Za par mjeseci vas očekuje veliko povećanje cijena-pripremite se, ako možete

Većina ljudi na ovim prostorima već jedva sastavlja kraj s krajem. Zapravo, ta fraza je već otrcana-danas je, više no ikad, i prostim okom vidljivo da ljudi više zaista nemaju para. Žalili smo se i do sada oko toga, muke je uvijek bilo, ali danas je zaista nepodnošljivo za većinu. E sad, ono što tek treba da vas zabrine jeste radikalno povećanje cijena osnovnih artikala koje će se desiti kroz par mjeseci.

O čemu je riječ?

Kontinuiran rast cijena više ne predstavlja bilo šta neobično. Modernu ekonomiju odlikuje stalna inflacija. Samo, postoji razlika između postepenog rasta cijena i kolikog-tolikog rasta primanja, s jedne, i naglog skoka cijena i nepromjenjenih ili čak i smanjenih prihoda, s druge strane. Ono što ljude na ovom prostoru očekuje ulazi u ovu drugu kategoriju. Dakle,

cijene će skočiti mnogo. Vaša primanja će ostati na istom nivou kao što su trenutno, a mnogi od vas će ostati bez posla, te primanja uopšte neće imati. 

Jedan razlog rasta cijena već sam spomenuo (permanentna inflacija kao odlika savremenih privrednih sistema). Sljedeći uzroci jesu:

• globalna ekonomska kriza, koja je daleko od svoga kraja

Recesija koja se svijetu desila prije par godina samo je bila najava i blaga manifestacija onoga što će se tek desiti. Kriza nije ni blizu završetka, prosto zato što osnovni uzroci koji su doveli do nje nisu uklonjeni. Štaviše, globalni decision maker-i u činili su potpuno pogrešne korake u borbi sa recesijom. Oni su požar gasili benzinom, a posebno se u tom kontekstu "proslavila" administracija Baraka Obame. Osnovni uzrok trenutne krize jeste u tome što postoji ogroman disbalans između sektora proizvodnje, potrošnje i finansijskog sektora na globalnom nivou.

• domaći privredni sistem, čija hronična zastarjelost i neefikasnost počinju sve više da koštaju 

Nije ništa novo što imamo privredni sistem kakav imamo. Ali, problem je u tome što svijet ide, dok mi stojimo, a sve više idemo i unazad. Prirodno, to košta. I to mnogo. Nismo konkurentni, zapravo-daleko smo od toga. Naš spoljno-trgovinski deficit je ogroman, i mi smo na pragu dužničkog ropstva. To za posljedicu ima činjenicu da smo prepušteni na milost i nemilost stranim kreditnim organizacijama, bankama i kompanijama, koje diktiraju cijene robe koju kupujemo, a od tih para koje mi njima dajemo oni ponekad nama odobre poneki kredit, koji smo im mi dužni da vratimo sa kamatom.

• domaći političko-upravni sistem, koji ne da ne sprovodi, nego onemogućuje promjene u privrednom sistemu i njegovu rehabilitaciju       

Političko-administrativni faktor predstavlja kočnicu u reformi i tranziciji privrednog sistema. Taj aparat odlikuje nestručnost i korumpiranost. Uz to, ljudi koji čine taj aparat sve su alaviji i sve ih je više. Svi žele da se zaposle u administraciji jer su jedino tu sigurna primanja. To stvara višak potražnje za tim radnim mjestima, koja se kupuju. To korumpira čitav sistem, i ne samo to: više niko ne želi da radi onako kako treba da se radi, jer nema svrhe: nema stimulansa za one koji bi radili dobro, a nema ni kazne za one koji rade loše. Ogroman birokratski aparat produkuje ogromnu korupciju u zemlji, opterećuje privredu, guši privatnu inicijaticu, djeluje pogubno po moral ljudi u društvu. Naš današnji političko-birokratski aparat najviše podsjeća na onaj otomanski pri samom kraju Otomanske imperije: turska birokratija je tada onemogućavala modernizaciju Imperije, vukla ju je u prošlost i tako dovela do njenog sloma i raspada.  

Ova dva zadnja uzroka imamo već duže vremena. Problem je što je svijet sve dinamičniji, a mi sve zaostaliji. U vremenu nestabilnosti i krize društva sa neadekvatnim političkim i privrednim sistemom posebno su osjetljiva na globalnu krizu i prva od nje stradaju. Stoga, problemi u tim sektorima više no dosad će uticati na povećanja cijena.  

Sljedeći uzroci koji će uticati na radikalno povećanje cijena koje će nam se desiti u narednih par mjeseci su:

• velika suša koja nam se desila  

U posljednjih nekoliko mjeseci bili smo svjedoci elementarne nepogode koja nam se desila. Suša je načinila ogromnu štetu domaćim usjevima. Ovdašnje vlasti nisu proglasile zvanično elementarnu nepogodu, i to iz dva osnovna razloga:

1. To bi značilo da bi radnici radili manje, i to posebno oni u privredi, odnosno privatnom sektoru. Tajkuni koji uglavnom kontrolišu privatni sektor nisu dozvolili političarima da donesu takvu odluku i tako plate ono što bi inače morali da plate u normalnim državama.
2. Stanje elementarne nepogode pokazalo bi sav jad, čemer i nesposobnost ovdašnjih vlada: one nemaju resurse, kapacitete i znanje kako da se bore protiv takvih situacija. One ne znaju šta da čine ni u normalnim, a pogotovo u nenormalnim prilikama. Stoga, proglašenje elementarne nepogode poput lakmus papira jasno bi pokazalo kakvi nesposobnjakovići vode ove državice na ovom prostoru.

Suša je, kako gore već napisah, nanijela ogromnu štetu usjevima. Hrana će nužno da poskupi, i to prilično. Moraćemo, stoga, više da je uvozimo i tako se hranimo. A onaj ko izvozi hranu može i da diktira njenu cijenu. Ne sumnjajte da će on da izdiktira najveću moguću. A mi ćemo biti prinuđeni da je platimo, prosto zato jer moramo da jedemo. Logika je jasna.

• Privreda, konkretno Republike Srpske, vezana je za strana preduzeća 

Firme u Srpskoj privatizovane su na način da je uništeno ono što je u njima valjalo, a ono što u njima nije valjalo sad ne valja još više. To praktično znači da one uglavnom više ne proizvode ama baš ništa, nego služe kao uvoznici proizvoda onih firmi koje su ih privatizovale. Te "naše" firme, dakle, nemaju svoju proizvodnju i svoje proizvode, već uvoze proizvode svojih "majki kompanija". Te "majke-kompanije" diktiraju, logično, cijenu tih proizvoda, i budući da je kriza danas globalna-i cijene tih proizvoda koje mi ovde kupujemo biće sve veće, iz prostog razloga što će ih dizati te strane kompanije.

Na primjer: ako je jednu firmu iz Prnjavora privatizovala firma iz Srbije, i to na pomenuti način da je firma u Prnjavoru postala samo distributivni centar za robu koja dolazi iz te firme u Srbiji, onda ćemo svi mi koji kupujemo proizvode te firme iz Prnjavora platiti onu cijenu koju odredi ta firma iz Srbije. A ta će firma dizati cijenu, jer je i situacija u Srbiji loša, te je i ona prinuđena da diže cijene. Potom će predsjednik Srbije da se, zbog svojih unutrašnjih političkih potreba, hvaliti kako, eto, firme iz Srbije sve više izvoze napolje. A predsjednik Republike Srpske će nam objašnjavati kako je sjajno što odnosi dvije republike tako fino napreduju, a robna razmjena je na sve većem nivou.

A vi ste ti koji plaćate cijenu hvalisanja dva predsjednika.

Prema tome, postoji više ozbiljnih razloga zbog kojih će cijene da skoče, i to mnogo. A povećana cijena jedne robe utiče na povećanje cijene druge robe. I to je kovitlac koji u sebe uvuče cijene većine robe na tržištu, i to one koja se kupuje i koja je životno bitna.

S obzirom da nije izvjesno da li ćete živi da se izvučete iz tog kovitlaca, te da ovdašnje vlasti nemaju blagog pojma kako da na ove probleme odgovore, očekujte sve zapaljiviju političku retoriku u narednom periodu. Političari će se svađati više no ikad, strasti će se sve više paliti, kako biste vi zaboravili da nemate čime da pošaljete djecu u školu.

Ovo će sve da se desi. Već je počelo da se dešava i ne postoje mehanizmi koji mogu da ublaže udar koji nas očekuje u narednom periodu. Jedino što možete da učinite jeste da razmislite da li ćete nešto da promjenite u svojoj percepciji nakon što taj udar prođe, ili ćete po starom.

Odluka je samo vaša.


Zanimljivo na netu

Pročitaj više

29.8.11 | 0 komentara

Srpsko-bošnjački dogovor

Jedna od osnovnih grešaka, nastala kao rezultat nevještog vođenja nedovoljno definisane nacionalne politike od strane poprilično nekompetentne srpske nacionalne elite, jeste potpuno nepotreban i tragičan sukob sa Bošnjacima. Srbi i Bošnjaci jesu narodi koji imaju isto porijeklo, a koje su vremenom podjelile različite vjeroispovjesti, kulture i tradicije proistekle iz tih različitih religija, loš strateški potez Srpske pravoslavne crkve koja je kod svjetovnih vlasti lobirala da samo pravoslavci mogu biti Srbima, zbog čega se iz srpskog nacionalnog korpusa automatski izbrisao svaki, do tada, Srbin katolik, Srbin musliman i Srbin neke druge vjeroispovjesti ili ateista. U istoriji je ostalo upamćeno da je upravo dio ovih Srba, a koje je SPC izbrisala iz srpskog nacionalnog korpusa zbog toga što nisu bili pod njenom vjerskom jurisdikcijom, izmanipulisan od određenih centara moći i zadojen mržnjom prema onome što su i sami, zloupotrebljen kako bi činio najgora zvjerstva upravo prema-Srbima.

Srbi veoma često prave ozbiljne greške u tretiranju Bošnjaka. Neki Srbi smatraju da Bošnjaci uopšte nisu narod, nego samo vjerska grupa-muslimani. Neki Srbi, pak, smatraju da Bošnjaci nisu ni to-oni su (Bošnjaci, prim.aut.) konvertiti, preletači, prebjezi najgore vrste, koji nisu stabilni povodom bilo čega. Dalje, postoje i Srbi koji Bošnjake, istina, smatraju narodom, ali kao nekim polovičnim, takoreći jučerašnjim. U principu, kakva god varijanta u odnosu Srba prema Bošnjacima bila, ona je previše opterećena opet nespornim faktom da Srbi i Bošnjaci imaju isto porijeklo. Zapravo, kao politički relativno nedavno uspostavljeni narodi, koje je različita vjera odvukla sa istog puta kojim su se prije kretali, i Bošnjaci i Srbi često jedni druge posmatraju sa naočarima čija je prizma previše potcjenjivački obojena.

U prethodnom pasusu jedan momenat je neobično važan za nastavak i suštinu ovog teksta. Srbi i Bošnjaci zbilja jesu poprilično nezreli narodi u političkom smislu. I to nije otkrivanje tople vode-još su poodavno najviđeniji srpski mislioci i političari primjetili da se konkretno Srbi prečesto u političkim, nacionalnim i državnim stvarima vode emocijom, dok u takvim poslovima mjesta emociji prosto nema, ili ima veoma malo. Vođenje emocijama, niskim strastima i pobudama, a umjesto staloženog korišćenja razuma, često je Bošnjake i Srbe dovodilo u teške probleme. Ljudi kod kojih prevlađuje emocija nasuprot raciju i inače jesu povodljivi i njima je lako manipulisati.

A kad imate čitave takve narode, odnosno kolektivitete kod kojih prevlađuje iracionalno spram racionalnog, e tad ozbiljnim sistemima i centrima moći na raspolaganju stoje čitave mase koje je lako preobratiti u horde koje će međusobno da se poubijaju zarad interesa tih moćnika. 

Još nešto je veoma bitno. Budući da su se relativno kasno nacionalno emancipovali, Srbi, a pogotovo Bošnjaci, imaju neku vrstu kompleksa u vezi svog identiteta. Oni stalno kukaju da im neko "ugrožava identitet". A kad ih pitate šta to tačno predstavlja njihov identite, koje su to njihove vrijednosti koje ih razlikuju od drugih-tu ćete teško dobiti jedinstven odgovor, ma da pitate i najumnije među njima. Čovjek nesiguran u sebe veoma je potencijalno opasan, kako po sebe, tako i po svoju okolinu. A pogotovo su opasni narodi koji su nesigurni u sebe. A opet, sve je to razumljivo-ponavljam, Bošnjaci i Srbi kasno su se nacionalno emancipovali, pa je i prirodno da nisu stekli punu sigurnost u svoj identitet, kulturu i vrijednosti. Ovo zadnje posebno je zanimljivo, budući da Srbi i Bošnjaci, i ne samo oni, imaju zajedničku istoriju, te su njihova kultura, jezik, mnoštvo običaja, vrijednosti i svega ostaloga-zapravo isprepleteni.

Sve to često dovodi do konfuzije, ne samo strance koje sve to zbunjuje, nego i same te narode. Oni kojima je bio cilj da manipulišu Srbima i Bošnjacima znali su da je najbolje da igraju na tu kartu-da uvjere i jedne i druge da je osnova njihovog identiteta upravo suprotna od identiteta onih drugih, te da se moraju potpuno razlikovati od njih, ukoliko žele da imaju svoj sopstveni identitet. To objašnjava zašto se jedan te isti jezik na ovim prostorima zove različitim imenima. Prosto, zbog nesigurnosti u sebe, kompleksa, narodi ne žele da priznaju da pričaju bilo kojim drugim jezikom sem tog svoga, koji se zove po njima. Naravno, Amerikanci se ne osjećaju manje Amerikancima zato što ne pričaju američki, no engleski, i nemaju problem sa tim nimalo. Ali, Amerikanci su sigurni u sebe. Ovi ovdašnji narodi nisu sigurni u sebe i smatraju da će upravo biti pokoreni i da će izgubiti identitet ukoliko priznaju da pričaju jezikom naroda koji drže za neprijateljski. A taj narod uopšte ne doprinosi rješavanju cijele te zbrke, jer konkretno Srbi, čijim jezikom pričaju i ostali ovdašnji narodi, uključujući i Bošnjake, imaju istu poentu: hej, ako pričate srpski, onda ste Srbi. I ima da slušate nas, koji smo uvijek bili Srbi, a vi ste papci, pa ste se jednom odmakli od nas.

Svakako, ukoliko bismo se odmakli malo od nas, te zamislili da se na Balkanu nalaze tamo neki indijanci, bilo bi nam smješno kako su oni nezreli i primitivni. Ali, problem je u tome što smo mi sami indijanci.  

Mnoge Srbe često buni to što neki narod ne mora da ima tradiciju postojanja dugu vijekovima. Bošnjaci, pak, budući da sa Srbima imaju isto porijeklo i isti mentalni sklop, misle isto. I zato se njihova intelektualna elita slomi od tog posla da dokaže kako, eto, Bošnjaci imaju istoriju staru tri miliona godina. Oni su stalno u nekoj potrazi za tragovima svog identiteta. E sad, Bošnjaci i Srbi prave strašnu grešku iz svog neznanja: nije vam potrebna vjekovna istorija da biste bili narod, odnosno da biste imali svoj posebni nacionalni status. To uopšte nije potrebno. Da biste bili narod, vi morate da imate grupu ljudi, kolektivitet, koji imaju zajedničku svijest da pripadaju istom narodu, odnosno da imaju isto porijeklo, istoriju, kulturu, vrijednosti. Dakle, to je to. To je sasvim dovoljno da imate narod. Samosvjest. Samo se to traži.

Ovo često nisu shvatali ili nisu želili da shvate oni narodi iz čijeg je sastava formiran neki drugi narod. Oni nisu mogli da prihvate da je moguće da neko ima isto biološko porijeklo, ali da se sasvim drugačije osjeća, da ima drugačije vrijednosti i percepciju o samom sebi.  Vi danas možete da nađete nekog Mađara koji u sebi ima najmanje one genetske strukture koja je zajednička većini Mađara, ali to, samo po sebi, ništa ne mora da znači-taj čovjek može biti veliki mađarski patriota, prosto zato što je to njegov stav, stvar njegove percepcije. I niko nema pravo da mu to pravo odriče. Opet, mnogi narodi su nastali od drugih naroda, što je i logično: bilo da potpuno vjerujete u biblijski slijed događaja, bilo da ste pristalica Darvinove teorije-složićete se da je u početku bilo nekoliko ljudi, da su se oni potom množili, te tako dalje diferencirali. Znači-nije bilo nekih "arhe-naroda",  koji su postojali oduvijek, već su se narodi stvarali i razvijali vremenom. Dakle, kad pričamo o narodima, govorimo o dinamičkim, a ne statičkim kategorijama. I zato uopšte nije čudno što se narodi neprestano pojavljuju, i tu nema ništa sporno. Dakle, Bošnjaci, poput svih ostalih, mogu istorijski da se pojave u nekom trenutku ukoliko postoje ljudi koji se osjećaju na isti način. I to ne može niko da im negira.

Vratimo se sad u realni prostor i vrijeme. Srbi i Bošnjaci danas nisu u dobrim odnosima. A nisu u dobrim odnosima jer su mnogo ratovali u prošlosti jedni protiv drugih. Gore sam pisao o razlozima tih sukoba-ubijali su se, jer su mislili da će ubijanjem pokazati da su različiti jedni od drugih, a razlika jednih od drugih, kako su mislili, jeste bila osnova njihovog (krhkog) identiteta. Posebno osjetljivi po tom pitanju, logično, bili su i jesu Bošnjaci, budući da ih je manje nego Srba, te zato što su drugačije vjere, koja je manjinska u Evropi. Insistiranjem na svojim razlikama oni su pokušavali da se sačuvaju od asimilacije, što je u neku ruku logično, ali teško da je dugoročno u korelaciji sa postavljenim ciljem.

Srbi i Bošnjaci moraju da se dogovore.  Oni moraju da krenu ispočetka. Oni moraju da priznaju sami sebi da imaju isto porijeklo, istu istoriju, previše sličnosti. Ali, i da danas nisu jedno. Oni moraju da poštuju jedni druge, te da pojme da i jedni i drugi imaju svoje legitimne interese. Srbi moraju prestati da osporavaju bošnjački identitet, a Bošnjacima bi bilo pametno da prestanu da vještački kreiraju sopstvenu prošlost, drugačiju od one zbiljske. Prošlost i sadašnjost ne smiju da budu smetnja budućnosti. 

Srpsko-bošnjački dogovor imao bi brojne pozitivne implikacije i po Bošnjake i po Srbe. Bosna i Hercegovina bi postala stabilna država, sastavljena po mjeri svih njenih naroda, a Srbi i Bošnjaci, što je i logično s obzirom na njihovu brojnost i kulturno nasljeđe koje su dali Bosni, ključno bi oblikovali njenu suštinu i sadržaj. Srbija bi riješila svaki eventualni problem oko Raške. Srbi i Bošnjaci u Crnoj Gori bi bili ključni politički faktor, koji bi determinisao budućnost ove zemlje. Zapravo, Srbi i Bošnjaci zajedničkim političkim nastupom postali bi ključni politički faktor u cijelom ovom dijelu Evrope. A to bi bilo nešto, za razliku od velikog NIŠTA što su danas i jedni i drugi, koliko god mislili da to nije tako.

Tad bi pregovori sa velikim svjetskim silama dobili potpuno novu dimenziju. Zajednički srpsko-bošnjački nastup na velikoj sceni  značio bi da ova dva naroda mogu, primjera radi, Evropskoj uniji da praktično pokažu kako različite vjere, narodi koji su do juče ratovali-mogu da grade priču koja je zasnovana na partnerskim odnosima, inspirisanim uzajamnim poštovanjem. Narodi opterećeni prošlošću mogli bi da daju primjer kako se radi za budućnost. Mrtvima bi se odala počast, a politika bi počela da se bavi djecom i da radi za one koji dolaze.

Zapravo, Bošnjaci i Srbi zbilja jesu upućeni jedni na druge. Čak i da zaboravimo sve ovo što je napisano u ovom tekstu samo kad se osvrnemo na ekonomske parametre postaje jasno da ovaj prostor predstavlja jedinstvenu privrednu cjelinu. Srbi i Bošnjaci i danas posluju međusobno. Stoga, nacionalne elite oba naroda moraju prestati da vode dosadašnje politike jedni prema drugima. Ako Bošnjaci misle da će im biti bolje ako je Srbima gore, i obrnuto-teško se varaju. Svijet se kreće u tom pravcu da će budućnost i Srba i Bošnjaka biti veoma neizvjesna ukoliko oni ne naprave strateški dogovor.

A ako postojeće nacionalne elite to ne prepoznaju, onda i nisu elite. A umjesto njih treba izgraditi one zbiljske elite,  koje prepoznaju dugoročne interese svojih naroda.


Zanimljivo na netu

Pročitaj više

27.8.11 | 0 komentara

Boris Tadić aspolutno podržava Hrvatsku koja apsolutno podržava komadanje Srbije

• Jadranka Kosor, predsjednica hrvatske vlade: Hrvatska najveći prijatelj Kosova na Balkanu i ona apsolutno podržava suverenitet i teritorijalni integritet Kosova
• Boris Tadić, predsjednik Srbije:  Srbija apsolutno podržava Hrvatsku u ostvarenju cilja što bržeg završetka pregovora i ulaska u Uniju. To nije značajno samo za Hrvatsku, već i za cijelu regiju

Ovo su zvanične izjave najviših zvaničnika dvije države. Kao što možete da vidite, predsjednik jedne države apsolutno podržava državu koja apsolutno podržava komadanje njegove države. A kad to kaže predsjednik države to znači da pričamo o zvaničnoj politici države čiji je on predsjednik. Dakle, da rezimiram:

zvanična politika Srbije danas jeste da apsolutno podržava komadanje Srbije.  

Hrvatska je u 2010.godini u robnoj razmjeni sa Srbijom bila u suficitu od 56 miliona dolara. U istom periodu, sa lažnom državom Kosovo napravila je suficit od 52 miliona evra. Ambasador te iste lažne države u Zagrebu otvoreno i javno je pozvao hrvatske firme da izvoze na Kosovo. Naravno, ekonomski parametri su jasni, a kad tu dodamo i nesporan animozitet koji Hrvatska ima prema svemu što je srpsko-stvari su jasne.

Problem je u tome što država Srbija nema odgovor na ovakve više ne samo provokacije, nego i otvoreno i nedvosmisleno neprijateljsko djelovanje Hrvatske. Naravno, kad znamo da Boris Tadić apsolutno podržava takvu Hrvatsku, onda nam je i jasno zašto nema jednog pravog odgovora Srbije. U suprotnom, postojale bi ekonomske i političke reperkusije.

Ekonomske bi značile da Srbija pronađe način da destimuliše uvoz robe iz Hrvatske. U redu gospodo, u Srbiji više nećete praviti suficit od preko pedeset miliona dolara godišnje. Pa vi gubite tržište od sedam miliona ljudi.

Političke bi značile da bi Srbija uložila oficijelni prigovor na svako pristupanje Hrvatske Evropskoj uniji dok ova ne reguliše pitanje imovine prognanih Srba u akcijama etničkog čišćenja. Takođe, Srbija i Republika Srpska bi trebale da traže odštetu od Hrvatske zbog genocida koji je NDH počinila nad Srbima tokom Drugog svjetskog rata.

Dakle, tuk na utuk. Ako već ne možete da budete ravnopravni sa SAD, onda definitivno možete da odbrusite Hrvatima. Ovde nije riječ o emocijama, nego o realnoj politici i interesima. Ako vi dozvoljavate da vas prave kretenima onda samo dokazujete da ste kreteni. 

Vlast u Srbiji nema rješenje, nema viziju, nema pameti, nema hrabrosti, nema poštenja, nema ništa. Spasava je jedino to što nema ni bolju opoziciju. Uopšte, problem Srbije jeste što je kao država svjetlosnim miljama iza one Srbije od prije stotinu godina, koja je sa višestruko većom stopom nepismenosti stanovništva bila kudikamo ozbiljnija, uređenija i organizovanija država. Srbiji danas nedostaju kvalitetni ljudi. To je taj osnovni problem. Najbolje što je imala ili je sama likvidirala ili je otjerala u bijeli svijet. Nedostaje nova ideja, nova energija, odlučnost, hrabrost, čestitost. Oni koji nude radikalna rješenja i pozivaju na izolaciju i mržnju samo su druga strana ove neinventivne i katastrofalne vlasti. Rješenje nije sukob, rješenje je iznalaženje novih puteva. Rješenje je u ekonomiji, ne u ratu.

Srbija danas ne poštuje samu sebe. Zato je ne poštuju ni drugi. Ne treba izlaz tražiti u metafizici, kosovskoj žrtvi, apatiji, destrukciji. Izlaz je u radu. Izlaz je u odgovornosti. Izlaz je u otvorenom izražavanju svojih stavova, a ne zabijanju glave u pijesak.

Pametni više ne trebaju da se sklanjaju, nego da počiste ovu fukaru koja se nakotila. Dosta je bilo. Vrijeme je za govnjivu motku.


Zanimljivo na netu

Pročitaj više

24.8.11 | 0 komentara

Ovaj tekst tražite već dugo vremena

Vidim, prethodni post je izazvao određenu pažnju i reakcije. Neki čitaoci ovog bloga kontaktirali su me i putem mejla. Nemam tu posebno šta da dodam-nije bila riječ o bilo kakvoj posebnoj provokaciji. Niko me nije posebno iznervirao. Napisao sam šta mislim i na način kako sam se u tom trenutku osjećao. Ništa spektakularno.

Međutim, mislim da sam stil pisanja i određene stilske figure koje su bile upotrijebljene ne trebaju u drugi plan da stave osnovnu poruku tog teksta, a koju je Dobrila odlično uočila:

Nemoguće je da postoji onlajn zajednica ako prethodno ne postoji realna zajednica. Nema internet društva, ako nema društva.

To je poenta, a to mnogi zaboravljaju. I to ne samo na internetu. Političari imaju svoje imaginarne svijetove u kojima je realnost na tamo nekom sporednom mjestu po značaju. I njima je bitna fasada, a ne ono što je zaista u kući. Tako je uglavnom i sa novinarima, mnogim naučnicima (posebno društvene provenijencije), sveštenstvom...a konstatovao sam već da je to taj kalup i među ovim življem u domaćoj onlajn zajednici. Sve te grupe odlikuje, s jedne strane, neka vrsta nezadovoljstva i revolta što realni svijet ne prati njihove briljantne predstave o tome kako bi on trebao da izgleda, pri čemu s njihove strane lagano nastaje jedan ignorantski i prezrivi odnos spram tog svijeta, dok, s druge strane, po istom principu počinje da se dešava i otuđenje unutar tih prethodno već otuđenih grupa.

Donekle ja to sve mogu da razumijem. Nikad ne bi bilo pomaka da ljudi misle o stvarnosti uvijek na onaj način kakva ona realno jeste sad. Stvari bi, nužno, u tom slučaju stajale u mjestu, odnosno-išle bi polako ali sigurno unazad. Dakle, zbilja je potrebno da ljudi nekad prosto izmisle nešto bolje, pa da potom pomalo i silom guraju stvari u tom pravcu. To je potpuno legitimno. Ali, mislim da se došlo do toga da oni koji sebe, makar i duboko intimno, smatraju mislećim stvorenjima-više uopšte ne znaju šta je to stvarnost te zbog toga, prirodno, ne mogu niti da je mjenjaju-njima su i put i bespuće postali jedno te isto. A plašim se da je još i gore-oni više ne shvataju koncepciju i bit puteva i bespuća, to su im strani pojmovi, pa sad pažnju usmjeravaju na olupinu kinder jajeta.

U jednoj takvoj totalnoj otuđenosti unutar više ne sebe, nego samo jedne komponente sebe (strahova, frustracija i kompleksa), gdje postaje deplasirano razmišljati o tim nekim apstraktnijim kategorijama (sreća, život, smrt, Bog, ljubav, svrha), ljudi potpuno gube osjećaj ne samo za druge no i za sebe, pri čemu prestaje i potreba za jednim totalnim ratom svih protiv svih. Čak je i ta donedavno najcrnja varijanta budućnosti otpala-za tim ratom više prosto nema potrebe. Rat je, na izvjestan način, ipak stvar čovjeka, emocije, stava. Rat ima tu svoju humanu komponentu, šta god vi mislili o tome.

Sada, za tim više nema potrebe-zemljištem hodaju prazna tjelesa ljudi čiji prazni mozgovi putem tastature kuckaju prazne riječi koje procesuiraju njihovi prazni mozgovi a na osnovu impulsa koji mehanički dospijevaju iz njihovih praznih srca. Naravno, s druge strane to čitaju prazne oči, koje potom ispisuju prazne reakcije koje služe kao legitimacija postojećeg licemjerja koje je elementarno vezivno tkivo naše svakodnevnice: da, mi komuniciramo, i ljudi smo. Bip. Alarm. Signal. Mehanizam nastavlja dalje.

Revolucija je danas placebo, kao što je, uostalom, uvijek i bila. Stvar isto stoji i sa evolucijom, reformama, napretkom. Stojimo u mjestu. To je ta naša tragedija. Tapkanje u mjestu kao odgovor na kreaciju čiji smo svjedoci, koliko god to ponekad negirali. Osjećaj teškog kompleksa i inferiornosti, jer mi samo tapkamo i tapkamo, dok je neko sve ovo stvorio.

(Tragičnosti momenta sad bi dobro došlo neko dramsko samoubistvo, ali neću da pozivam na to-na kraju krajeva, što bi samoubijenom bilo bolje nego nama).

Sad se valja, tehnički rečeno, prihvatiti resetovanja sistema. Treba početi i završiti sa pojedincem. Promjena u glavama je lijepa koliko i otrcana fraza, ali ništa od nje nećemo dobiti. Fraze su, ipak, sranje. A sranje nije uvijek loše. U ovom momentu ljudia treba prljavština i smrad, i tu mislim bukvalno, ne na neke perverzije, i to  zato da bi pomislili da rade nešto teško, ali što će uroditi izvjesnim plodovima. Njima je više zlo od imaginacije, novaca u obliku crtica u kompjuteru neke banke, interneta, hipokrizije, svega. Oni žele poljoprivredu.  Osjećaj povezanosti sa zemljom. Zadovoljstvo koje daje samo fizički rad. Rakiju koja dolazi poslije. Masnu psovku. Pogled ka debelom dupetu komšinice preko puta.

U principu, da skratim priču, ljudi su željni običnog života. Bez pretenzija, bez laži, bez ičega. Samo da se unormale. I da imaju osjećaj da stvaraju.

Ovo što ste pročitali jeste ideja čija realizacija jeste stvar budućnosti, mada ista egzistira još od pećinskih dana. Tamo neki tip koji putem neke nove, super-napredne tehnologije bude čitao za nekoliko desetina hiljada godina ovaj tekst, u njegovom dekodiranom obliku, shvatiće ono što sam i ja shvatio:

Pisac ovog teksta je jebeni genije. 


Zanimljivo na netu 

Pročitaj više

23.8.11 | 0 komentara

Virtuelna realna tamnica

Nema me previše na internetu u posljednje vrijeme. Tek odavno nisam pisao tekst na blogu. A poodavno sam ispao i iz fazona da redovno, maltene svakodnevno pišem ovde. Možda je samo riječ o tome da se čovjek ponekad zasiti svega. Ima toga, definitivno. U mom slučaju ima i toga da mi se podosta smučila i taj domaća onlajn zajednica. U principu, bogtevidio koliko je tu paćenika, frustriranih tipova, onih seksualno nezadovoljenih, ufuranih itd itd. I onda mi se smučilo i to moje lično licemjerje da učestvujem aktivno u svemu tome, iako mi se to gadi.

Ali, na stranu sad sve to. Zbilja, naučio sam dvije osnovne stvari oko čitave ove internet priče:

1. Nema razloga da misliš da je bilo kome interesantno šta ti misliš o svemu tome i kako se osjećaš povodom najnovijeg slučaja silovanja u Bangkoku-kao i u RL, i ovde svako gleda kako da što više (psihički) izmasturbira i olakša sopstvenim frustracijama i kompleksima
2. Nemoguće je da postoji onlajn zajednica ako prethodno ne postoji realna zajednica. Nema internet društva, ako nema društva. Jer, u pitanju su ipak isti ljudi-ako oni ne umiju da naprave dobro društvo napolju, zašto vlada tolika hipokrizija pa mislimo da će nešto drugačije da bude u ovim virtuelnim okvirima?

Treba zapamtiti sljedeće: nema bilo kakvog realnog razloga da mislimo da ljudi "u kompjuteru" nisu ona ista gamad i ološ kakvi su ovi na ulici, ispod prozora.  Uvažene dame i gospodo, mislim da smo se tu svi dobrano zajebali, pa tako i ja. Kao što me šupci okružuju od 07.00 do 19.00 na poslu, kao što imam posla sa tim klošarima na ulici, u trgovini, u kafiću, tako me ista bagra čeka i na internetu.

Juče sam na tviteru napisao sljedeće:

"Jedini političar koji je do sada otvoreno stao u odbranu Prajda, jeste predsednik Srbije Tadić" Šta drugo od te pederčine i očekivati. 

I, naravno, odmah se javljaju tu svi ti neki fini ljudi, tipa Miloša Đajića, koji kažu "nemoj tako, Bobane". Šta sad, bogtemazo, pa ja istinski prezirem i gadim se pedera. Bolesnici, sunce ti žarko. Kao civilizacija smo dodirnuli dno dna hipokrizije, degradacije vrijednosti i potpune imbecilnosti, te se sad prosto utrkujemo ko će više da štiti "prava". "Prava pedera". "Prava kerova". "Prava pičke materine".

I sad tu nešto moraš da se praviš. Šta da se pravim, koju vražju mater? Neću više sebi dozvoliti, a za druge me živo boli kita, da učestvujem u tom sranju: pederi su pederi, gamad bolesna i vašljiva. Kerove lutalice treba ubijati, a ne puštati ih da hodaju ulicama, prepadaju ljude i šire zaraze. I tačka. Ja to tako sve mislim, i jebe mi se što to nije danas moderno i što ne doprinosi (internet) reputaciji.

Sparta je bila sistem, bogtemazo. Tu se znao red, to je bilo zdravlje. Oni su imali komisiju koja je ispitivala svako djete koje bi se rodilo. I čim vide da je to neki papak, a to se odmah vidi, čim se ono rodi (npr, na Borisu Tadiću čim je zakmečio vidjelo se da je šupčina)-to su bacali u jamu. Normalno, brate. Ne možeš da pustiš svakog kretena da ti gamiže po zemlji. Jebao vas lažni humanizam sa sve renesansom. I onda su se pojavile te pederčine iz Atine koje su prosipale ta sranja o demokratiji i ljudskim pravima, a najviše je u Atini bilo robova. To je ta hipokrizija o kojoj vam govorim. I sad kao ajde da skenjamo Spartu, jer su tako necivilizovani. A vi ste mi civilizovani, u pičku krivu materinu.

I onda ti se, naravno, pojavi tu taj neki papak danas na internetu, govedo jedno atinsko, i moraš nešto da ga tolerišeš. More m`rš. Ja neću više.

Sve pedere treba iskorijeniti. Jedino što je dobro u vezi njih jeste što bagra ne može da se množi i širi boleštinu na sljedeća koljena. Tako se dobro osjećam kad ovo napišem. Ehh. Život je sjajan.


Zanimljivo na netu 

Pročitaj više

21.8.11 | 0 komentara

Beterluk građana Republike Srpske koji generišu sistem sa istim svojstvima

Moj pokojni deda je ljude koji su gotovani i ljenčuge nazivao beterima. I govorio je kako takvi, prije ili poslije, raskuće sve što imaju i nužno propadnu. Takođe, nije bio previše tužan zbog njihove sudbine, jer to je bila njihova odluka. A, s druge strane, takvi i zaslužuju da propadnu.

U Republici Srpskoj je od oko milion i po ljudi zaposleno njih 240.000, sudeći prema zvaničnim podacima. Građane Republike Srpske najviše zanima kako da dobiju posao u javnoj upravi i bankarskom sektoru, kažu upućeni, a ja im tu vjerujem 150%. U vremenu snažne ekonomske krize u posljednjih godinu dana Republika Srpska je zaposlila nove radnike u javnoj upravi, pa ih sada ukupno ima 22.880, što je za 0,4% više nego u istom periodu prošle godine. A u ovu brojku ne ulaze oni mnogobrojni gotovani koji novac iz budžeta dobijaju po osnovu članstva u upravnim odborima javnih preduzeća, na ime fiktivnih ugovora o djelu, savjetničkih sinekura itd. Kad saberete sve te ljude, a pričamo o različitim nivoima, od lokalnog, preko rebubličkog, do nivoa BiH, te kad tu dodamo i one koji novac primaju od političkih stranaka, a koje se opet finansiraju iz budžeta, sigurno da dobijamo višestruko veću cifru.

Pri stopi nezaposlenosti od 37% bilo bi za očekivati da ljudi čine sve da pronađu bilo kakav posao, te da tako prehrane svoje porodice. Ali, kod nas stvari ne idu logičnim tokom. Kod nas nezaposleni imaju posebne želje pri odabiru zaposlenja, te im uglavnom ne pada na pamet da konkurišu tamo gdje se kičma. Evo šta kaže Ranko Milić, predsjednik Udruženja poslodavaca Republike Srpske:

Najveća tražnja za zaposlenjem u Republici Srpskoj je u administraciji i bankarstvu, gdje se na konkurse za popunu radnih mjesta pošalje od 100 do 1.000 zahtjeva, dok stanovnici RS za radna mjesta u privredi gotovo da i ne konkurišu. U privredi su teški uslovi rada i niska primanja, pa stanovnici uglavnom izbjegavaju da se zaposle u privredi. 

Dakle, ljudi ovde traže načina da dođu do leba bez motike.  I tu se ne treba previše iščuđavati, jer nismo samo mi sprecifični po tome što imamo ljude koji bi da zarade a da ne rade. Međutim, kod nas su karakteristične dvije stvari:

• kod nas je daleko manja stopa onih sa preduzetničkim duhom, koji žele da rizikuju, kreiraju, odnosno-da budu slobodni. Ovaj fenomen ponajbolje objašnjava zašto smo skloni autoritarnim sistemima
• naš sistem nema rješenje za ovakav disbalans-umjesto da destimuliše ogromnu potražnju na tržištu rada za zaposlenjem koje se finansira iz budžeta, odnosno da ograniči primanja zaposlenih u javnoj upravi na 75% prosječne plate u privredi (za isti stručni nivo), on stvari dodatno pogoršava, jer bez bilo kakve ekonomske logike redovno povećava primanja onih koji novac primaju iz budžeta, bez bilo kakvog interesa za one koji taj budžet realno pune. Time sistem, zapravo, na najsigurniji način, istina postepeno, uništava sam sebe

Podaci su egzaktni i neumoljivi: prosječna plata u Republici Srpskoj je 800 KM. Prosječna plata zaposlenih u privredi kreće se između 550 i 650 KM. A prosječna plata zaposlenih u javnoj upravi iznosi 1.059 KM. U Republici Srpskoj, umjesto da prosječna plata u javnoj upravi iznosi maksimalno 75% prosječne plate u privredi, a što bi bilo normalno, imamo situaciju da je plata u javnom sektoru 75% veća od plate u privredi. 

I tu dolazimo do srži problema privrede Republike Srpske i našeg ukupnog sistema: mi destimulišemo rad, znanje, kreativnost i viziju, a podstičemo javašluk, demagogiju, konformizam. Beterluk. To je naša sistemska greška. I zato nam je kako nam je. 

U jednom takvom društvu logično je da sve odumire i tu nema prostora nekom čuđenju, a svaka patetika je jeftina i lažna. Šta tu ima da se prigovara političarima kad su oni u dlaku isti kakva je i većina ljudi ovde. Ne samo da ih ti ljudi biraju, oni ih traže upravo takve kakvi ovi jesu.  Oni traže sebi slične, koji će da prosipaju prazne priče, a da pri tom nikad neće mjenjati suštinu. Jer, ajde da konačno budemo realni-postoji razlog zašto smo mi svjetski fenomeni zbog toga što nam tranzicija traje duže od dvije decenije, a da još nije zapravo niti počela-mi ne želimo da se ona do kraja desi. Mi ne želimo da stvaramo sistem  u kojem će žestok i pošten rad biti osnova svega. Mi ne volimo, ne, mi mrzimo rad. I zato nam treba sistem koji će, kako god se on zvao, uvijek biti takav da se ne napreže previše.

Zato smo na putu uništenja. Pitanje koje u posljednje vrijeme sebi često postavljam jeste: a zašto je to uništenje uopšte i loša stvar?


Zanimljivo na netu

Pročitaj više

9.8.11 | 0 komentara

Nevjerovatno, ali istinito: policajac Draško Tanasić u centru Banje Luke zlostavljao maloljetne dječake!

Prije par dana sam pročitao blog-post Daliborke Kiš-Juzbaše na Banjalučkom protestu koji me potpuno šokirao, naljutio, razočarao...ma poslije kojeg sam poludio. Htio sam momentalno da napišem post na svom blogu, da izbacim gnijev, da se, da izvinete, najebem majke kretenima koji su "junaci" priče pred vama, ali sam ipak našao to zrno strpljenja u sebi, odlučio sam da pustim par dana da prođe i da potom, hladnije glave, prenesem jednu potresnu i skandaloznu priču. Priču koja se dešava tu oko nas, u našim gradovima, u našem vremenu, našim poznanicima, prijateljima, komšijama...našoj djeci.

Volio bih da na ovom mjestu izdvojite nekoliko momenata i pročitate Daliborkin tekst. Njen sin je prije par dana ni kriv ni dužan sa još nekoliko svojih prijatelja, od kojih niko nije stariji od petnaest godina, a Daliborkin sin je četrnaestogodišnjak, doživio neviđenu policijsku torturu, za koju mislite da postoji samo u američkim treš akcionim filmovima. Naime, nakon odlaska u bioskop, a što je bio prvi samostalan izlazak ove djece, klinci su otišli na jednu autobusku stanicu u centru Banje Luke da bi pričekali jednog od roditelja da dečkiće pokupi i odveze kući. Sa sobom su od rekvizita imali jedinu bocu sprajta koju su kupili u prodavnici. Ćaskali su i zezali se, kako i priliči dečkićima njihovog uzrasta.

A tad počinje horor. Policijski automobil, koji je prvo bio prošao cestom, naglo se okrenuo i pri punoj brzini, sa sve upaljenim rotacionim svjetlima, došao do klupe na stanici gdje su oni sjedili. Kao da je riječ o najopasnijim svjetskim kriminalcima, policajci su izletili iz kola, opkolili su klince i počeli da ih verbalno i fizički zlostavljaju, a u čemu je najbrutalniji bio policajac Draško Tanasić. Uz najbrutalnije uvrede i psovke ("kreteni", "majmuni", "konji"), uz prijetnje "da će im odvaliti bubrege", policajac, a zapravo psihopata Draško Tanasić tjerao je tu djecu da priznaju da su palili pleksiglas na toj stanici (a koji je, inače, zapaljen mjesecima prije toga). Psihopati Tanasiću ni na kraj pameti nije bilo da nazove roditelje te djece, te da sa njima vidi da li ima bilo kakav problem. Psihopata Tanasić čak ni elementarna pravila svog posla ne poznaje, jer za maloljetnu djecu (do 14 godina) odgovaraju roditelji, te je prosto morao da prvo nazove iste, pa da dalje preduzima neke korake ako je za takve bilo potrebe.

Prestravljeni verbalnom i fizičkom torturom (udaranje baterijom po licu, udarci po nogama, šamaranja), klinci su bili prinuđeni da priznaju da su palili taj pleksiglas, iako veze s vezom nisu imali s tim. Uostalom, pročitajte kako je to Daliborka opisala, i shvatićete koliko je monstruozan bio taj momenat za te klince:

POLICAJAC Draško Tanasić ih naziva kretenima, majmunima, slonovima, konjima, preti da će im pendrekom izbiti bubrege ako ne priznaju da su vandali i da su oni uništili (palili) pleksilglas na stanici, iako momci nisu imali upaljač. Zapravo, od sveg naoružanja, imali su, sada već praznu, plastičnu bocu "Sprajta".POLICAJAC Draško Tanasić tvrdi kako su njome bušili pleksilglas. Preti da će ih šamarati dok ne priznaju.Jednog od dečaka (Z.B.), POLICAJAC Draško Tanasić hvata za ramena, nabija na plegsilglas, razdvaja mu noge udarcima cipela, glavu mu udara nekoliko puta o ploču, zavrće ruku na leđa i šakom hvata za kožu u predelu bubrega, uvrće je i preti da će mu izbiti bubrege ako ne prizna da je bušio ploču.Posle duže torture, momci priznaju kako su oni plastićnom flašom "Sprajta" izbušili rupe u pleksilglasu (???).Kada je jedan od dečaka rekao da dolazi otac po njih, POLICAJAC Draško Tanasić se izderava uz reči: Šta će on meni, šta si glup, nije on bušio rupe!

Roditelji nesrećne djece shvatili su šta se desilo tek ujutro, kad su na klincima primjetili modrice od fizičkog zlostavljanja. Prethodno je jedan od roditelja to veče došao na lice mjesta, a policajac Željko Ćulum mu je prodavao neku šuplju priču, nudeći mu da će srediti da se ne diže prijava protiv dječaka?! Ne shvatajući šta se zaista desilo, taj roditelj je bez veće halabuke odveo klince njihovim kućama.

Halabuku su roditelji napravili sutradan, kad su shvatili šta se desilo. Tražili su od nadležnih da objasne ponašanje pomenutih vandala i psihopata, odnosno da isti snose sve posljedice za svoje zločinačko ponašanje. Daliborka detaljno opisuje šta su do sada poduzeli, te izražava svoj strah da će sve ostati na tome da će jadne roditelje vodati od vrata do vrata, a da ama baš ništa neće biti učinjeno po tom pitanju.

Ono što je još nevjerovatnije od pomenutog nevjerovatnog slučaja jeste da nijedan medij nije izvjestio o ovom brutalnom događaju, iako na djelu imamo eklatantan primjer krivičnog djela zlostavljanja maloljetnika, i to od strane službenih lica, što samom krivičnom djelu daje dodatnu otežavajuću okolnost. Takođe, niko se u policiji i u Ministarstvu unutrašnjih poslova Republike Srpske nije izvinio za ovo zločinačko ponašanje zaposlenih u toj instituciji. Niko nije odgovarao za sve ovo, a pogotovo nije odgovarao zločinac i psihopata Draško Tanasić.

Mi se cijelo vrijeme pravimo da smo jedan uređen sistem, da ovde vladaju demokratija, pravna država, da svi imamo sva zamisliva i nezamisliva prava. Lupamo tako te koještarije i zabijamo glavu u pijesak pred realnim činjenicama i dešavanjima koja se dešavaju svakodnevno. Prosto, patologija postaje uobičajena stvar, a mi se pravimo da to ne primjetimo. 

I niko ne reaguje. Da se ne poznajem sa Daliborkom ni sam ne bih imao pojma o ovom strašnom događaju. Ovaj tekst će da pročita nešto ljudi, vjerovatno će se i oni potresti-i na tome će sve da se završi. Konvencionalni mediji nemaju hrabrosti da izvještavaju o ovome, zauzeti zidanjem medijske kule od karata i raja u kojem, k`o biva, živimo. Vlasti pojma nemaju šta se zaista dešava tamo dole, njihovi savjetnici ih ubjeđuju da teku med i mlijeko, a da samo subverzivni elementi, izdajnici i neprijatelji Republike Srpske po vascijele dane izmišljaju zlobe i pakosti kako bi narušili naš fenomenalni sistem i ustavne i druge jebene pozicije.

A da zaista jesmo to što volimo da mislimo da jesmo, koliko sutra ministar Stanislav Čađo, prvi čovjek MUP-a Republike Srpske, posjetio bi ove dječake i njihove roditelje, izvinio bi se zbog manijačkog ponašanja policajaca, pitao bi za zdravlje, dao jednu, prije svega, ljudsku podršku. A potom bi promptno naložio objektivnu istragu, te po njenom okončanju učinio ono što je jedino pravilno da se učini: pomenute psihopate bi bile najurene iz policije, protiv njih bi MUP RS podnio krivične prijave i javno bi se oglasio povodom svega toga. 

Znamo svi da se to neće desiti. Znamo svi i da niko neće pružiti konkretnu podršku toj djeci i njihovim roditeljima. Znamo svi da će ti dečkići još dugo nositi traume nastale poslije njihovog prvog izlaska. Znamo svi da ovo nije usamljeni slučaj, jer nam se svima ili dešavalo ili smo bili svjedoci manifestacije policijske brutalnosti prema potpuno nevinim osobama. Znamo svi šta naša policija radi. Znamo da je ona uzrok i početak svakog bitnijeg kriminalnog ponašanja u gradu. Znamo svi da policajci, kad im prifali para, zaustavljaju zbog koekakvih gluposti automobile običnog svijeta koji muči muku oko svakodnevnog preživljavanja, dok im ne pada na pamet da zaustavljaju bjesna kola moćnika koji piče 120 na sat na putu gdje je ograničenje 60 km/h.

Znamo to sve. I ćutimo.

Mislite o tome. Ako još imate čim.


Zanimljivo na netu

Pročitaj više

7.8.11 | 0 komentara