Kako se "demokratska" Srbija razračunala sa onima koji su u nju najviše vjerovali

Napisala prije neki dan Aleksandra Miletić tekst, "Pojedena deca revolucije". Ona je pisala direktno iz lične perspektive. Pa sam danas pročitao potresan Ivanin tekst, "Malo sam ljuta". Ove dvije sjajne djevojke pisale su o onome što je sudbina onog dijela kvalitetne mladosti Srbije koji je napravio tu stratešku grešku što na vrijeme nije pobjegao glavom bez obzira iz te zemlje, koliko god ovo brutalno zvučilo. One i još mnogi drugi su ostali, poslije djetinjstva kakvom bi se radovali, valjda, u dvadesetom vijeku jedino još jevrejski klinci u Evropi iz perioda nacizma.

Devedesete su bile godine u kojima su tadašnji klinci platili skupo sve zablude na kojima su živjeli njihovi roditelji. Ali, kao što napisa Aleksandra, kod devedesetih je bilo dobro to što se znao krivac za sranje u kojem živite. Neko je krivio Ameriku, neko Slobu, neko pripadnike drugih nacija koje su nekad bile u Jugi, neko opoziciju, neko ove, neko one. Ali, krivac je postojao. I ljudi su mislili "u redu, potrebno je samo skloniti tog krivca i sve će biti bolje". I tako su se i ponašali.

Vremenom su svi ti krivci personifikovani u samo jednom čovjeku-Miloševiću. I ljudi su odlučili da ga sklone. Očekivalo se da potom sve procvjeta, jer hej-više nije bilo krivca. Ali, to je sve bilo djetinje naivno. Prije svega, jedan čovjek, ma kakvih sposobnosti bio, sam definitivno nije mogao da bude krivac za sve. Loš sistem u Srbiji i na ovom prostoru reprodukovan je, ipak, decenijama. I u tome su učestvovali mnogi, uključujući i mnoge roditelje današnje apatične omladine kojoj je oduzeta budućnost.

Takozvana "demokratska opozicija Srbije" najbrutalnije se poigrala sa nesrećom ljudi. Ona je prodavala iluzije i igrala na bolne karte pojedinaca. Ona je obećavala sve ono što bi ljudi voljeli da čuju. Nju nije interesovalo bilo šta sem dolaska na vlast. I tako se ponaša i dan-danas. Samo vlast. I po tome se apsolutno ni najmanje ne razlikuje od svojih prethodnika.

Ovde postoji jedan bitan momenat. "Demokratska" Srbija, odnosno njeni politički predstavnici, zapravo su bili samo drugo lice iste, nedemokratske, totalitarne, staljinističko-titoističke Srbije. Očevi i oci te i takve Srbije, Ćosić, Ljubomir Tadić, Latinka Perović-svi oni su bili dio istog sistema poput Miloševića. Svi oni su se ponašali isto. Svi su željeli isto, samo drugačijim metodama.  I logično, takvi ljudi nisu ni mogli, ni htjeli, ni željeli da mjenjaju suštinu.

A suština je jasna: svi su oni htjeli Srbiju u kojoj bi kontrolisali bukvalno sve. Kaže Ivana, nemam posao jer nemam vezu. Ivana, na ovom prostoru ništa nije moguće bez veze, ne samo posao. Takav je sistem, to mu je hronično obilježje. Za to je odgovoran mentalitet po kojem vlast treba da čini sve, jer samo tako može da bude čvrsta. Priča o posebnom položaju Srbije, borbi protiv prošlosti, borbi protiv Istoka, borbi protiv Zapada, borbi protiv klerikalizma, borbi protiv ateizma, borbi protiv "prve Srbije", borbi protiv "druge Srbije"-nije ništa drugo nego primitivno (a opet, učinkovito) sredstvo mobilizacije masa u ostvarenju cilja potpune kontrole svih društvenih procesa. Prosto-kad su ljudi emotivno vezani za neku borbu, kad im ponudiš manihejsku podjelu dobra i zla, gdje je zlo predstavljeno kao krivac za sve loše u njihovom životu (a tako puno toga je loše)-oni reaguju i postaju nesvjesno dio mašinerije koja upravo njih same, zapravo, melje.

To se upravo desilo danas djeci Srbije koja su najiskrenije vjerovala u priče "demokratske", "druge Srbije". Kao što su i djeca "prve Srbije" najviše izgubila boreći se za ono što su vjerovala da jesu ideali te "prve Srbije". Politički lideri obe te ideološki i vještački konstruisane Srbije brutalno su jeli živo meso te mladosti i ostvarivali isključivo lične interese, mimo normalnih načina kako se lični interesi realizuju. 

Zato je mladost uništena. Zato nema budućnost. Zato je otrežnjenje tako bolno i surovo. Mladost više nije tako mlada, ona se izgubila u tmurnim i maglovitim vremenima. Ovi novi koji dolaze..neki su pametni i shvatili su poentu. Neki ne, a novo vrijeme će biti nemilosrdno prema njima i učiniće od njih ono što kapitalizam učini i inače onima koji se ne snađu. Ali, djeca post-socijalizma teško da će moći da se ukalupe bilo gdje. Ona su ostala negdje u sredini. To je izgubljena generacija Srbije, iako je intelektualno i kulturno imala možda najbolji potencijal u posljednjih stotinu godina. Ali, to tragičnosti samo daje dodatnu notu.

I koliko je sve to ironično..predstavnici "demokratske" Srbije danas poput poludjelih životinja gledaju samo kako da uzmu još malo, kako da budu još na vlasti, kako da produže to sumanuto stanje u kojem parazitiraju nad društvom. I ne vide očaj onih kojima sve duguju. Ne vide kako ti ljudi, što napisa Ivana, danas posmatraju one koje su nekad krivili za sve-kao glas razuma, kao nešto u šta se nadaju..ne više onako, ne posebno, nego prosto-po inerciji, nadaju se nekoj promjeni. Nekako, ne znam zašto, i iako nema nikakvog razloga za to, sve me to asocira na naslov knjige Dostojevskog, "Poniženi i uvrijeđeni". Da, zbilja, ljudi su poniženi. A ništa ne unižava tako kao siromaštvo, nemogućnost da učiniš svoj život sebi koliko-toliko dostojanstvenim. Sama nemogućnost takve šanse najviše i jeste očajavajuća.

Ipak, kosmička pravda neće omašiti ni u ovom slučaju. Politička "elita" "demokratske" Srbije skončaće gore od svojih prethodnika. Ti ljudi broje svoje posljednje dane u političkom (nadam se, samo političkom) smislu. Ono što su oni počinili svojim prethodnicima..nije isključeno da njima počine oni koji su u njih toliko vjerovali, a koje su tako brutalno slagali i uništili. Bezobzirno laganje i šminkanje, otrcani marketinški fazoni na medijima kojima više niko ne vjeruje, koji su se pretvorili u ono što su devedesetih ismijavali, sve to više ne znači ništa. Ljudi u to prosto ne vjeruju.

A računi dolaze na naplatu. Iako skeptičan, jer sam i sam dio pomenute "izgubljene generacije", ipak se nadam da će i Ivana i Aleksandra i ostale aleksandre i ivane konačno dobiti onu šansu koju zaslužuju. Nada, u svoj svojoj otrcanosti, valjda je sve što čovjeku preostane.

ZANIMLJIVO NA NETU

Učitava se...