Krenimo, ipak, redom. Sam intervju, u formi u kojoj je Večernji list objavio transkripte razgovora, jasno pokazuje da je Nikolić izjavio, ako sve nije izvedeno iz konteksta, da Hrvati nemaju danas šta da se vraćaju u Vukovar, budući da Vukovar danas jeste u Hrvatskoj, odnosno šta sa njihovim povratkom može da ima predsjednik Srbije. Takođe, kad je riječ o izjavi o BiH, u samom transkriptu nigdje se ne izjašnjava Nikolić o tom pitanju, nego novinar sam govori šta je Nikolić pričao devedesetih godina. Prema tome, sasvim je jasno da ništa problematično Nikolić nije izjavio, odnosno da tu nema bilo kakvih zadnjih namjera, makar u onome što je izjavio.
Dakle, zašto je onda taj intervju dobio toliki publicitet? Zašto se na jeftin i očigledan način pokušala izmanipulisati javnost? Čemu sve to služi? Popravljanju srpsko-hrvatskih odnosa sigurno ne. Šta je onda u pitanju?
Sam tajming objave intervjua korespondira sa vremenom pregovora stranaka u Srbiji o formiranju nove vlade te države. Veoma je moguće da su medijski konsultanti Demokratske stranke tražili makar i formalni, ma čak i izmišljeni povod da se umanji kredibilitet novog predsjednika Srbije. To, uostalom, i nije ništa novo kad su oni u pitanju. Logika je jasna: potrebno je stranku koja je nesporno poražena na upravo završenim izborima proglasiti pobjednikom i formirati vladu kojoj će na čelu biti neko iz DS-a. Da bi se to postiglo, ali i da bi takva vlada imala kakav-takav kredibilitet (pošto ga u startu neće imati, jer ga nije imala ni prošla, koju su činili isti akteri), potrebno je diskreditovati suprotnu snagu, koja opet nesporno jeste pobjednik izbora.
I sve to nije ništa novo i čudno. Na takve stvari smo se navikli, ne samo kad je u pitanju Srbija, nego i zemlje razvijene parlamentarne demokratije i znatno većeg stepena razvoja političke komunikacije. Nešto drugo, ipak, više zabrinjava.
Riječ je o realnim odnosima dvije države, Srbije i Hrvatske. Hrvatska je te odnose postavila na sljedeći način: međudržavne relacije mogu biti prilično dobre samo onda kad srpski zvaničnici prihvataju oficijelnu sliku prethodnog rata stvorenu u Zagrevu, a koja znači apsolutnu krivicu Srbije za sve što se tad desilo, ali i za sve što se dešavalo još od stvaranja prve Jugoslavije (ovo je veoma interesantan momenat), ali i kad Srbija potpuno otvori svoje tržište za robu iz Hrvatske, kad omogući kompanijama iz Hrvatske da nesmetano (nekad čak i privilegovano!) posluju u Srbiji. Ako je prvo itekako sporno, ovo drugo i nije, samo po sebi. I dobro je što su hrvatske kompanije zainteresovane da rade u Srbiji. U tome im ne treba praviti nikakve probleme, mada ih ne treba ni podsticati više od ostalih, uključujući i domaće firme. Ali, problem je u tome što srpske kompanije ne da nisu privilegovane u Hrvatskoj, već postoje mnogobrojni primjeri koji svjedoče o tome da je srpski kapital diskriminisan u Hrvatskoj, da srpska roba doživljava apsolutno neravnopravan tretman, odnosno da poslovanje srpskih subjekata u Hrvatskoj nikako nije dobrodošlo.
Dakle, očigledno je da Hrvatska saradnju sa Srbijom vidi na taj način da Srbija prihvata sve što Hrvatska traži, dok Hrvatska može da odbije (kao što i odbija) sve ono što Srbija stidljivo nagovjesti da je njen interes u tom odnosu. Prirodno, ovakvo stanje relacije ne može dugo da potraje.
Ako stvari postavimo ovako jasno je zašto je Hrvatima toliko bio drag prethodni predsjednik Srbije. On i vlast koju je predvodio Hrvatskoj su omogućili da nesmetano dobije na raspolaganje srpsko tržište (što samo po sebi, ponavljam, nije sporno), kao i političke privilegije hrvatskim kompanijama (ovo je, opet, itekako sporno). Takođe, bivši predsjednik Srbije apsolutno ništa nije učinio na poštovanju elementarnih ljudskih prava koja je Hrvatska oduzela svojim građanima srpske nacionalnosti za vrijeme rata 1991-1995, ali i prije toga.
S druge strane, Hrvatskoj odgovara i druga varijanta: vlast u Srbiji koja će traljavim i neopreznim izjavama odavati utisak iracionalne i antimoderne strane. Hrvatska je devedesetih razvila posebne metode u tim situacijama: iako ništa suštinski demokratskija i pravnija od tadašnje Srbije, Hrvatska je znala kako marketinški da ocrni ovu drugu, koristeći to opet da sebe predstavi kao žrtvu, nevinašce i "dobrog momka". Prema tome, rješenje nije apsolutno ni zveckanje oružjem. I zato odmah treba odgovoriti i na pitanje iz naslova: Vukovar je grad svih građana koji žive u njemu i nalazi se u Hrvatskoj. Niko nema pravo da bilo kojem građaninu Vukovara naruši bilo koje njegovo pravo zbog bilo čega, uključujući i nacionalnu pripadnost, pod uslovom da taj građanin poštuje pravne norme zemlje u kojoj živi. Tačka. Ovdje sve počinje i sve završava. I bilo ko ko je nanio bilo koje zlo bilo kojem građaninu Vukovara u ime bilo čega, bez da je pravna norma stajala iza toga-treba da odgovara zbog toga.
Prema tome, prethodno izneseno jasno sugeriše na koji način valja postaviti odnose ukoliko želimo da se konačno krene u popravljanje srpsko-hrvatskih odnosa. Te odnose ne popravljaju zagrljaji i poljupci predsjednika dvije države, koliko god oni da su međusobno u prijateljskim odnosima. Realni problemi, ipak, ostaju. A njihovo rješavanje može biti samo na sljedeći način: potrebno je apsolutno poštovati pravna načela i norme. Srpsko-hrvatsko pitanje jeste pravno pitanje. Pitanje tretmana srpskih kompanija i roba u Hrvatskoj jeste pravno pitanje, odnosno radi se o tome da li Hrvatska poštuje relevantne međunarodne sporazume, ali i sopstvene ustavne norme o protoku roba i kapitala, odnosno o privredi baziranoj na tržištu, ili ne. Takođe, pitanje imovine prognanih Srba iz Hrvatske jeste pravno pitanje: imovinska prava su najvažnija, elementarna prava na kojima se zasniva moderna civilizacija. Isto tako, ako pričamo o političkim pravima nekog naroda, činjenica da je nad Srbima u Drugom svjetskom ratu izvršen genocid u Hrvatskoj takođe ima nesporne pravne konsekvence.
Od svega navedenoga ne može se bježati. Problemi dvije zemlje ne mogu biti rješeni tako što će se ignorisati. Može danas bilo koji predsjednik Srbije da istupi i kaže da je sve savršeno ok, ali to nema realnu snagu-ljudi ostaju, i to ljudi sa realnim problemima, sjećanjima i potrebama. Sve je to na stolu i sve zahtjeva da se tom problemu pristupi ozbiljno.
Isto je i na drugoj strani: država Srbija mora da poštuje sve pravne norme, međunarodne i unutrašnje. Gdje god su te norme povrijeđene od strane bilo građana Srbije, bilo zvaničnih institucija koje nisu radile svoj posao kako treba-zbog toga mora da se odgovara, na zakonom predviđen način. Niko nema u Srbiji pravo da koristi bilo šta kao izgovor, a pogotovo nesreću onih Srba koji su u Hrvatskoj doživili lične i porodične tragedije, za protivpravno ponašanje Srbije i Srba u nekom drugom slučaju. To je potpuno neprihvatljivo.
I kad se na sto postave ma i najteža i najbolnija pitanja države Srbija i Hrvatska moraju da učine sve da ta i takva pitanja ne smiju biti izgovor bilo kome da ma i pokuša da naruši nečije pravo i slobodu. Konkretno: svaki građanin Srbije i Hrvatske mora imati apsolutnu zaštitu pravnog i bezbjednosnog sistema u svakom momentu i svakoj situaciji, uključujući i Hrvata koji je građanin Srbije kad se otvaraju ta bolna pitanja. I obrnuto. Pravni sistem mora da funkcioniše bez obzira kakav je koji pojedinac, sve dok pojedinac ne krši norme pravnog poretka. I tu je sve potpuno jasno.
Summa summarum: ako želimo da se stvari postave na dobre osnove, onda politikanstvo treba da ustupi prostor poštovanju pravnih načela i nesumnjivih individualnih prava i sloboda. Koja god država da se ponaša drugačije, Srbija ili Hrvatska, ili obe, mora im biti jasno da gube legitimitet, odnosno da je njihova egzistencija bazirana na kršenju osnovnih postulata na kojima je zasnovan moderni svijet, makar u načelu. I ne treba nikog da zavarava to što se danas na mnogim mjestima i od strane mnogih ti fundamenti često zaboravljaju, pa i otvoreno krše. To nikad ne ide dugo. Nijedna sila ne može dugo bez legitimiteta, i niko ne može dugo da opstane ukoliko se ne okrene poštovanju nekih opštih, prirodnih načela i vrijednosti.
ZANIMLJIVO NA NETU
Učitava se...
