Do prije samo godinu dana skočila bih k`o oparena na ovako drsku i bezobraznu tvrdnju. Ako već i možemo da diskutujemo oko toga da li sve poslove mogu da rade na jednako kvalitetan način pripadnici oba pola, kao što su, na primjer, određeni fizički poslovi (jer nisam od onih ostrašćenih feministkinja koje ječe na svaki nagovještaj određene polne nejednakosti), koji jednostavno zahtjevaju određene karakteristike koje većina žena nema zbog svojih prirodnih fizičkih predispozicija, onda politika svakako nije jedan od tih poslova. Tu ti ne trebaju mišići. Treba ti mozak, stav i harizma. Ok, ovo nam muškarci ne mogu negirati :)
Ipak, kako vrijeme odmiče, bar posmatrano u domaćim okvirima, realne okolnosti daju na značaju tvrdnji iz naslova. Činjenica je da na ovom prostoru nema kvalitetnih žena-političara. Istina, može se reći da ovdje kvalitetnih političara nema niti među muškarcima. To sve stoji. Ali, čini mi se da za razliku od muškaraca na ovdašnjim političkim scenama ne možemo uopšte da pronađemo žene-igrače. Odnosno, nema žena koje su dovoljno politički moćne da ih se zentaju u partijama.
U Srbiji nema bitne političarke ni u jednoj partiji. Jelena Trivan i Nada Kolundžija služe kao dio folklora u DS-u, odnosno njihova uloga je da se pokaže kako, eto, DS jeste fina, demokratska stranka koja daje šansu i ženama. Jes` malo morgen. Što žensko nisu kandidovali za gradonačelnicu Beograda ili predsjednika države? U svakom slučaju, žene u DS-u nisu na ključnim pozicijama i nemaju odlučujući uticaj, i to je jasno.
Naprednjaci su kandidovali Jorgovanku Tabaković za premijera. Ali, da li bi to učinili da imaju realnu šansu da naprave vladu? I da li bi to učinili da Toma želi da bude premijer i da već nije predsjednik države, odnosno da Vučić nema takvu ambiciju? Teško. Uz to, Jorgovanka nije taj profil političara koji zna kako da kombinuje i pravi uticaj u partiji. Ovako, ona totalno zavisi od dobre volje onih koji stvarno imaju uticaj, a to su muškarci.
U BiH su stvari još gore. Tu žene nisu ni blizu da budu bitne u politici. Štaviše, nema ih dovoljno niti da se zadovolje one prilično glupe zakonske odredbe prema kojima u skupštinama morate imati toliko i toliko žena. Jedva ih nekako nađu, a i kad ih nađu-bolje da ih nisu našli. Nema žene predsjednice niti jedne ozbiljnije partije, nema žene premijerke, nema žene na ključnim ministarskim pozicijama. One žene što ih ima služe, uostalom poput muškaraca, da budu prost mikrofon preko kojih partijski lideri saopštavaju svoje poruke.
U Hrvatskoj se misllio da Jadranka Kosor ima neku moć. Ali, ona je bila premijer onda kad joj je Sanader to pružio na tacni. Kad je došlo do izbora-odletjela je kako s pozicije predsjednice vlade, tako i s pozicije predsjednice stranke. Čini se da joj je rok upotrebe bio unaprijed određen. Doveli su je da obavi posao i posluži svrsi. Niti ona nije imala stvarnu političku moć i autoritet, iako je formalno bila na visokoj funkciji. Zapravo, ona je baš dokaz da ti funkcija ništa ne znači ako nemaš još nešto.
Sve to je dokaz da se do sad na prostoru bivše Jugoslavije nije profilisala niti jedna žena koja ima istinski politički, liderski potencijal. Nema žene koja sa sobom nosi autentičnu ideju, poruku, politiku, stav. Nema žene na kojoj se odmah vidi da ima potencijal da vodi, ne da bude vođena. To sve šalje depresivnu poruku: žene nisu sposobne da budu ozbiljni političari. Argument da je ovdje politika prljava, pa zato nema žena jer su one, zaboga, nešto finije-jeste mnogo tup. Žene mogu biti puno bezobraznije i podlije od muškaraca, i najčešće to i jesu kad hoće, jer ih muškarci potcjenjuju. Dakle, nije to u pitanju. Nije u pitanju ni nedostatak ambicije-žene itekako jesu ambiciozne, mnoge su i mnogo ambiocioznije i od najambicioznijih muškaraca. Znači, nije ni to. Onda, šta je u pitanju?
Meni ne pada na pamet ništa sem naslova ovog teksta. Možda zaista žene genetski ne mogu ni da se bave politikom. Voljela bih da me neko razuvjeri.
ZANIMLJIVO NA NETU
Učitava se...
