Mržnja je sporedni relikt nesreće i loše komunikacije. Iako je, na prvi pogled, usmjerena na drugoga, ona je zapravo u samom čovjeku i usmjerena je protiv njega, a ne protiv drugoga. Nesrećan čovjek je onaj koji je nesiguran u sebe, koji se plaši, koji svoj unutrašnji strah "kompenzuje" tako što traži očajnički dominaciju nad drugim ljudima, pri čemu ište komunikaciju, a zapravo je zarobljen u monologu, i to sa onim najmračnijim dijelom sopstvenog bića.
Čovjek iskonski strah, koji nasljeđuje od svojih praotaca, jedino može pobjediti spajanjem sa Bogom, Prirodom. Način je ljubav, a do nje se dolazi komunikacijom. Jedini način da se dođe do Boga jeste drugi čovjek. Taj drugi čovjek nije samo individua, poseban i zaseban entitet, nego i odraz nas samih. Ono što projektujemo njemu, zapravo, osjećamo kod sebe.
Zato kad ne slušamo ili kad ignorišemo drugog čovjeka-mi ne slušamo i ignorišemo sebe. To nije patetika ni demagogija. Odsustvo strpljenja da se sasluša i čuje drugi znači da mi nemamo strpljenja ni sami za sebe. I kad ga ignorišemo, jer nam se čini nevažan-mi, iz istog razloga, nesvjesno iskazujemo svoj pravi sud o sebi. To i jeste razlog, ali i pokazatelj koliko ne vjerujemo sami u sebe, odnosno koliko sebe ličnonipodaštavamo.
Takvo nipodaštavanje samog sebe uvijek se projicira na drugoga. I zato je naš odnos prema drugome uvijek najbolji pokazatelj šta mislimo i osjećamo prema sebi. Mržnja prema drugome zapravo je sjenka onoga što je duboka mržnja prema sebi. I zbog toga je čovjek često nesrećan. Nesrećan je jer se mrzi. Mrzi drugoga jer mrzi sebe. Na kraju mrzi i Boga, ali to je sve isto. Mržnja je začarani krug i ne može je se malo imati i malo nemati. Odnosno, ne možeš biti selektivan s mržnjom.
Nije potrebno da drugom verbalno saopštimo da nam je antipatičan, da ga smatramo glupim. On to osjeća. I zato prvo pravi gard, a onda počinje i da se sveti. Tad se pitamo šta mu je, što nas mrzi, šta smo mu krivi. Ali, on reaguje instinktivno i prirodno. Komunikacija nije samo verbalna. I još kad čovjek ne voli samog sebe, a ti mu daš dovoljno razloga da se ne osjeća bolje sa samim sobom-ti si mu sljedeći na tapetu.
Osnovna zabluda je u tome kad čovjek misli da će zavoljeti sebe tako što će potvrditi veličinu koju nema u sebi prema sebi tako što će uniziti drugoga da bi uzvisio sebe. To je klasični šablon i zakon velike većine naših nesporazuma, potom i mržnji. Fokusirani smo na drugoga, ali ne zato da bi ga čuli, nego da bismo mrzili na njemu ono što zapravo mrzimo u sebi. Tako nas mržnja zarobljava, ne možemo da je se oslobodimo, sve nas više muči, a mi mislimo da je to sve baš zbog tog drugoga. I onda ga još više mrzimo.
"Kad te neko ošamari okrenu drugi obraz" nije zato da bismo izigravali ne znam kakve dobričine i svece, već da bismo se sklonili od uvrede. Uvreda bude, pa ako se skloniš od nje, tako te i prođe. Zaboraviš je. Ona tako bude jednokratna i, što je najvažnije-bez efekta. Kao da te nije ni uvrijedio. Ne interesuje te to. I time mu najbolje uzvraćaš jer pokazuješ da nema uticaj nad tvojom voljom, osjećanjima i vremenom.
Opet, ako stalno misliš na tu uvredu, ako ne zaboravljaš, ako bi da se svetiš-ti postaješ zarobljenikom te uvrede. Ne samo da te je on jednom uvrijedio, ti tako stalno i iznova bivaš uvrijeđen. Postaješ bjesan, ljut,sve ti smeta. Diže ti šećer, pritisak, pobolijevaš. A sve zato jer se nisi sklonio.
Voliti sebe, voliti druge,gledati svoja posla i poštovati tuđa, uživati u Lijepome, Prirodi,Smislu i Slobodi veliko je umjeće. Neopterećen čovjek je slobodan čovjek i čovjek kreativan. Tad je on fokusiran na pozitivne i stvari koje ga dalje ispunjavaju radošću i elanom. Zato je on uspješan, ali zato je i skroman, jer ne pati od nesigurnosti već je sjedinjen sa Prirodom koja je u svemu sve i sve u svemu.
Mržnja je bolest koja se stoga jedino liječi sklanjanjem od nje i ne razmišljanjem o njoj. Kad to jednom probaš vidiš kako je dobro i koliko je besmisleno raditi ono što te opterećuje, a za to nema razloga.
ZANIMLJIVO NA NETU
Čovjek iskonski strah, koji nasljeđuje od svojih praotaca, jedino može pobjediti spajanjem sa Bogom, Prirodom. Način je ljubav, a do nje se dolazi komunikacijom. Jedini način da se dođe do Boga jeste drugi čovjek. Taj drugi čovjek nije samo individua, poseban i zaseban entitet, nego i odraz nas samih. Ono što projektujemo njemu, zapravo, osjećamo kod sebe.
Zato kad ne slušamo ili kad ignorišemo drugog čovjeka-mi ne slušamo i ignorišemo sebe. To nije patetika ni demagogija. Odsustvo strpljenja da se sasluša i čuje drugi znači da mi nemamo strpljenja ni sami za sebe. I kad ga ignorišemo, jer nam se čini nevažan-mi, iz istog razloga, nesvjesno iskazujemo svoj pravi sud o sebi. To i jeste razlog, ali i pokazatelj koliko ne vjerujemo sami u sebe, odnosno koliko sebe ličnonipodaštavamo.
Takvo nipodaštavanje samog sebe uvijek se projicira na drugoga. I zato je naš odnos prema drugome uvijek najbolji pokazatelj šta mislimo i osjećamo prema sebi. Mržnja prema drugome zapravo je sjenka onoga što je duboka mržnja prema sebi. I zbog toga je čovjek često nesrećan. Nesrećan je jer se mrzi. Mrzi drugoga jer mrzi sebe. Na kraju mrzi i Boga, ali to je sve isto. Mržnja je začarani krug i ne može je se malo imati i malo nemati. Odnosno, ne možeš biti selektivan s mržnjom.
Nije potrebno da drugom verbalno saopštimo da nam je antipatičan, da ga smatramo glupim. On to osjeća. I zato prvo pravi gard, a onda počinje i da se sveti. Tad se pitamo šta mu je, što nas mrzi, šta smo mu krivi. Ali, on reaguje instinktivno i prirodno. Komunikacija nije samo verbalna. I još kad čovjek ne voli samog sebe, a ti mu daš dovoljno razloga da se ne osjeća bolje sa samim sobom-ti si mu sljedeći na tapetu.
Osnovna zabluda je u tome kad čovjek misli da će zavoljeti sebe tako što će potvrditi veličinu koju nema u sebi prema sebi tako što će uniziti drugoga da bi uzvisio sebe. To je klasični šablon i zakon velike većine naših nesporazuma, potom i mržnji. Fokusirani smo na drugoga, ali ne zato da bi ga čuli, nego da bismo mrzili na njemu ono što zapravo mrzimo u sebi. Tako nas mržnja zarobljava, ne možemo da je se oslobodimo, sve nas više muči, a mi mislimo da je to sve baš zbog tog drugoga. I onda ga još više mrzimo.
"Kad te neko ošamari okrenu drugi obraz" nije zato da bismo izigravali ne znam kakve dobričine i svece, već da bismo se sklonili od uvrede. Uvreda bude, pa ako se skloniš od nje, tako te i prođe. Zaboraviš je. Ona tako bude jednokratna i, što je najvažnije-bez efekta. Kao da te nije ni uvrijedio. Ne interesuje te to. I time mu najbolje uzvraćaš jer pokazuješ da nema uticaj nad tvojom voljom, osjećanjima i vremenom.
Opet, ako stalno misliš na tu uvredu, ako ne zaboravljaš, ako bi da se svetiš-ti postaješ zarobljenikom te uvrede. Ne samo da te je on jednom uvrijedio, ti tako stalno i iznova bivaš uvrijeđen. Postaješ bjesan, ljut,sve ti smeta. Diže ti šećer, pritisak, pobolijevaš. A sve zato jer se nisi sklonio.
Voliti sebe, voliti druge,gledati svoja posla i poštovati tuđa, uživati u Lijepome, Prirodi,Smislu i Slobodi veliko je umjeće. Neopterećen čovjek je slobodan čovjek i čovjek kreativan. Tad je on fokusiran na pozitivne i stvari koje ga dalje ispunjavaju radošću i elanom. Zato je on uspješan, ali zato je i skroman, jer ne pati od nesigurnosti već je sjedinjen sa Prirodom koja je u svemu sve i sve u svemu.
Mržnja je bolest koja se stoga jedino liječi sklanjanjem od nje i ne razmišljanjem o njoj. Kad to jednom probaš vidiš kako je dobro i koliko je besmisleno raditi ono što te opterećuje, a za to nema razloga.
ZANIMLJIVO NA NETU

















