Hi quest ,  welcome  |  sign in  |  registered now  |  need help ?

Rezime Izbora2012: ljevica, demagogija, populizam

Written By Teza Antiteza on 7.5.12. | 7.5.12

Iako se nisam u tekstovima o Izborima2012 doticao procjena izbornih rezultata red je da napišem šta sam zbilja očekivao. U principu, osnovna greška bilo je tih pet-šest odsto koje sam pripisao naprednjacima, a nisam dodao socijalistima. Ivica Dačić je pokazao još jednom da zna znanje, politički i marketinški gurui DS-a su još jednom dokazali da su bez premca kad je sabiranje i oduzimanje u pitanju, kao i nametanje odgovarajućih tema, likova i partija za jednokratnu upotrebu. Građani Srbije još jednom su, sa svoje strane, pokazali da nisu nikad prežalili što su postali građani. Oni su drugovi, i to često zaborave mnogi koji se kod Srba bave politikom.

URS je prešao cenzus. To sam očekivao, bio sam siguran u to još prošle godine kad im je rejting bio minimalan. Uostalom, pisao sam već o tome na (Anti)Tezi. Malo ko je vjerovao u to. Ali, malo ko je vjerovao i da SPS može do 15%. Zapravo, samo je tih 15% znalo koliko može SPS, kao što je i tih nešto više od 5% glasača URS-a vjerovalo u Dinkića. Ljudi se često pitaju "ali, dobro, ko glasa uopšte za te ljude". Glasaju oni koji ne pričaju o tome. Oponenti vlastima na Balkanu, u BiH, Crnoj Gori i Srbiji pogotovo, zaboravljaju da za partije na vlasti redovno glasaju svi oni zaposleni u državnim institucijama, organima i preduzećima, kao i članovi njihovih porodica. U vremenima kad je posao najveći mogući luksuz, a onaj na državnim jaslama životna premija, niko ne želi da reskira. Sem toga, kad opozicija poručuje da će smanjiti broj zaposlenih u javnom sektoru ona direktno pali crveno dugme kod budžetlija koji se energično animiraju i kreću u borbu za odbranu svojih pozicija. Oni ćute, ne pričaju, a glasaju i rade direktno za poziciju. Što se tiče onih koji nisu na budžetu, njih ili se kupi jeftino ili uopšte ne glasaju (većina aktivnih neglasača jesu oni koji su najteže pogođeni lošim stanjem u državi). Naravno, zbog toga i snose posljedice.

Dveri nisu prešle cenzus. Priznajem, oni su mi bili najveća enigma. Racionalno, bilo mi je jasno da su potpuni autsajderi. Opet, činjenica da su mi mnogi bliski ljudi u Srbiji vatreno govorili kako su Dveri potpuni hit, kako imaju ogromnu  podršku među običnim svijetim, pokolebala me. Razmišljao sam kako, ipak, ne živim u Srbiji i ne mogu da do kraja tačno ocjenim puls ljudi. Kakogod, nekad je opasno i oslanjati se na mišljenja ljudi koji se vode emocijama, ne razumom, i bez političkog iskustva. Pokazalo se da uprkos nespornom aktivizmu Dveri ne mogu preko noći politički da sazru, ne mogu na brzinu napraviti stranačku infrastrukturu i da nije dovoljno samo pričati o idealima, već je potrebno napraviti i koherentan mehanizam koji garantuje koliko-toliko da se načela i ideali mogu realizovati u praksi. Takođe, kakvi god bili unutrašnji motivi ljudi koji vode Dveri, nesporno se pokazalo da ih je vlast iskoristila da se razračunava s opozicijom. Odnosno, danas je kristalno jasno da je najveći rezultat Dveri bio da uzmu koji procenat DSS-u i radikalima, odnosno da se medijski konfrontiraju sa SNS. Mudro je vlast dala ogroman i njihovom realnom uticaju nesrazmjeran medijski prostor u kampanji: jasno je bilo da Dveri ne mogu da ugroze DS, SPS, URS ili LDP, jer se NIKAD simpatizeri ovih stranaka ne bi odlučili da glasaju za Dveri. Opet, jedini prostor na kojem su se mogle Dveri usidriti bio je onaj koji su zauzimale opozicione stranke, DSS i radikali prije svih.

Još nešto je veoma bitno: ako djelujete istinski opoziciono i nemate zadnjih namjera i dogovora-u kampanji nikad, ali nikad ne napadate druge opozicione stranke, ma koliko se sa njima ne slagali. Napadate partije na vlasti. Niko ne može da me ubjedi da SNS i DSS nemaju značajnih neslaganja. Ali, te stranke znaju kako se ponaša politički u kampanji (i prije nje!) ako se iskreno ide u borbu protiv pozicije. Zato i niste mogli u kampanji da čujete i vidite otrovne strelice koje bi ove stranke međusobno upućivale jedni drugima. Prosto, to se tako ne radi. I baš iz tog razloga će Dveri izaći prilično kompromitovane iz svega ovoga: nisu ušle u skupštinu, a odmogle su jedino opoziciji

Radikali su, navjerovatnije, ispod cenzusa. Ipak, oko njih još uvije nije sve najjasnije. Kakogod, bio sam siguran prije izbora da su upravo na toj cenzusnoj klackalici, ali da će ona ipak prevagnuti ka parlamentarnom smjeru. I dalje mislim da bi to moglo da se desi, mada me zvanični podaci demantuju. Bilo kako bilo, argumentacija vis-a-vis Dveri najbolje se potvrđuje u slučaju SRS-radikali bi danas sigurno bili u parlamentu da nije bilo Dveri. Ovako, niti su unutra Dveri, niti najvjerovatnije radikali, a oni koji su glasali za ove stranke neka razmišljaju o tome da su dva od tri takva glasa završila kod DS i SPS. Naravno, što se radikala tiče, oni su sami najveći krivci za svoj rezultat. Uz sva opravdanja koja sebi mogu da nađu nesporno je da su napravili neviđenu budalaštinu kandidaturom g-đe Šešelj za predsjednicu Srbije, umjesto da je Aleksandar Martinović poveo stranku na izbore. On bi sigurno lično dobio preko 5% glasova na predsjedničkim izborima, dok bi SRS bila u parlamentu. Isto tako, radikali su potpuno bili fokusirani, bolje rečeno opsjednuti naprednjacima i čini se da je njima više bio cilj da SNS prođe loše nego da oni prođu dobro. U tom slučaju danas imaju razloga da ne budu previše deprimirani.

LDPreokret je juče dobio manje nego što bi dobio da su izbori bili prije dva mjeseca. Sigurno da u LDP-u nisu zadovoljni rezultatima, kao što je danas sigurno i da je SPO definitivno politički mrtav. Izborni rezultat LDP-a ipak je rezultat činjenice da je DS morao da uzme sve što je mogao s onog političkog stola koji je tradicionalno naklonjen strankama takvog ideološkog profila.

uveo različak...


DSS nastavlja da pada. Vojislav Koštunica, koji je prije deset godina bio ubjedljivo najpopularniji srpski političar s obe strane Drine, s rejtingom od skoro 80%, doživio je da ga je sinoć nokautirao politički nasljednik Slobodana Miloševića kojeg je 2000. u velikom duelu pobjedio. I ne samo to-Dačić je dobio duplo više glasova od Koštunice iako je bio četiri godine na vlasti, a za to vrijeme kriza se potpuno obrušila na Srbiju, ministar policije izručio je sve haške optuženike, a mnoge teze DSS-a iz 2008.godine dobile su svojevrsnu potvdu. Ovo posljednje posebno je indikativno. Naime, šta god ko mislio o politici DSS-a nesporno je da su jedino oni u odnosu na 2008. došli na svoje. Evroskepticizam kod građana je značajno porastao. Priča o neutralnosti, koliko god meni lično bila prilično idealistična i djetinja, nesporno uživa simpatije kod titonostalgičara u Srbiji, a kojih je opet najviše u toj zemlji. A opet, veći dio te ciljne grupe glasao je za Dačića, ne za Koštunicu. Dačić je u kampanji galamio i prijetio da će istjerati iz Srbije MMF. Da će preispitati odnos sa EU. Da mu ne pada na pamet da ide u NATO. Da je spreman da podjeli Kosovo. Sve to je pričao čovjek koji je najzaslužniji da uopšte postoji vlada koja je dogovarala aranžmane sa MMF-om, koja je prepustila laganu emancipaciju cijelog Kosova radi toga da ostatak Srbije dobije status kandidata za EU. Dačić je koristio sve ono što je mogao da koristi DSS, ali nije. DSS je na sebe preuzeo sve ono što bi primarno trebao da preuzme Dačić. Ispalo je da su DSS i Koštunica, a ne zapravo SPS i Dačić, bili na vlasti devedesetih. I da su činili sve što je narod ocjenio kao loše. Ono dobro, po mišljenju većine, kao što je primjera radi Dejtonski sporazum, Dačić pripisuje sebi i SPS-u. DSS na to ćuti, a glasači svojim glasovima verifikuju kao istinu.

DSS je imao očajnu kampanju. Slogan "Različak" kao da im je skrojio neko u izbornom štabu DS-a. Jedino što je taj slogan postigao jeste da su ljudi masovno na vikipediji tražili da vide u čemu je riječ. Toliko o efektnosti. I inače, DSS kao da je prespavala ove izbore. Kao da nisu bili zainteresovani. Kao da se sve to događalo nekom drugom na nekom drugom mjestu i prostoru. Uz sve to, čini se da su unutarstranački sukobi u ovoj stranci pred eskalacijom.

Naprednjaci su dali svoj maksimum. Od njih se previše očekivalo. Ako se neko u zadnje četiri godine ponašao školski kad je opoziciono djelovanje u pitanju, oni su. Bili su aktivni, agresivni, radili su sve ono što nosilac opozicije treba da radi. Da li je to dovoljno? Naravno da nije. Potrebno je još nešto što nema niko u Srbiji. O tom odmah dole. Kod naprednjaka je, ipak, problem u nečem drugom. Mnogi ih prosto ne vole. I ajde što ih ne vole oni bliski DS-u ili tom poliitčkom miljeu. Naprednjake, odnosno njihove lidere, ne vare ni mnogi deesesovci, radikali pogotovo, kao i dobar dio tog salonskog opozicionog kruga. Šta god ko mislio o SNS nesporno je da ti ljudi za ovih dvadeset godina kako traje devastiranje Srbije nisu imali ključne poluge vlasti u svojim rukama. To jeste imao SPS. To jeste imao DSS. I to jeste imao DS. Te tri stranke ključni su politički faktori u Srbiji u vrijeme njenog propadanja. Ne Toma Nikolić, koji ima svoje mane i koji bi možda lošije vodio zemlju od svih navedenih. Ali, možda. Nismo imali priliku da se uvjerimo u to. Naravno, građani donose krajnji sud ali i odgovaraju za svoju odluku. Ono što je definitivno jasno jeste da su mnogi protivnici vlasti sa zadovoljstvom glasali i protiv SNS. I smješni su izgovori da je to zato jer su se naprednjaci prodali, jer su se promjenili, izdali, reformisali ili šta već. Istina je da ti ljudi nisu ni prije glasali za Nikolića i Vučića. Većinski lijeva Srbija, sa svojim klasičnim salonskim desničarima, organski se gadi Tomislava Nikolića. Kakvi su motivi u pitanju, neću da ulazim. U svakom slučaju, čelni ljudi u SNS treba da razmisle o svemu i donesu određene odluke. DS će sa njima kao najvećim rivalima uvijek imati adut koji će obilato da koristi i protiv kojeg se teško boriti, ma koliko apsurdan bio.

DS je ostvario ono što je naumio. Svoj pad rejtinga amortizovali su nedovoljnim rezultatom SNS-a, rastakanjem opozicije i jačanjem SPS-a. Ovo zadnje bi im u perspektivi moglo itekako da se obije o glavu, jer je Dačić najlukaviji političar u Srbiji. Prljava kampanja koja im je bila osnovna predizborna taktika bila je jasna: trebalo je stvoriti sliku da su svi isti, da su svi katastrofa-i to bi otvorilo prostor čistom sučeljavanju snaga partijskih infrastruktura. U tome je DS uspio. I dalje će da vladaju iako imaju četvrtinu podrške onih koji izlaze na izbore, a to je nešto više od polovine građana. Ovaj put će morati, kakogod, da daju mnogo više SPS-u. Iako imaju dosta razloga za zadovoljstvo danas, mnogi simpatizeri DS-a trebaju u budućnosti da se navikavaju na crvenu boju.

Napisah gore da nešto fali svim strankama u Srbiji. Da, fali im konkretan i koherentan program. Svi su za sve. Strankama koje bi kao da mjenjaju nešto nedostaje hrabrosti da se zbilja posvete ključnim promjenama. Ovako, svi su populisti. Svi su demagozi. Svi su i za rast penzija, i za povećanje plata radnicima, i za smanjenje poreza, i za više subvencija za domaću privredu. Alo, ne može sve to zajedno! I još nešto-ako je neko u svemu tome koliko-toliko dosljedan, onda je to upravo SPS. Oni nikad nisu krili da su protiv slobodnog tržišta, da su za državni intervencionizam, da se zalažu za to da država potpuno kontroliše većinu preduzeća, da država zapošljava ljude i daje im platu. Oni ostvaruju svoju politiku. I bio je u pravu Dačić u jednom tv duelu kad je rekao da danas svi ostali ulaze u njihovo dvorište. Danas se mnogi čude rezultatu SPS-a, ali zašto? SPS nudi ono što većina neodgovornih ljudi u Srbiji želi da im bude ponuđeno-lak posao, laku zaradu, lak i neodgovoran život. Država će to sve da riješi. E sad, koliko je to realno, koliko to uvijek pukne poslije nekog vremena-koga zanima. Daj šta daš i daj odmah. Zaposli preko štele, u državnu firmu. Neka radi mali nešto.

I ovo je obrazac koji su upražnjavale sve partije u Srbiji, a opozicija se najviše borila da i sama stekne mogućnost da učini iste stvari. Jednostavno, niko nije imao hrabrosti o odriješitosti da žrtvuje današnji izborni rezultat sutrašnjoj evoluciji svijesti, bar kod određene grupe ljudi. Niko nije zauzeo čvrst, dosljedan i jasan stav, po svaku cijenu. Ko je to izašao i rekao: da, mi smo stranka koja se zalaže za slobodno tržište, koja je protiv državnog intervencionizma, koja ne haje za lukave spletke tajkuna koji putem svojih medija šire magluštinu socijal-patetičnih i demagoških obećanja na koji se primitivna masa pali a od kojih na kraju nema ništa. Mi se zalažemo za depolitizaciju društva i privrede. Mi se ne bavimo istorijom, njenim debatama, mi nismo liberali samo onda kad je fazon pljuvati po svojim sunarodnicima i ovog ili onog razloga, a inače pozivamo na dogovor sa osvjedočenim udbaškim zločincima i sličnim protuvama, pri čemu nas apsolutno ne interesuje stvarna borba za slobodno tržište.

Ovo je samo jedan primjer stranke čistog programskog opredjeljenja koju nismo vidjeli u kampanji. Ima još takvih političkih profila. Ali, nije bilo ničega sem jeftinog ljevičarenja, populizma i demagogije. I kad se uzme u obzir da to jeste osnovna odlika SPS-a, onda ne treba da čudi, ponavljam, njihov rezultat. Trebao je da bude i veći. Na kraju krajeva, svi zbilja jesu drpali njihov program i njihovu crvenu maglu. Svi su bili ne pomalo, nego poveliko socijalisti. Bukvalno. Ljevica je trijumfovala tako ubjedljivo zato jer desnice uopšte i nije bilo.

ZANIMLJIVO NA NETU
Učitava se...