalitarnim metodama kontroliše živote ljudi ovde, držeći ih u potpuno ropskom položaju. Taj ropski položaj u neku ruku gori je od onog klasičnog, jer taj nije bio toliko licemjeran-ljudi su tad lijepo znali da su robovi, i ćao drugari. Danas ih marketinški "eksperti" koje angažuju političari svojim mafijaškim novcem ubjeđuju da žive u rajskim vrtovima, da imaju sva moguća i nemoguća prava i slobode, te da im je toliko divno i predivno da su se od toliko dobra prosto osilili, pa ponekad bezobrazno reknu i poneku lošu na račun vlasti.
Možeš kako hoćeš, nećeš dokle hoćeš, kaže narodna poslovica. Domaće vlasti jednu stvar ne kapiraju-koliko god se one trudile i koliko god para trošile na marketing i šminku, koji će njihova prljava, ofucana, klošarska lica da učini ljepšim, nema te kozmetike koja može da smanji smrad njihovih duša i nema te super-materije koja je u stanju da popuni vakuum u njihovom mozgu. Neki političari prosto ne shvataju da sa svojim marketingom mogu da idu komotno u pizdu materinu, jer je na ovim prostorima sve više onih koji ne mogu sebi da priušte da konzumiraju njihove marketinške poruke. Ne zato što su nešto pametni, ne zato što ovde postoji neka alternativna elita koja vidi šta se dešava. Ne. Radi se o tome da je sve više onih koji nemaju para da obezbjede sebi internet, da kupe televizor ili radio, o redovnoj kupovini štampe da ne pričam, a sve je više onih kojima će da se i struja isključuje. Jednostavno, ljudi nemaju čim da čuju vaša sranja, gospodo političari-marketinške zvijezde.
Takvi ljudi postaju nekontrolisani. Neka ih se skupi sto, a skupljaće ih se uskoro sve više, oni će da izađu na ulicu, da ruše i da se upute institucijama da im jebu milu kevu. Niko njih više neće moći da zaustavi, ne fermaju oni političke procese, legalitete, legitimitete i ostale vražje materine, kad nemaju djeci više šta da daju da jedu. Političari koji od svojih brojki na ružičastim ekranima ne vide realnu situaciju, koji su toliko autistični da već polako ulaze u "jedite kolače" fazu-njima će upravo marketing doći glave. Zato što su oni sami i njihov rad toliko katastrofalni, da će marketinško prekenjavanje i uljepšavanje govana u koje su doveli cijelo društvo uskoro da rezultuje potpunim haosom a možda i krvi.
Što se domaćih kompanija tiče, i tu je slična situacija. Ono preduzetnika što valja oni takvu muku muče da i nemaju novca za marketing. Oni koji pare imaju, to su tajkuni, koji kontrolišu 95% privrede na ovim prostorima. Njihov strogo monopolistički položaj i politička zaštita im omogućuje da prave ekstraprofit bez da poštuju bilo kakve, ma i elementarne principe tržišnih mehanizama. Oni pljačkaju narod, održavajući na silu cijene svojih proizvoda, ne dozvoljavajući njima nelojalnu konkurenciju. Da sam na njihovom mjestu, ne bih se uopšte reklamirao. Em je toliko bljutavo i licemjerno da oni poručuju potrošačima da brinu o njihovim potrebama, em postaje kontraproduktivno. Kad bude radila govnjiva motka, neće nastradati samo Glavni Maneken i njegova kamarila, nego i onaj koji mu je omogućio svojim parama da to postane. Da ne bude zabune, znate svi na koga mislim, ali ne radi se samo o jednoj banana državi sa ovih prostora, isto je i u svim ostalim.
Domaći marketinški "eksperti" su posebna fela, o kojoj sam već i pisao. Pošto svi već znate da su u pitanju većinom potpuno nesposobne, nekreativne, umišljene prdonje, nema potrebe da ja tu nešto posebno dodajem. Od njih su jedino veći kreteni oni koji bi da postanu poput njih, a koji svoj put do (marketinških) zvijezda počinju jednom dobrom fotkom na fejsbuku, gdje su onako odlučni, fokusirani, sa laptopom i u novoj koši (ili makar opranoj i opeglaToj). Njihov pogled sugeriše viziju, oni su u budućnosti bogtemazo, prate tendencije, analiziraju stanje na Vol Stritu u lokalnim birtijama i čudom ne mogu da se načude kako niko nikako da ukapira koliki je potencijal u njima, pa im ne iskešira 50.000 evra u cugu: "evo ti, brate, ne treba ništa ni da radiš, budi samo tu uz mene, kad me vidi raja sa tobom sve ruže ima da mi procvjetaju". Pošto su ljudi ovde, jel`te, toliko tupi i nesenzibilni da uoče potencijale ovih Jay Abrahama u nastajanju, oni su prinuđeni da nekom političaru ustreba da opere neke prljave pare, pa dio te kinte pruži i njima, angažujući ih za neku potpuno nepotrebnu stvar.
Što bi rek`o Forest Gamp, to sam imao o tome da kažem.
Za ovih dvadeset i sedam godina čuo sam da čiko sa televizije često govori da nešto nema alternativu. Dok sam bio mali bato i ljutio se što je, eto, baš mene strefilo da me ne pozovu da i ja budem pionir, ozbiljni čiko sa ekrana još ozbiljnije je pričao da bratstvo i jedinstvo nemaju alternativu. Pa su potom jedinstvena braća pokazala kad sam krenuo 1991. u školu šta to praktično znači. Kad je rat najžešće bjesnio, a ljudi koji su protjerani iz svojih domova svaki dan dolazili i odlazili, čiko je smrknuto ponavljao da mir nema alternativu. Kad je rat završio, i otac sa sinom nije mogao, čiko je pričao da ni suživot nema alternativu. Nakon toga Evropska unija nije imala alternativu, što me naročito veseli i tješi dok čekam na granici između BiH i Hrvatske u busu da nas konačno propuste i kontam kakva bi tek čekanijada i procedura bila da se zaputim u neku zemlju EU. O standardu EU, koji takođe nema alternativu, neću ni da pričam.
Dakle, nekako se ispostavilo da kad nešto nema alternativu sve uglavnom završi tako da se desi sveopšti pičvajz.
Stoga, kad mi čika opet priča da nešto nema alternativu, ja fino počnem da razvjetravam podrum i skupljam tu nešto vode, pašteta i pripremim gas-masku. Zlu ne trebalo.
Može se diskutovati o tome koliko je pametan onaj koji sebi dozvoli da se nađe u situaciji da nema alternativu. Može se pričati o tome koliko može da predvidi stvari, šta je sve činio, šta čini i šta će da uradi da preduprijedi neke bezizlazne situacije. Pogotovo je interesantna psihološka struktura onih koji čekaju da ih spase-neko sa strane.
Ono što je meni fascinantno jeste to što svako "nema alternativu" praktično znači da nemate izbora. A postojanje izbora, alternative, jeste suština slobode. Bog nije iz objesti ostavio ono drvo poznanja u rajskom vrtu-bez tog drveta čovjek bi bio lišen mogućnosti izbora i, samim tim, ne bi bio slobodan.
Kad neko kaže da nema alternative budite uvjereni da je taj neko ne samo nesposoban da predviđa stvari, ne samo nesposoban da donosi prave odluke, ne samo da nije dovoljno inteligentan da sebi osigura i rezervnu varijantu, već, ono što je još bitnije, taj neko suštinski je ropskog mentaliteta, jer ne zna šta je to sloboda, ne zna zašto je ona važna i, samim tim, ona mu i nije potrebna. Budite sigurni, dozvolite li tom nekom da donosi odluke u vaše ime-skončaćete u otvorenom totalitarizmu, kao krajnjoj konsekvenci svakog izostanka slobode.
Istorija i navedeni primjeri uvijek pokazuju da alternativa postoji. I ne samo to-kad ste uvjereni da iste nema, tad postoje najmanje dvije. Jedna od njih je ona katastrofalna, koja mu dođe kao iskonska kazna za one koji misle da je sloboda samo literarno-teoretski koncept. Ako je vaša percepcija zakovana idejom da slobode (nekad) jednostavno nema, tad ćete obavezno da završite u nekom haosu, koji je posljedica divljanja uvrijeđene slobode, koja tad poručuje "uhh, itekako me ima, i sad ću to žestoko da vam pokažem".
Najbolji način da otkrijete koliko je nesposoban neki privrednik ili političar jeste da ga pitate da li nešto ima alternativu. Ako vam k`o papagaj ponavlja da alternative nema-bježite od budale. Taj ili je glup ili je plaćen za nekoga da to govori. Nema sa takvim sreće.
Inteligentni ljudi uvijek prave rješenja. Oni pronalaze izlaze i iz najtežih lavirinata. Definicija kreativnosti zapravo i jeste u tome da se pronađu novi putevi i mogućnosti. Kreativnost jeste sposobnost identifikovanja slobode u njenim najrazličitijim oblicima.
Tomislav Nikolić, predsjednik Srpske napredne stranke, stupio je u štrajk glađu i žeđu koji će, kako je rekao, trajati sve dok vlast ne raspiše vanredne izbore. Oglasili su se mnogi, političari iz pozicije, opozicije, razni vajni analitičari koji, eto, sve znaju na kugli zemaljskoj, i ja se prosto pitam zašto se i sam Gospod Bog fino ne ukloni, kad nije više potreban-eto, kad imate Đorđa Vukadinovića, koji je upućen u sve ovozemaljske i onozemaljske tajne i sve čovjek zna.
Ali, ne treba trošiti vrijeme i prostor na dotičnog Vukadinovića-dovoljno je znati da čovjek samog sebe predstavlja kao profesora iako je on profesor koliko sam i ja šampion svijeta u maratonu. Vukadinovića je prepuna Srbija-to su tipovi koji se u sve razumiju i sve znaju, samo ne znaju kako da nekoga zaposle, kako pošteno i odgovorno da pokrenu neko preduzeće a da isto ne zavisi od donacija političkih centara moći, udbe i tajkuna. Reče mi prije neki dan jedan prijatelj da je vrhunski srpski patriota danas onaj koji zapošljava pošteno jednog čovjeka. Sve ostalo su vucibatine i bitange koje truju ovaj narod svojim glupostima, a za šta su plaćeni od ovih ili onih. Ne treba gubiti vrijeme ni na psihijatrijske slučajeve koji su kolektivno smješteni u Srpskoj radikalnoj stranci, čije se političko djelovanje svodi na to koliko Aleksandar Vučić voli svoju djecu, koliko je pokojni Brana Crnčević imao obroka dnevno i slično-ljudi rade svoj posao koji im je, prema koalicionom ugovoru sa DS-om pripao, a za koji su dobili upravne odbore u beogradskim javnim preduzećima. Tek je pogotovo nepotrebno slušati šta pričaju, pišu i poručuju režimlije okupljene oko DS-a: a šta i mogu da kažu oni koji su potpuno uništili Srbiju, oni koji su pokupljeni s koca i konopca, od Dačićevih komunista, do Draškovićevih četnika, Dinkićevih tajkuna, Tadićevih medijskih prevaranata, Čankovih secesionista. Pričaju u DS-u da oni, eto, imaju program. Umjesto da se poklope ušima, jer kakav to program može da identifikuje ma i tri zajednička imenitelja svim tim strankama, žute neokomunjare histerišu okolo, jer su veoma dobro svjesni da kad se jednom uspostavi pravna država-kolektivno će da završe u bajboku, a Ceca će moći svima da im pjeva.
Često sam u zadnje vrijeme u Srbiji i zato i pišem ovako. Srbija je uništena. Shvatite to bukvalno. Njeni građani nisu više na rubu egzistencije-oni su pali sa tog ruba. Ja se jedino čudim što nema više samoubistava. Ljudi su poniženi, ljudi su poludjeli. Dvadeset godina, dvadeset prokletih i dugih godina svaki dan se pitaju šta će da daju djeci da jedu. Zamislite samo takav ambijent. Zamislite da nemate ni dinara u džepu, a treba da živite danas. Zamislite da vam je djete učilo po dvanaest sati dnevno da nekako završi fakultet, a sada sjedi u sobi u tupo gleda u plafon, jer nema "ledja" da dobije posao, koji dobijaju tatini i mamini sinovi koji su diplome dobili preko noći. Šta da kažete toj djeci, šta da kažete tim ljudima? Ovo su realne priče, ovo nije izmišljanje. Duša me moja boli kad dođem u Beograd, a koji je još i spejs šatl za ostatak Srbije.
I boli me ona stvar za sve političare. Ono što me je juče potpuno iznerviralo jesu reakcije ljudi koji nisu aparatčici režimskih stranaka. Njihovo maltene otvoreno i bezobrazno sprdanje činom Tome Nikolića. Ono što Tomi Nikoliću niko ne može da spori jeste to da nikad nije imao političku odgovornost da vodi Srbiju. A svi ostali jesu. I pokazali su koliko mogu. Možda će naprednjaci biti najgori od svih, možda su najružniji, najgluplji, možda pojma nemaju-ali dok to ne pokažu na vlasti svi oni koji ih prozivaju mogu samo da se poklope ušima.
Šta ste to vi pokazali, gospodo? Mogao bih sad redom da idem od stranke do stranke, i mnogi njihovi simpatizeri i članovi, ako je u njima ostalo i zrna morala, žestoko bi se zacrvenili.
I odmah da kažem-ne radi se o tome da je problem u tome što ljudi hoće ili neće Nikolića na vlasti. Ono što mene iritira jeste što mu se ljudi rugaju, i to oni koji nemaju `leba danas da jedu. Nemoj da se neko više od vas žali da nema posla, da nema egzistencije-pa i ne zaslužujete to. Em se sami ne borite da popravite stvari, em se rugate onima koji to pokušavaju. Da podsjetim, Tomislav Nikolić ne štrajkuje glađu i žeđu da bi ga neko postavio u vlast, nego da se raspišu izbori. Da se raspišu izbori. A na izborima će narod da odluči ko treba da ga vodi. Ko kaže da će to biti naprednjaci? Ovde se radi o elementarnoj činjenici da vlada, čiji partneri apsolutno pred izbore 2008. nisu svojim biračima rekli sa kim će u koaliciju (da su to uradili, nikad i ne bi dobili podršku na izborima), jeste dovela građane Srbije do fizičkog istrebljenja. I to nije pretjerivanje, to je istina. Samo stranački plaćenički retardi na tviteru to neće da priznaju. I da je iole normalna država, u Srbiji bi vanredni izbori bili još prije godinu dana. A na vanrednim izborima ljudi će da odluče kako će da odluče. U tom smislu izuzetno cijenim izjavu gospođe Vesne Pešić, sa čijim se političkim stavovima često ne slažem. Ona je jasno poručila režimu da jekriza u zemlji postala neizdrživa, te da je raspisivanje izbora neophodno.
S druge strane, javio se i komunistički mišić Dušan Bajatović. Po njemu, Nikolić puca u prazno. Možda i puca. Da ponovim, možda bi Nikolić odveo u Srbiju u propast. Ja to ne znam. Ali ono što znam jeste da u tom slučaju ne bi imao mnogo puta do te propasti, budući da su sve dosadašnje vlasti maltene okončale to putešestvije do pakla. Ali, sve to možete uzeti i kao moje lupetanje. Možda Milko Grmuša dozvoljava emocijama da ga vode i možda je pristrasan. Ali, uvažene dame i gospodo, ovo je bitno i ovo je suština priče: isti taj Dušan Bajatović, koji uvijek, jel`te` pogađa u metu, poručio je takođe danas, i to svima vama, građanima Srbije, da vas uskoro neminovno očekuje poskupljenje gasa. I to je to. To je fakt. Tu nema interpretacija. Tu nema političarenja. Voljeli ovoga ili onoga, sprdali se sa nečim ili ne-poskupiće vam gas. A vi gledajte.
Ne radi se ovde više o Nikoliću, naprednjacima, poziciji, opoziciji...ovde se radi o stanju uma. Ako je zajednica došla dotle da se sprda svakoj reakciji, ako joj je sve besmisleno, ako se ruga drugima koji, kako misli, nemaju pojma, a sama ništa ne čini, ako je, na kraju krajeva, podsmijavanje nečijoj ličnoj žrtvi i takoreći radosno iščekivanje kad će lik da rikne postalo njen spiritus movens, e onda se dotaklo dno dna. Umjesto da svi normalni ljudi, koji bukvalno nemaju više manevarskog prostora da krpe šupljo praznim, iskažu svoju suverenu volju i zatraže promjenu stanja, kakvu god, ma i bez naprednjaka ili pogotovo bez njih, došlo se dotle da onoga koji te tlači, pljačka i ponižava svim sredstvima indirektno podržavaš da to i dalje čini.
Ne buniti se dok te ubijaju-to je poseban stepen patologije. Neka neko obavjesti o tome Vukadinovića.
Pisao sam već o tome šta je, zapravo, monopol i u čemu se ogledaju njegove najnegativnije posljedice. Monopol ima ne samo ekonomske, nego i pravne, političke, moralne i psihološke reperkusije. Ekonomske se, kako znamo, izražavaju u tome što smo prosto prinuđeni da plaćamo skuplje neki proizvod ili uslugu, nego što bi to bio slučaj da se cijena formira u slobodnim uslovima normalnog tržišta. Na primjer, nije uopšte slučajno da je hrana u Republici Srpskoj, Srbiji i Federaciji BiH skuplja nego recimo u Austriji-uvoznički lobi kontinuirano uništava domaću poljoprivredu i stvara monopol na tržištu hrane, korumpirajući političare koji mu to omogućuju. Drugi primjer može da bude građevinska mafija-ona je ostvarila monopol nad gradnjom i prodajom stanova, te se mi danas nalazimo u paradoksalnoj situaciji da postoji višak stanova na tržištu, a da se njihova cijena-ne spušta. Nedavno mi je jedan poznanik koji se bavi tim poslom objašnjavao kako je spustio cijenu stanova koje prodaje. Nije mnogo prošlo došli su mu neki tipovi i "prijateljski" ga posavjetovali da vrati staru cijenu. On je to odbio, a oni su mu rekli da se pripazi.
Tako to funkcioniše na ovim prostorima-građevinska mafija prosto ne umije da funkcioniše na tržišnim principima. Ona svojim mafijaškim kapitalom pravi zgrade, i onda kao u najzlatnijim vremenima komunističke planske privrede razreže cijenu po kvadratu, i ne dozvoljava da neko izađe sa nižom cijenom, jer tako ne bi ostvarivala ekstra-profit.
Potom ta mafija dio od tog ekstra-profita "ulaže" u sudstvo, policiju i političare. Sistem se tako korumpira i stavlja u funkciju mafije, a koja je neraskidivim vezama uvezana sa udbom. Na djelu tako imate neraskidiv lanac korupcije, cijeli sistem je kriminalan, pravosuđe je u funkciji legitimacije zločina i prljavog novca, ekonomski sistem je pljačkaški, politički sistem je zamaskirana tiranija mafijaša a moral se sukcesivno rastače i perverzira.
Budući da je forma "demokratska", da je privreda "tržišna" i "liberalna", ljudi na ovim prostorima, izmanipulisani kakvi jesu i sa hroničnim nedostatkom pravih informacija, počinju da proklinju i demokratiju, i slobodno tržište i kapitalizam i sve. Oni hoće ponovo Tita, Staljina, Karađorđa, bilo koga ko će njih, ovce, da okupi, nahrani i napoji (šišanje se nekako podrazumijeva tada). Oni više nisu misleći subjekti, individue, oni su bjesna i očajna masa, koja traži svemogućeg zaštitnika da je artikuliše i spase. A zaštitnika traži upravo tamo gdje je zapravo i uništena.
Monopol prožima sve sfere zajednice. On se legitimiše i nameće direktno i indirektno. Njegov konačni neprijatelj jeste sloboda izbora. Sloboda, uopšte. On nameće potpunu kontrolu i u službi je determinizma. Monopol mu dođe isto što i antihrist.
Kad su mu došli antički Grci da ga pitaju za koju pametnu, budući da je kod njih bio običaj da koliko-toliko fermaju pametne ljude, te kad su ga upitali šta bi bilo najpametnije da urade, Heraklit im je odgovorio sljedeće: najbolje bi bilo da se vi, vaše žene i djeca, mlado i staro-svi objesite. Zbog toga ne treba nikad pomisliti da ovdašnji mediji, koji su odreda u funkciji promovisanja i zaštite interesa udbe, mafije i uvozničkog lobija, i koji godinama i godinama truju i zaglupljuju ljude ovde, ne mogu učiniti ništa dobro. Itekako mogu. Mogu i oni svi odreda da se objese. To bi im bilo vrhunsko ljudsko i profesionalno djelo.
Kakogod, imam izvjesne strahove s tim u vezi. Nekako ne mislim da će ovdašnji mediji da budu toliko časni i plemeniti. Stoga, da bi se počelo konačno razbijati monopolističko zlo, sam Gospod nam je poslao-blog. Naravno, da se pitalo domaću "elitu"-internet bi se skrčkao za jedno milion godina. Šta tu neki imaju da se povezuju, uvezuju i, zamisli, pišu, bez da komitet, kolegijum i redakcija to sve fino pročešljaju i odobre. Monopol bi ostao nedodirljiv, neupitan i neprikosnoven.
Ovako, svako je dobio šansu da realizuje i svoju medijsku dimenziju. Ko god može da prenese neku svoju misao, ideju, poruku-taj je zapravo medij. Blog i, uopšte, internet omogućili su takoreći besplatan alat za funkcionisanje jednog takvog medija. Iako besplatan, taj alat nimalo nije bezazlen-on je masovan, brz, zarazan. On je potencijalno veoma destruktivan po sam monopol, koji se sve više nalazi u situaciji da ga ujeda čitavo mnoštvo sitnih osica. On je načinio sjajan sistem zaštite od velikih zvjerki, ali, zbilja, šta da se radi sa tolikim osama? Tu sistem zla može da završi u jendeku.
Forma ne samo da uobličuje, ograničuje ideju i svrhu-ona je i smrtna. Sve što u prirodi ima formu-smrtno je. To je osnovni razlog zbog čega klasični mediji, uključujući i onlajn portale, nemaju nikakvu šansu da u budućnosti budu ozbiljan faktor-uštogljeni su, formalni i dozlaboga-dosadni. Sistem uništava dosada koja mu je imanentna.
Zamislite sve te urednike, članove redakcija, novinare...još ste tu, niste zaspali? Njihov posao se svodi na sljedeće-neki kreteni iz politike ili mafijaške ekonomije nešto urade, novinari to zapišu, pošalju svojim agencijama, od kojih potom te "vijesti" uzmu mediji, koji to dalje plasiraju "javnosti". Potom se nađe neki prdonja koga kolokvijalno zovu "kolumnistom", koji fura neki fri-stajler fazon, pohabane farmerke, boem, i tako ti ta sranja, i koji daje "osvrt" na ta baljezganja koja su se agencijski prenijela dalje.
I to je sve. To vam je, uvažene dame i gospodo, medijski sistem. Bijedno, zar ne? Ne dozvoljavam da u budućnosti imamo posla sa tim paćenicima. Kako pukne monopol, puće i ovakvi mediji, a ja ću to propisno da zalijem.
Živjeli!
P.S.
Koliko blog postaje značajan svjedoči i slučaj izvjesnog Dmitrija Medvedeva. Čovjek koji se predstavlja, između ostalog, i kao predsjednik Rusije, shvata da bi bilo krajnje neozbiljno a ako hoćete i pogubno da dozvoli ekskluzivno pravo tamo nekom mediju da mu prevrće i izvrće riječi i poruke. Stoga je pokrenuo sopstveni blog, koji možete da nađete ovde.
Prije nekoliko dana u jednom društvancetu povela se zanimljiva rasprava o tome kako se boriti protiv pedofilije. U pitanju je definitivno najosjetljivije moguće pitanje, jer odnosni delikt jeste takav da prosto onemogućuje čovjeka da se emotivno distancira od čitave te priče i tako pokuša da donese koliko-toliko objektivan sud. Stoga, najčešće mogu da se čuju prijedlozi koji pozivaju na najsurovije obračunavanje sa pedofilima, pogotovo kad je riječ o ekstremnim slučajevima, koji završavaju smrću djeteta, a sama obljuba izvršena je od strane lica koje je trebalo da štiti dijete (ponekad imamo situacije da trogodišnje dijete siluje kontinuirano neki član rodbine).
I zaista, šta tada reći? Šta uraditi? Čovjek osjeća bijes, srdžbu, stid što pripada jednoj takvoj monstruoznoj vrsti.
Svakako, slučajeva pedofilije uvijek će biti, kao što će biti i ubistava, krađa, provala, pronevjera...jednostavno, uvijek će postojati izvjesne devijacije i patologije u ljudskom ponašanju. I sve dok su takva ponašanja upravo to-devijacije i patologije-još je i dobro. To znači da ona nisu postala pravilo, no su još uvijek izuzetak. Ali, svjedoci smo stalnog porasta takvih krivičnih djela. To jeste objektivan, ozbiljan problem. I nešto se mora poduzeti.
Treba upoznati te ljude. Pedofile. Analizirati njihov psihološki profil. Saznati ko su ti ljudi. Kao laik, mislim da drastične sankcije i poziv javnosti na linč takvih osoba, koliko god to bilo razumljivo, neće dati rezultat. Štaviše, mislim da to daje samo kontraefekte. Jer, kao što praksa svjedoči-takve reakcije već postoje, a na djelu imamo sve više slučajeva pedofilije.
Možda pedofile toliko uzbuđuje baš ta osuda, ta zabrana. Sama eventualna posljedica djeluje na njih tako da ih dodatno privlači da zgriješe. Njihova perverzna psihološka struktura, koju u velikom broju slučajeva odlikuje sadistički mazohizam, upravo kao posljedica činjenice da su takve osobe najčešće i same žrtve pedofilije, zbog čega osjećaju sramotu koju pokušavaju da speru tako što će biti brutalno kažnjeni, navodi ih da opšte sa djecom. Svakako, kao što sam sugerisao u tekstu Čikatilo, sigurno postoje i oni koji jedino u snošaju sa nemoćnom djecom mogu da se uzbude, jer ne mogu drugačije da osjete da su moćni i bitni.
Prema tome, linčovanje, spaljivanje, kastriranje pedofila-neće dati neki poseban rezultat. Virus ljudske izopačenosti u svima je nama, uništiti fizički možete ga jedino ukoliko likvidirate sve ljude. Da danas ubijemo sve pedofile na kugli zemaljskoj-mislite li da za koji dan opet ne bi neko dijete bilo silovano? Ovo je neobično važno pitanje, i volio bih da mi date odgovor na njega.
Prije svega moram odmah na početku da izrazim svoje najdublje saučešće svima onima koji imaju nekog posla sa Srbima-znam kako vam je, svjestan sam kroz kakav pakao prolazite, a ni vi niti ja ne znamo šta nas još čeka. Naravno, budući da sam i ja sam klasični Srbin, stvar je duplo komplikovana. Kad imate posla sa Srbima morate imati na umu činjenicu da su svi pametniji Srbi za Srbe rekli da su potpuno ludi i nekontrolisani.
A vi treba da radite nešto sa njima.
Ne pada mi na pamet da trošim vrijeme i vaše strpljenje uzaludnim bavljenjem proučavanjem uzroka tog, istina, donekle interesantnog fenomena. Ukoliko ste Srbin-vi svakako imate neku svoju teoriju. Ukoliko niste-samo pitajte nekog Srbina. Na ovom mjestu valja dati praktične savjete kako se snaći sa takvim belajom kad vas zadesi.
Prije svega, ako vašeg veselog Srbina ide, a ide ga sve dok nije otišao do u sam centar tri lijepe vražje materine-saradnja je potpuno nemoguća. Srbin će postavljati uvijek nove i nove uslove, od čije besmislenosti je veća jedino njihova nepotrebnost. Ne treba pomisliti da su ti uslovi nužno koncipirani na taj način da vode računa jedino o njegovim interesima-oh, da je bar tako. Zapravo, Srbin svoje uslove definiše najčešće ne tako što vodi računa o svojim interesima, nego što pažljivo analizira da li biste vi mogli imati neke koristi od svega toga-ako bi je imali, Srbin na to ne pristaje. A ne, nije on sa grane sišao-jebaće on i vama i samom sebi majku, ali njega se neće praviti kretenom. To što mu vi pružate sve moguće i nemoguće dokaze da će i on sam imati koristi, zapravo, da je u pitanju klasična, a u civilizovanom svijetu idealna win-win situacija, njemu ništa ne znači-on je uvjeren da se u pozadini svega krije neki težak zajeb, i, dozvolite, njemu ne pada na pamet da to prihvati. Taman da obojica skapate od gladi, on ostaje čvrst, dosljedan i konzistentan. U svom idiotizmu.
On će meni..vid` ga samo, misli da je tu nešto. Misli da meni može da proda muda pod bubrege. Ihh, bratac, ja sam tak`e k`o što si ti za doručak smazavao...nosiš tu neke naočare, oćoravio si od čitanja knjižetina mater ti jebo svoju, i sad si meni doš`o da pametuješ, a?..nanu li ti tvoju..sa`ćeš ti da vidiš kako čiča radi, nabijem i tebe i tvoj pos`o na onu stvar...
Dok ne odu, dakle, do same apokalipse, Srbi će učiniti sve da do nje-dođu. Ama baš niko ništa im ne može, sve znaju, najbolji su, najljepši i najpametniji. Znaju sve o svima, svakom narodu se podsmijavaju. Budući da su nebeski narod sve druge gledaju sa visine, sablažnjavajući se zbog toga što ostatak čovječanstva svojevoljno ne stane u svjetskoj hijerarhiji odnosa pet mjesta ispod njih.
Uopšte uzev, to je karakteristika velike većine Srba i ona persistira sve dok u džepu imaju najmanje deset evra. Kad se stvari srozaju ispod te mjere, dolazi do radikalne promjene koncepta i ponašanja.
Kad, prema tome, stvari odu potpuno dođavola, ne postoji narod na svijetu sa kojim se čini da je lakše sarađivati. Niko tad kooperativniji od Srba. Nit` šta pitaju, nit` se bune oko nečega. Naprotiv-imate osjećaj da u sali za razgovor možete `ladno da ustanete, izvadite onu stvar i tiho im kažete: "Srbi, sad fino svi kleknite i popušite mi". Znate šta bi uradili? Klekli bi, popušili vam, a onda bi bez da ste to i tražili od njih legli četvoronoške i ponudili vam i guzu. I sve to bi radili krajnje umiljato, govorili bi da oni sve to zaslužuju, da im je mnogo fino dok ih trpate u guzu i da je to mnogo lijepo što im tako sve to radite.
Srbi imaju uopšteno samo dva stanja: stanje neograničene prepotencije i sujete, odnosno stanje isto tako neograničene servilnosti i nedostojanstva. Sredina kod velike većine njih nema. Oni najviše mrze jedni druge, i ako ste udaljeni poprilično od njih-gotive vas. Zapravo, što ste udaljeniji, to vas više vole. Neko sa strane ne bi vjerovao, ali danas se Srbi najviše svađaju i mrze oko toga što jedni brinu o interesima miljama i miljama udaljene Amerike, dok drugi rade to isto, samo zbog interesa Rusije. Pri tom i Ameriku i Rusiju zaboli đoka za Srbe, pogotovo zato što ni većina Rusa i Amerikanaca pojma nema koji su to interesi njihovih država. Ali, Srbi to itekako znaju, jer su oni intelektualci. I sad gledaju kako da se pobiju oko toga.
Dovedite Srbe do samog očajanja-i bićete u stanju da sa njima radite šta poželite. Sve će tad da prihvate. I ono što im ne zatražite. Oni ubijaju svoje očeve, sinove i braću zbog nečega što misle da je vama važno. Oni se odriču Boga, i vi postajte njihov bog (pravo govoreći, prije toga svako od njim bješe svoj bog).
Ipak, ja nikom ne bih savjetovao da na taj način sarađuje sa Srbima. Prije svega, zbog toga što servilnost nije saradnja. Nema tu razmjene mišljenja, nema kreativnosti. Srbi tada slušaju automatski. Ali, postoji tu još jedan bitan problem-čim se odmaknu od stanja potpunog užasa-Srbi će vam zabiti nož u leđa. Naplatiće vam za sva poniženja, bez obzira da li ste im neka i priredili. Zapravo, ukoliko baš niste, ukoliko ste im pomogli da im bude bolje-e tad ste najebali. Tad nemate šanse. Masakriraće vas, jer ste im tad najviše povrijedili sujetu. Srbi su poznati po tome što najbrutalnije ubijaju i nanose zlo onima koji hoće da im pomognu. To je psihološki fenomen, uostalom, vrlo shvatljiv-oni tako naplaćuju povredu svoje sujete, jer misle da sve mogu. I kad ne mogu, kad hoćete da im pomognete, oni se uvrijede. I tu "uvredu" će prije ili kasnije naplatiti.
Kad se Srbin skloni od toga, to postaje šansa. Postoji mnogo pametnih Srba, koji nakon što se ratosiljaju kolektivističkog koncepta-ratosiljaju se i urođenog ludila. Pogledajte Teslu, Pupina...Bjehu to pametni ljudi. Istina, u nekom smislu opet ludi, ali dobro, šta sad.
Kad se odreknu ambicije da uređuju stvari na nekom opštem nivou, kad ih operišete od slovenske mitomanije prema kojoj su pozvani da izvedu čovječanstvo na pravi put-Srbi postaju potpuno ok. Koncentrisani su, vrijedni, odgovorni. Prave rezultate. Srpske zajednice u svijetu, koje su se odrekle sujete i sličnih budalaština, veoma su poštovane. Vlade Divac je naprimjer svjetska marka.
Dakle, ništa ne možete sa Srbima dok oni sami sa sobom ne srede neke stvari. Da bi sarađivali sa Srbima potrebno je da oni mogu cijeli dan sami sa sobom. Oni se spasavaju jedan po jedan, što je, uostalom, jedino i moguće, i nije to samo tako kod Srba. I spasavaju sami sebe, pojedinačno. Sa onima koji se spasu veoma je ugodno sarađivati. A možete popiti i neko pivo.
Šljivovicu već ne preporučujem. Ima nešto đavolje u toj prokletoj voćki.
Aleksandar Kravčenko definitivno nije bio mladić koga bi majke poželjele za zeta. Kao tinejdžer silovao je i ubio djevojčicu. Upravo zbog tog razloga njegova vrata bila su logičan izbor za sovjetsku policiju nakon brutalnog silovanja i ubistva devetogodišnje Jelene Zakotnove u Šahtju, malom rudarskom gradu u Rostovskoj Oblasti u Rusiji, 1978.godine. Dvadesetpetogodišnji Kravčenko isprva je negirao ubistvo Zakotnove, da bi pritisnut čuvenim metodama sovjetske policije isto naposlijetku priznao. Kakogod, kasnije je povukao priznanje, ali je bilo kasno-sud ga je proglasio krivim i osudio ga na 15 godina kazne. Ipak, pod pritiskom rodbine ubijene i javnosti kazna je preinačena i Kravčenko je osuđen na smrt.
Hladnog decembarskog dana 1978.godine maloj Leli Zakotnovoj prišao je srednjovječan muškarac koji je djelovao prijatno i koji je sa njom pričao na ravnopravnoj osnovi, uprkos njenim godinama. To je godilo Leli, jer ju je nervirao taj stav velikih da, samo zato što imaju više godina, mogu da gledaju odozgo svakoga, a nju pogotovo, samo zato što je mala. Uostalom, ona je u školi učila bolje i od mnogih dvanaestogodišnjaka, i niko nije imao pravo da je zadirkuje. Andrej Čikatilo, četrdesetdvogodišnji učitelj, znao je kako razmišljaju djeca Lelinog uzrasta i tačno je znao šta treba da joj kaže. Blagim nastupom uspio je da ubjedi Jelenu da pođe sa njim do jedne stare kuće u blizini, a u kojoj se nalazila škrinja prepuna zanimljivih stvarčica koje bi Lelu itekako zanimale, kako joj je objasnio. Ono što joj nije rekao bila je činjenica da je tu brvnaru kupio u tajnosti i da u njoj nije bilo bilo kakve škrinje.
Stjepan Čikatilo bio je nešto malo stariji od Lele kad su i njemu prišle komšije i pozvale ga da sa njima ruča. Stjepan je poznavao veoma dobro te ljude, ta sa njihovom djecom se igrao još otkako je naučio da hoda. Poziv je bio veoma primamljiv, budući da je mali Stjopka bio strašno izgladnio, uostalom, poput cijele njegove porodice i drugih porodica u Jablušni, u Sumskoj Oblasti u Ukrajini. Staljinova poljoprivredna reforma dala je sjajne efekte-na papiru njegovih ekonomskih savjetnika-dok je stanovništvo Sovjetskog Saveza, a pogotovo Ukrajine, tih godina bukvalno umiralo od gladi. Stjopka je veselo trčkarao za svojim komšijama, ne čudeći se nimalo što su ga doveli do jedne stare i napuštene kućice poprilično izvan samog sela. Dobro, mislio je, vjerovatno su uhvatili nekog zeca i pripremili slasnu čorbicu odmah tu na licu mjesta. I taman dok je zamišljao zeku koji je, eto, sve do prije nekoliko časova veselo trčkarao proplankom, osjetio je tup udarac po tjemenu. Smrt je bila trenutna. I koliko god to strašno zvučalo, u tom momentu bila je nešto najbolje što mu se moglo desiti. Jer, inače bi mali Stjopka bio prinuđen da vidi koliko čovjek može nisko da padne. Inače bi dječak vidio da su ga komšije namamile izvan sela kako bi ga ubile i-pojele. Stravična glad kojom su boljševici emancipovali seljake uzrokovala je pojavu kanibalizma tih godina u Ukrajini, i Stjopka nije bio prva žrtva istog. Ali bio je jedna od najmlađih.
Ana Čikatilova prijetila bi noću malom Andreju da će i njega pojesti kanibali ukoliko i dalje bude piškio u krevet. Bjeda je vladala u kući Čikatilovih-Ana nije imala vremena da tuguje za Stjopkom, budući da je život nemilosrdno tukao dalje. Nakon što joj je muž otišao na front dobila je djevojčicu koju je morala sama da prehranjuje-ni sama nije znala od čega. Težak život koji je postajao sve teži ostavio je tragove na Ani-postala je neurotična, neuravnotežena, sklona žestokom histeričnim reakcijama. Svoje strahove liječila bi bijesom i ćuškanjem i galamom na Andrejem, koji je od najranijeg djetinjstva pokazivao nevjerovatan strah i stalno bi bježao ispod stola, ne bi li se skrio od majčinih provala nervoze, kanibalnih komšija iz mora koje su ga obuzimale svako veče, opasnih sovjetskih policajaca, mračnih njemačkih vojnika, one velike bubašvabe ispod prozora, samog Zla koje je neprestano skupljalo obruč oko njegovog majušnog, glađu izmučenog tijela.
Lela Zakotnova nestrpljivo je očima tražila magičnu škrinju. Avaj, brvnara je bila prazna, samo su prašina i memljiv vazduh ispunjavali prostor. Iznenada je gurnuta iza leđa, zbunila se i pala na grub pod, ozlijedivši djetinja koljena. Simpatični čika kao da se izgubio-potpuno je izmjenio izgled, prijazne crte lica zamjenile su neke strašne, krvoločne, životinjske. Grubo ju je svlačio, istovremeno otkopčavajući i svoje pantalone, pokazujući ono što se ne smije i što je sramota. Njegovo strašno lice postajalo je sve strašnije. Kao da je pokušavao da učini nešto, ali ga je nešto onemogućavalo. Bijes ga je obuzimao sve više, i počeo je pogledom da traži nož...
Dvije djevojčice igrale su se oduševljeno sa starom lutkom koju im je poklonila nova učiteljica u školi. Andrejeva jedanaestogodišnja sestra pokazivala je svojoj vršnjakinji kako treba lutku obući kako bi izgledala što svečanije za bal koji su pripremale sa ostatkom dvorske svite, a koju su, u nedostatku boljih igračaka, reprezentovale čahure od municije, zgodni kamenčići i oblutci šljunka. Andrej je čekao da mu sestra otrči u kuću, kako bi pronašla kakav-takav komadić tkanine koji bi trebao da posluži kao dio princezine balske toalete. Prišunjao se njenoj drugarici i grubo je oborio u travu, ne dozvoljavajući joj da pusti glasa. Kako se ona žestoko rvala, morao je da pojača snagu kojom bi je obuzdao. Sam osjećaj fizičke nadmoći nad njom doveo ga je do snažne ejakulacije. Bio je oduševljen-bio je to prvi put da je doživio erekciju i ejakulaciju. A pokušavao je često. Dosadilo mu je da iz prikrajka sluša nabusite drugove koji su se hvalili u društvu svojim poduhvatima. Andrej je bio strašno stidljiv, i u društvu dječaka, dok bi u prisustvu svojih vršnjakinja samo mjenjao boje i ostajao bez glasa. Stidio se svoje mršavosti, plašio se tih nasmijanih, čudnih bića, koje će jednom postati velike, grube i neuravnotežene, poput njegove majke. Istovremeno, trudio se da što više obogati svoj intelekt, san mu je bio da završi fakultet i postane ugledan komunista. Revnosno je čitao Lenjina do u duboko u noć, hoteći da kad jednom postane priznat član Partije spere ljagu sa imena svog oca, Romana, koga su po završetku rata i oslobađanja iz nacističkog zarobljeništva komunističke vlasti proglasile saradnikom Amerikanaca, iako je ovaj teške muke proživio u zatočeništvu u koje je dospio braneći Sovjetski Savez, Partiju i Staljina.
Da je Lela Zakotnova bila nešto starija, shvatila bi užas koji će šest godina kasnije da obuzme Tatjanu Petrosjan kad se našla ispod Andreja Čikatila. Naime, Tatjana, kojoj su bile trideset i dvije godine, veoma brzo je razumila u čemu je Čikatilov problem-nije mogao da ostvari erekciju. I nju je spopao, kao i desetine drugih žena, djevojčica i dječaka. I nju je pokušao da siluje, ali nije mogao. Andrej Čikatilo pokušao je da na silu obljubi Tatjanu, ali opet nije mogao. Prokleto nikad nije mogao. Njegova muškost, njegov ponos, bio je opet mrtav. Kao i onog dana kad je prvi put bio u postelji sa svojom suprugom, koju je upoznao preko svoje sestre. Pokušavao je, tako je žestoko pokušavao da bude muž-ali nije mogao. Osjećao je samo strah, ogroman strah, koji je mogao savladati jedino bježanjem ispod stola ili...ili bijesom. Bijes je rađao novi bijes i on je tada, u bračnoj postelji, prvi put poželio da se osveti ženi, da joj pokaže da je se ne boji, da nema razloga da se plaši, da je jači od nje, da je on samosvjesna ličnost sa svojim integritetom i dignitetom, koja ne zaslužuje da se na nju viče, da joj se podsmijava i koja je samo dok je bila mala piškila u prokleti krevet. Osjećaj moći da se osveti, da joj pokaže ko i šta je on i šta sve može ako hoće-doveo ga je do ejakulacije, bez samog polnog čina. Brzo je rukama pokupio svoje sjeme i prstima ga ugurao u supruginu vaginu. Ona i on jedini na svijetu su znali da je tako začeta Ljudmila, a četiri godine kasnije, 1969., i sin Jurij. Tatjana je shvatila šta slijedi-nakon što nije mogao to, mogao je ono. Andrej Čikatilo osjetio je na sebi načiji pogled dok je nožem probadao Tatjanu Petrosjan i doživljavao ejakulaciju-bile su to od užasa i straha izobličene oči njene jedanaestogodišnje ćerke Svetlane, koja je iz mračnog ugla sobe posmatrala kako joj Čikatilo kasapi majku. Paralizirajući užas spriječio je da Svetlana izbjegne majčinu sudbinu...
Da, ja ih ubijam. Ali, ubijam ih radi života, radi stvaranja, kreacije. Zapravo, i ne ubijam ih-dapače, poklanjam im vječni život. Na tom principu funkcioniše i sama Priroda-da bi nešto moglo da se stvori, prethodno ono pređašnje mora da umre. Ključni uslov ljubavi jeste žrtva, a rađanja-bol. Života nema bez smrti. A kroz bol one ispaštaju svoj pramajčinski grijeh. Njihovu zmijsku degeneraciju jedino se može izliječiti, operisati nožem. I takve, prljave, neuravnotežene, kurvaste, bludne-rađaju potomke. Potomke koji jedu sami sebe. Poput pacova. Degenerisani nakot. Koji jedino umije da se podsmijava, a da imalo pameti u sebi ima-plakao bi sam nad sobom. Ništa plemenito ne može biti od želje za opštenjem sa takvim crkotinama-jedino čisto, plemenito, čak i sveto uzbuđenje može biti od želje da se nečist-očisti. Da se osječe, da se sasječe u svom samom zametku i korjenu. Samo i jedino sječa može da izazove radost i olakšanje. Svršavanje časnog djela. Ugodu. Samo u tom slučaju može se nazvati muškarcem, individuom. Osobom vrijednom poštovanja. Dostojanstvenom i moćnom.
Po sopstvenom priznanju, i Lelu Zakotnovu, kao i ostalih pedeset i pet svojih žrtvi, Čikatilo je usmrtio ubodima noža nakon što sa njima prethodno nije mogao da ostvari erekciju. Njegova najstarija žrtva imala je 45, a najmlađa sedam godina. U pitanju su bile žene, djevojke, djevojčice i dječaci. Prvo bi pokušao da ih siluje, a kad bi izostala erekcija-svetio bi im se kasapljenjem, što je jedino moglo da ga uzbudi i dovede do ejakulacije. Svoju prvu žrtvu Jelenu Zakotnovu usmrtio je 22.decembra 1978.godine, a posljednju, dvadesetdvogodišnju Svetlanu Korostik ubio je 6.novembra 1990.godine. Uhapšen je 20.novembra 1990.godine. Suđeno mu je i osuđen je na smrt, a egzekucija je izvršena četrnaestog februara 1994.godine.
Kažu da je ponekad na suđenju pjevao. Porodicama žrtava, koje su bile u sudnici, precizno i živo je opisivao šta je činio sa njihovim najmilijima.
Aleksandar Kravčenko takođe je osuđen na smrt i egzekucija je isto tako bila neminovna. On je ubijen zbog zločina koji nije počinio. Ipak, silovao je i ubio još u ranoj mladosti. Da li je platio i da li je isplaćeno? Da li je plaćeno i isplaćeno pedeset i šest Čikatilovih žrtvi? Da li je plaćen i isplaćen njegov brat Stjopka?
Što se više plaća i isplaća nikad više neplaćenog i neisplaćenog. Ali, sve u svoje vrijeme.
