Svjedoci smo ogromne medijske pažnje i halabuke koju je u Srbiji podigao slučaj Adema Ljajića i njegovo odstranjivanje iz reprezentacije zbog toga što nije pjevao himnu na prijateljskoj utakmici Srbija-Španija.
Najkraće, slučaj se može opisati na sledeći način: Siniša Mihajlović, novi selektor Srbije, dolaskom na čelo reprezentacije, donio je nekoliko svojih pravila. Jedno od njih je i obavezno pjevanje himne od strane igrača na početku utakmice. To pravilo je, navodno, unio i u ugovore koje su prihvatili i potpisali svi pozvani reprezentativci, među kojima je bio i Adem Ljajić. Adem nije pjevao himnu, Siniša ga je odstranio iz reprezentacije. Tačka.
Jednostavan slučaj, ali u Srbiji, nažalost, ništa nije tako. Pojavila se gomila različitih „eksperata“ iz NVO sektora, kao i „velikih“ fudbalskih stručnjaka, koja je počela da se bavi selektorovim, a ne igračevim postupkom.
Kao neko ko je 15ak godina aktivno igrao i trenirao fudbal, a trenutno je i veoma dobro upoznat sa sportskom i političkom situacijom u Srbiji, pozabaviću se samo nekim od teza koje zastupaju navedeni „eksperti“.
1. Selektor ne bi trebalo da prisiljava igrače da pjevaju himnu!
Pa i ne prisiljava ih. Prosto, čovjek je donio par pravila koja su igrači privatili i potpisali. Kao selektor ima najveću odgovornost za rezultate reprezentacije, pa ima i pravo da uvede svoja pravila. Ako se Srbija ne plasira na Svjetsko prvenstvo u Brazilu, otkaz će dobiti Mihajlović, a ne 22 igrača.
Fudbal je igra koja se 150 godina razvija na određenim pravilima, a jedno od najvažnijih je hijerarhija i neizostavno pravilo da je trener uvijek u pravu i uvijek iznad igrača. Izgleda samo u reprezentaciji Srbije nije i ne mora da bude tako.
2. Patriotizam nije pjevanje himne na početku utakmiice!
Sa ovim bih se čak mogao djelimično složiti. Međutim, ovdje se dvije stvari zanemaruju.
Prvo, svako ko je igrao fudbal ili bilo koji kolektivni sport zna da pobjeđuje tim, a ne pojedinac. I najbolja reprezentacija na svijetu je samo skup pojedinaca, ako oni nisu TIM! Pogledajte Argentinu ili Englesku poslednjih desetak godina. Siniša Mihajlović sve to jako dobro zna. Himna je samo jedan od načina da se stvara tim. Zajedno igramo,treniramo, jedemo,spavamo, pobjeđujemo...ZAJEDNO pjevamo himnu!
Drugo, zašto je problem pjevati himnu sveoje zemlje? Zašto niko ne postavlja to pitanje? Da li dolazi (ili je već došlo?!) vrijeme kad će u Srbiji biti nepoželjno pjevati himnu? HIMNU SRBIJE?! Baš me zanima definicija patriotizma svih tih koji zastupaju gorenavedenu tezu.
3. Adem Ljajić je pokazao svoj patriotizam igranjem za mlađe selekcije Srbije.
Ovo se mora posmatrati na drugi način. Poziv i igranje u reprezentaciji bilo kojem mladom neafirmisanom igraču (kakav je i Adem bio prije 5-6 godina) donosi ozbiljne poene, kako na otvorenoj sceni, tako i u menadžerskim krugovima. Na kraju krajeva, svima je dobro poznata priča o mnogim igračima upitnog kvaliteta koji su pozivani u reprezentaciju da bi ih njihovi klubovi ili menadžeri lakše prodali. Tako da priča o „žrtvovanju“ bilo koga prilikom igranja fudbala ili bilo kog drugog sporta za svoju zemlju jednostavno ne stoji. Mlad igrač puno više dobija, nego što gubi nastupom u reprezentativnom dresu.
4. Ademu Ljajiću su, ovim izbacivanjem iz reprezentacije, ugrožena ljudska prava!
Ovo mi je hit! Neka mi neko nađe ljudsko pravo igranja za reprezentaciju. Evo, i meni su onda ugrožena ljudska prava. Ne igram za reprezentaciju! A za razliku od Adema, čak nisam ni na širem spisku. Mislim, stvarno...
Ovaj tekst sam napisao prosto iziritiran činjenicom da se jedna čisto sportska stvar koristi u neke sasvim druge svrhe . Pitanje je da li bi se uopšte ovakva rasprava i vodila da je umjesto Adema Ljajića iz reprezentacije odstranjen npr. Slobodan Rajković. Vjerovatno ne bi. Prosto, ne bi bilo dovoljno materijala da se srbijanski autošovinisti aktivno uključe u priču. Ovako im je sve došlo „na tacni“. Siniša kao „osvjedočeni srpski nacionalista“, Adem kao pripradnik „ugroženih manjina“ u Srbiji. Nije moglo bolje, ako pitate vođe i pripadnike raznih NVO u Srbiji.
Iskreno mi je žao Adema, kao mladog čovjeka i veoma talentovanog fudbalera. Svi oni koji su potegli ovakve priče nanijeće mu puno više štete, nego sam izvorni događaj. Nadam se da je Adem toga svjestan i da će iz svega ovoga izvući neke pouke.
A svima nama mora biti jasno da ovdje nisu u pitanju ni Adem ni Siniša. I da nikoga, od tih ljudi, nije briga kako će sve ovo uticati na karijeru i, zašto ne reći, život Adema Ljajića. Ova priča će samo poslužiti da se popuni prostor do nekog novog „važnog događaja“ koji će biti iskorišten u svrhu dokazivanja kako su Srbi „nacionalisti, šovinisti, fašisti“....(slobodno nastavite niz)...
Možda do PRIDE-a u oktobru ili nekih novih barikada na Kosovu? Za Kosovo nisam siguran (ko zna šta će tamo biti), ali smijem se kladiti na PRIDE!
ZANIMLJIVO NA NETU
Učitava se...
