Posao na selu

Na selu uvijek ima nešto da se radi. To će vam reći svako ko je imao neku vezu sa selom. Ljudi imaju različite poglede na sve to. Neko selo doživljava na romantičan način, i to su uglavnom oni koji s istim imaju vezu nekoliko puta godišnje. Dođu tu, jedu voće, piju rakiju i palamude kako je to dobar život. Oni koji znaju šta je selo-već nisu toliko entuzijastični. Znaju šta sve to nosi sa sobom. Znaju koliko je to težak život, pun odricanja, rada, teških odluka, rizika. Ipak, nisam želio sad da pišem niti o jednima niti o drugima.

Stvar je u tome da elementarna logika postavlja određena pitanja. Ako živite u gradu, te nemate posla, a imate neku svoju zemlju na selu-koji đavo ćete u gradu? Jer, valjda je logično i prirodno da svaki čovjek ima potrebu da nešto radi i stvara. Ako na nekom prostoru to ne može da čini, onda će valjda pokušati u drugom. A na selu, kako već napisah, uvijek ima šta da se radi.

Razlozi onih koji neće na selo u principu jesu razlozi zbog kojih i nemaju posao u gradu. Njima je sve nekako ispod časti. Naši ljudi žele kancelarijski posao, gdje dolaziš da radiš u osam ujutro, imaš jednu zvaničnu pauzu od pola sata, nekoliko nezvaničnih puš-pauza, i da najkasnije do četiri bježiš kući. Pa da dolaziš sa sve bijelom košom, kravaticom, našminkan, umirisan. Pa da je plata dobra, da može odmah da se uzme i kredit za kola, stan, vikendicu. Svakako, to se ne priča, ali kad hipokriziju sklonimo sa strane-svi znamo da je baš tako. Ljudi tako vide dobar posao. I sve što nije to-njima se to nekako baš i ne da.

A posao na selu traži ozbiljnost, težak rad, odgovornost. Traži teške odluke. Moraš da znaš kako da raspolažeš sa kapitalom koji ti je na raspolaganju. Kako da investiraš. Šta da siješ, koliko, šta da kupiš, šta da prodaš. Ako pogriješiš-snosiš odgovornost za to, plaćaš iz svog džepa. To je kapitalizam, to su ozbiljne stvari. I znate šta? Nema nikakve bitne razlike između tako shvaćenog posla na selu i-posla u gradu. Isti principi važe. Ono što je poenta jeste da smo mi u samoupravnom sistemu naučeni da smo radnička klasa, da za nas ne važi odgovornost, da smo mi istorijski nosioci progresa-i da nam se može. Da imamo prava. Prava. Sindikati. Plaćena odsustva. Industrijalizacija. Kakvo selo. Kakva odgovornost. Kakav kapitalizam. To su oni fašisti na Zapadu. Mi znamo šta treba. Mi smo najbolji. 

I zato je meni uvijek drago što su stvari otišle u logičnom smjeru. Sujetni uvijek dobiju što zaslužuju. Kao što napisah gore, nema razlike između ozbiljnih poslova, bilo da su u gradu ili na selu. Ako nisam spreman da ozbiljno radim na selu-nisam spreman da ozbiljno radim niti u gradu.  Ja ne tražim posao, neću rad. Ja tražim prava i privilegije. I to su razlozi svih ovih štrajkova koji se sve više dešavaju oko nas.

Zemlja na selu ostaje pusta. Uskoro će je kupiti stranci. Oni će znati kako da je iskoriste. Tad ćemo se žaliti na svjetske zavjere protiv nas. "Postajemo stranci na sopstvenoj zemlji"-to ćemo da govorimo. Ali, to nije tako. Zemlja služi da se obrađuje. Ako nećemo mi-ima ko hoće. I dobro je što je tako.

Poznata je činjenica da svake godine izlaze oglasi u kojima se pozivaju ljudi da kupe šljive i rade druge sezonske poslove na selu za dnevnicu od deset evra, plus topli obrok. Na većinu tih oglasa niko ne odgovara. Dakle, posla ipak ima. Ali, fali radnika. I ovo je jedan od bitnih aspekata kad pričamo o ekonomskoj situaciji kod nas. 

U ovom momentu horde u gradu ne rade ništa, gledaju gdje će na kupanje, traže vezu za neku penziju, traže vezu za posao u državnoj službi. Takođe, u ovom momentu mnogo trave je nepokošeno, mnogo stočnih grla je nerođeno jer nema uslova za gajenje stoke. Mnogo njiva nije poorano, mnogo žita nije posijano, mnogo voća nije zasađeno. Ovo nije romantika i patetisanje, ovo je suva para. Uostalom, ko je skeptičan, neka iz ovih stopa ode u mesaru pa neka provjeri koliko košta kilogram junetine, kilogram svinjetine, kilogram piletine. Neka ode na tržnicu pa neka vidi pošto je kajmak, pošto su jaja, pošto je voće. Neka analizira koliko mjesečno izdvaja za hljeb i mlijeko. Potom, neka napravi kalkulaciju mjesečnih troškova za sve te neophodne namirnice. I neka onda naglas pročita tu cifru. Može dalje i da računa koliko ljudi ima u njegovom komšiluku pa da svoju cifru pomnoži s ukupnim brojem.

Ono što mogu da potpišem jeste da će sutra mnogi sastanki u bitnim kompanijama imati za temu širenje svoje aktivnosti u pravcu osvajanja svog dijela prehrambenog tržišta na ovom prostoru. Prehrambena industrija se opire krizi. Ljudi moraju da jedu. A ako oni neće da stvaraju hranu sami, ako ne žele da prave sebi zdravu hranu i ako neće da prave biznis pa da je prodaju i drugima-neko će sve to da radi umjesto njih. Neko kome to nije ispod časti i neko ko je dovoljno inteligentan, ozbiljan i odgovoran da shvati kako se zarađuje novac.

Jedni su pobjednici, drugi su gubitnici. Jedni su vrijedni, drugi lijeni. Nema to veze sa masonima, zavjerama, okultizmom i magijama.

ZANIMLJIVO NA NETU

Učitava se...

Pročitaj više

24.6.12 | 5 komentara

Zašto lažete da ne volite Ameriku?

Piše: Danijal Hadžović


Kako godine prolaze anti-amerikanizam na ovim prostorima postaje sve snažniji. Motivi za netrepeljivost prema SAD-u su različiti- jedni ih ne vole zbog bombardovanja i vjerovanja da su u ratu podržavali onu tamo drugu stranu; drugi jer im ubijaju braću u Afganistanu i Iraku; treći u njoj vide ratobornu kapitalističku imperiju koja za interes korporacija razara zemlje širom svijeta i eksploatiše njihove građane; četvrti u Americi vide glavnog krivca za društveni nemoral i slijeđenje pogrešnih vrijednosti, itd…Od medija, preko univerziteta pa do svakodnevnih razgovora među građanima, anti-američko raspoloženje sve je očitije i glasnije.

No, vrijeme je da ljudi konačno izađu iz ormara i prestanu lagati prvenstveno sebe, pa onda i druge, te priznaju svoju ljubav koju osjećaju gotovo od samog rođenja - ljubav prema Americi. Iako su im usta često puna pljuvačke prema Americi, kada pogledate medalju s druge strane i vidite stvari poput- kompjutera, Facebooka, iPada, iPoda , McDonald's-a. Burger Kinga, Microsoftovih programa NBA lige, Nike tenisica, Levi's farmerki, Super Bowla, hollywoodskih filmova, MTV-a, Rock'n'Rolla, Coca-Cole, silikona ili besplatnih pornića: znajte da su jednoglasni u pokliču „Ameriko, ne možemo ti odoljeti“. 

Nije to ništa karakteristično za ove prostore. Na ovom svijetu živi na milione sličnih licemjera koji nose američku odjeću, jedu američku hranu, uživaju u američkoj kulturi te čak i razmišljaju kao Amerikanci, ali istovremenu tvrde da preziru tu zemlju i sve što ona predstavlja. Zapravo, takve osobe nikad nisu nedostojale ni u samim Sjedinjenim Državama.  Uzmite za primjer samo Michaela Moorea, danas vjerovatno najpoznatijeg autora dokumentarnih filmova. Godinama nas putem svojih filmova, ali i knjiga i javnih nastupa nastoji ubijediti kako je Amerika užasno društvo kojim vladaju nepravda, eksploatacija i nehumani brutalni kapitalizam u kome mali obični čovjek nema nikakvu mogućnost za napredak. Istinost njegovih tvrdnji najbolje potvrđuje on sam, koji je kao dijete iz radničke porodice zahvaljujući takvim propagandnim djelima danas težak nekoliko desetina miliona dolara!

Jedini utjecajan bosanskohercegovački vanjskopolitički magazin Paralele koji se prikazuje na FTV-u, i njegov urednik i voditelj Mladen Marić godinama koristi za ispoljavanje primitivnog anti-američkog šovinizma, rijetko navodeći  bilo kakve podatke ili izvore, a o ozbiljnosti magazina najbolje svjedoči činjenica da gotovo ne postoji emisija u kojoj nije bio čitan neki od tekstova Davida Ickea. U uređenim i ozbiljnim državama ovakve trash emisije koje služe za istresanje ličnih frustracija i plasiranje najbesmislenijih teorija zavjere, bi se mogle prikazivati isključivo na nekim marginalnim tv stanicama, ali u BiH se Paralele emituju na Javnom servisu i jedna su od najgledanijih emisija. Mladen Marić je jedne godine čak bio proglašen i za najboljeg novinara u BiH.

Davno je Amerika prestala biti obećana zemlja u koju su emigrirali milioni ljudi iz čitavog svijeta u želji da uspiju i maksimalno realiziraju svoj talenat. Danas će vam pak, i ne samo kod nas, većina ljudi kao najidealnija mjesta za življenje najčešće navesti Švedsku ili Norvešku. No zapitajte se koliko proizvoda i usluga koristite iz navedenih zemalja te koliko su njihove kulture utjecale na vaše živote.

Svi ste već čuli zabrinjavajuće priče o lošem američkom zdravstvenom sistemu vođenom isključivo tržišnom logikom, gdje ljudi koji nisu u stanju platiti zdravstveno osiguranje gotovo bivaju ostavljeni da umiru na ulici. Iako prema rang listi Svjetske zdravstvene organizacije američko zdravstvo zaista ne stoji tako dobro  i nalazi se tek na 37. mjestu u svijetu, po broju inovacija u medicini SAD već godinama prednjače u svijetu.

Također su vam poznate priče i o užasno skupom američkom školstvu i studentima koji nisu u stanju otplaćivati kredite za studiranje, ali pet od deset najboljih svjetskih univerziteta nalazi se u SAD-u, a od prvih dvadeset čak trinaest je američkih (vidjeti: QS World University Rankings) . Osim toga, najbolji učenici bez problema dobijaju stipendije za studiranje, jer za takve studente se najbolji univerziteti otimaju.

Američki građani u svijetu uživaju imidž iznimno glupih i neobrazovanih ljudi, no ti glupani sa svojim „surovim kapitalističkim sistemom“ stvorili su najveću političku, ekonomsku, vojnu i kulturnu silu koju je svijet ikad vidio.

SAD u kojima živi 5% svjetskog stanovništva godišnje proizvedu 24% ukupnog svjetskog BDP-a.

Američke inostrane intervencije često su nanosile velika zla i unesrećivale mnoge ljude. No nisu li SAD u Drugom svjetskom ratu zapadnu Evropu oslobodile od nacizma, zaštitile je od komunističkog porobljavanja te joj pomogle da se nakon rata ekonomski oporavi? Nisu li SAD svom ratnom neprijatelju Japanu također pomogle da se poslije rata preobrazi u demokratiju, ekonomski preporodi i postane druga ekonomska sila svijeta? Nisu li SAD spriječile da kompletnim korejskim poluotokom zavlada komunistički mrak, zahvaljujući čemu je Južna Koreja danas razvijena i bogata zemlja? Nisu li u konačnici SAD najzaslužnije za zaustavljanje rata u BiH?

Ne mislite li da Americi na mnogim  stvarima trebamo biti zahvalni i poštovati je zbog tog? Zašto ne bismo mnoge pozitivne tekovine iz njihovog sistema pokušali primijeniti kod nas?

Razlozi danas narušene slike SAD-a u svijetu leže prije svega u Bushovim ratovima u Iraku i Afganistanu,  koji su se pretvorili u potpuno katastrofu i zbog kojih su Sjedinjene Države percipirane kao  imperijalna sila koja sije ratove i uvodi nered u svijet. Drugi razlog je agresivna ljevičarska propaganda koja u američkom sistemu vidi suštu suprotnost svojim svjetonazorima te koristi svaku priliku da ga maksimalno sotonizuje. Epicentar te propagande leži u samim Sjedinjenim Državama, a koliko je ona učinkovita govori činjenica da danas među najpoznatije (anti)američke aktiviste spadaju osobe poput Michaela Moorea, Noama Chomskog, Naomi Klein, Billa Mahera, Olivera Stonea, Sheana Penna i mnogih drugih. Oni svoje namjere i ne kriju- preziru današnje američko društvo i vrijednosti na kojima je ono utemeljeno, a od Amerike žele stvoriti novu Norvešku (ne shvatajući da je norveško društvo kreirano za Norvažane, te da se ono ne može kopirati u cijelom svijetu).

No Amerika je i ranije prolazila kroz faze lošeg imidža. Tokom šezdesetih i sedamdesetih zahvaljujući prvenstveno Vijetnamskom ratu, SAD u svijetu nisu uživale pretjerano pozitivnu sliku, a ljevičarski aktivisti su i tad nastojali iskoristiti  nezadovoljstvo kako bi trajno preobrazili društveni i ekonomski sistem. Dolaskom Reagana na vlast ugled SAD-a naglo se poboljšao i Amerika je ponovo postala simbolom slobode i demokratije, naročito za narode u istočnoj Evropi koji su baš tih godina krenuli da ruše komunizam. Tako su se filmovi iz sedamdesetih  kritički nastrojeni prema američkom društvu, poput Kose, Apokalipse danas ili Lovca na jelene, u osamdesetim zamijenjeni Rockyem, Rambom i Top Gunom, filmovima koji su s pretjerivanjem veličali američko društvo, način života ili vojsku. Jedan od najpopularnijih filmova današnjice, Avatar,pak  govori o korporaciji koja kolonizira ni manje ni više nego drugu planetu, eksploatiše njene resurse, te koristi svoju privatnu vojsku kako bi njene domicilne stanovnike terorisala i držala ih u podređenom položaju.

Amerika je svakako društvo koje umije biti nemilosrdno i sigurno nije za svakoga. Ukoliko ste ambiciozni, imate viziju i spremni ste za nju krvavo raditi, onda vam u Americi samo nebo može biti granica. No, ukoliko želite raditi samo onoliko koliko morate kako biste sebi obezbijedili dovoljno sredstava za pristojan život, te nemate prevelike ambicije ili želje, Amerika definitivno neće biti destinacija za vas. Najvažnija stvar je svijet ne posmatrati crno-bijelo i ne zatvarati oči pred očitim činjenicama. Amerika ima vjerovatno  najkonkurentniju i
najdinamičniju na svijetu zbog koje su i pored srozanog ugleda i ekonomskog zastoja i dalje najuspješniji. Upravo vam takva ekonomija omogućava sve blagodati koje svakodnevno koristite. Dovoljno je samo da se osvrnete oko sebe i svuda ćete vidjeti utjecaj Amerike. Zato svi oni amerikanomrsci i kritičari nek razmisle samo koliko svakodnevno konzumiraju tu Ameriku te koliko im ona određuje njihove živote.  

ZANIMLJIVO NA NETU

Učitava se...

Pročitaj više

22.6.12 | 6 komentara

Tviterju sa Jelenom Jovanović-Miss Cybernaut

Povoda za tviterju sa Miss Cybernaut bilo je puno. Ipak, ovaj put odlučili smo se da sa jednom od najprepoznatljivijih članica domaće internet zajednice razgovaramo o fenomenu piratskih partija, njihovim ciljevima, načinu na koji te partije učestvuju u savremenom političkom sistemu i odnosu prema nekim od najvažnijih društvenih pitanja, a kakvo je npr. pitanje autorskih prava. Pred čitaocima je, nadamo se, razgovor koji će da im razjasni mnoge nepoznanice i dileme kad je ovaj novi vid političkog programa u pitanju.

Tviterju sa Miss Cybernaut

1. Otkud danas piratske partije? Šta one predstavljaju, za šta se zalažu i koji su im ciljevi?


- Piratske partije  su novi, relativno mladi, demokratski pokreti koji ciljaju, pored ostalog, na to da promene to kako politika danas izgleda, tako što će uključiti više ljudi u nju, zalagati se za više demokratije, za transparentnost podataka i “otvorenu upravu” (open government), i naravno za ljudska prava.  Ono što čini razliku u odnosu na sve ranije partije je da Pirati koriste prevashodno internet kao važno oruđe za postizanje ciljeva.


2. Zašto su pirati toliko protiv patenta? Patenti se smatraju civilizacijskim dostignućem, najefikasnijim načinom zaštite prava izumitelja. Ukoliko se patenti ospore, neće li to biti poruka najinventivnijima da neće imati ništa od svojih izuma? Kolika je potencijalna šteta od toga?


- Pirati patente smatraju društveno podržanim monopolom na ideje. Iako je prvobitna zamisao bila da se znanje fomratira i prosledi dalje i da onaj ko je smislio odličnu ideju ima nešto od toga, sada je patentski rat postao nešto kao moda, mnogo ga pokreću i mnogi ga gube. Velike kompanije pokušavaju da grozničavo povećaju broj svojih patenata. Mali biznisi često su korisnici ovih patenata i dalja monopolizacija ne dovodi do boljitka za kupce, višu cenu ne prati vrednost ili kvalitet, zaista sve izgleda kao poigravanje sa ekonomijama jer visoke cene nameću restrikcije koje do skoro nisu bile moguće.Piratske partije žele da ograniče potencijal za stvaranje štetnih monopola. Na primer, patenti na generičke lekove su neprihvatljivi i nepotrebni,  i pored toga izrazito nehumani. Uz to, Pirati se protive i trivijalnim patentima, onima koji se prave da bi se onemogućila konkurencija. Dakle, etički momenat je najvažniji kada pričamo o patentima i piratima. Kraj patenata o kojima prićamo omogućiće da se nauka više ne opstruira. I da se patenti otvore i za mala i srednja preduzeća, ne samo za najveće igrače.


3. Šta predstavlja piratski poziv na promjenu zakona o autorskim pravima? Da li su pirati protiv autorskih prava? Napadaju li oni, u suštini, jedno pravo stvaralaca koje ima sve bitne karakteristike vlasničkih prava, a koja su ustavom i zakonima-nedodirljiva i nesporna?


- Današnji sistem autorskih prava je u neskladu sa vremenom i svetom. Nemoguće je zabraniti besplatno deljenje sadržaja a da se istovremeno ne ogrešite o ljudska prava. Dokle god postoji privatna komunikacija, ljudi će među sobom deliti dokumenta i fajlove zaštićene autorskim pravima. U poslednjoj deceniji jedini način da se ovo deljenje ograniči bilo je da se pomeri u sferu privatnog. Pirati žele društvo koje raste, razvija se i cveta, Pirati žele kulturno društvo, i žele da autori mogu da zarađuju od svog rada i gde kreativni ljudi imaju šansu da svoj talenat stave u službu kulture. Na sreću, deljenje sadržaja i kultura nisu u suprotnosti. Ono što jeste problem je copyright lobi  Internet je najčudesnija biblioteka ikada stvorena, i sada onaj ko ima limitiran budžet može doći do sadržaja koji ga obogaćuju. Potrebno je redefinisati pojmove intelektualne svojine, ceo sistem po kome funkcionišemo kreiran je daleko pre pojave interneta. Ne može se kultura razvijati bez uvažavanja interesa čovečanstva. Piratske partije su zauzele čvrst stav po tom pitanju, i biće to dugotrajan proces promena. Ne vidim da je ikome drugome stalo u kom smeru idemo kao ljudska zajednica. Često su i umetnici na strani onih koji im omogućavaju da zarade svega 10% od prodaje, recimo, svojih knjiga. Promena regulative, novi biznis modeli, sve je to pred nama... Ukratko, kopiranje za komercijalnu upotrebu i dalje treba da bude reguisano i sankcionisano. Ali to šta će građani kao vi i ja privatno i besplatno kopirati i deliti ne sme da bude ničiji biznis model za zaradu. Setite se kaseta, niko nije bio kažnjavan što je presnimavao, zar ne?


4. Pirati kažu da se čvrsto zalažu za odbranu građanskih prava. Koliko je ta tvrdnja konzistentna s njihovim pozivom na eliminaciju takođe jednog od primarnih građanskih prava-pravom na slobodno raspolaganje, uključujući i prodaju i određivanje načina i cijene prodaje, sopstvenog imovinskog prava kakvo je u principu i autorsko pravo?

- Ovo pitanje je rezultat pogrešne početne premise. Nadam se da sam u prethodna dva odgovora objasnila da su građanske slobode i ljudska prava prioritet, a da su lobiji ono što koči razvoj i što ide na štetu svih korisnika interneta. Moralna prava su neotuđiva i tako treba i da ostane. Niko ne treba da se potpisuje da je nešto uradio ako zaista nije autor. Komercijalna upotreba tuđeg dela jeste krađa (osim ako autor to nije unapred dozovolio licencirajući svoje delo pod  Creative Commons ili WFTPL licencom  Do What The Fuck You Want To Public License)  Ali remiks, parodija, citat, ne smeju da budu zabranjeni. Kao što nisu u književnosti, tako ne treba da budu ni u muzici ni na filmu. Mislim da je reč o prirodnom napretku. Slobodno raspolaganje svojim delom ne treba da znači da copyright industriji treba dati moć veću nego policiji i vojsci.

Kristijan Engstrom, poslanik u Evropskom parlamentu, i RIk Falkvinge, osnivač Piratske partije Švedske nedavno su objavili knjigu na temu autorskih prava i redefinicije: http://www.copyrightreform.eu/ 

5. Kakvo je tvoje mišljenje o kapitalizmu i imovinskim pravima? Smatraš li da se može izdvojiti imovinsko od ostalih neprikosnovenih ljudskih prava?

- Nipošto. Ljudska prava u celini su dragocena, bilo kakvo izdvajanje moze da dovede do rogobatnih konstrukcija i zlonamernih interpretacija. Jedino što Pirati mogu je da opseg ljudskih prava prošire, ne da umanje. Primer proširenja ljfuskih prava dogodio se nedavno u Norveškoj - pristup internetu postao je ljudsko pravo a svim građanima bez razlike u odnosu na to gde žive unutar države zagarantovana je brzina od 1 mbps.

Ponavljam, potrebno je redefinisati šta je to pravo na imovinu i redefinisati pojam imovine u internetskom okruženju. Samo da se uskladi regulativa pre pojave interneta sa navikama koje danas ljudi imaju, ništa više ne tražimo, samo da ne bude anahron i bahat ovaj raskorak, a naše komšije i prijatelji usled fajl-šeringa da budu kriminalci. To nije pošteno.

6. Kakav je stav pirata prema obrazovnom sistemu? Koji su po vama (piratima) metodi verifikacije nečijeg obrazovanja i znanja?

- Pirati vole i koriste internet. Isto treba da se desi i kada je reč o obrazovanju, sinhron i asinhron transfer su takođe mogući preko interneta. Bilo bi besmisleno ne koristiti internet jer je on najčudesnija biblioteka ikada stvorena. I podstiče ono što se u školama, barem kod nas, zanemaruje - radoznalost, sklonost ka istraživanju, pa i zauzimanju stava i odbrani istog. Ove godine UNESCO je skovao termin “otvoreni obrazovni resursi”. Bitno je da se promovišu besplatni materijali za učenje, i da se tehnička struktura unapredi. Potrebno je informacije i znanje osloboditi. Zašto? Jer ispravna odluka može da se donese samo nakon kompletnog uvida. Pogrešne odluke se donose lako...

7. Kakva je to vizija države, društva i privrede za koju se bore pirati?

- Slobodna. Slobodarska čak. Informacije ne trpe zauzdavanje. Ljudi ne trpe diktaturu. Piratski pokreti su ta struja koja ne dozvoljava da se stoji u mestu i ne radi ništa. Otvoren pristup svemu, transparetnost uprave, nezavisni sudstvo, zaštita maloletnika od medija, priznavanje da web proizvodi imaju kulturnu vrednost (video-igrice npr), stimulisanje slobodnih licenci i softvera otvorenog koda, pravo na privatnost i na to da se vaši podaci ne prikupljaju mimo zakona odnosno da se vrši nadzor nad onima koji vrše nadzor (CCTV). Više o ovome ćete čuti kada  2014. godine bude lansirana kampanja za Evropski parlament.

8. Svjedoci smo da se piratske partije u Evropi ne samo brzo osnivaju, nego prave i zapažene rezultate. Sve ih je više i u parlamentima. Da li će to uskoro postati realnost i na ovom našem prostoru i šta konkretno možemo da očekujemo od domaćih piratskih partija u ovdašnjim parlamentima?

- Piratske partije pre 2006. nisu postojale. Sada ih ima u više od 60 zemalja, Pirati su u parlamentima šest zemalja u ovom trenutku, poltičari su definitivno počeli da slušaju i usvajaju neke od piratskih principa. Npr. u Nemačkoj je prihvaćeno otvaranje partija ka direktnoj demokratiji. Tokom zime 2011/2012 na evropske trgove su se na debelom minusu izlile mase ljudi na ANTI-ACTA skupovima. Imate li predstavu kako izgledaju ulični protesti zbog koncepta intelektualne svojine? To nije niko očekivao, zar ne?Pred nama je da dokažemo da naše ideje funckionišu. Mnogima je zadatak da budu reizabrani. Mnogo nas izbora čeka, a i naš region se probudio; Piratska partija Hrvatske ovog proleća postala je član PPI, Pirati u Crnoj Gori su registrovali partiju, u BiH se formiralo jezgro, piratska ideja u Srbiji postoji već četiri godine, itd.

9. Nedavno si izabrana za člana odbora Piratske internacionale (organ Međunarodne piratske partije). Čime se konkretno bavi Piratska internacionala? Kakve će konkretne benefite tvojim izborom imati pirati u Srbiji i regiji, odnosno šta to sve znači za nas obične korisnike interneta u regiji?

- Pirate Parties Internartional (PPI - Piratska internacionala) je u tom smislu platforma za kolaboraciju. Pomažemo piratima širom sveta da se ozvaniče, dajemo im know-how, povezujemo i radimo na tome da kao krovna organizacija imamo što više članova koji se drže demokratskih procedura.Ono što je kod Pirata odlučno je da je ovo prvi globalni brzo rastući pokret koji nema manifesto i nema harizmatičnog lidera. Piratske partije širom sveta imaju ponešto različite programe, na PPI-ju je da obezbedi poštovanje osnovnih piratskih principa. Svi se slažemo da postojeća autorska prava i patente trena redefinisati, i da su prioritet ljudska prava i građanske slobode. Kao član izvršnog odbora moja uloga je da predstavljam Pirate na internacionalnom nivou, funkcionalno nisam predstavnik samo Srbije. Ali ne može se u realnosti baš sasvim razdvojiti to, tako da uvid u to kako funkcionišu dobro organizovane Piratske partije i kako rešavaju svoje probleme, i važnije - kako ih predupređuju, nema cenu. Sav naš rad je volonterski. Nedavno smo oglasili poziciju za social media uber.chiefa, i u oglasu je stajao zahtev “sklonost ka mazohizmu”. S druge strane, javni sastanci, beleške koje se objavljuju na intetnetu nakon sastanaka i snimci su nešto što vlade u regionu tek treba da prihvate kao default - da skupštinske sednice i zapisnici budu transparentni za javnost. I da izveštaji vladinih agencija takođe budu otvoreni za javnost, za građane pre svega. Zašto? Jer je nepoverenje u vlade ogromno, a istovremeno po skorašnjim istraživanjima komunikacija sa upravom online je rangirana kao prioritet u Srbiji. Povezuete tačkice? Vlade u regionu mogu mnogo da nauče od Pirata, u tehničkom smislu i kolaborativnom. Umesto participacije (građana na izborima) imamo kolaboraciju - kao u reklami za  Carling Black Label na Cannes Lions. Pogledajte video, osetite razliku između toga da vam se nešto nameće, i da u kreiranju sami učestvujete. Ovo jeste širok koncept ali budućnost zavisi od toga da li ćemo uspeti da sarađujemo međusobno. Ili to, ili nas neće biti. Naravno pod uslovom da upravu kontrolišu građani, da bude dostupna i podložna kontroli...

10. Koji je to minimum ostvarenih ciljeva koji bi te zadovoljio kad je u pitanju tvoj lični angažman u ovim piratskim vodama? Koji su ti prioriteti u radu i šta smatraš najbitnijim za učiniti?

- U Srbiji nije lako ulaziti u politiku, ponekad je poniženje veće nego da satima čekate pred šalterom. Naročito jer se legitmnom borbom protiv neistomišljenika smatraju sva sredstva koja su inače kažnjiva zakonom. U Srbiji je problem kada neko ne misli kao lider, još uvek je sve patrijahalno i autoritarno. Pirati bi trebalo da ipak budu nešto sasvim drugačije od postojećeg.

Srećom, u  Pirate parties international je kvalitetna ekipa od ljudi sa weba, iz Intela, iz Linux sveta, ljudi koji su balansirani i ostvareni, i zadovoljstvo je raditi sa njima. Moj minimum :) je ostati u PPI do kraja mandata, završiti preuzete projekte uspešno, i pomoći svima kojima je pomoć potrebna. Najbitnije je poneti nešto za budućnost. Verujem da smo svi jedno, i da svaki delić ima smisla kada se slika cela sklopi.

ZANIMLJIVO NA NETU

Učitava se...

Pročitaj više

21.6.12 | 3 komentara

Jedini pravilan odgovor na štrajk radnika "Fokusa"

Radnici dnevnih novina "Fokus" danas su izašli u protestnu šetnju. Njihovi zahtjevi su sljedeći: oni traže pomoć Vlade Republike Srpske. Odnosno, s obzirom da "Fokus" posluje neuspješno, te da ne postoji tržišna logika za postojanjem tog medija, oni traže da im Vlada Reoublike Srpske daje novac.

"Fokus" je privatni medij. Privatne firme preuzimaju na sebe rizik svojih poslovnih aktivnosti. Ako nemaju profit, ako prave gubitke-javne institucije nemaju ništa s tim, osim ukoliko im nezakonito i tendenciozno otežavaju poslovnu aktivnost. Apsolutno je nerazumno, netržišno, bezobrazno i nepravedno prema drugim privatnim firmama da vlada neke od njih dotira, a neke ne. Jer-nijedna vlada na svijetu nema svoj novac, nego pare uzima od onih koji ih zarađuju i stvaraju.

"Argumentacija" radnika "Fokusa" je sljedeća: Vlada RS do sad je finansirala "Fokus", zašto je prestala s tim? Takođe, Vlada RS finansira i veliki broj drugih medija. Mi smo uvijek pisali u korist Vlade RS. Zašto nam više ne daju pare? 

Odgovor na te "argumente" u svakoj civilizovanoj zemlji je vrlo jasan:

1. Vlada ni do sada nije smjela da vas finansira, i to je nesporno. U svakom slučaju, dobro je što je prestala s tim, a treba neko da odgovara što vam je i do sad davala novac.
2. Vlada RS treba pod hitno da prestane da daje novac poreskih obveznika i svim ostalim privatnim medijima. Jer, ako se novac daje bilo kojem privatniku, onda i svi ostali privatnici imaju pravo da traže pare. Ako je socijalizam za neke, a kapitalizam za druge, imamo dualizam pravnih pravila u jednoj državi. To je ne samo neprihvatljivo, nego i neodrživo. 
3. Vaše je pravo da pišete u čiju korist god želite, ali ništa vam ne daje za pravo da kao privatna firma dobijate novac poreskih obveznika.  

I to je to, tu se sva priča završava. Mogu ti ljudi deset godina da hodaju Banjom Lukom-na njihove stupidne i bezobrazne zahtjeve ne smije se obazirati. Jer, zamislite kad bi svi nezaposleni u RS, ali i svi oni koji nisu zadovoljni svojim primanjima, izašli i krenuli da štrajkuju u pravcu traženja novca od vlade za svoje potrebe?! Kakav li je to nonsens? I zato je veoma bitno da se nikome od njih ne smije popustiti. Stvar je identična sa zahtjevima terorista koji izvrše određene otmice i potom ucjenjuju državu da im učini nešto što je  mimo pravila. Pravilo je jasno: sa teroristima se ne pregovara. Jer, ako jednom popustite, bez obzira kakva cijena je u pitanju, tako šaljete poruku da njihova sredstva daju rezultat, re rizikujete da prateći njihov primjer sutra opet neka budala kidnapuje djecu i traži ovo ili ono. Prosto, nema popuštanja. 

Isto je i sa štrajkačima ove vrste. Ni marke! Nema popuštanja. Neka idu pred svog vlasnika. Pa ako je taj kršio zakon, neka ga tuže i ostvaruju svoja prava pred sudom. Poreski obveznici nemaju apsolutno ništa s tim. 

Uostalom, o kakvim to "zakonom zagarantovanim pravima" pričaju štrajkači? Budimo ozbiljni-kad se već pozivaju na zakon, zašto nisu naveli konkretne članove i stavove konkretnih zakona po kojima vlada treba da im daje novac? Živo me zanima na šta bi se to pozvali. Jer, u tom slučaju, da se ponovi, bukvalno svako u Republici Srpskoj bi mogao da se pozove na isti osnov, isti precedent, te da potom traži isto-da mu vlada daje novac poreskih obveznika. A ovih uskoro ne bi ni bilo. Krah bi bio potpun. I to baš tako treba reći-oni koji parazitiraju i oni koji tolerišu parazite jesu najodgovorniji za rušenje Republike Srpske. Niko nije odgovorniji od njih. To su pravi državni i nacionalni izdajnici.


Uostalom, pročitajte i sami pismo radnika "Fokusa" koje su nedavno uputili premijeru Džombiću. Ima tu zanimljivih detalja:

Eto, kažu ljudi bukvalno i direktno: znate, mi smo privatni medij koji svih ovih godina finansira vlada (toliko o objektivnosti medija). I iako prodajemo svoje novine, iako nam vlada svake godine daje pare-mi smo opet uspjeli da ostanemo dužni bogu i narodu, te ako nam ne date opet pare-mi ćemo da štrajkujemo.

Šta neradnici drugo da rade nego da ne rade?

Šta mislite, zašto ne štrajkuju danas građevinski radnici u privatnim firmama? Oni u ovom momentu rade na bar + 50 stepeni Celzijusa, budući da je beton akumulator vreline. Da li oni štrajkuju? Kome da upute oni zahtjeve? Da li se može porediti njihov i "rad" plaćenih novinarčića? Koliko je njima direktno vlada dala novca? I šta da rade njihove porodice kad im sutra hranitelji uđu u zdravstvene probleme zbog uslova svog rada za koje ih niko ne pita?

Ajmo dalje. Vlada često opravdava iracionalno bacanje para poreskih obveznika i davanjem istog privatnim medijima time "da su mediji potrebni RS". Nisu. Dosta je bilo hipokrizije. Privatni medij koji ne može da živi od svog tiraža nije potreban Republici Srpskoj. Jer-kvalitetne medije ovde ionako nemamo. Što onda da se oni finansiraju? Da pišu hvalospjeve vladi? Znate, čak ni od tog nema dugoročne koristi, i to za samu vladu. Jer, evo baš je "Fokus" primjer. Hvale oni vladu sve ove godine. I toliko to pametno rade da više niko ne kupuje te novine. Toliko suptilno to rade da te je prosto sramota kad te oni hvale, što će reći da ti prave kontraefekat. I na kraju, kad si im dao sve te silne pare, opet ti dođu i kažu "još!". Daj još, daj stalno. I šta mislite kome to šteti u samoj predizbornoj kampanji? Onima koji su ih na to i navikli. Pa nek sad kontaju malo.

Treba ići i dalje. Treba analizirati šta je to dovelo do tako izopačene percepcije kod mnogih da je država ta koja treba da im daje novac. Treba analizirati i odgovornost države u tom smislu. Zašto su navikli tolike parazite da ništa ne rade? Zašto se država toliko mješala u sve i svašta? Zašto je država toliko opteretila privredu? Na kraju, ta analiza poslužiće upravo samoj državi, jer paraziti će sve više da ustaju, s obzirom na loše ekonomsko stanje. Šta onda činiti?

I neka se zapamti: ljevičarske vlade najčešće padaju revoltom onih kojima su mnogo toga pružile. A populizam i demagogija nisu sredstvo građenja ozbiljne države.

ZANIMLJIVO NA NETU

Učitava se...

Pročitaj više

20.6.12 | 15 komentara

SPS kao prokletstvo Srbije

Ne treba uopšte obrazlagati posebno naslov ovoga teksta. SPS je nasljednica Saveza komunista Srbije, partije koja je faktički uništila Srbiju i njene građane, a Srbe širom svijeta unesrećila u tolikoj mjeri da je danas stvar otvorene dileme kako će taj narod da egzistira u budućnosti. Takođe, za vrijeme famoznih devedesetih SPS direktno jeste "doprinijela" daljem urušavanju sistema vrijednosti, društva, privrede i pravne države. To što su njen posao poslije Petog oktobra "uspješno" nastavili ljudi iz DOS-a ne opravdava SPS. Na kraju krajeva, vrlo brzo su se i pomirili. Sa DSS-om su socijalisti sarađivali direktno već 2004.godine, a sa DS-om su potpisali čuvenu "Deklaraciju o pomirenju" 2008. godine kad su otvoreno i ušli u vlast.

Tad su u DS-u izgubili svako pravo da pominju devedesete. Direktno su ih oni legitimizovali, odnosno devedesete više nisu bile sporne. To što su za potrebe kampanje napadali ove ili one za tu deceniju je smješno, budući da su postali veliki prijatelji sa onima koji su direktno zaslužni za te devedesete i koji su bili glavni politički akter tih godina.

Danas je SPS partija bez koje nije moguće formirati vladu u Srbiji. Lako je moguće da Dačić već sad postane premijer, a kako se politika vodi u toj zemlji-sigurno da je on u pravu kad kaže da će poslije sljedećih izbora on sigurno biti premijer. Prema tome, činjenica je da je danas SPS maltene već isto onoliko važan faktor koliko je bio devedesetih.

Da li se ta partija promjenila? Nije. Vrlo jasno. Sama retorika o EU, nacionalnoj i socijalnoj politici, demokratskim vrijednostima-to uopšte nije reper o politici neke partije. Na kraju krajeva, i Milošević se zalagao verbalno za demokratske vrijednosti, neko vrijeme je čak i pohvalno pričao o EU. Poenta je da SPS nastavlja da insistira na partijskoj državi, na dominaciji partije nad pravosudnim sistemom, privredom i obrazovanjem, kao i ukupnom socijalnom sistemu. Dakle, to je partija koja ima iste vrijednosti i djeluje na isti način kao i prije pedeset godina. Sa takvom partijom i sa tolikim njenim značajem nemoguće je ući, a kamoli efektivno dovršiti proces tranzicije.

Problem nije samo u tome što se bez SPS-a danas ne može praviti vlast. Vesna Pešić griješi kad lijek za crvenu bolest vidi u velikoj koaliciji. To neće riješiti problem. Kad bi se to desilo, SPS bi, istina, otišao u opoziciju, ali bi samo rastao i dobio bi više glasova za četiri godine (ako izbori ne bi bili i prije toga). Takođe, još je nešto važno: problem je i što druge velike stranke suštinski nisu ništa drugačije od SPS-a: i one aktivno čine sve da partija kontroliše državu, odnosno da mimo jasnih pravila i tržišne logike dođu do posjeda ključnih ekonomskih resursa. Dakle, nije problem toliko u "malom Slobi", nego što bi svi da budu "Slobe". To je suština.

Prema tome, srž i dubina prokletstva Srbije jeste materijalizovana u političkom vidu kroz SPS, a najgore od svega je što nemamo jedan, već čitavu gomilu SPS-ova u Srbiji.

ZANIMLJIVO NA NETU

Učitava se...

Pročitaj više

19.6.12 | 4 komentara

SDP-partija jednog štetočine

Piše: Danijal Hadžović


Zlatko Lagumdžija u narodu gotovo nikad nije bio omiljena ličnost. Bahatost, arogancija, egocentrizam  i megalomanija, koje pak nisu pratili karizma i simpatičnost doveli su do toga da godinama figurira kao jedan od najnepopularnijih političara u BiH. Pa ipak, nekoć je taj isti Lagumdžija predstvljao nadu za, uslovno rečeno, građansku opciju u BiH. Bilo je to u ono poratno vrijeme, kada su tri nacionalne stranke suvereno upravljale ratom razrušenom zemljom i osim mržnje, podjela, kriminala i nacionalističkog ludila nisu bile u stanju ponuditi nikakv koncept koji bi doveo do razvoja i stvaranja prosperitetnijeg društva. 

Kao wunderkind prvog predsjednika i osnivača SDP-a Nijaza Durakovića, lansiran je najprije kao zamjenik premijera u ratnoj vladi BiH, da bi 1997. na partijskom kongresu porazio svog mentora i postao novi predsjednik SDP-a.  Mladi i energični doktor nauka, obrazovan i politički potkovan, tada se činio kao dostojan oponent koji bi sa vlasti u BiH mogao skinuti trojni savez SDA-SDS-HDZ. I zaista je uspio u tome. 2000. godine na općim izborima, iako nekoć minorna stranka, SDP je ostvario relativnu pobjedu, te zajedno sa SzBiH  i još nekoliko manjih hrvatskih stranaka na Federalnom nivou formirao čuvenu „Alijansu za promjene“, dok im je na državnom nivou partner bio Dodikov SNSD. Ova vlast potrajala je samo dvije godine. U kratkotrajnoj vladavini SDP-a država nije osjetila nikakav značajniji napredak, kao jedino „dostignuće“ tokom njihovog mandata se može navesti prijem BiH u Vijeće Evrope, a kao najveća mrlja tadašnje vlasti  Zlatka Lagumdžije i Alijanse ostat će deportovanje u Guantanamo „Alžirske grupe“- šest alžirskih državljana za koje će nakon dugogodišnjeg zatočeništva uspostaviti da su bili potpuno nevini ( istini za volju, radilo se o ultimatumu američke vlade i naivno je vjerovati da bi bilo koji drugi političari na njihovom mjestu tada drugačije postupili).

Nakon izbora 2002. godine na vlast se ponovo vratio vječni tronacionalni savez SDA-SDS-HDZ (uz neizostavnu podršku Stranke za BiH), a SDP doživljava potpuni debakl. Netom nakon izbora 2002., dešava se raskol u stranci, i neki od tada najviđenijih članova SDP-a poput Mire Lazovića, Ive Komšića, Nijaza Durakovića, Sejfudina Tokića i mnogih drugih, napuštaju SDP te se formira nova stranka, Socijaldemokratska unija.  Ironično, ali upravo će u periodu od 2002. do 2006. pod čvrstom rukom tadašnjeg visokog predstavnika Paddy Ashdowna doći do usvajanja najvećeg broja reformi i najvećeg napretka BiH. 

2006., SDP doživljava novi izborni neuspjeh. Uobičajena retorika po kojoj je ova stranka bila prepoznatljiva (građansko društvo, multietnička BiH, socijalna pravda, Tito, partizani, Kozara, Neretva…) tada se činila neprivlačnom u poređenju s onim što je nudio povratnik iz Turske, Haris Siljadžić - stopostotnu Bosnu i Hercegovinu bez entiteta, a na šta je naivni narod nažalost nasjeo.

Međutim, na ovim izborima SDP nije prošao baš potpuno bez uspjeha.  Njihov kandidat Željko Komšić pobjedio je u utrci za hrvatskog člana predsjedništva, imajući iza sebe image Zlatnog ljiljana, sarajevske gradske raje i neprikosnovenog borca za građansku BiH neopterećenu etničkim podjelama. Ova politika, je kasnije se ispostavilo, za SDP bila vrlo korisna, ali za bih kao društvo kobna. Komšić, kao predstavnik nove generacije SDP-ovih funkcionera koje odlikuju skromni politički dometi, neiskustvo te neorganičeno podaništvo svom lideru Lagumdžiji, postao je nova uzdanica lijeve „građanske“ opcije u BiH te jedan od najpopularnijih političara.

Punih osam godina (2000.- 2010.) Lagumdžija je zajedno sa svojom strankom proveo u opoziciji. Za to vrijeme i pored dva izborna debakla njegova predsjednička pozicija nijednog trenutka nije dovođena u pitanje. Desetine kadrova koji su mogli predstavljati bilo kakvu opasnost je očišćeno iz stranke, a na najodgovornije partijske funkcije postavio je mlade i neiskusne vođi slijepo odane jurišnike. Kudio je, prijetio, nudio rješenja i viziju, kritikovao „glupi narod“ što glasa za iste, vršio neviđenu kampanju putem svojih stranačkih medija, čak i koristio smrt jednog djeteta za pokušaj rušenja kantonalne vlade u Sarajevu uz pomoć svojih vazelinskih nevladinih organizacija, a na mjestu hrvatskog člana predsjedništva imao je najpopularnijeg poličara  u FBiH, Željka Komšića koji je premijerima suverenih država prijetio da će ih udarati po prstima i nosu. Zahvaljujući što Komšićevoj popularnosti, što agresivnoj medijskoj kampanji, što odličnoj predizbornoj kampanji, te sklonosti velikog dijela bošnjačkog glasačakog tijela da na izborima traži promjenu, SDP je nakon izbora 2010. konačno postao najjača stranka u BiH.

Jedan od najvećih problema Lagumdžije, zbog kojih je bio i ostao loš vođa, jeste što u svojoj bezgraničnoj megalomaniji i narcisoidnosti nikada nije bio u stanju sagledati realnost političkog života u BiH.  Potezi koje vuče u konačnici najveću štetu nanose upravo ideji građanske i ujedinjene Bosne i Hercegovine, za koju se Lagumdžija od samog početka zalaže. Kandidiranje Željka Komšića za hrvatskog člana predsjedništva jeste bio pun pogodak za jačanje stranke, međutim bh. društvo dugoročno je nanio veliku štetu.  Komšićeva platforma člana predsjedništva koji zastupa sve narode i građane u BiH bez obzira na njihovu nacionalnu, vjersku ili bilo koju drugu pripadnost možda jeste napredak i predstavlja iskorak u odnosu na ono što nude ostale političke partije. Međutim, da bi taj politički koncept zaista imao smisla potrebno je da ga u dobroj mjeri podrže sva tri naroda u BiH. Ali s Komšićem to nije bio slučaj. Činjenica je da svoju poziciju hrvatskog člana predsjedništva, Komšić može zahavliti mahom bošnjačkim glasovima, tako da u konačnici dobijamo situaciju da dok Srbi i Bošnjaci imaju svog izabranog predstavnika u predsjedništvu, poziciju hrvatskog člana predsjedništva zauzima predstavnik građana!

Po okončanju izbora, s tipičnim autokratskim ponašanjem Lagumdžija se počeo ponašati kao slon u staklenoj radnji. Sebe je predlagao za novog predsjedavajućeg Vijeća ministara i ništa manje, postavljao ultimatume, ucjenjivao, putem FTV-a koju je pretvorio u režimsku televiziju vršio neviđenu propagandu… I opet glavni problem je ležao u Lagumdžijinom nedostatku osjećaja za realnost i političkoj kratkovidnosti. Iako je SDP poslije izbora bio najjača stranka, njihovih 17% glasova na nivou BiH, ili nešto više od četvrtine glasova na nivou Federacije nisu mu davali za pravo da se počne ponašati kao apsolutni pobjednik te postavlja uslove i ucjenjuje druge stranke, posebno kada uzmemo u obzir svu kompleksnost bh. političkog sistema.

Pokušaj izbacivanja dva HDZ-a, koja su, šta god neko mislio o njima, osvojili veliku većinu glasova Hrvata u Bosni i Hercegovini, završen je blokadom delegiranja hrvatskih zastupnika u Dom naroda, bez čije podrške je nemoguće formirati vlast.

Uz pritisak međunarodnih zvaničnika i drugih stranačkih partnera Lagumdžija je na kraju ipak pristao na pregovore sa HDZ-ovima oko formiranja nove vlade. Tražili su svih 5 ministarskih mjesta u Vladi koja pripadaju Hrvatima, nuđena su im četiri uz obrazloženje da SDP kao multietnička stranka ima pravo imenovati hrvatske ministre, te da HDZ-ovi nemaju ekskluzivno pravo zastupati sve Hrvate u BiH. Ovakav stav bi mogao biti razuman i opravdan, no kojom bi onda logikom SDA i SDP imali legitimno pravo na sva bošnjačka mjesta u vladi?  A i pored toga ustavna struktura je HDZ-ovima omogućavala da preko Doma naroda unedogled koče  formiranje nove vlade. Pregovori su neslavno propali, a epilog je bio takav da je SDP mimo zakonodavnih institucija formirao famoznu „platformašku vladu“ u kojoj se našlo šaroliko društvo: pored SDP-a, tu je bio njihov ljuti ideološki neprijatelj SDA, te dvije marginalne karikaturalne hrvatske strančice, neoustaški HSP i tajkunski Radom za boljitak koji su poslužili kao kičasti hrvatski dekor novoj vlasti. Međutim, Centralna izborna komisija je formiranja vlade proglasila neustavnim, visoki predstavnik je suspendirao njihovu odluku, i poslije nekoliko mjeseci natezanja Federacija je konačno dobila novu vlast.

Odmah po preuzimanju vlasti SDP je krenuo s demonstriranjem dosad neviđenog nepotizma u državi šampionu po nepotizmu. Braća, rođaci, kumovi, bivši nevladini jurišnici, te mnogobrojni vjerni saradnici i članovi, uhljebili su se na najvišim pozicijima u mnogobrojnim državnim institucijama i kompanijama. Također, nesposobnost kadrova koje je SDP postavljao na najodgovornije funcije bila je zastrašujuća. Svjedoči li išta bolje o karikaturalnosti nove vlade i SDP-ovih uzdanica od premijera Nermina Nikšića koji je Parizom gdje je otišao na utakmicu reprezentacije BiH hodao u crno-zlatnoj trenerci; postavljanje rođenog brata na direktorsku poziciju u jednoj javnoj firmi opravdavao riječima „da ne vodim računa o bratu, kako ću brinuti o Federaciji BiH“, ili skandal sa primanjem građanina Gorana Bregovića preko reda na CT objašnjavao da je to kod nas normalno, te da i on koristi veze kako preko reda otišao ne pregled! Ili famoznog Elvedina Grabovice, inače Lagumdžijinog bivšeg asistenta, postavljenog na mjesto direktora Elektroprivrede, koji je u svom prvom tv nastupu za pola sata osamdesetak puta ponovio riječ „znači“. A sjećate li se cirkusa sa „građaninom“ Komšićem koji je podnio NEOPOZIVU ostavku na sve stranačke funkcije, pa istu neopozivu ostavku povukao nakon nekoliko sati, bez objašnjena javnosti ni što ju je uopće podnosio, ni što je tako ekspresno povukao. Ne, nisu pretjerano inteligentni, niti sposobni za obavljanje bilo kakve ozbiljnije funkcije od sekretara u mjesnoj zajednici, no ovakvi kadrovi su slika današnjeg SDP-a i ljudi, tj. poslušnika kojima se Lagumdžija okružio.

Treba li napominajti da aktuelna socijaldemokratsko-konzervativno-neoustaško-tajkunska Federalna vlada koja po svemu sudeći neće još dugo biti u ovom sastavu, do sada nije ponudila nikakve strateške projekte, viziju i odlučnost da se učine nužni reformski koraci u FBiH i pokrene ekonomija. 

Zapravo, sva logika vladanja platformaša se svodi na to kako bez novca održati visoku javnu potrošnju. Najprije su pokušali povećanjem poreza na dohodak, pa su odustali nakon što su im strani eksperti savjetovali da bi to po ekonomiju bio koban potez. Zatim su razmišljali o povećanju PDV-a, no i od toga su odustali kada su uvidjeli kakve bi to posljedice imalo po život običnog građanina. Sada na koncu najavljuju novu zaduživanje kod MMF-a objašnjavajući da nam je to jedini spas. Na smanjenje rashoda naravno i ne pomišljaju!      

Formiranje letećeg cirkusa platformaša na Federalnom nivou, dodatno je zakomplikovalo maksimalno komplikovanu situaciju u BiH. Na državnom nivou bez HDZ-ova se teško mogla praviti vlada, posebno zbog strateškog partnerstva Dodika i Čovića. No, ni tu Lagumdžijini apetiti nisu bili mali. Kao pobjednik najprije je zahtijevao da on bude predsjedavajući Vijeća ministara, i pored toga što je došao red da Hrvat bude na toj poziciji. Njegove ambicije smanjivale su se sa surovom realnošću koja mu je otkrivala njegove stvarne kapacitete, pa je zatim zahtijevao da SDP svog Hrvata imenuje na to mjesto, što je popraćeno onom apsurdnom smijurijom sa predlaganjem Slave Kukića. Shvativši da protiv sebe ima ipak snažniji savez i nepremostive ustavne kočnice, svoju ambiciju je u konačnici nastojao zadovoljiti mjestom Ministra vanjskih pozicija, funkcije koju je zahtijevao i Milorad Dodik za svog kandidata. Poslije 18 mjeseci, koliko je BiH bila bez državne vlade, Lagumdžija je konačno sebi uspio obezbijediti zaposlenje kao MVP, ali ga je Dodik skupo naplatio. SNSD-u pripalo je nekoliko važnih državnih agencija koje inače ne bi mogli dobiti, kao i Ministarstvo finansija, a državni budžet smanjen je na račun entitetskih. SDA je odbila prihvatiti prijedlog budžeta.

No ako mislite da je tu bio kraj Lagumdžijine političke stupidnosti, varate se. Svega 3 mjeseca nakon formiranja državne vlade, odlučio je iz nje izbaciti SDA i umjesto nje ubaciti Radončićev SBB, i tako je proizveo novu političku krizu u BiH. Istini za volju, od prvog dana formiranja Federalne vlade,  SDA se ponašala kao opoziciona stranka kritikujući većinu poteza SDP-a i ne ponašajući se kao konstruktivan partner. No, da bi sada izbacio SDA iz vlasti, Lagumdžija se ponovo suočava s poteškoćom realnosti bh. političkog sistema koji mu, tako nepošten i kompleksan,  nikako ne omogućava da nešto od svojih želja bez uporišta sprovede u djelo. Naime, za formiranje nove vlade sa SBB-om (stranke čijeg je predsjednika Lagumdžija nekoliko puta tužio zbog klevete i u predizbornoj emisiji svojim glasačima jasno obećavao da s njima ni po koju cijenu neće ulaziti u koaliciju), SDP u zastupničkom domu Federalnog parlamenta nema dovoljno glasova, a SDA-ovi zastupnici koji čine većinu bošnjačkih predstavnika u Domu narodu, u mogućnosti su, kao i HDZ prije nešto više od godine, blokirati imenovanje nove vlade, za koju je osim toga potreban i potpis predsjednika Federacije ispred HSP-a Živka Budimira, te potpredsjednika Mirsada Kebe.

Za formiranje nove vlade FBiH bez SDA, za većinu je potreban i HDZ. I upravo ovih dana Čović i Lagumdžija su završili pregovore na kojima su dogovorili da će u sastav nove Federalne vlade bez SDA i HSP ući HDZ! Kakav je samo politički maher Lagumdžija. Nakon što Federacija nekoliko mjeseci nije imala vladu zbog pokušaja izbacivanja ili maksimalnog ograničavanje uloge HDZ-ova u njoj, nakon što je zbog toga hrvatski narod u BiH maksimalno antagoniziran i nacionalne napetosti podignute, Lagumdžija poslije otprilike godinu dana u federalnu vlast ipak uvodi HDZ jer mu se SDA više ne sviđa.

Reakcije na ovakvu poliku SDP-a su takve, da osim režimskog FTV-a koju čvrsto drže pod svojom šapom, niti jedan medij ne daje podršku aktuelnoj vlasti, građani su doboko razočarani te i oni najvjerniji dugogodišni glasači otkazuju podršku SDP-u, a sve će to kulminirati izvjesnim debaklom kojeg će SDP doživjeti na sljedećim izborima. 

Lagumdžija zajedno sa svojom saradnicima kao da čini sve da što je moguće više potpuno sahrani SDP. Postoji li racionalno objašnjenje da nakon što dugih osam godina provedete u opoziciji znajući probleme s kojima se društvo suočava te način na koji građani razmišljaju, kada konačno preuzmete vlast počnete demonstrirati nesposobnost, nepotizam te katastrofalna kadrovska rješenja koji u BiH od nezavisnosti nisu viđeni, a ako joj nešto nije nedostajalo, to su katastrofalna rukovodstva. I još pred pored svega toga bude generator nekoliko najvećih kriza u poslijeratnoj BiH. Također politikom u praksi SDP je najveću štetu činio ideji građanske i multietničke BiH za koju se zalaže, jer su politikom inata, negiranjem volje konstitutivnih naroda te ignoriranjem realnosti da je BiH danas društvo u kojoj je etničko dominantno nad građanskim, dodatno dijelili i antagonizirali bh. društvo.

Lagumdžija, osoba koja je na čelu SDP-a još od 1997., i čiju su vladavinu obilježili mnogobrojni porezi i naizmjenične pobjede, očito je davno izgubio politički kompas i dodir sa realnošću. A kada to pomiješate sa neograničenom bahatošću i samopouzdanjem, dobijete političku štetočinu koja vuče niz stupidnih odluka i ovu zemlju gura u sve dublji ponor. No, građani, pamte i iznevjeravanje njihovih obećanja i užasna politika koju su Lagumdžija i SDP demonstrirali neće proći nekažnjeno. Perspektiva samog SDP-a u skorijoj budućnost neće biti nimalo svijetla. Iz stranke su davno otjerani svi kadrovi koji su mogli predstavljati bilo kakvu potencijalnu opasnost Lagumdžiji, a vrh stranke čine klimoglavi moroni koji su nedorasli bilo kakvoj ozbiljnoj političkoj funkciji. Dakle, SDP-u kao stranci potrebna je dobra metla, koja se još uvijek ne nazire.  A BiH kao i svakoj civiliziranoj državi također je potrebna stabilna i konstruktivna socijaldemokratska opcija, no današnji SDP sa Lagumdžijom neviđeni je politički štetočina.

ZANIMLJIVO NA NETU

Učitava se...

Pročitaj više

18.6.12 | 3 komentara

Ako nisi lijep-ne idi u politiku

Piše: Jelena Pilipović

Dobro, mogu u politiku da idu i oni koji nisu lijepi. Ali, takvi teško da će stići do najviših državnih funkcija. Moguće je, ukoliko političar ima izražene druge bitne kvalitete (harizma, volja, inteligencija, odlučnost, autoritet), da će on ipak postati neki predsjednik ili premijer. Ali, i uz sve takve kvalitete-teško da može dobiti glasove na direktnim izborima ukoliko je baš ružan. Dakle, ako nije lijep, onda bar da nije ogavan.

Ipak, estetski momenat sve je važniji i realno prisutniji i u politici. Prošlo je vrijeme Čerčila i Staljina. Ljudi više ne žele da za lidere imaju dežmekaste, oniske, zdepaste, masne, gadne tipove. Prije šezdeset godina modna industrija nije bila u takvoj ekspanziji u kakvoj je danas. Šta god mislili o tome, koliko god da se može raspravljati da li je sve to dobro, činjenica je da mediji furaju određeni stil oblačenja i izgleda. Žene to najbolje znaju: ukoliko ne ispunjavaš određene standarde, linije, mjere-curo, taman da si ajnštajnskih intelektualnih kapaciteta, nema te. Ni u poslu, a kamoli negdje drugo.

Znači, postoji određena slika kako moderni čovjek i fizički treba da izgleda, ne samo kako da se ponaša. Ukoliko odudaraš od te slike-u problemu si. Moraš da se koriguješ. Estetski zahvati. Dijete. Solarijum. Kreme. Gelovi. Everything counts. I uopšte nije važno šta ti i ja mislimo o tome-čitaonice u kojima se skupljaju bubuljičasti i debeli protivnici look civilizacije, tužno ali istinito, jesu okupljališta gubitnika. I šta da se radi. 

To odlično znaju stručnjaci iz sfere političkog marketinga. Konkretni primjeri su jasni. Obama je zgodan, onaj matori protivkandidat mu..on je bio mator i bezveze. Kako se zvao? Ček, gugl...da, Mek Kejn. Ljudi se opredjeljuju za onog koji bolje izgleda. Ne samo zbog opisanog modernog koda koji nam je inplantiran. Već, i sami želimo da budemo poput ljudi koje biramo na najviša mjesta. Mi u njima želimo da vidimo sebe. A ne želimo da se vidimo kao pohabanog, ofucanog starkelju. Zato Obama. Zato Putin. Zato se i Berluskoni toliko podvrgavao estetskim operacijama.

I žene, naravno, posebno sve to ocjenjuju. Ok, sam fizički izgled nije dovoljan. One traže muškarca, prije svega. Dakle, izgled, ali i autoritet, snaga ličnosti, harizma. Osjećaj da možeš da mu vjeruješ. Zato je valjda Tadić u Srbiji tako dugo opstajao, iako je u zemlji haos. I zato je Nikolić tako dugo bio donji. Ili, Tihić u BiH. Logično je da je Lagumdžija popularniji. Kao što je logično i da je Bosić tako daleko iza Dodika.

Zato dajem velike šanse Romniju protiv Obame. Zgodan je, muževan, u najboljim godinama. Bogat. Uspješan. I još-bijelac. Budimo realni. Amerika je to.

ZANIMLJIVO NA NETU 

Učitava se...

Pročitaj više

17.6.12 | 0 komentara

Šta je to tako čvrsto povezalo Dačića i Dinkića?

Pored postojećih, zvaničnih koalicija u Skupštini Srbije ("Pokrenimo Srbiju", "Izbor za bolji život Srbije", "SPS-PUPS-JS", "Preokret"), činjenica je da već neko vrijeme postoji i jedna neoficijelna, ali koja se čini najčvršćom i ubjedljivo najbitnijom, jer od nje zavisi ko će formirati vladu i kad će to biti učinjeno. To je koalicija SPS-URS, odnosno Dačić-Dinkić.

Šta je to povezalo ove ljude? Ideološki, ako je suditi po programima dvije partije i izjavama njihovih lidera-apsolutno ništa. Jedni se zalažu za reviziju privatizacije, prekid pregovora sa MMF-om, što jaču državu, kontrolu privrede od strane države, odnosno, u prevodu, socijalističko društvo koje bi se od onoga što je bilo na sceni za vrijeme SKJ (čiji je SPS, sjetite se, formalni i suštinski nasljednik!) razlikovalo samo po formi, odnosno ustavom i zakonima bi bilo garantovano i postojanje privatne svojine i mogućnost bavljenja privatnim biznisom, a koja bi suštinski bila devalvirana nametima države koji bi u tom slučaju opteretili maksimalno takvu jednu avanturu. Drugi, URS i Dinkić, percipiraju se kao ključni nosioci onoga protiv čega se SPS bori: privatizacija bankarskog sektora, velikih državnih sistema, aktivna saradnja sa MMF-om. URS se doživljava kao stranka koju podržava Zapad. Opet, Dačića vide kao čovjeka bliskog Rusima. Dačić simbolizuje devedesete. Dinkić-period poslije Petog oktobra.

Prema tome, nigdje tu nema logike, ukoliko stvari posmatramo ideološki. Ali, kad se politika u Srbiji i vodila na vrijednosnim principima? 

Na ovom blogu je još prije izbora najavljeno da će Dinkić ući u parlament, još onda kad je malo ko vjerovao da će osvojiti i 3, a kamoli 5 odsto. Tad je sugerisano da će u tom slučaju on ići i u vladu. S obzirom da su upravo Dinkić i Dačić jedni od najozbiljnijih političara u Srbiji, odnosno možda i najvispreniji, bilo je logično da će se interesne strukture koje vode (u prevodu-njihove partije) približiti međusobno, odnosno da će prepoznati činjenicu da će Dinkić i Dačić uvijek biti u poziciji da prave vlast, bar dok je politička scena u Srbiji ovakva kakva jeste. Imajući to u vidu, uobziravajući ogromne finansijske interese koji stoje iza URS i SPS-sasvim je logično da ove dvije partije nastupe kao blok u pregovorima oko sastavljanja vlade. I one će zajedno da budu dio vlade, bilo sa DS bilo sa SNS. A usudim se reći-čak i u slučaju velike koalicije, iako to na prvi pogled izgleda kao potpuni nonsens. 


O svemu ovome svjedoči i činjenica da će danas prije svoje vanredne pres konferencije na kojoj će saopštiti šta će dalje da čini u pogledu formiranja vlade Ivica Dačić prethodno da sjedne sa Dinkićem. Samo sa njim. Poslije ovoga nedoumica oko teza u ovom tekstu nema. 


Jedina poruka koja se može izvući poslije svega upućena je neupućenima, koji još uvijek glasaju na osnovu određenih ideoloških percepcija, a ne na osnovu ličnih interesa koje ostvaruju preko neke partije: nemojte da se svađate sa komšijama i prijateljima u izbornoj kampanji oko onoga što pričaju političari. Ako ne dijelite i vi pare-sve je potpuno apsurdno i nepotrebno. 


I naravno, ko god da bude napravio vladu, to je jasno, ona neće raditi ništa drugo nego zadovoljavati partijske interese članica vlade. A ti interesi ne korespondiraju sa realnim potrebama većine građana, društva i države. 


ZANIMLJIVO NA NETU

Učitava se...

Pročitaj više

17.6.12 | 0 komentara

Kusturica od opšteg interesa i kamenje od javnog značaja

Podigla se ovih dana frka oko toga što se ruši trebinjska kula "Petrinja" kako bi režiser Emir Kusturica mogao da uzme kamenje da pravi nešto u svom Andrićgradu. Na optužbe da baš i nije fino što ruši istorijski spomenik kako bi uzeo kamenje koje mu se dopada Kusturica je odgovorio "ma sve je ok, dogovorio sam to sa načelnikom Trebinja". Kad smo već kod ovog drugoga, meni lično njegova izjava u cijeloj ovoj priči i jeste najzanimljivija i najproblematičnija. Naime, reče i osta živ načelnik opštine da ne zna u kakvom je stanju tvrđava koja ima neki svoj istorijski značaj, odnosno da ne zna jel` srušena, jel` nije ili je "osrednja" (?!). Mislim, ovo bi bilo božanstveno komično, da nije pakleno tragično. Ali, dobro.

Vratimo se sad Kusturici. Ne vidim šta je sad odjednom ljudima problem. Kusturica se odavno prestao ponašati kao Kusturica, Emir. On više nije čovjek, pojedinac, nego personifikacija nečega većega, širega. Odnosno, on se tako predstavlja, to mediji prihvataju, to prihvataju i političari, to prihvataju i oni koji ga vole i oni koji ga mrze. Odnosno, svi ga stavljaju u neki širi kontekst. I kad je već tako, onda šta je problem? Ne ruši tvrđave i ne nosi kamenje i ne pravi gradove čovjek, nego metafora, kontekst, ideologija. I sve te forme ljudi na ovom prostoru-prihvataju. Bilo da neke konkretne vole ili mrze. Ali, prihvataju.

Lično, uvijek sam tu imao jasan stav. Može Kusturica, Emir (pojedinac) da čini šta mu je volja dok to ne zadire u slobodu volje i novčanik drugih, kao i u norme pravnog poretka. Ako hoće da pravi grad, neka ga pravi. Ali, mora da sam kupi nekretnine i sav ostali prateći sadržaj. Ako ga država pomaže u tome-to je za mene potpuno sporno. Jer, ne znam zašto bi država pomagala finansijski (tj. novcem svih poreskih obveznika) građenje individualnih projekata. I pustite sad onu izlizanu demagošku frazu "to je u opštem interesu". Šta je, dođavola, opšti interes? Ako je to Andrićgrad, onda zašto se diže frka oko tvrđave i kamenja? Pustite, vala, opšti interes da sruši pola Trebinja da bi došao do kamenja u kamenjem inače siromašnoj Hercegovini. Mislim, ako pričamo na taj način.


Opet iz lične pozicije posmatrano, ja ne volim filmove Emira Kusturice. Depresivni su, obrađuju teme koje mi nisu zanimljive, glavni akteri su ljudi čiji profil mi se ne dopada. Naravno, to je moja lična impresija i na nju imam pravo. Kao što je nesporna, objektivna činjenica da Emir Kusturica jeste odličan režiser, da su to nebrojeno puta potvrdili oni koji su face u poslu kojim se i on bavi i tu nema veze da li ga volite ili ne-prosto, čovjek je vrhunski režiser i tačka. Ali, sad je nešto drugo u pitanju. Ako je Kusturica vanserijski režiser, da li to onda znači da on može da upućuje jasne i nedvosmislene političke i ideološke poruke koje će se medijski nametati maltene kao sveto pismo? Naime, Kusturica je nebrojeno puta ponovio da je žestok protivnik kapitalizma, slobodnog tržišta i liberalizma. To, naravno, uopšte nije sporno, svako ima pravo na svoj politički stav. Postaje, opet, pomalo sporno kad se taj stav medijski favorizuje, dok se ne dopušta prilika da se na takve stavove odgovori u istoj medijskoj srazmjeri. A pogotovo postaje sporno kad ti stavovi počnu da dobijaju podršku zvaničnih institucija i političara, te kad sve pređe ne na ideološke projekte, nego na privatno imovinske odnose koji imaju zaštitu države.

E, sad dolazimo do onog ključnog trenutka koji protivnici liberalizma, pogotovo socijaldemokrate, redovno izbjegavaju. Mnogi od njih danas su kivni na Kusturicu. Ali, zašto li su? Teza liberala je da država ne treba da se mješa u one sfere koje su prirodno dio privatnih, a ne javnih interesa. Međutim, ljevičari svih profila to negiraju i oni zovu državu da riješi probleme tipa "Kusturica". Ali, upravo je država i stvorila te probleme na prvom mjestu, i to svojim mješanjem, dakle-upravo onim što ljevica neprestano priziva. I nikad ne možete ljevičarima da objasnite da je sporan sam taj princip, i da se uopšte ne radi o tome da imate u politici sporne ljude. Svi ljudi postaju sporni kad su nosioci državne moći u onim državama kojima sistem daje ogromnu moć. To je prosto prirodno. 

Prema tome, Kusturica kao "opšti interes" ili, kod protivnika "simbol opšteg zla" zapravo je ono što masa na ovom prostoru stvara i prihvata kao obrazac. Ljudi prema toj kategoriji (ne više čovjeku!) imaju određene stavove i emocije. Ali, kad sve dođe do primarnih interesa, do novca da budem potpuno jasan-onda počinje komešanje. A znate kako, zanimljivo je da "kategorije" i "opšti interesi" nekako ubjedljivo najviše novca uzimaju od poreskih obveznika.

Pa vi mislite o tome.

ZANIMLJIVO NA NETU

Učitava se...

Pročitaj više

16.6.12 | 10 komentara