SRBIJA JE I DALJE SOCIJALISTIČKA ZEMLJA, U NJOJ NIJE IZVRŠENA TRANZICIJA, NEGO FORMALNI ZAKONSKI TRANSFER VLASNIŠTVA OD JEDNIH KA ISTIMA
Nema u Srbiji kapitalizma. Medijsko-političke smicalice građane su zbunile, oni misle da žive u kapitalizmu, a i dalje žive u socijalizmu. Oni misle da im je došla demokratija, a i dalje o njima odlučuje partiokratija.
Šta znači gore upotrebljen pojam formalni zakonski transfer vlasništva? Riječ je o tome da su oni koji su preko pedeset godina upravljali formalno društveno-državnom imovinom samo izvršili zakonsku promjenu i danas su uglavnom i formalni vlasnici te imovine, ili su to vlasništvo prepustili njima podređenim tajkunima.
Dakle, isti ljudi upravljaju imovinom i isti ti ljudi upravljaju političkim procesima. Ništa se nije promjenilo. Nije došlo do tranzicije, ni u političkom ni u ekonomskom smislu. Ministar Slobodana Miloševića danas je jedan od par najbogatijih ljudi u Srbiji i na Balkanu. Toliko o tome.
Žalosno je kad dođu ljudi i kažu "ali, prije se živjelo bolje". Kako ko. Oni koji nisu zaglavili na Goli otok, oni koji nisu prethodno likvidirani i protjerani, oni su tek od šezdesetih došli u situaciju da se ne brinu šta će sutra da jedu (bukvalno se gladovalo pedesetih ako niste bili visokopozicionirani u kom-partiji). A kako su došli dotle? Prosto, na isti način kako se i danas vodi briga protiv gladi-inostranim kreditima i doznakama dijaspore.
Dosta naših ljudi je šezdesetih i sedamdesetih otišlo da radi na "truli Zapad". Tamo su zaradili novac (nikad ideolozi marksizma-lenjinizma nisu objasnili kako naši ljudi mogu da zarade tamo gdje je loše i nehumano, a ne mogu u Jugi gdje je med i mlijeko), dosta ih se vratilo u Jugoslaviju, pravili su tu kuće, a oni koji se nisu vratili slali su novac svojima kući. Tako se nekako guralo. Takođe, zbog geopolitičkog položaja Jugoslavije ona je često dobijala kredite s povoljnim uslovima što je njenom poliitčkom vođstvu omogućavalo kupovinu socijalnog mira.
Dakle, sve isto kao i danas. Priča o nekoj vajnoj industrijalizaciji SFRJ prilično je naivna. Naime, do nje se prvo došlo na apsolutno kriminalan način, jer je početni kapital prosto pokraden od vlasnika zemlje, koji su sistemski uništeni i nisu se oporavili od tog nokauta do današnjih dana, pri čemu je ono u čemu smo mogli biti koliko-toliko konkuretni, a to je poljoprivreda, srozano da bi se forsirala industrija koja je svjetlosnim godinama već tad bila iza svjetske konkurencije. Drugo, a što je već rečeno, industrija bivše nam zemlje nije bila konkurentna, te je mogla da funkcioniše jedino u uslovima zatvorene privrede ili na onim tržištima koja su bila otvorena isključivo na osnovu političkih dogovora Tita i njegovih arapskih i svih tih živopisnih diktatora iz raznoraznih svjetskih vražjih materina.
I, naravno, čim su se promjenile poliitčke okolnosti taj sistem je pukao. Prosto, Jugoslavija nije više bila geopolitički bitna, a njen privredni sistem pokazao se onakav kakav jeste bez lažne šminke i ogledala s iskrivljenom prizmom-neefikasan, neinventivan, trom, skup, nekvalitetan.
I to je bilo to. Ratovi su bili posljedica, kad se svi ti razlozi sklope u jedan ključni osnov, činjenice da niko u bivšoj Jugoslaviji nije znao šta sad da radi. Konkurencija? Inoviranje? Efikasnost? Tržište? Šta je to? I, naravno, ljudi su počeli da rade jedino što znaju-da ratuju.
Ratovi i permanentna decenijska kriza isisali su i ono malo energije što je bilo u ljudima i društvu. Srbija je postala zombi na atlasu. Ljudi su i dalje o onom vremenu, to je taj mentalni sklop. Ne mogu da izađu iz toga. Ni oni najsiromašniji, a ni političari. Čak ni tajkuni. Svima njima oči su uperene u državu. Siromašni misle da ih samo ona može spasiti. Političari kad pričaju šta će da rade kažu "država će ovo, država će ono". Tajkuni su u svjetskim razmjerama potpuno nekonkurentni, pa jedino mogu da funkcionišu na tenderima koje država organizuje i na kojima imaju apsolutno prilivegovan položaj.
Nekad se desi da jednog tajkuna država zaobiđe, pa na tenderu prođe njegov rival, i to znači potom krupne političke promjene: poraženi tajkun više ne podržava toliko partiju na vlasti, nego ulaže u neku drugu partiju. Partije galame "Kosovo, Evropa, drž`, ne daj", a zapravo grme "Tajkun br.1, "Tajkun br.2". To je suština političkog procesa u Srbiji.
Sve je autor odnosnog teksta u Novostima iskazao ovom brutalnom rečenicom:
Država najdirektnije hrani oko 3,7 miliona ljudi, što je nešto više od polovine ne samo od punoletnog, već i ukupnog stanovništva!
Poslije toga nema šta da se doda. Pored ovog najdirektnijeg metoda postoje i oni manje direktni i indirektni, a sve se svodi na to da novac koji je u opticaju međusobno dijele socijala, privreda, birokratija, politika i mafija, uključujući tu i tajkune. Dakle, isti je novac u pitanju, niko ništa ne stvara, nema nove vrijednosti, pričamo o parama koje dođu iz inostranstva na ovaj ili onaj način, dok se ono što država doštampava izgubi u stopi mjesečne inflacije, što je i prirodno.
Tragedija je, međutim, što ljudi i dalje za sve optužuju kapitalizam i slobodno tržište. To nema kod vas drugovi. I ne bojte se-sve partije koje idu na izbore kod vas i dalje su socijalističke. Niko neće da ugrozi uhodana pravila igre. Dok god ne shvatite da je sama percepcija kojom se vodite duboko pogrešna, ništa se neće promjeniti, sem što će većina vas i dalje da živi sve lošije.
Ali, to je put koji birate.
ZANIMLJIVO NA NETU
Učitava se...
