Srbija je u 2011.godini izvezla 140 miliona dolara maline. Dakle, 60 miliona manje od softvera (i dalje pričamo samo o zvaničnim ciframa). Pri tom, Srbija se stalno percepira kao poljoprivredna zemlja. Maline su malo-malo u novinama. Malinari štrajkuju, blokiraju puteve. Oni su vijest, uostalom kao i ostali konvencionalni proizvođači i radnici kod nas. Vijest su zato što su problem. Kao što je i sve ostalo problem kod nas. Sem IT-a.
Opet, o IT-u novine i dnevnik ne troše riječi. I nema potrebe. Da bi nešto bilo uspješno potrebno je da se od toga sklone domaći mediji i političari, odnosno država. Gdje god se oni upetljaju to je problem, afera, muka. A zašto se oni do sad nisu tu mješali? Prosto, pojma nemaju o IT-u. Razumiju se u informatiku k`o Mara u onu stvar, što kažu stari.
Nekompetencija je jedini istinit razlog naše zaostalosti i devastirane privrede. Treba konačno napustiti zablude i samozavaravanja: nismo zaostali zbog ratova i zavjera u inostranstvu protiv nas, već zato što nismo dovoljno kompetentni i nemamo šta da ponudimo bilo kome. To je to. Ende.
Naše činovnike ne bi zaposlio niko u svijetu. Niti poljoprivrednike. Niti profesore. Nastavnike. Ekonomiste. Pravnike. Bogami, sve manje i fudbalere. Opet, informatičari su traženi. Oni kvalitetni pogotovo. Mnogi od njih rade iz svoje sobe za neke od najvećih svjetskih kompanija. Okreću mjesečno po nekoliko hiljada evra. To je cifra koju kod nas mogu da zamisle samo političari i kriminalci.
Informatičari žive američki san. Rade ono što vole i odlično zarađuju. Sami određuju svoje radno vrijeme. Ponašaju se kako žele, žive kreativno. U čemu je njihova tajna? Jednostavno, oni se bave poslom u kojem mogu da budu konkurentni. Od investicija za taj biznis ti treba kompjuter, internet konekcija i dovoljno visok IQ. Sve ostalo možeš da pohvataš u letu.
Mi ne možemo da budemo konkurentni u konvencionalnoj industriji prosto zato što nam drugi previše bježe. Nemamo vremena ni para da ih stignemo. Skuplji smo od njih a proizvodi su nam daleko lošiji. Dakle, ostaje jedino IT jer su tu početna ulaganja mnogo manje nego u ostalim sektorima.
Ipak, to sve nije dovoljno. Domaći IT sektor ne bi bio tako uspješan da ga država reguliše. Čim su birokrate osjetile da tu ima para ustrijemili su se poput gladnih jastrebova. Žele da to sve regulišu. Žele oporezivanje. Žele da uzmu od onih koji još jedino nešto stvaraju.
IT iskustvo bi trebalo da bude za nauk. Tamo gdje se država nije mješala napravljeno je čudo. Gdje se država mješala sve je propalo. Evo izazova: navedite jedan drugačiji primjer. I baš zato država ne da ne treba da se mješa u IT već treba da se skloni od svega ostaloga kad je regulisanje privrednih aktivnosti u pitanju.
Bilo bi dobro da globalni IT sektor uvede određena pravila koja bi relevantni svjetski organi usvojili. Ta pravila bi značila da naši frilenseri koji rade poslove za te kompanije budu pravno tretirani posebnim pravilima, odnosno da naša pljačkaška država ne može da ih oporezuje i da im pravi bilo kakve probleme oko njihovog radnog angažmana. U prevodu: potrebno je smanjiti suverenitet domaće države kad je slobodno pravo na rad domaćih državljana u pitanju. Razlozi su prije svega humanističkog karaktera. Ono, kao kad imate neku afričku huntu koja ubija sopstvene građane. Kod nas nije baš tako pojavno, ali je u svojoj esenciji perfidnije.
Samo tako će domaći kvalitet ostati sačuvan. Sve ostalo biće svojevrstan genocid nad jedinim što ovde vrijedi.
ZANIMLJIVO NA NETU
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
