Aleksandra Drinićnastavlja da unosi neku novu dimenziju na Tezu-Antitezu. Nakon svog prvog teksta na ovom blogu I vi ste taoci propagande imate pročitati njen tekst koji se tiče istraživanja jednog švicarskog instituta oko međusobnih odnosa transnacionalnih kompanija.
Ne sumnjam da će vam biti zanimljivo i da ćete otkriti interesantne podatke.
Nаučnici mаpirаli veze između trаnsnаcionаlnih kompаnijа: kompanije koje kontrolišu globalnu ekonomiju
Grupа teoretičаrа kompleksnih sistemа sа švicаrskog Federаlnog institutа zа tehnologiju pripremilа je studiju kojа kombinаcijom mаtemаtičkog modelirаnjа prirodnih sistemа i detаljnim podаcimа o vlаsništvu nаd svjetskim trаnsnаcionаlnim korporаcijаmа otkrivа povezаnost brojnih svjetskih trаnsnаcionаlnih korporаcijа.
Iаko su zаključci studije kojа je urаđenа 2007. godine već privukli mnoge kritike аnаlitičаri koji su rаdili nа ovom projektu tvrde dа je ovo jedinstven pokušаj dа se rаspetljа kontrolа nаd globаlnom ekonomijom. „Reаlnost je toliko kompleksnа dа se morаmo odmаknuti od dogme bilo dа se rаdi o dogmаtskom vjerovаnju u teoriju zаvjere ili dogmаtskom vjerovаnju u slobodno tržište.“, izjаvio je Džejms Glаtfelder (James Galttfelder) dodаjući dа je аnаlizа „zаsnovаnа nа stvаrnoj situаciji“.
Rаnije studije su utvrdile dа nekoliko trаnsnаcionаlnih korporаcijа posjeduje veliki dio svjetske ekonomnije аli su one obuhvаtаle ogrаničen broj kompаnijа i nisu uključivаle indirektno vlаsništvo te nije bilo moguće procijeniti kаko one utiču nа svjetsku ekonomiju.
Ovаj švicаrski tim je to urаdio. Iz bаze podаtаkа Orbis 2007 kojа sаdrži podаtke o 37 milionа kompаnijа izvukli su listu od 43.060 trаnsnаcionаlnih kompаnijа i podаtke o vlаsništvu u njimа. Potom su kreirаli model koji pokаzuje koje kompаnije kontrolišu druge putem mreže vlаsništvа nаd аkcijаmа te, uz podаtke o prihodu svаke od kompаnijа, prikаzаli strukturu ekonomske moći.
Projektom je utvrđeno dа je 1318 kompаnijа u međusobnoj vezi. Svаkа od ovih 1318 kompаnijа imа veze sа dvije ili više drugih kompаnijа а u prosjeku su povezаni sа oko 20 kompаnijа. Po ovoj аnаlizi 1318 kompаnijа, iаko predstаvljаju 20% svjetskog prihodа, zаjedno posjeduju veliki dio istrаživаčkih i proizvodnih firmi tj. reаlnog ekonomskog sektorа, što predstаvljа dodаtnih 60% svjetskih prihodа.Nаkon što je ovаj tim dodаtno rаspetljаo ovu kompleksnu mrežu vlаsništvа utvrđeno je dа se veliki dio može povezаti sа super-subjektom od 147 još uže povezаnih kompаnijа koje posjeduju аkcije jedni drugih i tаko kontrolišu 40% ukupnog bogаtstvа mreže. Kаko Glаtfelder tvrdi „mаnje od 1% kompаnijа je u poziciju dа kontroliše cijelu mrežu“.
Trаnsnаcionаlne korporаcije kupuju аkcije jedne od drugih iz poslovnih rаzlogа а ne dа bi vlаdаle svijetom а novаc ide premа nаjuvezаnijim člаnovimа. Po zаključcimа ovih teoretičаrа super-subjekt ne morа biti rezultаt zаvjere jer ovаj model je logičnа fаzа sаmo-orgаnizovаne ekonomije. Prаvo pitаnje je dа li ovа mrežа može uticаti nа političku moć. Učesnici u pripremi ove studije smаtrаju dа je broj od 147 korporаcijа prevelik dа bi potkrijepio ovаj zаključаk te dа je prirodno dа se ove korporаcije tаkmiče nа tržištu аli, isto tаko, i dа brаne zаjednički interes. Jedаn od tih interesа je otpor promjeni strukture mreže. Postoje brojne sugestije dа se u sljedećoj fаzi identifikuji člаnovi uprаvnih i drugih odborа u ovim korporаcijаmа kаko bi se utvrdilo dа li i u kojoj mjeri utiču nа svjetskа političkа kretаnjа.
Mаpа povezаnosti kompаnijа pri čemu veličinа krugа oznаčаvа veličinu prihodа. Crvenа bojа – super povezаne kompаnije а žutа bojа – veomа povezаne kompаnije.
U suštini, kаko se nаvodi u zаključku, tezа predstаvljenа u ovoj studiji je prvа mаsivnа empirijskа аnаlizа globаlne mreže ekonomske kontrole i njenа kvаntifikаcijа. Rezultаti indicirаju dа je ekonomskа kontrolа: 1) čvrsto koncentrisаnа u rukаmа nekoliko učesnikа i dа je koncetrаcijа mnogo jаčа nego što su dotаdаšnje hipoteze аkаdemskih krugovа i jаvnog mnjenjа sugerisаle i 2) dа ovi moćni igrаči ne funkcinišu u izolаciji već su međusobno čvrsto uvezаni u grupu. Tаkvа strukturа može ujediniti interese nаjmoćnijih igrаčа i nаgnаti ih dа se ponаšаju kаo jedаn ekonomski subjekt.
Ovаkvi nаlаzi nikаdа rаnije nisu bili objаvljeni ni u ekonomskoj niti u literаturi teorije menаdžmentа. I štа sаd? Pа, ništа. Oni koji bi dа se ubаce u ovu mrežu pа trаže štа je to to što „tržište“ trаži trebа dа znаju dа još uvijek postoje bаr dvа proizvodа zа koje se znа dа su prijeko potrebni i kаo tаkvi proglаšeni strаteškim prioritetom u nekim zemljаmа: vodа i hrаnа. A ovi ostаli nekа se nаstаve pretvаrаti dа političаri i mediji imаju neku znаčаjniju ulogu osim one koje se svodi nа – zаrаđivаnje novcа i to: u svoje ime i zа svoj rаčun.
Kao ljudi i zajednica bavimo se nebitnim temama. Ono što bi kod nas mogli da označimo potencijalnom "alternativnom elitom", a tu podrazumijevam nezavisne mislioce, nekorumpirane novinare i poslovne ljude, društveno aktivne i dobre studente, ono malo političara koji se ne bude i ne idu u krevet sa mišlju kako još nešto da drpe, naučnike koji nisu kupili titule-svi oni troše vrijeme i energiju na potpune gluposti, koje ama baš nikako ne mogu dati rezultat.
Imate li i vi osjećaj da se neprestano vrtimo u krug? Došli smo dotle da svi samo razmišljaju kako bi učinili sjajne stvari da su na vlasti. Vlast, vlast, vlast. Država, država, država. Politika, politika, politika. Geopolitika, geopolitika, geopolitika. Strateški, strateški, strateški.
Zaista, drago mi je što su ljudi tako sigurni u sebe i svoje sposobnosti. Mnogi od njih ne mogu da riješe neke stvari na svom lično, porodičnom, mikronivou, ali ne sekiraju se previše oko toga: oni razlog svom ličnom neuspjehu ne fakturišu sebi, nego..pa državi. Ne valja država, jebi ga. I zato rješenje vide u tome da organizuju državu i naciju "kako treba". Potom će poteći med i mlijeko i sve će biti prosto jebeno predivno.
Majku vam jebem, pa vi ste potpune budale. Pratite i analizirate hoće li propasti EU, da li se na Vol Stritu dešava začetak svjetske revolucije, šta su zaključci Bilderberg grupe, hoće li Putin objaviti rat NATO-u. Pri tom ste nepismeni, vrntavi, sujetni dozlaboga, stravično prosječni i uglavnom sasvim nebitni. Ja zaista ne znam jesu li ljudi i inače takvi, ali sam potpuno uvjeren da je većina Srba potpuno iracionalna. Pa oni sad sjede, bogtemazo, i kontaju da li je Sirija sljedeća i kako doakati Amerikancima. To je ista ona matrica koju su praktikovali Mira Marković i Šešelj: u momentu kad je Sovjetski savez puk`o k`o prezrela dinja, Rusi u bankrotu, a Ameri nikad jači-oni se do besvijesti nalokavaju sa blentavim Žirinovskim i kuju plan kako da nuklearnim arsenalom Kremlja zbrišu sa lica zemlje zapadnu kapitalističku gamad, pri čemu je prvi potez, naravno, da Srbi objave rat NATO-u, koji će, sasvim sigurno, izgubiti, ali, eto, to će biti žrtva koju ćemo mi, nebeski narod, uzeti na sebe kako bi nakon toga počeo novi svjetski rat.
Ali, nije sve to ni bitno. Ono što jeste fascinantno predstavlja činjenica da ljudi, mrtvi ozbiljni, sasvim sigurno sami sebi mogu da kažu kako se razumiju u to šta misle najznačajniji umovi svijeta, od politike preko kulture do nauke. Pri tom, nisu pročitali dvije ozbiljne knjige u životu, nemaju ama baš bilo kakav ozbiljan profesionalni i poslovni uspjeh iza sebe. Kako neko da razmišlja o Rusiji, kako da se usudi, ako nije dane i dane proveo proučavajući Dostojevskog, Tolstoja, Solženjicina? Ako nije poslovao sa Rusima? Ako nije upoznat sa njihovom kulturom? Ili, ako pričamo o Anglosaksoncima-nije frajer ni čuo za Hjuma, Smita, Džefersona, Loka-ali zna on šta je truli zapad, nanu im fašističku. Zna on. On. Sve on zna.
Ne mjenja se zajednica političarenjem. Ako hoćete da sve ostane u dlaku isto, s tim da bude stalno gore, e onda se bavite politikom. To je ubjedljivo najbolji način. Razmišljajte šta radi Dodik, šta ne radi SDS, SNS, DS, HDZ, pičke materine krive. To je odličan način da kreativno utrošite vrijeme. A znate li koji je još kreativniji način? Bavite se svim tim na globalnom nivou. Što više razmišljate o tome to više utičete na svjetske procese.
Stvari se realno mjenjaju i pokreću na mikroplanu. Duhovno-vrijednosno-materijalna obnova zajednice nije moguća bez takve obnove pojedinca. Ako hoćete da izađete iz začaranog kruga...pa nemojte da hodate u njemu, pobogu. Ljutimo se na našu impotentnu političku elitu, ali šta smo mi sami to konkretno učinili da promjenimo diskurs, da nametnemo nove teme, da ponudimo nova rješenja? Ili: ne moraju ni da budu nova, objektivno-čovjek rijetko u svojoj istoriji stvara nešto potpuno novo, on u stvari nadograđuje. Ali, ajde da prekinemo ovu učmalost, prije svega onu u kojoj sami persistiramo. Ovo je prosto neizdrživo, tone i tone istog i istog i dosadnog.
Poenta je da se manete politike. Ona ništa ne može da riješi. Čudite se esenciji našeg političkog sistema koja se sastoji u devizi "sjaši Kurta da uzjaše Murta", ali sami održavate to stanje. Prosto, neplodnim i ispraznim pričama "država ovo, država ono" vi reprodukujete mentalni zatvor koji sami stvaramo i koji nas je zarobio.
Ja stalno iščekujem bar neku žestoku provokaciju u ovoj kilavoj blogosferi. Kontam, bar su tu ljudi koji nisu dosadne pičke. Ali, zajebao sam se dobrano. Ovde su najgori i najkilaviji. Ovde provokacija? Ovde inspiracija? Bogtemazo, pa parkovi gdje penzioneri igraju šaha za domaću blogosferu predstavljaju oazu inspiracije, kreativnosti, aktivizma i poleta.
I onda moram da reagujem. Moram nešto da učinim. Vidio sam da je đavo odnio šalu pa sam prosto bio prinuđen da makar pokušam da reafirmišem ideju klasičnog liberalizma i podsjetim Srbe na nju. Kad ono crvrc mileva: koje crno podsjećanje, kad Srbi i ne znaju šta je liberalizam!? Ono što oni znaju o tome jeste ono što su ih njihovi učitelji marksizma (stari i moderni) učili o zapadnoj civilizaciji: govna materijalistička, đubrad, ološ, imperijalisti, šupci. Sve će njih da pomete svjetska revolucija. Amerika i Engleska biće zemlja proleterska.
Ali, nije ni to problem. Puca mi mačak što neko voli ili ne voli Ameriku. Ali, ajde ponudite nešto konkretno. Nešto što zavisi od mene i vas, a ne od geostrategije. Mislim, znam ja da Putin svako veče čita vaše ideje, ali ne bi bilo loše da malo smanjino doživljaj. Pisao sam o novoj srpskoj desnici, ne kao o političkoj temi, već kao o novoj (ili reafirmisanoj) društvenoj filozofiji. Vapim za tim da neko izađe sa novom srpskom ljevicom, da me nagna da razmislim o tome, da vidim šta tu ima. Ili, ako je to zamorno, ko šiša ideologije, da neko ponudi nove koncepte poslovanja seoskih gazdinstava, inpute za nove prioritete trgovinske politike, nove fokuse u domaćoj književnosti. Bilo šta.
Ko češće dolazi na ovaj blog zna da sam više puta pisao o totalitarnoj prirodi državica u kojima živimo na ovim prostorima. Naravno, sve je uočljivija tendencija i u drugim mjestima na svijetu da se društveni problemi, prije svih oni u privredi, "riješe" tako što će se ionako snažan državni intervencionizam dodatno osnažiti ("gašenje požara benzinom"). Postavlja se pitanje: zašto je to tako? Zašto je država kod nas dominantna u odnosu na civilno društvo i slobodno tržište, kao osnovni preduslov civilnog društva?
Mislim da ne stoji argument da je osnovni razlog u tome što je država bolje organizovana, što ima budžet, što toliki broj ljudi zavisi od tog budžeta (birokratija, političari, socijala). Svakako, ti razlozi imaju svoj značaj, ali taj značaj nije presudan. Ipak, koliko god bio zastrašujuće ogroman naš birokratski aparat, koliko god da imamo penzionera i socijalnih slučajeva, koliko god impotentnih političara da hranimo-svi oni zajedno ipak ne prelaze cifru od 50% od ukupnog broja ljudi u državi. A značaj države kod nas prelazi 90%. Prema tome, razloge ove očigledne disproporcije moraćemo da potražimo na nekom drugom mjestu.
U stvari, ja više ne želim da razloge totalitarizma u kojem živimo da tražim u samoj državi, njenoj prirodi i funkcionisanju kod nas. Mislim da lupu treba okrenuti u sasvim drugom pravcu: ajde da analiziramo naše civilno društvo, odnosno pojedince, ljude sa imenom i prezimenom koji žive ovde.
Osnovna boljka našeg civilnog društva jeste u tome što ono uopšte ne postoji. Ako se malo pažljivije analiziraju pojedinci koji se percepiraju u javnosti kao neki akteri koji se bore za civilno društvo vrlo brzo se uočava da je riječ o ljudima koje, zapravo, samo i isključivo interesuje da u stvari zamjene one koji imaju najviše državne funkcije, odnosno da oni budu ti koji će da vode državu. Često ste to gledali: novinari koji odlaze da budu portparoli u ministarstvu, "intelektualci" koji se angažuju u timovima političkih stranaka očekujući sinekuru za to, razne "nevladine organizacije" koje su ili vladine (domaće ili neke strane vlade, nije ni bitno) ili su svoju aktivnost usmjerile na to da postanu vladine.
Dakle, naš "civilini sektor" vapi za tim da postane državni sektor. Njemu nije cilj uspostavljanje i kvalitetno funkcionisanje civilnog društva, nego njegovo inkorporisanje u državni mehanizam. Ti ljudi ne pričaju o tome kako civilno društvo treba da funkcioniše, nego kako država treba da funkcioniše (pri čemu, naravno, sebe predstavljaju manje ili više otvoreno kao one koji najbolje mogu da vode državu). U stvari, "civilni sektor" kod nas permanentno vrši čisto političko-izbornu funkciju i u tom smislu uopšte se ne razlikuje od političkih stranaka, s tim da je po meni taj sektor mnogo licemjerniji od partija, koje bar ne kriju šta zaista žele.
ETATISTIČKA SVIJEST KAO DOMINANTAN PSIHO-SOCIJALNI FAKTOR U ZAJEDNICI
Takva je velika većina ljudi ovde. Svako njihovo razmišljanje i svaki razgovor sa njima na temu društvenim tema odmah ili vrlo brzo prelazi u "država treba da uradi ovo". Svi pričaju samo o tome šta država treba da uradi, pri čemu malo ko govori šta on sam treba da uradi, čime sebe apsolutno amnestira od odgovornosti za stanje u kojem se nalazi. Mi smo ljudi koji ne preuzimaju odgovornost za svoje živote i tražimo da to država učini za nas, pri čemu joj u potpunosti predajemo iste. A poslije smo ljuti jer, gle čuda, državi naši životi ipak nisu toliko važni kao što su važni nama.
Posebno su odgovorni za ovakvo stanje oni koji vide malo dalje i šire od drugih, te umjesto da se angažuju u pravcu kvalitativnog mjenjanja stvari, oni još i više guraju priču u pogrešnom pravcu. Naime, evidentno je da je pravac pogrešan. Nemajte iluzije-najodgovorniji ljudi u državnom mehanizmu nemaju rješenje za aktuelnu ekonomsku krizu. Oni danas svi čekaju da se nešto veliko desi u svijetu, i da se oni prilagode tome. Oni su savršeno dobro svjesni da mi sami nemamo kapacitet da učinimo bilo šta da bismo popravili stanje u kojem se nalazimo. A taj kapacitet nemamo upravo zato što je naša politička i intelektualna elita bila toliko neodgovorna da se vodila najnižim impulsima mase i svoje djelovanje zasnovala na podilaženju tih impulsa.
Suština elite jeste da masu popravlja, a ne da je kvari. Za to služe oni najgori u zajednici, a ne najbolji. Stoga, sasvim opravdano se može reći da našu "elitu" čini danas simbioza onih najgorih, a koji su isplivali visoko, i onih pametnih, ali pokvarenih i lijenih. Ti i takvi nas danas vode, a mi smo im to ne samo oberučke dozvolili, nego to i svaki dan sve glasnije tražimo od njih."Vodi nas! Spasi nas! Vodi nas! Spasi nas!"
Jedan moj veoma dobar prijatelj rekao je jednom da kod nas izbore može dobiti samo onaj koji najviše-laže. Prosto, nemoguće je ljudima reći istinu i očekivati da ti oni daju glas. Zaista, ko bi glasao za kandidata koji ljudima poručuje:
"Vi ste veoma neodgovorni ljudi. Funkcionalno ste nepismeni, velika većina vas. Tražite stalno nekog da preuzme odgovornost za vas, a kad vam taj i dosadi i zamrzite ga, poslije obožavanja slijedi njegova likvidacija. Da bi vam bilo bolje morate mnogo više da radite. Država neće umjesto vas da radi i da vam daje novac. Istina, ona neće više ni da vam uzima. Ali, ako sami nešto ne učinite, što se mene tiče, slobodno možete da ostanete bez svega, jer drugo niste ni zaslužili. To je pravedno i to je sloboda".
E sad zamislite kako prolazi na izborima ovaj naš vajni kandidat u konkurenciji sa sljedećim ,a koji kaže:
"Eto, ljudi. Ja vam pod ovim šatorom kažem da ćemo im jebati mater. Ko, onaj tamo, on meni i nama nešto da uradi? Ta budala? On samo može samom sebi da nabija visok krvni pritisak. Nego, slušajte vi mene `vamo: ima svi da glasate za mene. Ko ne glasa, neće ništa dobiti. Tačka. Nemoj da bude kasnije da nisam rek`o, jel` jasno? Aj` sad da se jede i daj `vamo taj mikrofon da se zapjeva poslije malo"
Da se razumijemo, ovo je najbolji metod da dobijete glasove kod nas. Onaj ko to radi-savršeno je shvatio kako se dobijaju izbori. Nema boljeg načina. Ako je cilj političke stranke da (samo) pobjedi na izborima-ovako se ostvaruje cilj. Tu nema dileme. Štaviše, ja poštujem ovakav nastup jer čovjek koji to radi ima daleko manje licemjerja u sebi od svojih političkih konkurenata: i oni bi isto to radili, ali ili ne smiju ili nemaju šmek. I njih samo zanima da dobiju glasove na izborima. Dakle, nema suštinske razlike. Dečko sa mikrofonom je najbolji u ovakvom ambijentu i zato i dobija izbore. E sad, šta on namjerava sa ljudima na čije najniže strasti cilja, to je drugo pitanje. Kao što je i pitanje koliko je on odgovoran prema njima.
Ali, pošto nismo ni u šatoru niti se sad takmičimo za glasove, ajde da budemo iskreni sami prema sebi: da li je ovo zaista rješenje?
Nije. I to svi znamo. Ovo nije rješenje niti može da bude. Ponekad se pitam da li ljudi koji vode državu misle ponekad u pravcu da zaista žele da ljudima bude bolje. Ako to ikada čine, onda znaju da metod koji koriste neće tome doprinijeti. A ako to ne znaju-ja se veoma brinem za stanje oštrine njihove inteligencije. Poenta treba da bude da imate srećne i zadovoljne ljude, a ne da na papiru imate neku jaku državu. Šta će vam država ako su vam ljudi siromašni, nesrećni i apatični? Da bi imali srećne i materijalno situirane ljude, odnosno većinu njih, oni moraju da rade. Oni moraju imaju svoj stav. Ne možete da imate konkurentnu radnu snagu sa ljudima koji su bezlični, apatični, koji nemaju kritičku svijest. To je savršeno jasno.
Vraćam se na civilno društvo: samo ono može da bude izvor kvalitetnih debata, rasprava, rješenja. Samo se na slobodnom tržištu pravi nova vrijednost. Samo civilno društvo daje plodne ideje koje se tiču napretka ljudi i zajednice. Država to nije u stanju, prosto takva joj je priroda, tehnička, administrativna, uštogljena, nekreativna.
A da biste došli do civilnog društva potrebna vam je faza prosvjetiteljstva. Prosto, ljude treba poučavati. Sve prosperitetne zajednice prošle su kroz tu fazu, a one naročito prosperitetne stalno njeguju prosvjetiteljstvo. Najbolji od nas, najpametniji i najmoralniji, daleko više trebaju zajednici tako što će ljude podučavati, nego što će da idu u politiku. Politika danas i ovde samo prlja. A prlja zato što je njen cilj dobijanje glasova, što i treba tako da bude, ali problem je u tome da kad nemate ljude koji umiju da misle-tad se politika svodi na najgore prostačenje, laganje, a da biste došli na vlast na kojoj, dugoročno i suštinski, ništa ne možete da učinite. A ne možete, jer nemate ljude sa kojima može bilo šta da se radi. Samo možete da se obogatite, pod uslovom da vas jednom ne ubiju ili ne strpaju u zatvor.
Kroz politiku kod nas ljudi puno lakše dolaze do svojih materijalnih interesa, te zato izbjegavaju tržišna pravila. To je osnovni generator korupcije. Naravno, to je i razlog zašto su nam tržište i civilno društvo derogirani.U politiku idu oni koji nemaju gdje drugo da idu. Oni ne mogu svojim sposobnostima da naprave rezultate na tržištu, i zato mrze tržište. Oni ne mogu da riješe sami probleme u svom životu, nisu sposobni sebe da izgrade, ali smatraju da mogu itekako da izgrade državu i da riješe sve probleme u njoj.
Srđan Rajčević mi u jednom svom komentaru na neki tekst napisa da ćemo se jednom politički suočiti, misleći na klasično političko sučeljavanje. Moje je mišljenje da se mi već politički sučeljavamo, upravo kroz debate na blogovima. I da su ovakva sučeljavanja puno korisnija, jer kroz njih ljudi uče. Srđan i ja, kao i oni koji sve ovo prate. Pisao sam već jednom koliko blogovi mogu da budu značajni u smislu konstruktivne debate u društvu, jer su tako jednostavni, besplatni i široko dostupni, plus što omogućuju dikretnu interakciju, a za razliku klasičnih, mejnstrim medija, koji niti znaju, niti hoće, niti ih zaboli uvo za bilo šta.
Jednostavno, hoću da kažem sljedeće: svako će najviše učiniti i za sebe i za zajednicu ukoliko nađe način koji nije klasično politički da afirmativno razvija sebe i svoje ideje. Slobodno tržište je sjajna šansa, blogovanje kao fenomenalan odraz slobodnog tržišta je sjajna šansa, da ljudi razmjenjuju svoja iskustva i ponude i da svako dobije što više, pri čemu se razvija i zajednica. Blogovanje je samo primjer, vrlo konkretan primjer, a svako treba da izabere metode koje mu najviše odgovaraju.
Tako će se doći postepeno do drugačije svjesti ljudi. Informisaniji i ljudi sa više znanja-donose bolje odluke. Sposobniji su. Konkurentniji. Tad možete zaista da mjenjate ambijent. Sve do tada jeste presipanje iz šupljeg u prazno.
Prateći komentare na tekstove koje objavljujem na ovom blogu, koji se dalje šire po internetu, a čija se tema tiče liberalizma, primjetio sam koliko malo ljudi kod nas poznaju ovaj vrijednosni sistem. Istina, može se bez problema konstatovati da većini ljudi i nije zamjeriti što nije detaljno upućena u vrste političkih teorija i ideologija, ali mislim da je ipak fascinantno kako ljudi tako slabo poznaju jednu ideju, a tako mnogo joj fakturišu odgovornosti za loše stvari koje se dešavaju.
Ne želim da se na ovom mjestu upuštam u detaljno objašnjenje filozofije liberalizma. Neću se baviti ni istorijskim razvojem ove ideje. Blog jeste izuzetno koristan, ali knjiga će, ipak, ostati nezamjenjiva za mnoge svrhe, od kojih je jedna, definitivno, i pravilno i detaljno izučavanje određenih tema. Svoje viđenje o tome kako bi savremena liberalna ideja otprilike trebala da izgleda kod nas već sam napisao u tekstu Nova srpska desnica.
Osnovna ideja liberalizma jeste sloboda. To zvuči dosta apstraktno, znam. Ali, onaj ko shvati šta sloboda jeste-taj je shvatio čitavu filozofiju liberalizma i njemu neće biti teško da bez po muke savlada tu filozofiju, sa svim njenim finesama. Opet, ko ne shvata slobodu, ko o tome pokušava samo da razmišlja, a ne i da je sposoban da je osjeti-taj nikad neće shvatiti liberalizam. Nosioci liberalne ideje i ljudi koji su praktično gradili sisteme koji su bili zasnovani na toj ideji imali su taj osjećaj u sebi. Stoga je nemoguće do kraja shvatiti liberalizam ako to nemate u sebi. Onaj kome je sloboda inspiracija savršeno razumije o čemu sad pišem i odobrava ovo. Onaj ko ne razumije-njemu ništa nije jasno i on ima tu mnogo šta da doda i da ospori.
Koje su to osnovne zablude o liberalizmu?
Liberalizam štiti interese multinacionalnih korporacija, razara nacionalne države i odgovoran je za aktuelnu svjetsku ekonomsku krizu
Netačno. Liberalizam jedino štiti slobodno tržište, na kojem su ravnopravni svi učesnici. Neoliberalizam, socijalni liberalizam, i sve te moderne varijante liberalizma, koje zapravo nemaju suštinske veze sa klasičnim liberalizmom Adama Smita i Dejvida Hjuma, a koje predstavljaju čudovišni hibrid "države blagostanja" i njene osnovne postavke da država treba da ima ulogu u privredi (čemu se klasični liberali odlučno protive), teoretskog liberalnog nasljeđa i funkcionalnog tehnokratskog pristupa koji je obilježio period poslije Drugog svjetskog rata, jesu odgovorni za današnju krizu. Ali, za nju odgovornost ne snosi klasični liberalizam i slobodno tržište.
Jer, koncept slobodnog tržišta u ogromnoj većini zemalja svijeta, uključujući i SAD kao prvu državu koja je promovisala taj koncept, napušten je poslije Drugog svjetskog rata (s tim se u SAD započelo još 1913.godine i osnivanjem Federalnih rezervi).
Komunizam, socijalizam, fašizam, nacizam, socijaldemokratija, država blagostanja, funkcionalizam, neoliberalizam, socijalni liberalizam-sve ove ideologije zasnovane su na tome da država treba da ima određenu ulogu u privredi. Naravno, one se razlikuju u tome čime opravdavaju to državno mješanje u privredu. Ali, u tome da država mora da ima neku svoju ulogu koja će više ili manje derogirati slobodno tržište-tu među njima nema spora.
Kritičari liberalizma (koji i ne znaju šta je zaista liberalizam) kažu da je priča o slobodnom tržištu doživjela danas krah i da se pokazalo da to ne može da funkcioniše. Greška. Oni i ne pričaju ništa novo, to je sve Kejns pričao prije više od sedamdeset godina. I znate šta? Većina država je i prihvatila Kejnsovu argumentaciju. Slobodno tržište bilo je derogirano ulogom države u raspodjeli i korišćenju nacionalnog dohotka. Kejnzijanci svih boja i profila pravdali su ovo lagano skretanje u socijalizam time da slobodno tržište ne može da spriječi ekonomske krize. Pri tom je osnovna greška u njihovoj logici, a koja je zapravo glavni uzrok i današnje krize, sljedeća:
Nemoguće je eliminisati krize u privrednom ciklusu. Štaviše-krize i ne trebaju i ne smiju biti eliminisane. Krize su neophodne civilizaciji i ekonomiji kako bi se ove preispitale i unaprijedile. Bez kriza čovjek i civilizacija bi vječno bili na istom stupnju razvoja. Takođe, izostanak ekonomskih krizi značio bi da su ljudi idealni, da donose savršene odluke, da je priroda sklona vječnom skladu, da nema suša, poplava, itd.
Još jedna stvar: kejnzijanci su osporavali slobodno tržište zbog kriza koje su se ciklično dešavale. Ali, krize nisu prestale ni u državi blagostanja, odnosno krize su se dešavale i pri uplivu države u privredu. Šta je tu objašnjenje? Otkud krize sad kad je slobodno tržište ograničeno?
Nikad nijedan kejnzijanac i zagovornik redukcije slobodnog tržišta nije odgovorio na ovo pitanje.
Neoliberalizam je pod krinkom liberalizma omogućio praktično matiranje slobodnog tržišta. Naravno, to je sve učinjeno u sadejstvu sa ljevicom i tehnokratijom. Poenta je da je država stala u zaštitu krupnog kapitala, kojem je omogućila privilegovan položaj na tržištu. Zauzvrat, krupni kapital je finansirao političare. Politički sistem je multiplikovao birokratiju, koju finansira sve više nacionalnog dohotka koji država uzima od građana. Širenje birokratije se opravdava zaštitom građana i potrebama "države blagostanja". Birokratija, opet, štiti najviše samu sebe (reprodukcija birokratije i procedura), sve više totalitarizuje društvo, i ispunjava naloge državnih funkcionera i tajkuna. Građani bivaju korumpirani socijalnih privilegijama, koje se vremenom smanjuju, a oni ostaju sve više vezani za sistem.
Gore opisano jeste suština kroni kapitalizma. Slobodno tržište je potpuno demontirano, u sadejstvu četiri faktora:
- širenjem uticaja vlade, odnosno ambicijom političara da kontrolišu civilno društvo
- monopolističkim ambicijama tajkuna, kojima slobodno tržište smeta u ostvarenju kontrole nad privredom i nametanju ekstraprofita
- ambicijama birokratije da tehnički kontroliše sistem
- potrebom većine građana da imaju moćnog tutora u vidu države
Nema slobodnog tržišta u situaciji kad vlada daje novac poreskih obveznika velikim kompanijama kako bi ove preživjele na tržištu, iako trebaju da propadnu jer su loše poslovale. To ljudi ne razumiju. Ne može se slobodnom tržištu fakturisati odgovornost tamo gdje slobodnog tržišta nema.
Prema tome, jasno je da se čini jedna velika i zlonamjerna zamjena teza: isključivi krivac za današnju svjetsku ekonomsku krizu jeste upravo nedostatak slobodnog tržišta a ne slobodno tržište. Čak štaviše: slobodno tržište jeste jedini način na koji se koliko-toliko bezbolno ova velika kriza može okončati. A zaštitnici tajkuna sjede u državnim vladama, te im omogućuju ekspanziju upravo na osnovu širenja uticaja države u privredi. Slobodno tržište jeste smrt tajkunskoj ekspanziji.
Slobodno tržište ne može da postoji
Ovo je takođe jedna od čestih zabluda. Nju se najbolje demontira praktičnim primjerima. Naime, slobodno tržište postojalo je u Sjedinjenim Državama od njihovog konstituisanja pa sve do uspostavljanja Federalnih rezervi, a prilično se održalo sve do sedamdesetih godina prošlog vijeka. Za to vrijeme Sjedinjene Države postale su najmoćnija i najbogatija država svijeta. Najviše tehnoloških pronalazaka u istoriji čovječanstva ostvareno je upravo u tom periodu u SAD. Najbolji životni standard takođe je ostvaren u tom periodu u SAD. Uopšte, svoj uspjeh Amerika isključivo duguje slobodnom tržištu, kao što i uzroke svojih današnjih probleme treba isključivo da traži u napuštanju slobodnog tržišta.
Da slobodno tržište ne samo da može da postoji nego i da je i danas najoptimalniji način organizacije jedne privrede, društva i države pokazuju i primjeri Estonije i Novog Zelanda. Ove države su, usljed velikih društveno-ekonomskih problema, u jednom trenutku napustile sistem državnog uplitanja u privredu, potpuno su oslobodile istu državnog uticaja, oslobodile su tržište-i doživjele su ekonomski i društveni bum.
Izlaz iz ove krize nije moguć kroz slobodno tržište
Već je opisano da je osnovni uzrok ove krize upravo u nedostatku slobodnog tržišta. Opisano je i kako je Kejnsova, a ne klasična liberalna koncepcija, doživjela potpuni neuspjeh. Očekivati da će se kroz državni intervencionizam, koji ima tu odliku da veoma brzo prestaje da bude intervencionizmom, a postaje dominantan način upravljanja privredom, riješiti nagomilani problemi u privredi isto je što i očekivati da će se benzinom ugasiti požar.
Samo slobodno tržište osigurava da će se smanjiti uticaj politike i tajkuna u državi. Samo slobodno tržište vodi ka smanjenju birokratije. Svaka druga koncepcija, odnosno državni intervencionizam u bilo kojoj svojoj pojavnoj formi (fašizam, socijalizam, socijaldemokratija, neoliberalizam) značiće da će se kreirati neka nova "rješenja" koja će značiti nove uloge države. To će dalje značiti nove procedure, a nove procedure znače novu birokratiju. Sve to opterećuje ne samo privredu, nego i smanjuje slobodu pojedinaca, a povećava značaj birokratije, partitokratije i krupnih kapitalista koji svoje bogatstvo duguju državnim akcijama koje znače da se njima povjeravaju najunosniji poslovi, bez da se kroz tržište utvrdi šta i ko treba da uradi, i po kojoj cijeni.
Liberalizam je nehuman i nepravedan
Ova postavka mi je izuzetno zanimljiva. Postavlja se logično pitanje: zašto je nehumano i nepravedno čovjeku ostaviti slobodu da živi kako želi, sve dok svojim postupcima ne ometa slobodu drugih da to isto čine? U razgovoru sa pobornicima ove teze vrlo brzo se dođe do toga da oni, naime, nisu toliko protiv toga da ljudi rade što žele pod pomenutim uslovom, ali da problem nastaje oko..pa, oko novca. Naime, oni se plaše da slobodno tržište može dovesti do toga da neko ima mnogo novca, a da ima onih koji novca imaju jako malo.
U tom grmu leži zec. Ovde treba tražiti osnovne razloge većine napada na liberalizam. Rijetko se tu kad radi o nekim idealima i filozofijama, uvijek je na kraju samo-novac.
Zašto je sporno da najviše novca, odnosno uticaja, imaju oni koji su najsposobniji da ga zarade? Slobodno tržište je najoptimalniji način koji je čovjek ikad stvorio da se u društvu profilišu oni-najbolji. Čime god da se bavite, ako ste najbolji ili među najboljima i najvrijednijima, ukoliko postoji slobodno tržište-vi ćete biti bogat i uticajan čovjek.
Prije slobodnog tržišta načini za probijanje u društvu bili su da pripadate nekoj porodici koja ima uticaj u društvu kroz generacije (nije uopšte bilo važno koliko ste vi zaista sposobni, nego u kojoj kući ste rođeni), nekom staležu, da se najbolje tučete od svih, da najbolje kradete i otimate. Uopšte, nikad ili veoma rijetko su uticaj u društvu imali oni koji su zaista najplemenitiji i najpametniji.
Stoga je slobodno tržište, sa svim svojim nesavršenostima (ono je ipak proizvod ljudi, a koji jesu nesavršeni), poslužilo kao najobjektivniji mogući kriterijum uspjeha u društvu. Niko vam više ne može oduzeti mogućnost uspjeha samo zato što ste imali "lošu sreću" da ne pripadate nekoj lozi ili klasi. Vi ste sami kovači svoje sreće. Vi imate slobodu da radite što želite, odnosno da se borite da budete ono što želite. Naravno, uvijek će biti problema koji mogu u određenoj mjeri da sputavaju vaše želje, ali svaki drugi sistem sem slobodnog tržišta i liberalizma ima mnogo više nedostataka, jer je objektivno mnogo više mogućnosti da mnogo veći broj ljudi bude u većem problemu, nego što je slučaj u slobodnom tržištu.
Poenta je da vi sa svojim potencijalima, svojim znanjem i radom, napravite život kakav želite. U igri su najobjektivniji kriterijumi i uslovi koje je čovjek ikad izmislio, iako je nesporno da oni niti su potpuno objektivni, niti su savršeni. Ali, do boljih se još nije došlo.
Prema tome, liberalizam je najhumaniji i najpravedniji od svih sistema. Ako ne vjerujete-uporedite ga sa bilo kojim drugim.
Čovjek nije sposoban za slobodu, loš je i iskoristiće je da učini loše stvari
I ova teza mi je veoma interesantna. Sad čak i ne želim da ulazim u njenu istinitost. Rasprave o ovom pitanju vode se oduvijek i oduvijek će se i voditi. Ono što je bitno jeste jedan nevjerovatan paradoks u koji ulaze svi oni koji osporavaju liberalizam, između ostalog, i zbog ove teze.
A taj paradoks sastoji se u sljedećem: ako je čovjek zaista loš kakva je logika u tome da ga ograničimo drugim čovjekom? Odnosno, kako je moguće očekivati da će država, koju vode takođe ljudi, a koji su takođe takvi kakvi jesu, učiniti dobre stvari?
Kad sam to pitao protivnike liberalizma i zagovornike veće uloge države, rekli su mi: pa da, sad je to tako, jer državu vode nesposobni. Ali, da je vode sposobni-sve bi bilo sjajno i to je prava stvar.
Odlično. Sad smo spoznali da protivnici liberalizma ipak ne smatraju da su svi ljudi po prirodi loši. Dapače, oni smatraju da su neki od njih i vrlo dobri, te ne samo da im daju pun kapacitet slobode (što liberali traže za sve), nego im čak daju i više od toga: daju im slobodu da ograniče slobodu drugih ljudi, odnosno da njima upravljaju.
Zapamtite ovo mjesto. Ono je od neobične važnosti. Protivnici liberalizma nisu protivnici liberalizma u principu, ne: oni ne samo da vjeruju u to da ljudi mogu da budu slobodni, nego čak štaviše: oni vjeruju da ljudi imaju pravo i da upravljaju drugim ljudima, što očigledno sugeriše da smatraju da ti ljudi prirodno mogu da budu slobodni, i više no što se liberali zalažu.
Cinik bi rekao da protivnici liberalizma jesu veći liberali od liberala i da je u tome osnovna razlika između jednih i drugih.
Sad dolazimo do ključnog mjesta: ko su ti dobri i najbolji ljudi koji imaju pravo i da budu lično slobodni i da upravljaju drugima, odnosno da ograničavaju njihovu slobodu?
Koji je to kriterijum uz čiju pomoć lociramo te "najbolje ljude"?
Da li je to neki prirodni, božanski, kosmološki kriterijum? Kako se to obznanjuje? Kad će neko da siđe odozgo i kaže da je Mika najbolji od svih nas?
Da li je to kriterijum Arturovog mača? Šta to treba da uradi svako od nas, pa kad to uspije samo jedan ili nekolicina-da ih priznamo kao najbolje i da im omogućimo da upravljaju nama ostalima?
Da li je to kriterijum demokratske većine? On otprilike glasi: "molim vas lijepo, kakav Artur, kakvi bakrarči, ozbiljni smo ljudi. Vođenje države je ozbiljan posao. Trebaju nam najbolji ljudi. Njih ćemo da izaberemo, čime ćemo na njih da prenesemo neka svoja prava, a kako bi nam svima bilo bolje. Osnovna stvar je da zaista izaberemo najbolje".
Priznajem, čovjek priča ozbiljno. Moram da se uklonim. Uklonih se, i čekam demokratski izbor najboljih. Kako li će ljudi doći do njih? Po kojim kriterijima? Moje su odbili. Koji su njihovi? Kako će razriješiti ključni problem svoje situacije: da se najbolji bira demokratskom odlukom većine, kad su sami na početku jasno rekli da je čovjek po prirodi loš i s manjkom sposobnosti, te da je sposobna samo manjina? Kako većina, koja je nesporno loša po njima, da izabere kvalitet?
Hmm. Evo ga problem. Šah-mat. Svako će imati svoje prijedloge. Svako će imati svoje kriterijume. Pri obrazlaganju istih svako će za sebe smatrati da je sposobniji i pametniji od drugih, te da je njegova argumentacija ispred argumentacije onog drugog.
Dakle, zanimljivo je da niko za sebe ne smatra da je lošiji, nesposobniji i gluplji od drugih. Ali, većina smatra da je većina glupa, nesposobna i zla. Stoga je izlaz iz ove neprijatne situacije da se ili izabere onaj koji je najprihvatljiviji većini (taj je, ako je logika protivnika liberalizma ispravma, definitivno loše rješenje), ili da neko prosto silom zauzme busen i kaže "ja sam glavni, šef, car, Tito, faca, i vi ostali morate da me slušate".
Ovo je jedini častan intelektualni izlaz za protivnike liberalizma. Samo ovako oni mogu da izguraju kako-tako svoju "argumentaciju". Dobili su najboljeg, koji ima pravo i da bude lično slobodan i da ograničava slobodu drugih.
A taj najbolji je, kako smo upravo vidjeli, onaj najbezobrazniji i najbeskrupulozniji. Njemu se daje pravo da upravlja svima ostalima za njihovo dobro.
Ovo je do kraja logički izvedena postavka protivnika liberalizma, skeptika prema slobodi. Oni ne mrze slobodu ako se sloboda odnosi na njih-već samo ako se odnosi i na druge. Oni ne misle za sebe da su glupi-glupi su drugi. Oni ne smatraju da oni ne trebaju da upravljaju državom, rade u ministarstvu za par hiljada evra-to ne treba da rade drugi.
Osnovna poenta liberalizma je sloboda. Ona znači da je svako slobodan da radi ono što želi, sve dok ne ugrožava slobodu drugog. Ona znači da je najbolja zaštita vaše slobode, stoga, upravo sloboda drugoga, jer je ta sloboda drugoga najbolji mogući zaštitnik vaše slobode. Ona znači da ste rasterećeni tih situacija da se u demokratskim galamama i prepirkama može raspravljati o vašoj slobodi. Ona znači da parlamenti, u koje ulaze najgrlatiji i oni koje najgrlatiji biraju, ne mogu da ograniče vaše vlasništvo i vaš posao.
Nikola Mojovićnapisao je svoj novi tekst na `Tezi-Antitezi`. U pitanju je nastavak debate o Evropskoj uniji, koja je na ovom blogu započeta još prije godinu dana. Naime, cijela ta priča o EU i nama imala je jedan ozbiljan nedostatak: o njoj su nadaleko i naširoko rastezali i političari i mediji i "intelektualci", ali, zapravo, nikad se nije vodila jedna ozbiljna društvena debata čija tema bi bila veoma jednostavna:
Koji su razlozi "za", a koji "protiv" ulaska u EU i šta mi dobijamo, a šta gubimo (ne)ulaskom u istu
Zbog toga se ovoj temi prilazilo ideološki, dogmatski, emotivno, strastveno, ma svakako, samo nikad racionalno. Zbog toga mislim da treba saslušati sva mišljenja i stavove o ovoj temi, bez obzira koliko ona bila međusobno različita, pod uslovom da nude određene konkretne činjenice, a ne samo izlizane floskule.
U Press magazinu od
16. oktobrta 2011 godine izašao je tekst koji je glasio ¨14 razloga zašto je Evropska unija dobra¨. U samu prirodu razloga koji su u tom tekstu navedeni neću ni da ulazim jer ti razlozi koje autor navodi za dobar deo našeg naroda
predstavljaju naučnu fantastiku: šoping bez granica, uređenije plaže i
sigurnije i jeftiniji let ne spadaju u našu listu želja, pre bi se tu našli
hleb i mleko, a to da ćemo svi dobiti posao ako uđemo u EU ne veruje niko
normalan, jer ne daje EU poslove već indirektno ovi isti naš političari koji
neće postati sposobniji ulaskom u EU.
Ja sam osoba koja voli "za i protiv" analize jer u ovom slučaju
dijalektika je veoma upotrebljiv alat. Pošto je u jednom velikom glasilu
izašlo "za", red je da neko napiše i 14 razloga "protiv". Kao i u dijalektici-istina je negde
između. Verovatno u normalnom i
staloženom postizanju standarda a ne u bezglavoj ideologiji.
Tekst je copy/paste manje-više, ali nadam se da će preneti neke možda
nedovoljno poznate informacije o EU, koje bi pomogle u formiranju vašeg mišljenja o uniji, a ionako nam stalno ponavljaju da je informisanost o EU mala.
Zaduženost istočnoevropskih zemalja je u
periodu priključenja i posle njega drastično porasla:
Mađarska je 2000. godine bila dužna
29.6 a već 2005. 66.2 milijardi dolara, dok danas spoljni dug Mađarske izbnosi 80.2%
njenog BDP-a.
Rumunija je 2000. godine bila
zadužena 9.3 a 2005. 35.6 milijardi dolara, Poljska je 2000. godine bila zadužena
57 milijardi a 2005. čak 101.5 milijardi dolara, za vreme priključenja u EU dug
istočnoevropskih i baltičkih zemalja je porastao za preko 200 milijardi
dolara. Ipak, Grčka i njena kriza su
najjasniji pokazatelj od svih zašto ne
treba ući u EU.
2. Poljoprivreda
Grana privrede od koje na prostoru
Srbije i Republike Srpske zavisi mnogo porodica sigurno neće procvetati u EU.
Prema zakonima EU tržišta svih zemalja EU moraju biti otvorena za sve proizvođače, što se podrazumeva i za poljoprivredne proizvode: da li neko misli
da naši seljaci mogu da izdrže trku sa francuskim farmerima?
Treba znati da je Mađarska koja je
bila veliki izvoznik poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda danas uvoznik
istih, jer zapadnoevropske zemlje imaju daleko bolju startnu poziciju i zahvaljujući tehnološkom razvoju produktivnost u tim zemljama je višestruko
veća nego kod nas. Proizvodnja koja će donositi profit će se vrlo brzo naći u
rukama multinacionalnih (zapadnoevropskih) kompanija kao npr. u Poljskoj.
Ako pomislite na subvencije koje
daje država... pa zaboravite na njih , ulaskom u EU obavezujete se da vaše
poljoprivredne subvencije neće biti veće od EU subvencija za 25% do 30%. Smrtna
presuda za Vojvodinu, Semberiju, zar ne?
3.3. Korupcija
Jedan od gorućih problema našeg
društva je upravo korupcija i EU dušebriznici nam govore kako će ona nestati
čim se uključimo u elitu. Valjda zaboravljaju da je 1999. Evropska komisija
(nešto poput vlade EU) morala da podnese ostavku posle izveštaja o finansijskim
proneverama.
U 20% ugovora koje je zaključila Evropska
agencija za obnovu na Balkanu 2003. godine su postojale anomalije. Najveći
skandal je izazvalo podmićivanje službenika Agencije od strane firme “Simens“
radi remonta termoelektrane „Nikola Tesla“. Vrednost remonta je bila 50 miliona
evra. Tako je „Simens“ dobio posao iako je britansko-francuski konzorcijum imao
bolju ponudu.
Bečki dnevnik „Prese“ je 2006.
godine objavio studiju o korupciju u EU austrijskog poslanika u evropskom
parlamentu Herbeta Beša. Prema toj studiji samo u 2004. godini je zbog
različitih neregularnosti u zemljama EU nestalo 982,3 miliona evra sredstava iz
Fonda za dotaciju.
Prema Transparency International-u
najkorumpiranije države su i dalje one koje su bile i pre ulaska u EU: Bugarska,
Rumunija, Grčka, uz dodatak Portugala i Italije.
4.4. Vize
Često spominjane kao ključna
prednost, što bi i bile kad ne bi morali uz sebe da imate pri prelasku granice
nekoliko stotina evra. Slovenija je tražila pre nekoliko godina da se za ulazak
u tu zemlju iz Rumunije i Bugarske mora imati radni ugovor, poziv, objašnjenje
sa jasnim ciljem puta i 70 evra za svaki dan boravka. Od 2000.godine Rumuni i Bugari su morali imati sa sobom 500 evra kako bi mogli ući u druge zemlje EU.
Ili bolje se podsetite koliko ste
puta vi ili oni koje poznajete bili češće u inostranstvu ili na letovanu od kada su uvedene vize, jel` da da je bilo kolko para toliko muzike?
Ne može se reći da ovo ne pomaže
studentima, sportistima i sl. ali može se biti u šengenu i bez EU.
5.5. Siromaštvo i nezaposlenost
Pogledajte večeras dnevnik: Grčka u dugu, Španija u dugu i sa 45% mladih nezaposlenih itd. U
pomoravskom okrugu i dalje rade Bugari i Rumuni za nadnice do 20tak evra. Isto tako Česi rade u Nemačkoj...
6. 6.Glavni gradovi
Boljitak se oseti u glavnim
gradovima nije slučajno u punom jeku ¨beogradizacija Srbije¨: plate u Beogradu su za po 3 puta veće nego u nekim malim i udaljenim opštinama. Glavni gradovi
dobijaju donacije za rekonstrukcije znamenitih delova grada, sa druge strane u
provincijama vlada maltene glad.
Transpodunavlje uzalud čeka na
kompenzaciju za zatvorena državna preduzeća; u područje istočnog dela Mađarske,
poznatog kao region hiljadu siromašnih sela, jedva da je procurio koji dolar,
mada su, kako izgleda, uzalud obećani programi za izjednačavanje. U skladu s
tim, nezaposlenost u Budimpešti je minimalna, dok se u oblastima (komitatima)
Borsod-Abauj i Scabolcz-Szatmar penje od 30 posto do 50 posto.
U Beogradu je nezaposlenost oko 7%, dok u nekim opštinama i regionima prelazi 50%. Plate u Beogradu mogu biti i preko 45000 dinara dok su u Trgovištu 14000 dinara. U Beogradu se gradi most od
500 miiona evra. Trgovište koje je pretrpelo poplave i ostalo bez mosta, ostalo
bez pomoći onog trenutka kad je na vlast došao DSS, u Kraljevu nema novca da se
renoviraju škole...
7.7.Cene nekretnina
Cene nekretnina su jedna od prvih
stvari kojima ulazak u EU povećava cenu - i to za duplo. Danas su i ovako
mnogima stanovi i kuće samo pusta želja.
8. 8.Povećanje plata i penzija
U RS i Srbiji neće biti tih povećanja, u Srbiji
su i dan-danas veće penzije nego u Bugarskoj, gde su oko 150 evra, a povećanje od
5% je planirano za 2013. Prosečna plata u Bugarskoj je 340 evra (manje nego u RS).
Naravno da se to ne odražava toliko kada živite samo u Bugarskoj, ali možete
samo gledati izloge po Nemačkoj.. ako skupite onih par stotina evra da bi
uopšte ušli.
9. 9. Euro i demokratija
Postoje i politički razlozi zbog kojih je EU loša, a njih je iznio predsjednik Češke Vaclav Klaus:
11.Evropska unija postaće država i imaće sve osnovne osobine jedne
države. Imaće svoj ustav, svoje
građane, svoju teritoriju, svoje spoljne granice, svoju valutu, svoga predsjednika, svoga ministra spoljnih poslova itd. Imaće svoju zastavu,
himnu i državni praznik.
12.U toj novonastaloj državi federalnoga tipa,
trenutne zemlje članice biće obične regije ili provincije.
13.Ustav države Evropske unije biće nadređen ustavima zemalja
članica. Čak će i cjelokupni pravni
poredak EU biti nadređen pravnom poretku zemalja članica.
14.Izraz ustavni ugovor kao takav je neprecizan i samo privremen.
Ovaj će dokument biti ugovor među
suverenim državama samo dok - kao ugovor - ne bude potvrđen u zemljama članicama. Tada će taj dokument postati
pravi ustav.
15.Pojam zajedničkoga suvereniteta koji je dosad bio prevladavajući,
u današnjoj je staroj Evropskoj uniji
napušten i umjesto njega je stvoren nov panevropski suverenitet. Države u novoj Evropskoj uniji
gube svoje, dosad, eksluzivno pravo za
stvaranje svojih vlastitih zakona.
16.Građani zasebnih zemalja članica postaće
građani države Europske unije s direktnim pravima i obavezama ove evropske
države.
17.Zemlje članice moći će primjenjivati ona ovlašćenja koja će im EU
prepustiti, a ne obratno, što je bila
izvorna ideja evropskih integracija. Izvedene (sekundarne) zakonske odluke Evropske unije biće
nadređene izvornim (primarnim) zakonskim
odlukama zemalja članica.
18.Evropska unija, a ne zemlje članice, sklapaće
međunarodne ugovore s ostalim državama.
19.Važnost manjih zemalja članica, što znači i same Republike Češke,
umanjuju se glasačkim postupcima (u
poređenju s trenutnom situacijom koja je rezultat Ugovora u Nici) ustavnim ugovorom.
110.Čak i u područjima donošenja odluka, u kojima će zemlje članice
u budućnosti zadržati pravo veta, te
odluke mogu u bilo koje vrijeme biti podređene glasu većine (dovoljno je da se predstavnici ili premijeri
zemalja Evropske unije slože, što mogu
napraviti bez da parlamenti pojedinih zemalja dobiju priliku odlučivati o tome, da ne spominjem
građane koji bi trebali moći izraziti
svoje slaganje ili neslaganje).
"Istina je da 99% Amerikanaca ne uživa u posebnim benefitima kroni kapitalizma ( kroni kapitalizam predstavlja degenerisanu vrstu kapitalizma u kojoj uspjeh u poslu zavisi od bliskosti veza poslovnih ljudi sa vladom, prim.aut.). Kroni kapitalizam se veoma mnogo razlikuje od pravog kapitalizma. U kroni kapitalizmu vlada i njeni službenici pružaju posebne pogodnosti biznisu koji je veoma povezan sa politikom.
Libertarijanci vole pravi, a mrze kroni kapitalizam. Nažalost, licemjerni republikanski političari učili su mnoge Amerikance da misle da "slobodno tržište" znači slobodu za vladu i krupni biznis da se angažuju u kroni kapitalizmu. To nikako nije slobodno tržište. Slobodno tržište postoji tamo gdje vlada ostavlja privredu na miru, ne namjerava i ne pokušava da izabere pobjednike i gubitnike u ekonomskoj utakmici, ne guši konkurenciju i gdje ne oslobađa privrednike njihove odgovornosti za svoje poslovne poteze. Većina naše ekonomije danas uopšte ne liči na slobodno tržište.
Žalosno je da toliko privrednika i poslovnih grana danas odlazi da se moli kod vlade za pomoć i poseban tretman. Želimo da to ne čine. Ali, pravi i osnovni problem jesu političari koji odlučuju da im daju posebne pogodnosti na račun svih nas. Nadamo se da će protestanti početi da usmjeravaju svoj opravdani bijes sa Vol Strita na našu vladu, koja je učinila tako mnogo da uništi slobodno tržište i da utre put kroni kapitalizmu.
Američki klasični liberali jasno su, kao što može da se vidi, detektovali suštinu problema u današnjoj američkoj (pa i svjetskoj) ekonomiji, odnosno političkom sistemu. Osnovni problem jeste u tome što je vlada dozvolila da određeni krupni kapital ima beneficije koje inače ne bi imao na slobodnom tržištu. Postoji jedna izreka: pakao kapitalističkog raja jeste-bankrot. Američka vlada oduzela je taj pakao krupnom biznisu, što je potpuno neopravdano, jer svako mora da odgovara za svoje loše odluke i poteze. Vlada je privilegovala mimo tržišnih pravila određeni kapital, što znači da je direktno udarila na elementarne principe slobodnog tržišta, odnosno da je napustila konstitutivna načela američkog ustava. Takođe, vlada je dala sebi za pravo da se mješa u privredu, da određuje šta tu treba da se čini, da povećava poreze-sve su to tabui za svako slobodno društvo.
Nema nikakve suštinske razlike između Lenjinovih akcija 1917.godine i poteza Baraka Obame da izdvoji 700 milijardi dolara novca američkih obveznika kako bi spasao krupne kapitaliste od propasti. U oba slučaja radi se o tome da država privileguje određenu kastu a nauštrb interesa pojedinaca u društvu koji nemaju tu vrstu povezanosti sa nosiocima državne moći. U prevodu: država koristi svoj monopol sile kako bi nelegitimno oduzela nečiji novac i dodjelila ga nekom drugom, po svojoj volji.
Samo slobodno tržište znači slobodu za pojedinca. Samo minimalna uloga vlade znači da pojedinac neće postati rob totalitarne države. Svaka akcija koja pledira na redukciju sloboda i prava pojedinaca, nasilnoj preraspodjeli njihove imovine u korist nekog kolektiviteta, ograničenju njihove privatne poslovne inicijative-znači da na djelu imamo pokušaj porobljavanja čovjeka, neki novi vid komunističke ili fašističke diktature.
Evidentno je da mnogi pokušavaju da iskoriste proteste kako bi se obračunali ne sa kroni kapitalizmom, nego sa samim tržišnim kapitalizmom. Ne treba biti posebno promućuran pa uvidjeti kako i u američkim protestima, a pogotovo u nekim drugim sličnim protestima širom svijeta, postoje "protestanti" koji priču vuku u pravcu ljevičarskih prevrata, ukidanja kapitalizma i organizovanja privrednog i političkog sistema na nekim potpuno drugačijim osnovama, a koje niti su nove niti su bolje od postojećih (a to ste vi, druže Staljin). Dio tih demonstranata to sve čini iz iskrenog ubjeđenja da je kapitalizam loš i zao, dok je dio njih direktno instruisan upravo od strane vlade i krupnog kapitala. Čudite se?
Nema potrebe da se čudite. Nije to ništa novo, uvijek se ponavlja isti obrazac prilikom protesta i (pokušaja) revolucija. Ukoliko analiziramo svaku dosadašnju revoluciju u istoriji dolazimo do zaključka da nakon njih nisu profitirali oni u čije ime je revolucija izvršena (oni su uvijek bili žrtve tih revolucija), već samo novi birokratski sloj nove političke vlasti i manje ili više onih koji su prije kontrolisali realno bogatstvo odnosne države (primjer Hitlerovog prevrata i položaja porodice Krup). Tako i sada: sasvim je opravdan strah da iza ovih protesta stoje upravo težnje ne da se omogući više slobode i prosperiteta za pojedinca, ne da se ograniči moć vlada i krupnog kapitala, nego upravo suprotno: da se, pod izgovorom borbe protiv krupnih kapitalista, zapravo državi da više moći, da se ograniči ne uticaj tajkuna, nego sloboda običnih ljudi, dok će tajkuni naći novi vid kooperacije sa vladom i državnom birokratijom (zaduženom da realizuje "zahtjeve revolucije), pri čemu će iz cijele ove priče oni izaći još bogatiji i uticajniji, država još totalitarnija, a pojedinac još neslobodniji i siromašniji.
Veoma brzo će se vidjeti šta protestanti zaista žele. Iskustva fejsbuk revolucija od prošle zime jasno svjedoče da je potpuna iluzija da više desetina ljudi koji protestuju na ulici znaju šta zapravo žele. Oni znaju šta ne žele, ali ne mogu da se slože oko toga šta im je cilj. To je odlično tle za one kojima je profesija da manipulišu. Stoga, preporučujem dežurnim ljevičarima da redukuju svoj poslovični ideološki entuzijazam koji se uvijek manifestuje u oduševljenju nekim masovnim demonstracijama (to im je u DNK ostalo još od Marksa, koji u takvim protestima uvijek vidi naznake svjetske komunističke revolucije), te da ozbiljnije porazmisle šta se zaista krije iza svega ovoga i kud sve to može da odvede.
Ostalima poručujem da masa nikad ništa pametno nije smislila, a da je najveća čovjekova vrijednost-njegova sloboda.
Ako privredu Republike Srpske ne spasu ekonomske strategije vladajućeg Saveza nezavisnih socijaldemokrata i Konfederacije sindikata Republike Srpske-ja stvarno ne znam šta će. (Gorku) šalu na stranu, prosto je nevjerovatno koliko je bezidejna, učmala i ideološko-dogmatski začaurena javna scena u Republici Srpskoj. Za rješenje katastrofalne ekonomske situacije u Srpskoj nude se davno potrošeni, izlizani i pogubni projekti, koji su i uništili našu privredu i standard građana. Požar bi da gase benzinom. A sve to omotano blještavim celofanom frazerstva, ispraznih floskula bez ikakvog značenja i demagogije.
Pođimo redom. Na prošlonedjeljnom Saboru Saveza nezavisnih socijaldemokrata koji je održan u Zvorniku, između ostalog, usvojena je i "Deklaracija o ekonomiji" (simptomatičan je sam naziv ovog dokumenta: ti ljudi i dalje misle da se ekonomija vodi putem deklaracija. Takođe, simpatično mi je kako i nehotice pokazuju svoju komunističku prirodu-daj da usvojimo te deklaracije, ima više tema, jel` da, evo ide deklaracija o ovome, deklaracija o onome, i sve će to da bude riješeno).
Ajde sad da vidimo šta su ključni ekonomski projekti vladajuće stranke koje je ona predstavila u svojoj "Deklaraciji o ekonomiji":
Reindustrijalizacija i modernizacija privrede
Naravno, šta drugo očekivati od ljevičarske partije čijih je 90% članova starijih od 30 godina bilo u Savez komunista Jugoslavije, nego da se iznova i iznova vraćaju "rješenjima" i terminologiji koja je karakterisala Kardelja i ekipu.
Šta je problem ovog cilja, sem toga što je samo ovako naveden u odnosnoj deklaraciji, bez da je imalo dalje konkretizovan i razrađen?
Prije svega, šta znači "reindustrijalizacija"? To bi mu, pretpostavljam, došlo kao da će se ponovo vršiti industrijalizacija Srpske. To mnogo fino zvuči i godi mnogim komunističkim ušima. Ali, postavljaju se sljedeća pitanja:
- ko će vršiti tu industrijalizaciju?
- čime?
- da li će nova industrijska postrojenja proizvoditi konkurentne proizvode?
Kako se dalje čita Deklaracija dolazi se veoma brzo do odgovora na prvo pitanje-industrijalizaciju će, gle čuda, provoditi država. Dakle, država će da odluči u šta treba ulagati, bez da se prepusti tržištu da ono ocjeni gdje je to zaista moguće nešto praviti. Prema tome, ponovo će postojati jedan centralni plan, koji će provoditi centralne državne institucije i, uvažene dame i gospodo, vratićemo se lijepo u 1950. godinu iz koje, evidentno, nikad nismo ni izašli.
I to sve nije problem. Problem je u tome što se radi o konceptu koji je dokazano neefikasan. Država nikad ne može da donosi dobre privredne odluke. Samo pojedinac može da donosi dobre privredne odluke. I to iz osnovnog razloga jer on sam plaća iz svog džepa svaku svoju lošu odluku. A država to ne čini-kad država pogriješi to plaćamo vi i ja, ne država.
Država ne zna šta je to profitabilno, jer svoje postpuke ne mjeri efektima na tržištu. Ona privredno posluje na osnovu dekreta, a ne na osnovu tržišne logike. Njen privredni "uspjeh" traje samo onoliko koliko ona koristi monopol svoje prinude. Kad to prestane-propadaju njeni privredni projekti.
S obzirom da je prirodni princip da se svako najviše bori za svoje, pojedinci su uspješniji od države u privredi najviše zbog toga što oni brinu o svojoj imovini i gledaju neprestano kako da je sačuvaju i prošire. Pojedinac uvijek inovira i smanjuje troškove, jer želi da ostane konkurentan na tržištu, odnosno želi da ne propadne i da zaradi. On mora stalno i uvijek da usavršava svoj proizvod/uslugu, odnosno, istovremeno, da smanjuje cijene tog proizvoda/usluge. Zapravo-on konstantno mora da se poboljšava, čime se poboljšava i ukupan privredni sistem, odnosno-usavršava se društvo, civilizacija. Kad je država ta koja odlučuje o privredi, ona nema potrebe da se stalno usavršava, da bude efikasna, produktivna i inovativna. Ne, ona prosto može da dozvoli sebi da radi kako misli da treba, odnosno da odredi one cijene koje sama želi, bez da tržište bude to koje će to da učini. Tu nema inovativnosti, nema poboljšanja, nema (toliko) nove vrijednosti. I zato ljudi u državama etatističke privrede uvijek stagniraju, odnosno nemaju toliko slobode da se razviju u duhovnom i materijalnom smislu.
Ukoliko država vrši industrijalizaciju to znači da ona zbilja može da izgradi neke nove fabrike, u kojima će biti zaposleni radnici. Te fabrike će nešto i da proizvode. Ali, na kraju balade, te fabrike će ponovo da propadnu, kao što su propale i one fabrike prije njih.
Te fabrike će zbilja da propadnu. To je prosto neminovno. Propašće zato što su od samog svog početka nekonkurentne, a vremenom će postajati još nekonkurentnije. Radi se o tome da vi ne možete dekretom da napravite industriju. Samo tržište daje konačan i sveti sud koji proizvod je zbilja potreban i koja industrija pravi taj proizvod. To znači da krajnji potrošači određuju šta će da kupe. Ne može država to da im nametne. A ako može: dobro veče Gestapo.
Kad država vodi ekonomiju to znači da nije bitno šta krajnji potrošač misli o svemu tome, jer ona ima monopol da nametne potrošaču šta će ovaj da kupi. To je totalitarizam pair excellance. Tu nema slobode. Naposlijetku, tu nema ni razvoja, prosperiteta i sreće.
Država se bavi privredom tako što troši novac koji građani zarade. Ne mislite valjda da država može sama nešto da zaradi?! Ona koristi tuđi novac da drugima objasni kako ona bolje zna da potroši ono što su oni zaradili. Ona koristi taj novac kako bi plaćala birokratiju i sve one koji ne žive od svoje inovativnosti, talenta, znanja i rada, nego od političke podobnosti. Tako se pravi tzv. "upravni sistem" koji služi državnoj kasti da sprovede kontrolu nad društvom i pojedincima u njemu, odnosno da zagospodari plodovima rada drugih. Očigledno, radi se o modernom robovlasništvu.
Jedna od najvećih zabluda i najponavljanijih floskula jeste da država treba da ima svoja ovlašćenja u privredi, da to nije sporno, već da je sporno što su oni koji danas vode državu nesposobni da to čine. Ovakvo mišljenje imaju mnogi. I svi oni ili su naivni ili nisu dovoljno promućurni. Ne postoji neka alternativna elita, ne postoje ljudi u društvu koji mogu dobro da vode državu koja ima ulogu u ekonomiji, odnosno u etatističkom sistemu. Ni najbolji ljudi tu ne bi uspjeli da učine bilo šta. Radi se o tome da je takav koncept dubinski pogrešan, odnosno da prosto nije moguće da država, ma da je vode i najbolji, dugoročno ima dobre rezultate na slobodnom tržištu. Zato što planom ne može da se shvati šta ljudi zaista žele da kupe. Planom vi ljude primoravate da nešto urade ili ne urade. Dugoročno, ma i u zatvorenim ekonomijama i neslobodnim društvima, takav koncept dovodi do uništenja.
Dalje, sutra kad Republika Srpska izgradi neke fabrike, da li neko misli da već neće postojati fabrike negdje u svijetu koje prave bolje i jeftinije proizvode od naših fabrika? Naravno da će postojati. Tad ćemo, a da bismo "sačuvali našu industriju" morati da subvencionišemo naše nekonkurentne fabrike, s jedne, odnosno da destimulišemo uvoz boljih proizvoda stranih fabrika, s druge strane. To praktično znači da ćemo primoravati svoje građane da troše više za lošije proizvode. Izgovor će biti da tako čuvamo svoju proizvodnju i ekonomiju. Ali, to je glup izgovor.
Desiće se to da ćemo trošiti više novca građana da kupujemo lošiji proizvod/uslugu. To će za posljedicu imati da će građani, odnosno samo društvo, raspolagati s manje novca, a da ćemo koristiti nekonkurentniji proizvod koji kupujemo. Dalje, manjak novca će rezultirati time da imamo manje mogućnosti da ulažemo u inovacije, učenje, tehnološko unapređenje. To će dalje rezultirati još slabijim kvalitetom našeg proizvoda, pa ćemo biti prinuđeni da još više subvencionišemo isti, odnosno da ga još skuplje plaćamo. I onda dalje i dalje u krug, pri čemu ćemo sve više i više zaostajati za onima koji idu naprijed i ne troše vrijeme, novac i ostale resurse na grane industrije gdje nisu konkurentni.
Dakle, opet ćemo na kraju da "puknemo". I bićemo zaostaliji nego danas. Jer, dok se drugi kreću unaprijed, mi stagniramo i gubimo vrijeme i resurse. Gubimo ih zato što ih ne ulažemo tamo gdje možemo da napravimo dobre rezultate, već ih bacamo tamo gdje ništa ne možemo da uradimo. A zašto to radimo? Pa zato što ne znamo gdje možemo da napravimo dobre rezultate. Zašto to ne znamo? Pa kako da znamo kad nećemo da saznamo-jedino na tržištu možemo znati šta nam ljudi hoće da kupe od nas, a mi se odlučili da to ne želimo da saznamo, već da isplaniramo.
Prema tome, da zaključim, prvi cilj ove Deklaracije, a koji vjerovatno podržava velika većina ljudi u Srpskoj, potpuno je deplasiran i neće dugoročno donijeti ništa osim daljne stagnacije, odnosno nazadovanja. To definitivno nije način kako riješavati privredne probleme.
Jače aktivnosti države na planu podrške privredi
Dobra stvar kod ovog dugačkog prethodnog dijela teksta jeste što je jasno obrazloženo šta znači konkretno "jača aktivnost države na planu podrške privredi" i koliko je to besmisleno, neefikasno i kako neće imati bilo kakve pozitivne dugoročne implikacije po privredu.
Javne investicije
Takođe već objašnjeno. Radi se o tome da država uzima novac od građana i počinje da ga koristi kako bi upravljala privredom, što nikako ne može dati dobre efekte po samu privredu. Pogotovo je siguran brz poraz takve politike u državama sa glomaznim birokratskim aparatom, ogromnim stepenom korupcije i neinventivnom političkom elitom, a što sve odlikuje našu zajednicu. U prevodu: 100 miliona javnih investicija kod nas znači da će u privatne džepove pojedinaca bliskih vlasti otići minimalno 45 miliona, 30 miliona će pojesti administracija, a ostalo će biti upotrebljeno na neefikasan i neproduktivan način.
Iskorištenje potencijala poljoprivrede i proizvodnje hrane sa opsežnim i dugoročnim programima u vodoprivredi
Jedna od najvećih gluposti jeste teza prema kojoj država treba da učini sve kako bi "zaštitila domaću poljoprivredu", na šta se odnosi ova tačka Deklaracije (zapravo, odnosi se na jaku državnu ulogu u poljoprivredi, što mu dođe na isto). Evo šta o svemu tome kaže Moris Mektig, čovjek koji je učestvovao u reformskim procesima na Novom Zelandu, gdje je od zaostale, primitivne zajednice prije samo dvadeset i nešto godina stvoreno moderno i prosperitetno društvo, a bez da se "štitila domaća poljoprivreda".
Poenta je u tome da je Novi Zeland, dok je subvencionisao svoju poljoprivredu i dok je država imala veliki upliv u ekonomiju, bio zaostalo društvo, a što se konkretno tiče proizvodnje mliječnih proizvoda-krajem osamdesetih godina prošlog vijeka-ta domaća subvencionisana grana poljoprivrede davala je nekih devedesetak mliječnih artikala. Reformama je Novi Zeland prešao na tržišnu ekonomiju, država se povukla iz privrede, prestala je da subvencioniše domaću poljoprivredu i mljekare. Danas mljekari na Novom Zelandu prave preko dvije hiljade vrsta mliječnih proizvoda. Danas je Novi Zeland slobodno i prosperitetno društvo, sa zdravom ekonomijom i kvalitetnim životnim standardom.
Stvar je u tome da se mljekari na Novom Zelandu prije nisu morali truditi da unaprijede svoj posao. Prosto, država je bila tu da ih subvencioniše i pomaže, šta god da oni (ne) urade. Vajni ekonomski "eksperti" savjetovali su tadašnjim vladama da "štite domaću poljoprivredu". I što su je više štitili ona je sve više i sve brže-propadala. To je pravilo: što više država štiti neku privrednu granu ili preduzeće, ovo utoliko sigurnije propada. Nakon što se država povukla iz te priče, mljekari su ostavljeni da sami brinu o sebi, pri čemu im država nije pomagala, ali ni odmagala (drastično smanjeno fiskalno opterećenje i upravne procedure). U tim novim okolnostima farmeri su morali da pokažu inventivnost, morali su da pokažu efikasnost, ekspeditivnost, ekonomičnost, produktivnost, kreativnost. Samo je sve to omogućavalo profit.
I znate šta? Pokazali su sve to. Sve ove osobine nisu imali dok ih je država "štitila". A bez tih osobina-nema profita.
Stoga, ni od ovog najavljenog poteza vladajuće stranke neće i ne može da bude bilo šta.
Novi program zapošljavanja
Uvjerili ste se na koji način vlast planira da "podiže" ekonomiju. Ona je uvjerena da će tako ostvariti i povećanje zaposlenosti. Naravno, onako kako će proći privreda, proći će i povećanje zaposlenost-dugoročno nikako.
Evo jedne zanimljive anegdote. Milton Fridman, čuveni američki ekonomista i nobelovac, jednom prilikom posjetio je neku azijsku zemlju. Prilikom obilaska jednog gradilišta vidio je kako radnici koriste zastarjela sredstva rada. Pitao je nadređene: zašto koristite ovako primitivne alatke? Zašto ne koristite modernu opremu? Ovi su mu odgovorili: profesore, razumijemo mi šta nam kažete, ali znate-kad bismo koristili savremene mašine mnogi ovi ljudi bi ostali bez posla. Fridman im je na to rekao: odlično. Imam u tom slučaju rješenje da ostvarite punu zaposlenost u svojoj zemlji. Umjesto lopata dajte svima kašike.
Radi se o tome da vi ne možete vještačkim i administrativnim mjerama uticati na zaposlenost. Odnosno, da se preciznije izrazim, vi ne možete administrativnim i vještačim putem da povećavate zaposlenost. Novo radno mjesto jedino može da bude realno tamo gdje se stvara nova vrijednost. U Fridmanovom primjeru, a tako je svuda gdje se vještački održava i postiže zaposlenost, nepotrebno se troše resursi kako bi je sačuvalo nešto što ne može da se sačuva. Da su mašine radile posao ljudi i primitivnih alatki-posao bi se uradio brže i bolje. Ljudi i vrijeme bi se mogli upotrijebiti u one svrhe u kojima su zaista neophodni. Jer, dok su ovi kopali-drugi su imali mašine koje rade isti posao mnogo brže i bolje. Njihovi ljudi su otišli tamo gdje je tržište, a ne plan, rekao da postoji prostor da se uradi nešto što objektivno treba drugima. Stoga, država A je stagnirala i nazadovala, dok je država B postajala sve bolja, naprednija i bogatija. U državi B se pravila nova vrijednost, i to sve više nje, dok se u državi A malo šta pravilo, a i to što se pravilo pravilo se sporo, skupo i loše. Stoga je ekonomija države A sve više slabila, socijalni pritisak je postajao sve veći, država je morala da se zadužuje i unutra i svana-i na kraju je došla u potpun kolaps, gdje su svi imali štete, najviše obični ljudi (koji, zanimljivo, najviše traže sigurnost i zaštitu od države), a obogatio se samo mali broj ljudi u vlasti i pri vlasti, i to enormno.
Znači, realno novo radno mjesto jeste samo ono koje samo sebe isplaćuje. A isplaćuje samo sebe jer radi i pravi novu vrijednost. To se, logično, postiže jedino na tržištu. Planovi i dekreti jedno vrijeme mogu da izgledaju primamljivo (vremena samoupravnog socijalizma u SFRJ, radnička prava, krediti, standard i sve ostalo)-ali naposlijetku nužno završe kolapsom, raspadom, ratom, hiperinflacijom, depresijom i svim ostalim što smo imali "zadovoljstvo" da iskusimo na sopstvenoj koži.
Prema tome, i ovde je cilj vlasti potpuno nerealan i prosto ne može da bude ostvaren, odnosno nije moguće da se na taj način realno poveća zaposlenost. Naprotiv.
Direktna strana ulaganja
Mislim da su ovaj cilj autori ove Deklaracije i sami stavili reda radi, znajući koliko je to otrcana floskula i koliko ona ništa ne znači niti može da znači kod nas. Naime, zdrav kapital (zdravo vlasništvo) možete jedino da privučete pod uslovom da ga poštujete i štitite. A mi sistemski ne poštujemo privatno vlasništvo, odnosno država ga ugrožava na svakom koraku.
Pogledajte koliko je samo slučajeva u kojima se sistem poigrava s pravima malih akcionara. Pazite, taman da neko ima i samo 0, 0001 odsto vlasništva neke firme-to je i dalje njegovo vlasništvo, i ono je neprikosnoveno. A sad se sjetite slučaja TE Gacko i ČEZ-a. Tad je Vlada Republike Srpske prosto nemilosrdno ruinirala pravo vlasništva, koje je uz pravo na život najelementarnije čovjekovo pravo, malih akcionara. Time je poslata jasna poruka svima u svijetu: dobro došli u duhovni zavičaj Pol Pota. Ovde možete mačku o rep da okačite priču o neprikosnovenosti privatne imovine ukoliko vlast smatra drugačije.
I kako neko onda da unese svoj kapital ovde? Naravno, pričam o zdravom kapitalu. Zašto bih ja ulagao u Republiku Srpsku novac koji sam stekao teškom mukom? Da me na svakom koraku sapliće administracija dok pokušavam da registrujem i pokrenem firmu? Da me reketira prvo država, a potom i pet lokalnim bandita? Da plaćam mali milion poreza? Da čekam k`o ozebao sunce da mi država plati moja potraživanja prema njoj. Da istovremeno čekam i Godoa i domaće pravosuđe da prvo presudi, a potom da mi se izvrši sudska presuda da mi moji dužnici isplate ono što mi duguju?
Mislim, ajde da malo budemo realni i da se pogledamo u oči. Ko iole normalan hoće ovde da investira? Samo sumnjiv kapital će ovde ući. I ništa drugo.
Prema tome, iako je uzelo dosta prostora, jasno je da je ekonomski koncept koji je ponudio SNSD isprazan, jalov, pun demagogije i floskula i, ono što je najbitnije, potpuno puca u prazno. SNSD nije ponudio ništa novo, štaviše-vraća nas pedeset godina unazad. I to je naša tragična stvarnost, jer je SNSD još i ponajbolje organizovana partija kod nas. Ostali niti su se osvrnuli na ovaj papir, niti su ga kritikovali, niti ga znaju kritikovati, niti misle drugačije.
Osvrnimo se sad na prijedlog "mjera" Konfederacije sindikata RS. Prije no što počnem sa analizom istih, moram da podsjetim na jedan svoj stariji tekst, Sindikat nezaposlenih:
Naime, vladu interesuje kako da uskladi svoje i interese poslodavaca i radnika. Poslodavce interesuje njihov profit, a radnike kako da rade što manje a da dobiju što veće naknade. To je sve prirodno i legitimno. Međutim, postavlja se pitanje šta je sa jednim znatnim dijelom stanovništva koje nije zaposleno. Ko brani interese ovih ljudi? Na prvu loptu, rekli bismo „sindikat“. To je velika greška, nezaposlenim licima najveća konkurencija jesu oni zaposleni, i obrnuto. Potpuno je stoga apsurdno očekivati da sindikat zaposlenih radnika brine o interesima onih nezaposlenih. Vladu, istina, interesuje socijalni mir, ali ona sama ne može i ne treba da tjera poslodavce da zapošljavaju nezaposlena lica. Prema tome, čitava armija nezaposlenih apsolutno nema učešća u kreiranju ekonomske politike jedne zemlje, iako su to sve ljudi koji nisu (formalno) lišeni ustavnih prava, a koja se, naravno, odnose i na ekonomske odnose. Logično je da ako želite da smanjite nezaposlenost onda morate da involvirate u proces nezaposlene.
Radi se o tome da ne možete imati razvijeno slobodno tržište sve dok postoji neslobodno tržište rada, odnosno radne snage. A slobodno tržište radne snage imaćemo onda kad se razbije monopol sindikata da u ime i zaposlenih i nezaposlenih pregovara sa poslodavcima. Jer, nezaposleni su konkurenti zaposlenima, te ako im onemogućite da oni smanje cijenu svoje usluge (rada) do nivoa kad će poslodavci imati motiv da ih zaposle-vi ih direktno diskriminišete, a cijene rada održavate nerealno visokima, kao što se sve cijene u ovom društvu održavaju nerealno visokima. U principu, sindikat kod nas nema bilo kakvu pozitivnu implikaciju na privredu i njegova uloga se mora pod hitno redefinisati ukoliko želimo da pokrenemo stvari s mrtve tačke.
Sasvim je logično da takav sindikat ne može izaći sa bilo kakvim smislenim i konstruktivnim prijedlozima koji bi mogli da znače popravljanje stanja u privredi. Obratite pažnju:
-"potrebno je smišljeno kupovati firme od strane vlade (misli se na firme koje su u stečaju, op.aut.) što podrazumijeva postojanje plana restruktuiranja i reinženjeringa, s ciljem da se stavi u funkciju imovina ogromne vrijednosti"
-"restruktuirane firme treba da vode stručni i dobro plaćeni ljudi, da polažu račun vladi, firme treba pomagati i jačati sa ciljem da postanu jake i moderne, te kao takve da postanu nosilac razvoja i kooperacije određenih prostora"
-"osnovati fond za razvoj reprivatizovanih firmi"
-"Javne nabavke prilagoditi potrebama domaćih preduzeća" (jer u jednakim tržišnim uslovima ona mogu da se slikaju, prim.aut.)
-"zaštita domaće proizvodnje" ("što je više štitimo, ona više propada", prim.aut.)
-"stimulacija prilikom zapošljavanja" (kud će vam bolji dokaz da za neko radno mjesto realno ne postoji potreba od toga da ga stimulišete. I šta ćemo kad prestane period stimulisanja? Mislite da će ono da se zadrži? Mislite? Pozdravite deda-mraza u tom slučaju, prim.aut.)
Iz prezentovanih "mjera" sindikata može samo da se konstatuje da nema ama baš bilo kakve suštinske, formalne, izražajne i metodološke razlike između koncepcija politike i sindikata. Oni misle isto. I misle potpuno pogrešno. Oni nikad tako neće riješiti probleme u privredi i društvu. Nikad. Oni ponovo izlaze sa "rješenjem" koje glasi: Etatizam. Planska privreda. Državno vlasništvo. Dirigovane odluke.
Alternativa je jasna i nedvosmislena: Slobodno tržište. Slobodna privreda. Lično vlasništvo. Individualna inicijativa.
Osnovno pitanje koje preostaje, a umjesto zaključka, jeste:
Postoji li neko u ovoj zajednici ko razmišlja drugačije? Postoji li neko ko će smoći hrabrosti da prizna da se do boljeg standarda stiže isključivo teškim radom, a ne tako što će "država to da riješi i reguliše"? Da li smo kao ljudi spremni da se okrenemo radu? Da se okrenemo sebi?
Ne očekujem da će oni koji žive na budžetu (jer ne umiju drugačije), oni koji ne rade u privatnom sektoru (jer niti traže tu posao, niti imaju znanje i marljivost), oni koji presipaju iz šupljeg u prazno uopšte shvatiti ovaj tekst.
